Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-444/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama Željki Pintarić i Jasmini Vukalović, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 27. studenoga 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu Jasminu Vukalović, odvjetnicu iz Varaždina te z. punomoćnika tužene JG, odvjetnika iz [adresa], na ročištu za objavu i uručenje presude 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3567857 solemniziranog kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 dana 13.07.2006.g., zaključenog između tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3567857 solemniziranog kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 dana 13.07.2006.g., zaključenog između tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 598,71 EUR s osnova previše plaćenih iznosa kredita zbog promjene kamatnih stopa u odnosu na početnu, po Ugovoru o kreditu broj: 320-50-3567857 solemniziranom kod Javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 dana 13.07.2006.g., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa do 31.07.2015.g. po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećane stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na svaki pojedini iznos počam od dospijeća pojedinog iznosa uplate i to:

- na iznos od 5,47 EUR počam od 30.11.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR počam od 31.12.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR počam od 31.01.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR počam od 29.02.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR počam od 31.03.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR počam od 30.04.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.05.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 30.06.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.07.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.08.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 30.09.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.10.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 30.11.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.12.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 31.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR počam od 28.02.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.03.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.04.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.06.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.07.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.08.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.09.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.11.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 28.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 28.02.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.03.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.04.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.05.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.06.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.07.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 31.08.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 11,93 EUR počam od 30.09.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 10,87 EUR počam od 31.10.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 30.11.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 31.12.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 31.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 29.02.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 31.03.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 30.04.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 31.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 30.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 10,91 EUR počam od 31.07.2012.g. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.596,51 EUR s osnova previše plaćenih iznosa kredita zbog promjene tečaja CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to za razdoblje od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećane stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa sve do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na svaki pojedini iznos počam od dospijeća pojedinog iznosa uplate i to:

- na iznos od 2,62 EUR počam od 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 35,02 EUR počam od 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 31,81 EUR počam od 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 41,61 EUR počam od 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 38,22 EUR počam od 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 32,78 EUR počam od 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 288,62 EUR počam od 31.03.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,87 EUR počam od 30.04.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 67,95 EUR počam od 31.05.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 69,87 EUR počam od 30.06.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 86,27 EUR počam od 31.07.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 77,83 EUR počam od 31.08.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 68,63 EUR počam od 30.09.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 67,31 EUR počam od 31.10.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 66,67 EUR počam od 30.11.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 70,41 EUR počam od 31.12.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 60,44 EUR počam od 31.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 32,57 EUR počam od 29.02.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 47,16 EUR počam od 31.03.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 73,71 EUR počam od 30.04.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 97,73 EUR počam od 31.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 69,86 EUR počam od 30.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 1.116,55 EUR počam od 06.08.2012.g. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništavom odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3567857 solemniziranog kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 dana 13.07.2006.g., zaključenog između tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.294,15 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika.", kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.550,00 eura (tisućupetstopedeset eura), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana donošenja presude 13. siječnja 2026. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je tužitelj 13.07.2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:

320-50-3567857 u svojstvu korisnika kredita solemniziranog kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 istog dana (dalje: Ugovor o kreditu od 13.07.2006.), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.294,15 švicarskih franaka (CHF) te da je ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,50 % godišnje, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uz ugovor o kreditu uručen tužitelju, da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit u kolovozu 2012. sredstvima ostvarenim iz drugog kredita kod Zagrebačke banke d.d., da je odredbom čl.1. Ugovora o kreditu od 13. 07. 2006. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.294,15 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je odredbom članka 7. st.1. Ugovora o kreditu od 13. 07. 2006. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a odredbom članka 7. st.4. Ugovora ugovoreno je da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa tuženika, da su predmetne odredbe unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o istima nije pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj potrošač koji nema stručnih znanja, već mu je institut valutne klauzule poznat samo načelno te nikako nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok tuženik nije tužitelju u ni jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi isti razumio rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužitelj nikako nije mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije ni znao da je o tome trebao biti obaviješten jer mu je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga mu je ta odredba ostala nerazumljiva, a obzirom da je tuženik znao za rizik koji za sobom nosi švicarski franak, kako je to utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te o tome nije obavijestio tužitelja, iako je bio svjestan da isti to nije znao, a kako bi tužitelj bio svjestan rizika i mogao donijeti informiranu odluku, tuženik u takvim okolnostima nije postupao savjesno, moralno, ni pošteno te je u tom trenutku došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da upravo zbog opisanog načina ponašanja tuženika i sklapanja nepoštenih ugovornih odredaba, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 07. 08. 2007. do 31. 12. 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine 79/07, 125,/07, 75/09, 19/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a kako je upravo odredbom članka 1. te odredbama čl.7. st.1. i st.4. Ugovora o kreditu od 13. 07. 2006. ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jasno je da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. odbio žalbu tuženika (svih tuženih banaka) i potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, da je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba, tuženik bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos na štetu tužitelja i to na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita tužitelju po tečaju švicarskog franka na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta, koji iznos će biti u toku postupku točno utvrđen vještačenjem pa kako je taj iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredaba, dakle bez valjane pravne osnove, to tužitelj ima pravo temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima tražiti od tuženika da vrati neosnovano stečena sredstva tužitelja i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa povećanog anuiteta pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu (list 24-26 spisa), po punomoćniku, tužena je navela da nije sporno da su tužitelj i tuženik 13. 07. 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50- 3567857 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.294,15 a da je ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, istaknuo je da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena, da je tužena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF, da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tužena je istaknula da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, da suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula, da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama, da nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je tužena istaknula prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl.226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, osporavao je visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, protivio se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženu niti da pravne osnove nema ili da je otpala pa da sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati, da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude pa je slijedom svega navedenog predlagao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj: 320-50-3567857 od 13. 07. 2006., solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2, uz otplatnu tablicu (list 8-15 i 18-20 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dopis od 11. 02. 2020. i 26. 7. 2022. (list 16-17 spisa), proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag. oec., čiji pisani nalaz i mišljenje prileži u spisu na listu 45-56, te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1., čl.7.st.1. i čl.7. st.4. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3567857 solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 13.07.2006. te isplatu preplaćenih iznosa, koje je, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, specificirao u podnesku od 13. 11. 2025. (list 70-74 spisa).

5. Nesporno je da su stranke 13. 07. 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 320-50- 3567857 solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 13.07.2006. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tužena kao kreditor, da se navedenim kreditom tužena kao kreditor obvezala tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti CHF 23.294,15 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

6. Prije svega, valja reći da je tužena istaknula prigovor zastare.

7. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto tako i Ustavni sud navodi u odluci poslovni broj U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020.

8. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut tužbom podnesenom 13. lipnja 2019., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTS) poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 14. lipnja 2014., tako da je tuženičin prigovor zastare neosnovan.

9. Osim toga, u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio je da se odbija kao neosnovana i revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl.81., čl.82. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13-dalje: ZZP).

10. Glede tužbenog zahtjeva tužitelja, valja reći da je odredbom čl.81. st.2. i 3. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003-dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. 06. 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09. 04. 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. 03. 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev- 2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donešena 13. 06. 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih IV tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Konačno, odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18 zauzet je stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti, čime je Vrhovni sud RH nedvojbeno potvrdio potrošači imaju pravo utvrđivati svoja prava na temelju prava EU, a to posebice ako se uzme u obzir Presuda Suda EU u predmetu C-118/17.

12. Dakle, u postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odluke obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava, te do odluke iz zaštite kolektivnih interesa i prava po odredbi čl.502. c. ZPP i čl.118. ZZP ("Narodne novine" broj 41/14) u ovoj parnici imaju direktan učinak i u pojedinačnim sporovima.

14. Stoga se tužitelj osnovano poziva na utvrđenja u naprijed navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

15. Dalje, iz iskaza tužitelja, proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama između stranaka uopće nije pregovaralo, niti mu je pojašnjen značaj pojedine odredbe, kao i da su iste bile unaprijed formulirane na obrascu koji mu je predočen. Tako je tužitelj iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio sa tuženom, a prema uputi autokuće u kojoj je namjeravao kupiti vozilo, u toj autokući mu je rečeno da su najpovoljniji krediti kod tužene, a obzirom da je autokuća surađivala sa tuženom i tada su bili najpovoljniji krediti u CHF, sjećao se da mu je predočen obrazac ugovora o kreditu, sa nikim od djelatnika banke nije razgovarao o pojedinoj ugovornoj odredbi niti mu je pojašnjen značaj pojedine odredbe, da je nakon što je ugovor potpisao i novac isplaćen autokući, rata počela naglo rasti i o tome je samo dobivao obavijest na kućnu adresu, a s obzirom da su mu rate "rasle", nije znao koliko će i dalje rasti pa je uzeo kredit u Zabi i isti otplatio u kolovozu 2012.

16. Slijedom navedenog, uzevši u obzir i da tužena nije dokazala činjenice iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju kao potrošaču i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima, da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinjene razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl.7. st.1. i čl.7. st.4. predmetnog Ugovora o kreditu.

17. Dakle, tužena je nepošteni stjecatelj pa je, primjenom odredbe čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) u vezi sa čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju novčani iznos, visinu kojeg je sud utvrdio prihvaćanjem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec. (list 45-56 spisa), a na koji stranke nisu imale prigovora.

18. Budući da se prema čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tužena je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene (što proizlazi iz nalaza vještakinje), odnosno od dana kad je tužena kao nepošteni stjecatelj to stekla.

19. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavom odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3567857 solemniziranog kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-616/2006-2 dana 13.07.2006.g., zaključenog između tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.294,15 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika, valja reći da je u čl.1. predmetnog Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" navedeno: "Kunska protuvrijednost CHF 23.294,15 (dvadesettritisućedvijestodevedesetčetiri švicarskih franaka i petnaest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja". Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tužena isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Županijski sud u Varaždinu je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna" (tako i u presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: 26 Gž-1586/2022-4 od 16. ožujka 2023.), slijedom čega je navedeni tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

20. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).

21. Sud je, uzevši u obzir da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužitelju priznao traženi trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 250,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 04. 02. 2025. i 27. 11. 2025., svaki u iznosu od 250,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 20. 12. 2024. i 13. 11. 2025. prema Tbr.8.1.Tarife, svaki u iznosu od 250,00 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 1.550,00 eura, koji je, primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženoj.

Ivanec, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Jasmina Vukalović, odvjetnica u OD Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina

2. Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba