REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-226/2024-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Tibaut, odvjetnica u Zagrebu, Ulica kneza Mislava 16, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, Trg Drage Iblera 10/VII, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon 9. prosinca 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbi ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3207090883, kreditna partija: 7103237272 od 25. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja DP i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb i to:

- dio odredbe čl. 1. st. 2., koji glasi: "uz valutnu klauzulu" i

- dio odredbe čl. 7. st. 1., koji glasi: "obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju DP s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.928,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. siječnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbi ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3207090883, kreditna partija: 7103237272 od 25. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja DP i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb i to:

- dio odredbe čl. 2. st. 1., koji glasi: "promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." i

- odredbe čl. 7. st. 2., koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.".

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju DP s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.101,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. siječnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju DP s osnove zakonske zatezne kamate dospjele do 27. siječnja 2016. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iznos od 2.431,64 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja DP za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3207090883, kreditna partija: 7103237272 od 25. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja DP i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb i to:

- dijela odredbe čl. 1. st. 1., koji glasi: "prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke".

VII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja DP za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.431,64 EUR s osnove zakonske zatezne kamate dospjele do 27. siječnja 2016. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju DP troškove parničnog postupka u iznosu od 3.947,60 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 13. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja DP za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VIII. izreke.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 25. srpnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3207090883, koji je istoga dana potvrđen po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine, pod brojem OU-490/2006. Ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate od 300 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 385,52 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz redovnu kamatu od 4,5% godišnje, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke. U čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da za sluča j izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta. Tužitelj je naveo da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa povećavana nekoliko puta, pa je s početne kamatne stope od 4,5% godišnje narasla na čak 6,30%. Nadalje, tužitelj je naveo da je 4. siječnja 2016. s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., kojima je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka te ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke bez utvrđenih kriterija i metodologije.

1. 3. Tužitelj je naveo da podnosi tužbu smatrajući da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, kao i odredbu kojom je tuženiku bilo omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom sklapanja ugovora i tijekom trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu te da je bilo protivno načelima obveznog prava.

1. 4. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj je naveo da je smisao ugovaranja valutne klauzule prema odredbi čl. 2. i čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO) zaštita ugovornih strana od promjene kupovne moći novca, što znači da je to zaštitna klauzula kojom se vjerovnik želi osigurati da će u dugotrajnijem ugovornom odnosu vrijednost primljenog novca kod ispunjenja novčane obveze biti jednaka vrijednosti koju je novac imao u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelj međutim smatra da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik prije sklapanja i tijekom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja propustio informirati ga o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno propustio ga je u cijelosti obavijestiti o rizicima vezanima za sklapanje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u. Naime, tuženik ga nije obavijestio o tome da Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom štiti tečaj domaće valute u odnosu na euro, a da ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF. Tijekom otplatnog razdoblja došlo je do aprecijacije CHF-a, koji je porastao u odnosu na euro, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na CHF. Zbog propusta tuženika da ga u cijelosti informira o rizicima vezanima uz ugovaranje novčane obveze s valutnom klauzulom u CHF, tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti uvida u rizike i u posljedice takve ugovorne odredbe. Tuženik mu je prilikom ugovaranja kredita kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji, a tužitelj je postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne i potpune, a zapravo nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti je li ponuđeni ugovor o kreditu doista najpovoljniji za njega. Osim toga, ponuđeni ugovor o kreditu tuženik je unaprijed pripremio te tužitelju nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, a naročito o spornim odredbama ugovora. Tužitelj stoga smatra da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03) te da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

1. 5. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu redovne kamate tužitelj je naveo da je ista bila nerazumljiva jer nisu utvrđeni i određeni jasni te objektivni kriteriji i precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Kako je u konkretnom slučaju sklopio ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika kao trgovca, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju takve ugovorne odredbe te nije imao utjecaja na sadržaj iste. Takva ugovorna odredba omogućila je tuženiku jednostrano odlučivati o visini kamatne stope, a kako se ista tijekom ugovornog odnosa više puta mijenjala i povisivala, došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj stoga tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o prom jenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala temeljem jednostrane odluke tuženika.

1. 6. Tužitelj je stoga naveo da temeljem pravila o stjecanju bez osnove od tuženika potražuje preplaćene iznose anuiteta s osnove promjene tečaja CHF-a te razliku između uplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope utvrđene jednostrano odlukama tuženika i iznosa redovne kamate prema početnoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskih zateznim kamatama od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO -a, smatrajući da je tuženik bio nepošten stjecatelj.

1. 7. Nadalje, tužitelj je naveo da unatoč provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes za vođenje ovog postupka jer se prema odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14., 110/15., 14/19. – u daljnjem tekstu: ZZP/14), koji zakon je bio na snazi u vrijeme provedene konverzije, ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Naveo je da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njega kao potrošača jer sklapanjem dodatka ugovoru nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već da je definiran ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, čime ujedno nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

1. 8. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to dio odredbe čl. 1. st. 1., čl. 1. st. 2., čl. 7. st. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. te da se tuženiku naloži da mu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 49.128,26 kn, a po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 18.865,68 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo činjenicu da je predmetni kredit konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije te da su iste iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Napomenuo je da je tuženik prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, što je i učinio te je takvo mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama, slijedom čega na strani tuženika postoji presumpcija da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom. Tuženik je naveo da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju te da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kad je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti, a tim pravnim odnosom stranke su po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatak ugovoru o kreditu uključivao je promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu, koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenje p reostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik tvrdi da su dodatkom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da nakon provedene konverzije traži povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na ugovor o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom (EUR ugovorom), temeljem kojeg je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U nastavku postupka tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019 te na pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je tužitelju osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora. Tužitelj je osporio i osnovanost zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi tužitelj, u slučaju osnovanosti njegove tražbine (što je tuženik i dalje osporavao), mogao eventualno imati pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, a ne i od ranije.

4. Rješenjem od 8. travnja 2022. određen je prekid postupka do završetka postupka koji se vodio pred Sudom Europske unije u predmetu C-567/20, a postupak je nastavljen rješenjem od 22. studenoga 2022.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 16. listopada 2025. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na isplatu iznosa od 7.083,55 eura, a s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na isplatu iznosa od 2.616,72 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta, pa do isplate. Podneskom od 19. studenoga 2025. tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na isplatu iznosa od 6.928,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. siječnja 2016., s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopu na isplatu iznosa od 2.101,57 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. siječnja 2016. te je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.431,64 eura s osnove zakonske zatezne kamate dospjele do 27. siječnja 2016. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate.

6. Tuženik se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

7. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 16. listopada i 19. studenoga 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva tužitelj temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i prvotni postavljen tužbeni zahtjev u tužbi. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 15-100, 118-120, 131-139 spisa, pročitao je iskaz tužitelja na zapisniku o glavnoj raspravi od 23. rujna 2024., izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 335-354 spisa, u dokumentaciju na stranica br. 403-416 spisa te u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka na stranicama br. 454-475 spisa.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

10. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

10. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 12-18 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 25. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a istoga je dana solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem Ou-490/2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na rok od 300 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 385,52 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita ugovorena je za adaptaciju kuće.

12. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (23-30 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 4. siječnja 2016., a solemniziran je 27. siječnja 2016. kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem OV-691/16. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 47.555,27 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 331.972,50 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, što predstavlja preplatu, koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.858,71 kn. Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju preplate).

13. Tužitelj je iskazao da je od svog prvog zaposlenja 1991. godine bio klijent Zagrebačke banke d.d., a još je i prije toga imao otvoren račun u toj banci na koji mu je isplaćivana stipendija. Sredstva kredita uložio je u dovršetak kuće u kojoj stanuje od 2007. ili od 2008., a do tada je stanovao kod svojih roditelja. U vrijeme dobivanja kredita bio je vlasnik obrta za grafički dizajn, koji je imao sjedište na adresi [adresa], s time da je obrt otvoren oko 1996., a zatvoren 2010. godine. Obrt je bio u mirovanju od 2000. godine jer je bio neprofitabilan, a formalno je zatvoren kasnije radi moguće naplate tražbina. Obzirom da su mu trebali novci za dovršenje kuće, došao je u svoju banku, gdje mu je ponuđen kredit u eurima i kredit u CHF-u, s time da su mu obzirom na namjenu kredita, predložili kredit u CHF-u kao povoljniji jer je tada tečaj CHF-a bio nizak, a kamatna stopa je bila niža od kamatne stope kod kredita u eurima. Na sugestiju banke prihvatio je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. U trenutku sklapanja ugovora nije znao da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kao što je to bio slučaj kod eura, a u banci mu to nitko nije spomenuo. Pojmovi poput promjenjive kamatne stope i valutne klauzule su mu gramatički bili jasni, a pod pojmom promjenjive kamatne stope smatrao je da ista može biti promjenjiva na način da ide nešto gore ili nešto dolje, a i prema izračunu banke je to za njega bilo povoljnije, pa se posebno s time nije zamarao, kao i u vezi tečaja CHF-a. Mjesečni anuitet je tijekom otplate kredita porastao za 100% tako da je isti iznosio više od polovice njegove plaće, koju je ostvarivao u bivšoj firmi i koja je u to doba također teško poslovala. Zbog toga je bilo problema u naplati kredita jer je plaću dobivao jednom u dva mjeseca. Kako su mu primanja bila neredovita, pozajmljivao je novce da plaća kredit, a kada su ga zvali radi konverzije kredita, uz napomenu da će to za njega značiti određenu stabilnost i da će to biti bolje za njega, potpisao je dodatak ugovoru koji su mu pripremili, vjerujući da je istina ono što mu je bilo usmeno rečeno. Naveo je da nisu pregovarali o nikakvim odredbama ugovora, niti su mu predočene bilo kakve tablice iz kojih bi bilo vidljivo što je do određenog trenutka platio, niti je bilo govora o kakvom vraćanju novca ili preplati, rečeno mu je jedino da će to za njega biti povoljnije. U početku otplate po konvertiranom kreditu rata mu je bila manja, a nakon dvije ili tri godine rata se povećala te sada iznosi oko 237,00 eura. Kredit je i dalje u otplati i preostalo mu je za otplatiti još 56 rata. Izjavio je da se ne sjeća je li mu uvećana uplata koju mu je pomogla uplatiti njegova bivša supruga uslijedila prije ili nakon konverzije kredita, zna samo da mu je iznos te povećane uplate smanjio cjelokupno zaduženje. Tužitelj je izjavio da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu živio na adresi [adresa] kod svojih roditelja, a kreditna sredstva su bila namijenjena za dovršetak kuće na adresi [adresa] u kojoj danas živi, dok je obrt bio prijavljen na adresi [adresa]. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav drugi obrt, niti je bio član nekog trgovačkog društva. Tijekom trajanja otplate kredita 2010. je zajedno s kolegom otvorio trgovačko društvo pod nazivom Ohm LAB d.o.o. za prodaju i servis laboratorijske oprema sa sjed ištem u Zaboku, Stjepana Radića 28, s istim kolegom je otvorio još jedno poduzeće HC-Plus d.o.o. 2014. ili 2016., koje se također bavilo servisom i opremanjem laboratorija, sa sjedištem na adresi [adresa], s time da su nakon dvije godine to poduzeće prodali. Na pitanje tuženika tužitelj je izjavio da još uvijek posjeduje račune izvođača radova za dovršenje kuće. Također je izjavio da je prilikom potpisivanja ugovora istoga pročitao i nije imao primjedbe na ugovorne odredbe. Na pitanje je li pitao bankara koji su rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa iz čl. 23.P ugovora, tužitelj je izjavio da nije imao nikakvih pitanja jer za to nije bilo vremena, odnosno da je vrijeme bilo ograničeno. Što se tiče tečaja CHF-a, izjavio je da mu je bilo sugerirano da će sve biti u redu, čemu je on vjerovao. Obavijesti o promjenama kamatne stope je dobivao i toj promjeni nije prigovarao. Na pitanje je li pokušao pregovarati s tuženikom o pojedinim odredbama ugovora, tužitelj je izjavio da cijelo vrijeme dok je klijent tuženika, s istim ni o čemu nije pregovarao i rečeno mu je da to jednostavno tako mora biti. Ne sjeća se je li prigovarao izračunu iznosa konverzije.

14. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., D,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za dovršenje kuće u kojoj tužitelj i sada stanuje. Takav zaključak suda ne mijenja niti činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio vlasnik obrta, jer ugovor nije sklopio u tom svojstvu, u ugovoru se njegov obrt uopće ne spominje, a namjena ugovora za adaptaciju kuće potvrđuje činjenicu da se radilo o potrošačkoj svrsi ugovora. Na zaključak suda da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača ne utječu niti činjenice da je tužitelj bio osnivač, suvlasnik i osoba ovlaštena za upravljanje trgovačkih društava Ohm LAB d.o.o., Zabok, Stjepana Radića 28 i HC PLUS d.o.o., [adresa], jer su navedena trgovačka društva osnovana nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (2009. i 2016. godine) i ugovor nije imao, niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja na poslovne djelatnosti navedenih društava, niti na svojstvo korisnika kredita. Konačno, napominje se da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita temeljem odredbama ZID ZPK/15, koji propis regulira upravo potrošačke ugovore i ne primjenjuje se na poslovne subjekte, iz čega proizlazi da je i tuženik tužitelja smatrao potrošačem prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu te u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru.

14. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

15. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

15. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

15. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

16. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

16. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

16. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, bez da je pri tome bio informiran o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

16. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 25. srpnja 2006. i istoga je dana potvrđen kod javnog bilježnika, dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

16. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

17. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te da je povremeno morao pozajmljivati novac kako bi podmirivao kreditnu obvezu, a konverziju kredita prihvatio je očekujući da će se iznosi mjesečnih anuiteta stabilizirati te da više neće rasti u tolikoj mjeri kao ranije. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

18. 1. Temeljem svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužitelj bio dužan kredit otplaćivati uz valutnu klauzulu prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a koje su sadržane u čl. 1. st. 1. i čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu. Također je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate temeljem jednostrane odluke tuženika, koje su sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. ugovora.

18. 2. Sud je odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. st. 1. ugovora prema kojoj je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, jer je tužitelj bio upoznat s tečajem CHF -a u odnosu na kunu na dan isplate kredita, pristao je na isplatu kredita prema tom tečaju, a tuženik mu je prema tom tečaju ugovoreni iznos kredita isplatio. Smisao ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u postoji u naknadnim promjenama teča ja CHF-a u odnosu na kunu tijekom razdoblja otplate kredita jer tuženik na rizik od takvog rasta tečaja navedene valute nije bio valjano informiran i upozoren u trenutku sklapanja ugovora. Dakle, smisao ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postoji u ugovornoj odredbi prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a ne na dan isplate kredita, a koja je sadržana u čl. 1. st. 2. i čl. 7. st. 1. ugovora.

19. 1. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF- a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kred it otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

19. 2. Temeljem iste zakonske odredbe, tuženik je dužan tužitelju vratiti i iznose koje mu je tužitelj platio uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a iznosila je 4,5% godišnje.

20. 1. U nalazu i mišljenju od 16. siječnja 2026. financijski vještak društvo Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb naveo je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 9.700,28 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.616,73 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 7.083,55 EUR. ukupno je manje plaćen iznos od 670,48 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 515,16 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 155,32 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.029,80 EUR i to ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi 2.101,57 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi 6.928,23 EUR.

20. 2. Vještak je također naveo da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 te je utvrdio preplatu tužitelja u iznosu od 1.160,72 EUR, što primjenjivim tečajem na dan 30. rujna 2015. (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR) iznosi 8.858,71 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR iznosi 1.175,75 EUR. Vještak je napomenuo da utvrđenja iz nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

20. 3. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF sa iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF iznosi 8.524,53 EUR.

21. Tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, navodeći da iz nalaza i mišljenja nije razvidno za koje točno iznose i u kojim mjesecima je utvrđena preplata prilikom konverzije u iznosu od 1.175,75 eura. Predložio je da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da oduzme iznos preplate priznat konverzijom kredita (1.175,75 eura) od iznosa za koje je nalazom i mišljenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio (po mjesecima) s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, t j. da mjesečne preplate umanji za iznos preplate priznate konverzijom prema odredbama ZOO-a. U odnosu na takav prigovor tužitelja tuženik je naveo da se iznos preplate priznat konverzijom kredita ne može odbiti od zakonskih zateznih kamata jer se prema odredbi čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata.

22. U dopunskom nalazu i mišljenju od 11. srpnja 2025. financijski vještak je izračunao zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do provedbe konverzije, odnosno do 27. siječnja 2016. Iz izračuna financijskog vještaka utvrđeno je da zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope i tečaja, obračunate za razdoblje do provođenja konverzija kredita , ukupno iznose 3.607,39 EUR. Ukoliko se iznos konverzijske preplate uračunava u iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata do provedene konverzije, preostala razlika po osnovu zateznih kamata iznosi 2.431,64 eura.

23. 1. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka, s time da je tuženik i nadalje osporavao osnovu tužbenog zahtjeva te je financijsko vještačenje smatrao nepotrebnim, smatrajući da ne postoji osnova za dosudu bilo kakve tražbine tužitelju nakon provedene konverzije kredita.

23. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije i u skladu sa zadatkom suda, a izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu. Vezano uz sporno pitanje treba li se konverzijska preplata odbiti od zakonskih zateznih kamata, ili ne, sud je ocijenio da se radi o pravnom pitanju, o čemu je ovlašten odlučiti sud, a ne financijski vještak.

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana na poštu preporučeno 13. lipnja 2019., koji dan se smatra danom predaje tužbe sudu, do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrva tske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

25. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa koje bi platio prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita i kamatne stope redovne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,5% godišnje). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti , a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio deklaratornim dijelom presude.

26. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR.

26. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj izgubio pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi ZZP/14, koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (JPErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

26. 4. Tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužitelj nije niti osporavao, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

26. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

27. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi i to s iznosom preplate utvrđene s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 1.160,72 EUR (8.858,71 kn), koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a. Iako tuženik prigovara takvom načinu uračunavanja konverzijske preplate u tužiteljevu tražbinu, prema stavu ovog suda, činjenica što se prema odredbama ZID ZPK/15 prilikom konverzije nije izračunavala kamata na konverzijsku preplatu, ne isključuje primjenu odredbe čl. 172. ZOO-a, u smislu koje odredbe se s ispunjenim dijelom tužiteljeve tražbine u vidu konverzijske preplate smatraju prije svega namirenima dužne zatezne kamate, pa tek onda glavnica.

27. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 15. siječnja 2016., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, preplatio svoju kreditnu obvezu za ukupan iznos od 9.029,80 EUR (zbog promjene kamatne stope iznos od 2.101,57 EUR i zbog promjene tečaja iznos od 6.928,23 EUR). Ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose do provođenja konverzije, odnosno do 27. siječnja 2016. iznose 3.607,39 EUR . Stoga su s iznosom konverzijske preplate djelomično podmirene zakonske zatezne kamate do konverzije, odnosno do 27. siječnja 2016., a preostao je iznos kamata od 2.431,64 eura te u cijelosti iznos glavne tražbine, koja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 6.928,23 eura, a po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatno j stopi 2.101,57 eura. Preostali iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata te iznosi glavnih tražbina tužitelju nisu namireni konverzijskom preplatom te se za iste bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetn ih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga navedene iznose glavne tražbine tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom tekućom od prvog dana nakon provedene konverzije, ujedno i dana do kada su kamate izračunate i prikazane u apsolutnom iznosu, odnosno od 28. siječnja 2016., pa do isplate. Tuženik je tužitelju dužan platiti i preostali dio zakonskih zateznih kamata koji nije namiren konverzijskom preplatom i to u iznosu od 2.431,64 eura. Tuženik je bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi te je stoga bio dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, s napomenom da su kamate do provedbe konverzije djelomično podmirene iznosom konverzijske preplate.

27. 3. Tužitelj, međutim, neosnovano traži isplatu procesne kamate na apsolutni iznos dospjelih kamata od 2.431,64 eura. Dosuđivanje procesne kamate u ovom slučaju bilo bi protivno odredbi čl. 31. ZOO-a, budući da glavna tražbina nije namirena, pa iznos dospjelih zateznih kamata ne može predstavljati glavnu tražbinu, na koju bi dalje mogla teći procesna kamata.

28. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.928,23 eura temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, iznosa od 2.101,57 eura temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. siječnja 2016. do isplate. Također je prihvatio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koje su izračunate do 27. siječnja 2016., a nisu namirene konverzijskom preplatom i to u iznosu od 2.431,64 eura, dok je zahtjev za isplatu kamata na taj iznos odbio kao neosnovan.

29. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a jer je tužitelj uspio s pretežnim dijelom zahtjeva, a odbijeni dio tužbenog zahtjeva (deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. st. 1. ugovora) nije utjecao na osnov kondemnatornog zahtjeva, a zbog tog dijela odbijenog zahtjeva, kao i zbog odbijanja zahtjeva za plaćanje procesnih kamata nisu nastali posebni troškovi. Sud je stoga naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

29. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 5. lipnja 2020., 24. kolovoza 2020., 8. travnja 2025. i 16. listopada 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 19. studenoga 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištima 19. lipnja 2020., 28. kolovoza 2020., 23. rujna 2024., 5. studenoga 2025. i 9. prosinca 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za sastav žalbe protiv prijašnje prvostupanjske presude po tbr. 10./1. u visini od 125 bodova,

- što ukupno iznosi 1175 bodova ili 2.350,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 587,50 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 2.937,50 eura.

29. 3. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600 eura te troškovi s osnova plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 136,70 eura, na prijašnju prvostupanjsku presudu u iznosu od 136,70 eura i na žalbu u iznosu od 136,70 eura, pa tužiteljevi ukupni parnični troškovi iznose 3.947,60 eura.

29. 4. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 13. siječnja 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Kristina Tibaut, Zagreb, Ul. kneza Mislava 16

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10/VII