P-2659/2023-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Branko Malenica u pravnoj stvari tužitelja JL, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tužene protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljica i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tužene OL, odvjetničkog vježbenika, na ročištu radi objave dana 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3209559907 od 6. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 290.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 290.000,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 2.008,40 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3209559907 od 6. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju iznos od 44.764,67 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

na iznos od 17,93 EUR od dana 23.8.2007.

na iznos od 4,87 EUR od dana 15.9.2007.

na iznos od 9,17 EUR od dana 15.11.2007.

na iznos od 30,12 EUR od dana 19.1.2008.

na iznos od 18,92 EUR od dana 15.2.2008.

na iznos od 55,58 EUR od dana 15.3.2008.

na iznos od 47,81 EUR od dana 15.4.2008.

na iznos od 3,87 EUR od dana 15.5.2008.

na iznos od 20,44 EUR od dana 15.6.2008.

na iznos od 7,46 EUR od dana 15.7.2008.

na iznos od 4,71 EUR od dana 15.8.2008.

na iznos od 4,22 EUR od dana 15.9.2008.

na iznos od 54,09 EUR od dana 15.10.2008.

na iznos od 84,44 EUR od dana 15.11.2008.

na iznos od 41,32 EUR od dana 15.12.2008.

na iznos od 157,66 EUR od dana 15.1.2009.

na iznos od 158,87 EUR od dana 15.2.2009.

na iznos od 119,79 EUR od dana 15.3.2009.

na iznos od 128,75 EUR od dana 15.4.2009.

na iznos od 130,54 EUR od dana 15.5.2009.

na iznos od 115,11 EUR od dana 15.6.2009.

na iznos od 117,80 EUR od dana 15.7.2009.

na iznos od 109,08 EUR od dana 15.8.2009.

na iznos od 126,08 EUR od dana 15.9.2009.

na iznos od 107,19 EUR od dana 15.10.2009.

na iznos od 119,40 EUR od dana 15.11.2009.

na iznos od 117,45 EUR od dana 15.12.2009.

na iznos od 150,40 EUR od dana 15.1.2010.

na iznos od 171,57 EUR od dana 15.2.2010.

na iznos od 166,99 EUR od dana 15.3.2010.

na iznos od 188,01 EUR od dana 15.4.2010.

na iznos od 226,53 EUR od dana 15.5.2010.

na iznos od 231,24 EUR od dana 15.6.2010.

na iznos od 275,84 EUR od dana 15.7.2010.

na iznos od 274,34 EUR od dana 15.8.2010.

na iznos od 366,80 EUR od dana 15.9.2010.

na iznos od 312,94 EUR od dana 15.10.2010.

na iznos od 325,39 EUR od dana 15.11.2010.

na iznos od 389,58 EUR od dana 15.12.2010.

na iznos od 398,85 EUR od dana 19.1.2011.

na iznos od 373,76 EUR od dana 15.2.2011.

na iznos od 386,54 EUR od dana 15.3.2011.

na iznos od 387,22 EUR od dana 15.4.2011.

na iznos od 426,22 EUR od dana 16.5.2011.

na iznos od 509,13 EUR od dana 15.6.2011.

na iznos od 576,47 EUR od dana 15.7.2011.

na iznos od 665,17 EUR od dana 15.8.2011.

na iznos od 512,08 EUR od dana 15.9.2011.

na iznos od 460,57 EUR od dana 15.10.2011.

na iznos od 464,01 EUR od dana 15.11.2011.

na iznos od 471,12 EUR od dana 15.12.2011.

na iznos od 539,05 EUR od dana 15.1.2012.

na iznos od 553,03 EUR od dana 15.2.2012.

na iznos od 537,80 EUR od dana 15.3.2012.

na iznos od 535,51 EUR od dana 15.4.2012.

na iznos od 543,22 EUR od dana 15.5.2012.

na iznos od 556,63 EUR od dana 15.6.2012.

na iznos od 517,17 EUR od dana 15.7.2012.

na iznos od 512,75 EUR od dana 15.8.2012.

na iznos od 473,44 EUR od dana 15.9.2012.

na iznos od 507,32 EUR od dana 15.10.2012.

na iznos od 523,10 EUR od dana 15.11.2012.

na iznos od 512,62 EUR od dana 15.12.2012.

na iznos od 500,04 EUR od dana 15.1.2013.

na iznos od 495,71 EUR od dana 15.2.2013.

na iznos od 491,24 EUR od dana 15.3.2013.

na iznos od 522,53 EUR od dana 15.4.2013.

na iznos od 476,49 EUR od dana 15.5.2013.

na iznos od 468,97 EUR od dana 15.6.2013.

na iznos od 473,47 EUR od dana 15.7.2013.

na iznos od 468,74 EUR od dana 15.8.2013.

na iznos od 485,58 EUR od dana 15.9.2013.

na iznos od 496,48 EUR od dana 15.10.2013.

na iznos od 501,80 EUR od dana 15.11.2013.

na iznos od 520,77 EUR od dana 15.12.2013.

na iznos od 501,62 EUR od dana 15.1.2014.

na iznos od 475,74 EUR od dana 15.2.2014.

na iznos od 486,47 EUR od dana 15.3.2014.

na iznos od 477,12 EUR od dana 15.4.2014.

na iznos od 463,73 EUR od dana 15.5.2014.

na iznos od 466,62 EUR od dana 15.6.2014.

na iznos od 476,19 EUR od dana 15.7.2014.

na iznos od 483,82 EUR od dana 15.8.2014.

na iznos od 485,77 EUR od dana 15.9.2014.

na iznos od 493,95 EUR od dana 15.10.2014.

na iznos od 505,70 EUR od dana 15.11.2014.

na iznos od 507,91 EUR od dana 15.12.2014.

na iznos od 509,64 EUR od dana 15.1.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.2.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.3.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.4.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.5.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.6.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.7.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.8.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 18.9.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.10.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.11.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.12.2015.

na iznos od 508,75 EUR od dana 15.1.2016.

na iznos od 9.488,49 EUR od dana 22.1.2016.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.975,00 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 6. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 3209559907(dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 6. lipnja 2007. i isplate iznosa od 44.665,73 eur sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine. U bitnom navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 290.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB), tako da je u unaprijed formuliranom i standardiziranom ugovoru ugovorila valutnu klauzulu te otplatu kredita vezala za valutu CHF, a pored toga i promjenjivu kamatu koja se mijenja jednostranom odlukom banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Dodaje kako je ugovor sklopljen bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja i jasnog utvrđenja parametara i metoda njihovog izračuna koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, tako da je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U prilog tome ističe kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen i pravomoćno okončan sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a odluke u toj parnici obvezujuće su i u ovom sporu. Slijedom toga, smatra kako na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, ima pravo i interes pokrenuti ovaj postupak radi utvrđenja ništetnosti te zahtijevati povrat preplaćenog u iznosu od 44.665,73 eur, kako po valuti te kroz razliku glavnice utvrđene Dodatkom Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 18. siječnja 2016. (dalje Dodatak), a kojim je provedena konverzija osnovnog ugovora u valutu euro.

2. U svom odgovoru od 26. studenog 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U bitnom prigovara tužiteljevom statusu potrošača, zastari potraživanja i tome dodaje kako su stranke sklopile Dodatak prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stoga tužitelj nema pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora, jer je sklapanjem Dodatka stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tužene kao trgovca, a posljedično tome nema pravo povrata koristi.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka te cjelokupne dokumentacije koju su stranke priložile spisu, pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. u Splitu od 29. rujna 2025. te saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Punomoćnici stranaka zatražili su naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li tužitelj potrošač i aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a pored toga utvrditi osnovanost tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja.

7. Pregledom Ugovora od 6. lipnja 2007. razvidno je kako je tužitelj JL, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit radi kupnje stana kojim mu je u skladu s člankom 1. odobren iznos od 290.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obvezu vraćanja kredita prema valutnoj klauzuli s pripadajućim kamatama. Odredbom iz članka 2., korisnik se obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima uz redovitu kamatu koja na dan sklapanja iznosi 4,40% godišnje, a promjenjiva je temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora. Prema odredbi iz čl. 7. korisnik se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

8. Pregledom Dodatka od 18. siječnja 2016. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljem izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili kako neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 180.253,70 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.258.309,98 kn i kako je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB, tužitelj na dan 30. rujna 2015. preplatio iznos od 158.975,96 kn. Također je utvrđeno kako na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eur iznosi 113.540,63 eur, koju je korisnik kredita dužan platiti kreditoru uz redovitu kamatu.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe Ugovora o obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu CHF i o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prvom odlukom utvrđeno je kako je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 1) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, dok je drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor unaprijed formulirala prema standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužitelj u iskazu. Navodi kako je odobrenim sredstvima kupio stan u [adresa], u [adresa], koji njegova obitelj sve vrijeme koristi za stanovanje, a ne radi iznajmljivanja ili u kakve druge gospodarske svrhe. Dodaje kako je bio dugogodišnji klijent tužene, stoga su mu njezini nadležni zaposlenici ponudili kredit uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniju opciju uz uvjeravanje kako je CHF stabilna valuta. Unaprijed pripremljeni obrazac Ugovora potpisao je prema načelu "uzmi ili ostavi", jer mu je prikazani otplatni plan i iznos anuiteta bio prihvatljiv, bez prethodnog pregovaranja i utjecaja na odlučne ugovorne odredbe, a svakako bez posebnih objašnjenja o valuti CHF te parametrima vezanim za promjenu tečaja i promjenu kamatne stope. Što se tiče konverzije, navodi kako je prihvatio ponudu tužene i sklopio Dodatak, jer je prema njemu otplatni plan bio povoljniji od početnog vezanog uz CHF, ali i prilikom sklapanja tog novog pravnog posla nije imao nikakva utjecaja na sadržaj njegovih odredbi niti je sudjelovao u izračunu utvrđenog preplaćenog iznosa, koji je isključivom voljom tužene iskorišten radi umanjenja anuiteta dospjelih prema Dodatku. Slijedom iznijetog, i u ovom slučaju je utvrđeno već navedeno postupanje tužene, jer tužitelju prije sklapanja Ugovora nije dala mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla. Dakle, tužitelj nije dobio posebne upute o valuti CHF, odnosno jasne informacije o utjecaju njegovog tečaja na buduće ugovorne obveze, a također ni objašnjenja o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, već isključivo obvezu podmirenja prema izmjenama u skladu s nejasnom i jednostranom odlukom kreditora na koju nije mogao utjecati. Na temelju takvih ugovornih odredbi koje su unaprijed formulirane standardiziranom tiskanicom i nedostatka jasno obrazloženih odlučnih činjenica, evidentna je posljedica značajne neravnoteže odnosa i položaja ugovornih sudionika i to na štetu tužiteljaq kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak. U takvim okolnostima, označene odredbe iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, stoga se tužitelj primjenom citirane odredbe iz čl. 502.c ZPP ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, a ovaj sud vezan za njihova pravna utvrđenja, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO smatra ništetnim. Ovome je za dodati kako tužena prigovara tužiteljevom statusu potrošača, iako iz Ugovora koji je sama sastavila jasno proizlazi da je namjena kredita kupnja stana, a u tijeku postupka nije priložila dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da je kupljena nekretnina korištena u gospodarske svrhe, tako da je taj prigovor promašen.

15. Tužena u svom odgovoru i u tijeku postupka ističe kako tužitelj sklapanjem Dodatka nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštenim i ništetnim, niti na osnovi njihove ništetnosti zahtijevati predmetnu isplatu preplaćenog novčanog iznosa, međutim takav stav ovaj sud smatra neosnovanim i pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom novčanog iznosa preplaćenog uslijed promjene početnog tečaja CHF i kamatne stope do konverzije Ugovora. Dakle, unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate, stoga u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi na temelju ništetnih odredbi osnovnih ugovora. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji prije svega podrazumijeva da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodatcima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi, odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim parametrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena parametra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi iz čl. 145. st. 2. ZOO. Slijedom toga, sklapanjem Dodatka potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. S druge strane, restitucija nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru prema odredbi iz čl. 247., a u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, prema odredbama iz čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05, a u svezi s odredbama iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama Dodatka ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe kako je konverzijom tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o vezivanju otplate kredita uz valutu CHF i uz kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukoliko bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, a ne posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima primarna svrha i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dakle, ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. U svakom slučaju, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita vezanih uz valutu CHF potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK., ali tome nije slučaj, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, bilo potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je nakon pregleda cjelokupne dokazne građe u svom vještvu od 29. rujna 2025. utvrdila kako slijedi:

-Ugovor o kreditu je sklopljen 6. lipnja 2007. na iznos od 290.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja je iznosila 4,40% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 204 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1. kolovoza 2007. u iznosu od 1.996,29 CHF, a prema odredbi iz čl. 7. ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dana 18. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, a prema njemu je na dan 30. rujna 2015. preostala glavnica za otplatu u iznosu od 113.540,63 eur. Ovim Dodatkom utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 20.829,97 eur.

-U promatranom razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjala se, tako da je do 1. listopada 2007. iznosila 4.40% godišnje, do 1. veljače 2008. iznosila 5,05% godišnje, do 1. srpnja 2009. iznosila 5,70% godišnje, do 1. svibnja 2010. iznosila 6,30% godišnje, do 1. studenog 2010. iznosila 6,05% godišnje, do 1. lipnja 2011. iznosila 6,30% godišnje, do 1. srpnja 2011. iznosila 5,50% godišnje, do 1. prosinca 2011. iznosila 5,25% godišnje, do 1. lipnja 2012. iznosila 6,05% godišnje, do 1. siječnja 2014. iznosila 5,25% godišnje, a do provođenja konverzije kredita iznosila 3,23% godišnje, a posljedica te promjene bili su anuiteti tužitelja koji su se mijenjali od početnih 1.996,29 CHF do najvećeg iznosa od 2.291,49 CHF. Dodaje kako je u tom vremenu oscilirao i tečaj CHF, stoga vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio početno ugovorenu visinu obveze predstavljaju preplatu korisnika kredita.

-U odnosu na izračun konverzije, dana 18. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak kojim je utvrđeno kako na dan 30. rujna 2015. tužitelju preostaje za otplatu glavnica u iznosu od 113.540,63 eur, a uplatio je više sredstava u iznosu od 20.829,97 eur. Tužena je preračunom izvršila umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kunama na dan konverzije te svela iznose glavnice u skladu sa simuliranim otplatnim planom za eur po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za kredit u eur.

-Na temelju svega vještakinja zaključuje kako ukupan iznos preplata, uzimajući u obzir rast tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 35.276,18 eur. Pod pretpostavkom da se za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni prosječni tečaj, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 22. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 9.488,49 eur, s tim da je tužena prilikom obračuna konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja i postupala u skladu s odredbama ZID ZPK te priznala tužitelju preplatu na dan 22. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 21.945,33 eur. Zatezne kamatne na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja do provođenja konverzije kredita 22. siječnja 2016. iznose 12.200,33 eur. Uzimajući u obzir red uračunavanja obveza prema ZOO, smatra kako bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 9.745,00 eur, a pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po stvarnom otplatnom planu i primjenom prosječnog tečaja za isplatu, tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa razlikom u priznatoj glavnici po konverziji iznosio 256,51 eur. Slijedom toga, prijebojem preostalog iznosa preplate priznate po konverziji s ukupno više plaćenim zbog porasta tečaja u odnosu na prosječni tečaj na dan isplate kredita te bi nakon što se iznos ukupno više plaćenog zbog porasta tečaja u razdoblju otplate kredita u CHF umanji za preostali iznos preplate priznate po konverziji, preostao bi iznos od 35.019,67 eur.

17. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještakinje koja je postupila u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogom suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, niti su dovele u sumnju njezinu stručnost i objektivnost, stoga se financijski nalaz i mišljenje prihvaćaju u cijelosti. Podneskom od 29. listopada 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavio glavni tužbeni zahtjev na način koji je u osnovi istovjetan izreci ove presude.

18. Na kraju valja navesti kako je tužitelj dokazao osnovanost tužbe, a posljedica ništetnosti odredaba Ugovora kojima se obveza otplate kredita vezuje uz valutu CHF, vraćanje je onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano zakonsko uporište. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prije svega valja navesti kako prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina, a u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što znači da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 1401/2012 pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od 15. lipnja 2018. U ovom slučaju tužba je zaprimljena 6. lipnja 2023., stoga je podnesena u zakonskom roku od pet godina od kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, tako da se prigovor zastare drži neutemeljenim. Kod takvog stanja stvari, tužbeni zahtjev postavljen radi povrata, odnosno isplate iznosa preplaćenog i utvrđenog po sudskoj vještakinji trebalo je prihvatiti u cijelosti. Naime, u ovom slučaju radi se o potrošačkom kreditiranju, a prema financijskom vještvu proizlazi kako je na temelju ništetnih odredbi isključivo imovina korisnika kredita prešla u imovinu kreditora, tako da je i nakon provedene konverzije s ovog osnova zaostala tražbina tužitelja, stoga je prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos od 44.764,67 eur, kao zbroj potraživanja temeljem više plaćenog po valuti u iznosu 35.276,18 eur te iznos od 9.488,49 eur s osnova razlike glavnice. Na ukupan dosuđeni iznos tužitelj ima pravo na plaćanje zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog preplaćenog iznosa utvrđenog financijskim vještačenjem, u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je na kraju svega odlučeno kao u izreci presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak punomoćnikovog sastava tužbe od 6. lipnja 2023. i obrazloženih podnesaka od 23. lipnja i 29. listopada 2025., kao i zastupanja na ročištima održanim 16. srpnja i 6. studenog 2025. u iznosu od 1.000,00 eur za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT), a pored svega priznati trošak zastupanja na ročištu radi objave presude 13. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 54. OT). Priznati iznos od 5.100,00 eur uvećan je za 25% PDV i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eur, stoga je tuženoj naloženo naknaditi parnični trošak tužitelja u iznosu od 6.975,00 eur sa zatraženom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke.

Split, 13. siječnja 2026.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene