REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4187/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužiteljice HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 18. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja ĆF, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnice tuženika EF, odvjetničke vježbenice, 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 041-50- 4148282 od 30. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice HF, kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora u dijelu koji glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...''.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici HF iznos od 346,85 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6. lipnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici HF parnični trošak u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 9. srpnja 2024. tužiteljica navodi kako je u svojstvu korisnice kredita s tuženikom 30. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu, broj 041-50- 4148282, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.891,04 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi kako joj je čl. 3. predmetnog Ugovora nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 346,85 EUR (3,30% od iznosa kredita). Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedena odredba nepoštena je, a slijedom toga i ništetna. O istoj se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Sporna odredba umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 346,85 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Svaki prosječni potrošač sposoban je izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Upućuje na presudu Suda Europske unije C- 621/17 od 3. listopada 2019. Smatra neosnovanim navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Upućuje na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima te s tim u vezi navodi kako je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Kada bi sporne odredbe i bile ništetne, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Ističe prigovor zastare. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-4148282 od 30. svibnja 2007. (list 5-10), potvrdu tuženika od 16. siječnja 2024. (list 13) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 44).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-4148282 od 30. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li dio ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita, sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetan.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. U svom iskazu tužiteljica navodi kako je odlučila kupiti auto te se u auto kući raspitivala za uvjete kredita. Dali su joj svu dokumentaciju i već pripremljeni ugovor. Ugovor je pročitala i potpisala. Nije bila u banci ni kod javnog bilježnika, sve je riješila u auto kući. Za odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, rekli su joj da se radi o trošku banke i ništa joj drugo o tome nisu objašnjavali. Kupila je auto, a koristila ga je za osobne potrebe. Kredit je u cijelosti otplatila, a osobno ga je otplaćivala.

7. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer je njezin iskaz uvjerljiv i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora koji su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužiteljice, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe sadržavale obvezu tužiteljice da snosi dodatne troškove.

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 346,85 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade (naknada je naplaćena 5. lipnja 2007., prilikom isplate kredita, a kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 16. siječnja 2024.).

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.579,40 EUR kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 7. siječnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. travnja 2025. i 18. prosinca 2025. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (900,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (225,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno iznosi 1.231,18 EUR.

27. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 12. siječnja 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

28. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 12. siječnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika