Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Trg kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-1097/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sutkinji Seniji Bušljeti, u pravnoj stvari tužiteljice ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupano po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti osobno tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Šime Lukačića, odvjetnika u Biogradu na Moru, na ročištu za objavu presude 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.236,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 0,95 EUR od 16.5.2006. godine do isplate

na iznos od 0,40 EUR od 16.6.2006. godine do isplate

na iznos od 1,99 EUR od 16.11.2008. godine do isplate

na iznos od 10,37 EUR od 16.1.2009. godine do isplate

na iznos od 10,51 EUR od 16.2.2009. godine do isplate

na iznos od 6,03 EUR od 16.3.2009. godine do isplate

na iznos od 7,06 EUR od 16.4.2009. godine do isplate

na iznos od 7,27 EUR od 16.5.2009. godine do isplate

na iznos od 5,50 EUR od 16.6.2009. godine do isplate

na iznos od 5,81 EUR od 16.7.2009. godine do isplate

na iznos od 4,34 EUR od 16.8.2009. godine do isplate

na iznos od 6,21 EUR od 16.9.2009. godine do isplate

na iznos od 4,13 EUR od 16.10.2009. godine do isplate

na iznos od 5,47 EUR od 16.11.2009. godine do isplate

na iznos od 5,26 EUR od 16.12.2009. godine do isplate

na iznos od 8,89 EUR od 16.1.2010. godine do isplate

na iznos od 11,23 EUR od 16.2.2010. godine do isplate

na iznos od 10,72 EUR od 16.3.2010. godine do isplate

na iznos od 13,04 EUR od 16.4.2010. godine do isplate

na iznos od 17,29 EUR od 16.5.2010. godine do isplate

na iznos od 18,20 EUR od 16.6.2010. godine do isplate

na iznos od 23,19 EUR od 16.7.2010. godine do isplate

na iznos od 23,02 EUR od 16.8.2010. godine do isplate

na iznos od 33,37 EUR od 16.9.2010. godine do isplate

na iznos od 27,34 EUR od 16.10.2010. godine do isplate

na iznos od 28,73 EUR od 16.11.2010. godine do isplate

na iznos od 35,28 EUR od 16.12.2010. godine do isplate

na iznos od 35,87 EUR od 16.1.2011. godine do isplate

na iznos od 33,33 EUR od 16.2.2011. godine do isplate

na iznos od 34,31 EUR od 16.3.2011. godine do isplate

na iznos od 34,38 EUR od 16.4.2011. godine do isplate

na iznos od 38,60 EUR od 16.5.2011. godine do isplate

na iznos od 47,58 EUR od 16.6.2011. godine do isplate

na iznos od 2.602,89 EUR od 13.7.2011. godine do isplate

na iznos od 77,69 EUR od 13.7.2011. godine do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Tužba se smatra povučenom u dijelu pod točkom I. tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti čl. 6.3. i čl. 6.6. odredbi Ugovora o kreditu broj: 060411235357-SF od dana 10. travnja 2006. zaključen između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.691,14 EUR (tisućušestodevedesetjedan euro i četrnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026., kao dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom 10. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 060411235357-SF, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.750,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navodi da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju da je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa da su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ističe da se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama da se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje navodi da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 77,69 EUR, da je ništetna sporna odredba kojom je ugovorena naknada. Ističe da niti o ovoj ugovornoj odrediti tužitelj niti prednik tužitelja nisu pregovarali niti je to bilo moguće zbog unaprijed formuliranog obrasca Ugovora pa je i ova odredba uzrokovala neravnotežu prava i obaveza na štetu tužitelja kao potrošača. Zaključno predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 2. lipnja 2023. usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Prvenstveno je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda smatrajući da je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu jer je u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo u Splitu. Slijedom čega smatra da u skladu s odredbom čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovom sporu je mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Nadalje ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 12. srpnja 2011. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006. tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Potpisom ugovora o kreditu tužitelj da je potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, da je samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik da ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Nadalje ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Ističe da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Zaključno osporava i visinu tužbenoga zahtjeva jer je izračun napravljen po privatnom zahtjevu tužitelja, navodeći da radi izračuna eventualne razlike može biti mjerodavno isključivo vještačenje napravljeno po nalogu suda. Potom navodi da tuženik radi utvrđenja činjenice ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, nije pružio niti jedan dokaz, niti je obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bilo ništetno. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Raspravnim rješenjem od 27. rujna 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti te je odmah nastavljeno s raspravljanjem o glavnoj stvari. Naime, prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je u vrijeme podnošenja tužbe, sjedište tuženika u Splitu, pa da je zbog toga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

3.1. Tužiteljica je podneskom od 17. kolovoza 2023. navela da je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( „ Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 102/15. i 52/16.).

3.2. Člankom 16. 1. Ugovora o kreditu zaključenog 10. ožujka 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita, tuženice, kao kreditora te JD u svojstvu jamca, ugovoreno je da će ugovorne strane u sporu potražiti rješenje u pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju određuju nadležnost stvarno nadležnog suda prema prebivalištu korisnika kredita. U konkretnom slučaju nesporno je da korisnik kredita, a ovdje tužiteljica imala prebivalište, kako u vrijeme podnošenja tužbe, pa tako i u vrijeme sklapanja kredita u mjestu [adresa], dakle na području nadležnosti ovog suda, pa je za postupanje u ovom predmetu nadležan ovaj sud, slijedom čega je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut po tuženiku. U svakom slučaju sukladno odredbi čl. 19. I Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.) i da se od odredbe iz stavka 1. članka 19. l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (stavak 4. točka 1. članka 19. l). Stoga, u svakom slučaju, i primjenom naprijed citirane odredbe, u predmetnom postupku proizlazi mjesna nadležnost ovog suda.

4. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: dopis OTP banke d.d. od 13. srpnja 2011. (list spisa 7), otplatni plan (list spisa 8-13), ugovor o kreditu broj: 060411235357-SF od 10. travnja 2006. (list spisa 14-18), knjigovodstvenu karticu OTP banke d.d. na ime korisnika ZD (list spisa 19- 26), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, mag.oec. od 7. rujna 2024. (list spisa 74-79) te je izveden dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice (list spisa 114).

5. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 24. rujna 2024. (list spisa 85-87) po provedenom financijskom vještačenju način da isti glasi kao u izreci presude odnosno da sud obveže tuženika na isplatu novčanog iznosa radi pretplate kredita po valutnoj klauzuli u iznosu iznosa od 3.236,26 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice usmjeren prema tuženiku radi isplate iznosa od 3.236,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji predstavlja razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, uključujući iznos s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

8. Između stranaka nije sporno da su stranke dana 10. travnja 2026. zaključile predmetni ugovor o kreditu broj: 060411235357-SF na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 21.750,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,89%, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s rokom otplate deset godina. Isto tako, među strankama nije sporno da je ugovor o kreditu prestao ispunjenjem te da je tužiteljica platila tuženici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu.

9. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te je li ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli te je li osnovano pozivanje tužiteljice na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. S obzirom da tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganja određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Odredbom članka 1022. stavka 1. ZOO-a, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

13. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, određeno je kako se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate. Odredbom članka 6.2. ugovoreno je da korisnik kredita može zatražiti prijevremenu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka, a točkom 6.3. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke.

14. Analizirajući sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu, po ocjeni ovog suda riječ je o potrošačkom ugovoru zaključenom 10. travnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i OTP banka d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, stekla je svojstvo pravomoćnosti 14. lipnja 2018.

15. Nadalje, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno je okončan na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17-10 odbijena žalba tuženih banaka ( i ovdje tuženika) te je usvojen zahtjev za utvrđenjem da su sve tužene banke povrijedile interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima su otplatu glavnice kredita vezale uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, po stavu ovog suda tužiteljica se opravdano u ovoj (posebnoj) parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

17. Ovdje valja istaknuti da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku u skladu s tada važećom odredbom članka 81. stavka 2. i članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj: 96/03., dalje u tekstu ZZP), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

Drugih dokaznih prijedloga tuženik nije imao.

18. Tužiteljica je u stranačkom iskazu ( list spisa 114 ) navela da je u travnju 2006. zaključila kredit s OTP bankom u svrhu adaptacije stana. Otišla je u poslovnicu OTP banke čiji je klijent bila u to vrijeme pa sve do otplate kredita, a gdje joj je bankar predočio da joj je najpovoljnije podići krediti u valuti švicarski franak, navodeći da je riječ o jakoj i sigurnoj valuti i da se ostali najviše odlučuju na podizanje kredita u toj valuti. Predočen joj je unaprijed napisani ugovor, letimično ga je pročitala i potpisala, a od strane banke joj nije ponuđeno niti joj je dana mogućnost pregovaranja u odnosu na odredbe ugovora. Na poseban upit je navela da je u banci nisu upozorili na rizik rasta CHF, a da je znala da će doći do takve situacije, da se nikad ne bi odlučila za kredit u CHF. Nadalje je navela da je bila primorana prijevremeno otplatiti kredit zbog visoke mjesečne rate, a kojom prilikom djelatnici banke su pripremili uplatnicu, nisu joj posebno obrazlagali naknadu koju je platila za prijevremenu otplatu kredita, već je dobila uplatnicu na gotov novčani iznos. Ističe da joj nitko iz banke nije uopće rekao da plaća naknadu za prijevremenu otplatu kredita

19. Naime, da tužiteljica ima status potrošača proizlazi i iz činjenice što je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je time dokazala svojstvo potrošača prema definiciji iz čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ( 10. travnja 2006.), a prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.

19.1. Iz stanja spisa, primarno uvidom u Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da je isti zaključen radi kupnje, adaptacije, gradnje ili, dovršenja stambenog objekta, a iz istog nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza da tužiteljica nije imao status potrošača je na tuženiku, što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

20. Za istaknuti je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje u tekstu: ZZP/22) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

20.1. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi članka 128. ZZP/22 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koja tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

21. Dakle, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu nije bila jasna ni lako razumljiva, kao niti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to se u konkretnom slučaju radi o ništetnim odredbama. Kao što je prednje već obrazloženo, ovaj sud je utvrdio da je radi o standardnim stipulacijama tipskog ugovora kreditora, da tužiteljica s tuženikom u svezi odredbi ugovora nije mogla pregovarati jer je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama vezano za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da u odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita nije vidljiva niti visina, a niti elementi na temelju kojih će se odrediti visina te naknade.

21.1. Nadalje, tuženik je naveo da sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita pa do dana kad ga je po ugovoru trebala vratiti, već da je riječ o sporazumno dogovornoj naknadi za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita. Međutim, tijekom postupka, tuženik nije dokazao koje je to troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. ( ovakav pravni stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-112/2024-2 od 1. veljače 2024.)

22. Stoga, tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima o stjecanju bez osnova, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

23. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku financijske struke Petru Bajlu koji je u svom nalazu i mišljenju od 7. rujna 2024. naveo kako je tužiteljica temeljem ugovora o kreditu broj 060411235357 od 10. travnja 2006. preplatila zbog promjene tečaja za CHF od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznos od 3.236,26 EUR i to ako se zbroje samo pozitivne razlike anuiteta. Ukoliko se zbroje i pozitivne i negativne razlike anuiteta stalni sudski vještak je naveo da je tužiteljica preplatila tuženiku 3.107,83 EUR. Ujedno iz dostavljenog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica prijevremeno u potpunosti otplatila predmetni kredit dana 11. srpnja 2012. Prilikom prijevremene otplate tuženik je zaračunao tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 3,00 % od iznosa nedospjele glavnice u iznosu od 2.297,83 kuna ( 77,69 EUR), koji iznos je vještak uključio u izračun.

23.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na izrađeni nalaz i mišljenjem, te je u skladu s nalazom vještaka uredila tužbeni zahtjev, a također ni tuženik nije imao primjedbi na matematičnu točnost izračuna vještaka navodeći da je izračun metodološki ispravan i matematički točan.

23.2. Sačinjeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je cijenio stručnim, objektivnim i argumentiranim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke, a konačno niti tuženik nije imao primjedbu u vidu matematičkog izračuna. Slijedom čega je ovaj sud na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka utvrdio je da je tužiteljica tuženiku preplatila zbog promjene deviznog tečaja iznos 3.236,26 EUR.

24. Glede navoda tuženika da tužiteljica nije uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka jer zanemaruje negativne razlike pa da bi stvarna pretplata iznosila 3.107,83 EUR, za istaknuti je da bi se moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane Ugovora koji je djelomično ništetan da je potrebno da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, a također je moguće da se postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu čl. 195. i čl. 196. ZOO-a u kojem slučaju sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave s time da se sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP-a radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. st. 2. ZPP-a.

24.1. S obzirom da tuženik u ovom postupku samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije umanjio potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (isti stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Nadalje, okolnost da je Ugovor ispunjen prijevremenom isplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi jer tužiteljica kao korisnica tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga što ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja, pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Slijedom čega su neosnovani navodi tuženika da tužiteljica nema više pravni interes za vođenje ove parnice budući da je nesporno vratila predmetni kredit tuženiku u cijelosti dana 12. srpnja 2011.

26. Ovdje valja ukazati da je tužiteljica prvotno podnijela tužbu gdje je pod točkom I. zahtjev bio usmjeren na utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu, pod točkom II. zahtjev je bio usmjeren na isplatu iznosa od 3.158,55 EUR, s osnova pretplate kredita po valutnoj klauzuli, dok je točkom III. bio usmjeren na isplatu iznosa od 77,69 EUR, s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zajedno sa zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 24. rujna 2024. u odnosu na prvotnopostavljeni tužbeni zahtjev, izvršila smanjenje svog tužbenog zahtjeva jer više nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora o kreditu. Po svojoj pravnoj naravi, takvo raspolaganje tužbenim zahtjevom ima pravno značenje povlačenja tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP), što znači da u tom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev smanjen, on više ne egzistira nakon što je njegovo povlačenje učinjeno.

26.1. Podnesak od 24. rujna 2024. ( list spisa 85-87) kojim je tužiteljica izvršila djelomično povlačenje tužbe, ovaj sud je dostavio punomoćniku tuženika sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a. Kako se tuženik u roku od 15 dana od dana zaprimanja podneska o djelomičnom povlačenju tužbe nije izjasnio o tome, to se smatra da je isti pristao na povlačenje. Ujedno za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. prihvaćeno pravno shvaćanje prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe. Slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

27. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

28. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30.Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

31. Zbog svega iznijetog, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći u međusobnu vezu sve dokaze, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan u traženom iznosu 3.236,26 EUR, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Petra Bajla, mag.oec., sa zateznim kamatama, pa je odlučeno kao u izreci presude.

32. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, a odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23., dalje: Tarifa).

32.1.Tužiteljici je priznat trošak: sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak sastava podnesaka od: 17. kolovoza 2023. i 24. rujna 2024. od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 27. rujna 2023., 3. prosinca 2025. od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife), ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.000,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove vještačenja koje je tužitelj predujmio u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 41,14 EUR, što sveukupno iznosi 1.691,14 EUR.

32.2. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude dana 13. siječnja 2026. jer tužiteljičin punomoćnik na to ročište nije pristupio.

32.3. Na dosuđene troškove postupka teku zatezne kamate od 13. siječnja 2026. kao dana donošenja ove presude, na temelju članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Biograd na Moru, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Senia Bušljeta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.

Dostaviti:

- tužiteljici po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u Zagrebu

- tuženiku po punomoćnicima iz OD Anić & Anić d.o.o. u Splitu

- u spis.