REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-832/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1896/2024-2 od 1. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1455/23-37 od 4. siječnja 2024., u sjednici održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1896/2024-2 od 1. listopada 2024., se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.636,14 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2013. do isplate, te je u točki II. izreke obvezana nadoknaditi mu i parnične troškove u iznosu od 5.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. siječnja 2024. do isplate.

2. 1. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je žalba tuženice te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1455/23-37 od 4. siječnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu pod točkom II. za iznos parničnog troška od 2.475,00 EUR-a sa pripadajućom kamatom.

2. 2. U točki II. izreke preinačena je naprijed navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za iznos od 3.635,14 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom i u dijelu pod točkom II. izreke za iznos parničnog troška od 3.025,00 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.635,14 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.025,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-17/2025 od 2. travnja 2025., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1896/2024-2 od 1. listopada 2024. u odbijajućem dijelu, u odnosu na pravno pitanje:

„Od kojeg trenutka počinje teći zastarni rok u postupcima za naknadu neimovinske štete radi nehumanih i ponižavajućih uvjeta u zatvorskim ustanovama?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP- a zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet, te povredu prava dostojanstva tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 19. siječnja 2009. do 28. lipnja 2010. (525 dana), te u Kaznionici u Lepoglavi u razdoblju od 28. lipnja 2010. do 15. srpnja 2013 (1.113 dana). i zbog neadekvatnih uvjeta – smještaja koji ne odgovara propisanom standardu glede veličine prostora- spavaonice, higijenskih i sanitarnih uvjeta, zdravlja, te drugih nehumanih uvjeta.

9. 1. Prvostupanjski sud odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, a imajući u vidu cjelokupnu činjeničnu i pravnu osnovu tužbe, predmet spora, te postavljeni tužbeni zahtjev u njegovoj cijelosti (kako u odnosu na Zatvoru u Zagrebu, tako i u odnosu na Kaznionicu u Lepoglavi), vezano na, po tuženici istaknuti prigovor zastare, smatra da se „u konkretnom slučaju radi o tzv. trajnom stanju te da zastara ima početi teći tek po dovršetku tog stanja. Također sud smatra da su činjenični navodi tužbe različiti vezano za smještaj tužitelja u Zatvoru u Zagrebu i u Kaznionici u Lepoglavi, te se zapravo radi o dvije odvojene štetne radnje počinjene po istom štetniku, odnosno o postupanjima tuženika koji u svakoj navedenoj zatvorskoj ustanovi mogu spram tužitelja imati sasvim drugačija činjenična obilježja (koja tužitelj i posebno obrazlaže u tužbi) te posljedice, a tužitelj može trpjeti i sasvim različite povrede duševnog i tjelesnog zdravlja.“ (t. 8. obrazloženja).

9. 2. Nastavno navedenom (t. 9. obrazloženja), smatra da je „trajno stanje koje je tužitelj trpio zbog uvjeta smještaja u Zatvoru u Zagrebu za njega završilo nakon što je premješten u Kaznionicu u Lepoglavi, a što je bilo 28.06.2010. te su od tada vezano za štetnu radnju iz te zatvorske ustanove za tužitelja postali konačno poznati i opseg i visina štetnih posljedica, čime je i štetna radnja vezana za činjenice povrede tužiteljevog dostojanstva zbog smještaja u Zatvoru u Zagrebu za njega završila. Po premještaju u Lepoglavu za tužitelja je počelo novo trajno stanje, odnosno nova eventualna štetna radnja, koja može ali i ne mora imati određene sličnosti s prethodnom, neovisno o tome što je potencijalni štetnik isti (Republika Hrvatska).“

10. 1. Prema navedenom, prvostupanjski sud smatra da premještajem tužitelja iz Zatvora u Zagrebu u Kaznionicu u Lepoglavi za tužitelja počinje teći novi subjektivni zastarni rok za podnošenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uvjete u Kaznionici u Lepoglavi. Međutim, neovisno o tome ocijenio je neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženici, u odnosu na onaj dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete zbog duševnih boli koje je tužitelj pretrpio kao posljedicu boravka u Zatvoru u Zagrebu, pozivom na odredbu čl. 230 Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO), prema kojoj odredbi tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenih doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

10. 2. Tužitelj je prema utvrđenju toga suda podnio odštetni zahtjev 22. veljače 2013, tj. više od 4 mjeseca prije isteka trogodišnjeg zastarnog roka, koji se računa od prestanka izvršavanja kazne u Zatvoru u Zagrebu, te je ocijenio da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedeno razdoblje ne bi bio u zastari, jer se zastarijevanje zastaje podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora u smislu čl. 186.a ZPP-a (u vrijeme podnošenja tužbe NN 25/13). Stoga, kako je tuženica dopisom od 28. svibnja 2013. (koji je punomoćnica tužitelja zaprimila 07. lipnja 2013.) obavijestila tužitelja da ne prihvaća prijedlog za mirno rješenje spora, to je zastara dakle od tada nastavila teći, te do podnošenja tužbe 23. kolovoza 2013. preostali dio zastarnog roka nije istekao. Posljedično tome je ocijenio dokaze provedene na okolnost smještajnih uvjeta tužitelja kako u Zatvoru u Zagrebu tako i u Kaznionici u Lepoglavi i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Drugostupanjski sud je, odlučujući po žalbi tuženice utvrdio:

„5. U ovom postupku donesena je presuda Općinskog građanskog suda broj Pn-2641/13 od 18. prosinca 2015. koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž- 1180/16 od 24. siječnja 2017. a kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. Odlukom Ustavnog suda broj U-III-1189/17 od 18. travnja 2023. usvojena je ustavna tužba u odnosu na podnositeljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u Kaznionici u Lepoglavi od 28. lipnja 2010. do 21. listopada 2011., od 26. listopada 2011. do 24. siječnja 2013. i od 31. svibnja 2013. do 4. srpnja 2013. te je ukinuta presuda ovog suda broj Gž-1180/16 od 24. siječnja 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2641/13 od 18. prosinca 2015. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. Ujedno istom odlukom je odbijena ustavna tužba u odnosu na prigovore podnositelja vezane uz higijenske, sanitarne i prehrambene uvjete te zaštitu zdravlja za vrijeme boravka podnositelja u Kaznionici u Lepoglavi. U tom dijelu Ustavni sud je ocijenio prigovore podnositelja neosnovanim.

8. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske pod istim poslovnim brojem odbačena je ustavna tužba u dijelu koji se odnosi na prigovore vezane uz povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 23. i 25. Ustava zbog uvjeta boravka u Zagrebu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi kako je osporenim presudama za dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uvjete boravka u Zatvoru u Zagrebu pravomoćno utvrđena zastara, a pritom podnositelju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu, pa u odnosu na prigovore koji se tiču boravka u Zatvoru u Zagrebu ne postoje pretpostavke Ustavnog suda za odlučivanje zbog čega Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u odnosu na prigovore koji se tiču uvjeta boravka u Zatvoru u Zagrebu nedopuštena.

9. Stoga, imajući u vidu ovu odluku i rješenje Ustavnog suda i njegovo obrazloženje, predmet ovog ponovnog postupka mogu biti samo činjenične tvrdnje tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, dakle činjenične tvrdnje a koje se odnose na osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u Kaznionici u Lepoglavi od 28. lipnja 2010. do 21 listopada 2011., od 26. listopada 2011. do 24. siječnja 2013 i od 31. svibnja 2013. do 4. srpnja 2013.

10. Sud prvog stupnja pošao je od pogrešnog pravnog pristupa raspravljajući ponovno činjenične tvrdnje tužitelja vezane za ostale uvjete u kaznionici u Lepoglavi u odnosu na koje Ustavni sud nije našao nikakve povrede, odnosno činjenične tvrdnje vezane za uvjete u Zatvoru u Zagrebu za koji dio je ustavna tužba odbačena kao nedopuštena.

(…),

27. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda kojim je ponovno ocjenjivao uvjete za koje nije nađena nikakva povreda ustavnih prava, pogrešno je primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja visine tužbenog zahtjeva, pa je temeljem čl. 368. st.1. ZPP valjalo djelomično žalbu tužene odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 3.000,00 EUR-a (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 3.635,14 EUR-a valjalo temeljem čl. 373. toč 3. presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti.“

12. Prema navedenom obrazloženju drugostupanjskog suda proizlazi da taj sud nije preinačio dio prvostupanjske presude i odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja zbog istaknutog prigovora zastare nego iz razloga što je prvostupanjski sud ponovno ocjenjivao uvjete za koje nije nađena nikakva povreda ustavnih prava, odnosno što je ponovno raspravljao činjenične tvrdnje tužitelja vezane za ostale uvjete u kaznionici u Lepoglavi u odnosu na koje Ustavni sud nije našao nikakve povrede, odnosno činjenične tvrdnje vezane za uvjete u Zatvoru u Zagrebu, za koji dio je ustavna tužba odbačena kao nedopuštena.

13. Dakle, drugostupanjski sud nije odbio dio tužbenog zahtjeva zbog prihvaćenog prigovora zastare, nego iz naprijed navedenog razloga, odnosno iz razloga što je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i naknadu štete i za dio u odnosu na koji dio je tužitelj ranijom presudom pravomoćno odbijen i u kojem je ustavna tužba tužitelja odbačena kao nedopuštena. zbog čega od odgovora na dopušteno pitanje „Od kojeg trenutka počinje teći zastarni rok u postupcima za naknadu neimovinske štete radi nehumanih i ponižavajućih uvjeta u zatvorskim ustanovama?“, ne zavisi odluka u ovom sporu i ne dovodi u pitanje njezinu nezakonitost.

14. No, kako je ovaj sud dopustio to pitanje, smatrajući ga ipak važnim u nastavku će se dati traženi odgovor.

15. Kako je naprijed navedeno odredbom čl. 230. ZOO-a određeno je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenih doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

16. Prema shvaćanju ovog suda, izneseno pravno shvaćanje suda prvog stupnja, izneseno u točkama 9. 1. i 9. 2. ove presude, a o kojem se nije ni izjašnjavao drugostupanjski sud nije pravilno.

17. Naime, u presudi Huber protiv Hrvatske, zahtjev broj 9571/16 od 7. siječnja 2022. ESLJP u t. 10. obrazloženja navedeno je:

„Konkretno, tvrdnja Vlade da je u odnosu na određena razdoblja u kojima je podnositelj izdržavao zatvorsku kaznu, njegova tužba za naknadu štete zastarjela jer ju je podnio izvan zakonskog roka od tri godine, mora se odbiti. Izdržavanje zatvorske kazne trebalo bi se smatrati „kontinuiranom situacijom” sve dok je trajalo u istoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorskih kazni u bitno sličnim uvjetima. Zahtijevanjem od osoba koje izdržavaju zatvorsku kaznu da svoje odštetne zahtjeve protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija tim se osobama nameće nerazmjeran postupovni teret (vidi Nikitin i drugi protiv Estonije, br. 23226/16 i šest drugih predmeta, stavci 136. i 141., 29. siječnja 2019.). Štoviše, čini se da je tvrdnja Vlade u suprotnosti sa stajalištem hrvatskih sudova (vidi, primjerice, presudu Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1371/2018 od 21. kolovoza 2019.). U ovom predmetu razdoblja u kojima je podnositelj izdržavao zatvorsku kaznu u različitim zatvorskim ustanovama završila su u studenome 2010., siječnju 2011. odnosno prosincu 2014. (vidi prilog), a on je relevantne preliminarne korake za podnošenje tužbe (kojom je prekinut tijek zakonskog roka) poduzeo 4. svibnja 2012., odnosno u roku od tri godine.“

18. Prema citiranom shvaćanju ESLJP-a, a i prema pravnom shvaćanju ovoga suda, izdržavanje zatvorske kazne treba smatrati kontinuiranom situacijom, sve dok se izvršava u istoj vrsti zatvorske ustanove u bitno sličnim uvjetima, pa prijetnja zastare za podnošenje odštetnog zahtjeva predstavlja nerazmjeran postupovni teret osobama koje se u kontinuitetu nalazu u različitim ustanovama za izdržavanje zatvorske kazne.

19. Temeljem iznesenog odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi:

Izdržavanje zatvorske kazne treba smatrati kontinuiranom situacijom sve dok se izvršava u istoj vrsti zatvorske ustanove u bitno sličnim uvjetima, zbog čega zastarni rok u postupcima za naknadu neimovinske štete radi nehumanih i ponižavajućih uvjeta u zatvorskim ustanovama počinje teći kada je tužitelj (pritvorenik-zatvorenik), konačno izašao na slobodu, jer podnošenje odštetnog zahtjeva dok se nalazi u kaznionicama predstavlja nerazmjeran postupovni teret osobama koje se u kontinuitetu nalazu u različitim ustanovama za izdržavanje zatvorske kazne.

20. No, kako je naprijed navedeno odgovor na naznačeno pitanje ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava, zbog čega je valjalo odbiti reviziju tužitelja i na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić