REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-376/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza „ADRIA“ stambena zadruga u stečaju, Rijeka, OIB: 25447388817, kojeg zastupa punomoćnik Ladislav Radoslović, odvjetnik u Rijeci, protiv prvotuženika CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženice HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Andriji Boškoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., Rijeka, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika prvotuženika i drugotuženice, 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženici HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Stečajnoj masi „ADRIA“ stambena zadruga u stečaju, Rijeka, OIB: 25447388817, na ime naknade za koristi ostvarene korištenjem stana u [adresa], ulaz I stan 1/5, ukupne površine 166,48 m², solidarno isplate iznos od 31.529,43 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2024. pa do isplate, sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 5.520,57 EUR zajedno sa zateznom kamatom te u dijelu u kojem je zatražena zatezna kamata na iznos iz točke I. izreke za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 29. lipnja 2024., kao neosnovan.

III. Nalaže se prvotuženiku CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženici HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Stečajnoj masi „ADRIA“ stambena zadruga u stečaju, Rijeka, OIB: 25447388817, solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 4.086,56 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka i to za iznos od 468,75 EUR, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. lipnja 2024. podnio tužbu radi isplate naknade za korištenje nekretnine od stane tuženika, a koja je u utuženom razdoblju od lipnja 2019. do 19. veljače 2024. bila u njegovom vlasništvu i to dvoetažnog stana neto korisne površine cca 166 m² na drugom katu na adresi [adresa] u [adresa], ulaz I, stan broj 1/5 kojem pripada drvarnica i dva parkirna mjesta. Ujedno je naveo da je u stečajnom postupku koji se kod Trgovačkog suda u Rijeci vodio pod posl.br. St-380/2023 predmetna nekretnina prodana radi podmirenja obveza prema vjerovnicima i vjerovnicima stečajne mase, a da su tuženici supružnici koji da su se bespravno nalazili u posjedu predmetnog stana te ga koristili za stanovanje njihove obitelji preko dvadeset godina. Za to vrijeme da je stečajni upravitelj u ime tužitelja vodio više dugotrajnih postupaka radi ispražnjenja predmetnog stana od tuženika i njihovih stvari s ciljem da se stan unovči i namire stečajni vjerovnici. Također, tužitelj je naveo da iako je u svim prethodim postupcima uspio postići povoljne sudske odluke, da je prvotuženik kroz navedeno razdoblje zajedno sa svojom suprugom, kao drugotuženicom, unatoč pravomoćnim sudskim odlukama, nastavio bespravno posjedovati predmetni stan, koji da je u konačnici prinudno ispražnjen i predan tužitelju 19. veljače 2024. (rješenje Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-1423/2023) te koji je u stečajnom postupku u međuvremenu prodan trećoj osobi.

1.1. Tužitelj je nadalje naveo da je protiv prvotuženika temeljem bespravnog korištenja opisanog stana i time stjecanja bez osnove, ishodio pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. P-1818/2010 od 2. ožujka 2015. kojom je tuženiku naloženo da na ime naknade za korištenje stana bez pravne osnove isplati tužitelju ukupan iznos od 333.750,78 kn i to za razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. siječnja 2014. zajedno sa zateznim kamatama. Prema navedenoj pravomoćnoj presudi, utemeljenoj na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, navodi da je sud utvrdio da je kroz utuženo razdoblje naknada za koristi od posjedovanja stana mjesečno iznosila 3.371,22 kn, a što da bi prema tečaju konverzije danas iznosilo 447,43 EUR. Slijedom iznijetog, tužitelj predmetnom tužbom zahtjeva temeljem iste osnove naknadu za koristi stečenih posjedovanjem predmetnog stana za razdoblje od 1. lipnja 2019. pa do 19. veljače 2024., kada su tuženici prinudno iseljeni i predmetni stan predan tužitelju u ovršnom postupku. Za utuženo razdoblje tužitelj potražuje novčanu naknadu u iznosu od 650,00 EUR mjesečno, obrazlažući da se radio o luksuzno uređenom dvoetažnom stanu površine 166 m², smatrajući navedeni iznos primjerenim karakteristikama predmetnog stana te imajući u vidu porast cijena najma na tržištu. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te da tuženike obveže na naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik i drugotuženica su osporili osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva te su ujedno predložili prekid predmetnog postupka i istaknuli prigovor zastare, pozivajući se na odredbu čl. 229. Zakona o obveznim odnosima. Također, tuženici su preložili provođenje financijskog vještačenja predmetne nekretnine, odnosno da se od Porezne uprave pribavi usporedba cijene najma na navedenoj adresi u odnosu na utuženo potraživanje. U konačnici, tuženici su naveli da se je ugovor zaključenim između prvotuženika i tužitelja, prvotuženik obvezao financirati izgradnju navedenog stana te da je u trenutku otvaranja stečajnog postupka predmetna nekretnina bila u roh-bau, slijedom čega da ne mogu biti nepošteni i nesavjesni posjednici.

3. U podnesku od 26. studenog 2024. tužitelj je naveo da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-3489/2017 od 3. kolovoza 2017. određeno prinudno iseljenje tuženika iz predmetnog stana sve temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. P-1770/2010 od 15. prosinca 2011., slijedom čega da je neutemeljeno pozivanje tuženika na njihovu savjesnost. Također, tužitelj je naveo da su tuženici pravomoćno odbijeni sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine, prava zadržanja te za isplatom vrijednosti navodnih ulaganja, kao i sa ostalim zahtjevima. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da je već u tužbi predložio provođenje vještačenja radi utvrđenja visine pravične naknade za koristi od upotrebe stana, dok u odnosu na navod tuženika glede ugovora je istaknuo da isti nikada nije bio sklopljen između tužitelja, odnosno njegovih prednika i tuženika iz kojeg razloga da je tvrdnja tuženika o financiranju izgradnje stana očiti pokušaj unošenja zbrke u jednostavno činjenično stanje.

4. U podnesku od 8. prosinca 2024. tužitelj je naveo da je drugotuženica otuđila nekretninu u svojem vlasništvu (obiteljska kuća sa dvorištem u [adresa]) na način da je istu darovala svojoj kćeri temeljem ugovora o darovanju zaključenog 20. kolovoza 2024. pa da je ovaj sud prilikom odlučivanja o njegovom prijedlogu za određivanjem privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine u vlasništvu drugotuženice, oštetio vjerovnike tužitelja, obzirom je prijedlog odbio. Tužitelj je ujedno istaknuo da očekuje da ovaj sud u daljnjem tijeku postupka postupa zakonito i nepristrano, a što da nije bio slučaj u postupku povodom njegovog prijedloga za određivanjem privremene mjere.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 37.050,00 EUR na ime naknade za korištenje predmetnog stana u razdoblju od 1. lipnja 2019. do 19. veljače 2024,. od strane prvotuženika i drugotuženice, kao supružnika bez valjane pravne osnove.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u navedenom utuženom razdoblju bio vlasnik predmetnog stana u [adresa] na adresi [adresa], kao niti činjenica da su se tuženici dugi niz godina nalazili u posjedu istog. Također, nije sporno da su tuženici prinudno iseljeni iz predmetnog stana 19. veljače 2024. u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. Ovr-1423/2023.

7. Sporna je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li tuženici predmetnu nekretninu koristili temeljem valjane pravne osnove, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare. Također, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. P-1770/2010, posl.br P-1818/2010 i posl.br. St-380/2023 te spis Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-3489/2017, dok je na okolnost visine proveo dokaz građevinskog (procjeniteljskog) vještačenja po stalnom sudskom vještaku Leu Kuriliću dipl. ing. građ.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim i to za isplatom naknade, odnosno koristi koju su tuženici ostvarili u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2019. do 19. veljače 2024. u iznosu od 31.529,43 EUR. Međutim, dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na preostali iznos za isplatom naknade koristi do ukupno zatraženog iznosa od 37.050,00 EUR, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na svaki mjesečni iznos naknade za razdoblje od lipnja 2019. do veljače 2024., koje teku od prvog dana sljedećeg mjeseca, ovaj sud nije prihvatio što će detaljnije obrazložiti u nastavku ove odluke.

10. Uvidom u prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja, ovdje tužitelja protiv ovršenika, ovdje prvotuženika, sud je utvrdio da je isti podnesen 9. lipnja 2016. radi ispražnjenja i predaje predmetne nekretnine, sve temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. P-1770/2010 od 15. prosinca 2011., slijedom čega je Općinski sud u Rijeci donio rješenje posl.br. Ovr-3489/2017 od 3. kolovoza 2017., kojim je određena ovrha radi ispražnjenja i predaje predmetne nekretnine.

11. Uvidom u spis ovog suda pod posl.br. P-1818/2010, sud je utvrdio da je Trgovački sud u Rijeci pravomoćnom presudom od 2. ožujka 2015. naložio ovdje prvotuženiku da tužitelju na ime naknade za korištenje stambeno - poslovnog prostora u [adresa] za razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. siječnja 2014. isplati iznos od 333.750,78 kuna zajedno sa zateznim kamatama.

12. Nadalje, uvidom u spis ovog suda pod posl.br. St-380/2023, sud je utvrdio da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci pod posl.br. St-380/2023-9 od 9. listopada 2023. određena prodaja predmetne nekretnine te da je rješenjem od **.**.2024. AS iz [adresa] dosuđena predmetna nekretnina.

13. Sud je kao vjerodostojne prihvatio isprave koje su dostavljene od strane parničnih stranaka te je temeljem istih činjenično stanje predmetnog postupka ocijenio dovoljno utvrđenim, slijedom čega nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika navedenog u odgovoru na tužbu i to za saslušanjem prvotuženika i drugotuženice, kao i provođenja financijskog vještačenja, odnosno pribavom podataka nadležne Porezne uprave, ocjenjujući isti suvišnim, a što je određeno i raspravnim rješenjem na ročištu održanom 26. studenog 2025. Sud se tijekom postupka rukovodio pravilom po kojem je dužan provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl. 10. ZPP-a).

14. Sukladno odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14; dalje: ZV), vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari. Slijedom navedenog, tužitelj je kao tadašnji vlasnik predmetnog stana imao pravo zahtijevati od tuženika predaju posjeda te stvari, što je u konačnici i ostvario u ovršnom postupku. Nesporna je činjenica da su tuženici predmetni stan koristili sve do 19. veljače 2024. (koju činjenicu su stranke na upit suda suglasno potvrdile i na pripremnom ročištu održanom 17. prosinca 2024.). Nadalje, obzirom na navode tuženika iz odgovora na tužbu, sud je utvrdio da isti tužitelju nisu plaćali naknadu za korištenje predmetnog stana uopće i to za čitavo razdoblje korištenja, budući su tuženici smatrali da polažu određena prava glede predmetnog stana, slijedom čega su predložili i prekid predmetnog postupka. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da su se tuženici u predmetnom stanu nalazili bez pravne osnove te da isti nisu bili pošteni posjednici, obzirom da su znali da nemaju pravo na posjed istog. Iz navedenog razloga, po ocjeni ovog suda irelevantna je tvrdnja prvotuženika da je financirao izgradnju predmetnog stanja koji da je u trenutku otvaranja stečajnog postupka bio u roh-bau.

15. Glede prijedloga tuženika za prekidom predmetnog postupka radi podnošenja revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, valja istaći da je ovaj sud raspravnim rješenjem od 17. prosinca 2024. njihov prijedlog odbio, budući da navedeni razlog ne predstavlja razlog za prekid postupka u smislu odredbe čl. 213. ZPP-a.

16. Nadalje, istaknuti prigovor zastare tuženika, pozivajući se na tražbinu najamnine ili zakupnine, odnosno odredbu 229. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22: dalje: ZOO), sud je ocijenio neosnovanim. U konkretnom slučaju, ne radi o tražbine najamnine koja zastarijeva u roku od 3 godine, već se radi o vlasnikovom traženju naknade za koristi koje su tuženici kao nepošteni posjednici ostvarili za vrijeme svog posjedovanja (čl. 165. st. 2. i 3. ZV-a), a koja tražbina zastarijeva u roku od tri godine od kada je stvar predana. Budući je nesporno da je predmetni stan predan, odnosno da su tuženici prinudno iseljeni 19. veljače 2024., a da je tužba podnesena 30. lipnja 2024., sud je utvrdio da nije protekao trogodišnji zastarni rok u konkretnom slučaju.

17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud je rješenjem od 14. siječnja 2025. prihvatio tužiteljev prijedlog te je odredio izvođenje dokaznog postupka vještačenjem po vještaku građevinske struke time je vještaku predmetnim rješenjem naloženo utvrditi vrijednost prosječne najamnine za predmetni stan za razdoblje od 1. lipnja 2019. pa do 19. veljače 2024. koja bi se mogla ostvariti na tržištu, a uzimajući u obzir karakteristike stana u trenutku korištenja prostora.

18. Slijedom iznijetog, sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju od 18. ožujka 2025. (stranica 72-79 spisa), detaljno obrazložio metodu izračuna visine prosječne najamnine te je naveo podatke poredbenih nekretnina koji su bili dostupni iz baze susjednih cjenovnih blokova. Također, vještak je obrazložio i da je izvršen uvid, kao i pregled baze podataka pojedinačno po godinama, slijedom čega je utvrdio prosječne cijene najma stanova sa sličnim obilježjima po navedenim cjenovnim blokovima. Nakon provedene analize, sudski vještak je utvrdio prosječnu cijenu najma po godinama, a što za utuženo razdoblje od 1. lipnja 2019. do 19. veljače 2024. konkretno iznosi 31.529,43 EUR.

19. U podnesku od 15. travnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je naveo kako smatra da je vrijednost prosječne najamnine prenisko određena, obrazlažući da se radi o luksuzno opremljenom stanu s dva parkirna mjesta i drvarnicom. Obzirom na činjenicu da sud nije proveo uviđaj te da vještak nije vidio predmetni stan, tužitelj je predložio da se vještak očituje da li bi na visinu prosječne najamnine utjecala činjenica da vještak osobno vidi stan, odnosno da li bi navedeno moglo dovesti do drugačijeg zaključka. U konačnici je naveo da je isti sudski vještak vještačio iznos prosječne najamnine u postupku koji se također vodio pred ovim sudom pod posl.br. P-1818/2010 te da je u istom postupku vještak visinu prosječne najamnine utvrdio u znatno višem iznosu.

20. U podnesku od 18. travnja 2025. tuženici su se također očitovali na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te su naveli da u cjenovnom bloku Srdoči - stambeno nisu pronađene usporedne nekretnine sa sličnim obilježjima već da je vještak koristio podatke iz susjednih cjenovnih blokova. Slijedom iznijetog, tuženici ističu nepotpunost podataka o usporednim nekretninama, kao što su naveli da u nalazu i mišljenju vještaka postoje značajne oscilacije prosječnih najamnina po godinama te činjenicu da nisu detaljno opisani nedostaci predmetnog stana pa da ukupna najamnina u iznosu od 31.529,43 EUR zajedno sa zateznom kamatom nije realno odrazila tržišne uvjete.

21. Na primjedbe stranaka sudski vještak se očitovao u podnesku od 25. studenog 2025. te je na ročištu održanom 26. studenog 2025. usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje te je ustrajao kod svog nalaza i mišljenja te je istaknuo da je podatke tražio od Povjerenstva Grada Rijeke, Odsjek za imovinskopravne poslove, koje se očitovalo da nema evidentiran promet sličnih nekretnina, kao što je u konkretnom slučaju predmetni dvoetažni stan sa osiguranim parkirnim mjestom, slijedom čega da je koristio podatke poredbenih nekretnina iz drugih cjenovnih blokova. Nadalje, vještak je iskazao da iz baze podataka takvih nekretnina sa sličnim obilježjima, nema na tržištu te da iste nisu evidentirane, slijedom čega da je uspoređivao predmetnu nekretninu sa drugim stanovima slične površine, bez osiguranog parkirnog mjesta i činjenice da se ne radi o dvoetažnim stanovima. Također je iskazao da arhitektonska uređenost, opremljenost stana, položaj, kao i dva osigurana parkirna mjesta bi mogla utjecati na visinu najamnine jer da se radi o vidu komfora. Međutim, vještak je nadalje iskazao i da se obavi vizualni pregled predmetnog stana, isto ne bi bilo od utjecaja ili većeg značaja, obzirom da predmetni stan ne može usporediti sa poredbenim nekretninama sličnih obilježja, jer ni te slične nekretnine ne može vidjeti. Slijedom iznijetog, sudski vještak je iskazao da uviđaj ne bi imao praktičnog utjecaja. Nadalje, sudski vještak je iskazao da korektiv cijene ne može uzeti u obzir jer bilo koje koeficijente koji bi povećavali ili smanjivali vrijednost nekretnine da zakonodavac nije predvidio. Podatke kojom je utvrdio vrijednost najamnine/zakupa da je dobio iz mrežne aplikacije za nekretnine pojedinačno po godinama. Predmetni stan da je potom uspoređivao sa stanovima većih površina te nakon toga navedeno uprosIječio iz onoga što mu je iz baze podataka bilo dostupno. Prilikom usporedbe nije utvrdio značajnije oscilacije u cijenama između stambenih blokova koje je uspoređivao, budući da se radi o stambenim zonama koje na ovom području ne mogu značajnije odstupati. Obzirom da su tražili očitovanje Ministarstva te službeno nisu dobili naputak da bi se zbog pandemije cijena nekretnine korigirala, smanjivala ili povećavala, navodi da isto nije bilo od utjecaja na izračun prosječne vrijednosti.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjeni prema pravilima struke te je stručno, logično i objektivno obrazložen. Također, vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju, a potom i u dopuni te u konačnici i usmeno, detaljno i uvjerljivo odgovorio na postavljenu zadaću, kao i na pitanja i na primjedbe stranaka. Istaknutim prigovorima stranke nisu dovele u sumnju ova utvrđenja niti kompetencije vještaka te nakon čijeg usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vješta, tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik imao generalnu primjedbu na iskaz vještaka sukladno očitovanju iz njegovog posljednjeg podneska. Budući da tuženik svojim prigovorima prije svega izražava nezadovoljstvo nalazom i mišljenjem bez konkretnih argumenata, to je sud nalaz utvrdio pravilnim i prihvatljivim, slijedom čega ocjenjuje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a.

23. Ujedno, valja istaći da parnične stranke nisi niti predlagale provođenje uviđaja predmetnog stana, kao i činjenicu da je isti sudski vještak u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl.br. P-1818/2010 utvrdio ukupan iznos prosječne najamnine za predmetni stan za razdoblje od 1. studenog 2005. do 31. siječnja 2014. utvrdio u iznosu od 333.750,78 kuna, odnosno 3.371,22 kuna/447,44 EUR mjesečno, a koji izračun je u tužbi naveo i sam tužitelj. Uzgredno se još ističe da se profesionalna komunikacija u parničnim postupcima podrazumijeva. Stoga, valja istaći da pozivanje tužitelja na navodnu nepristranost i nezakonitost suda u postupanju, se ne mogu isticati usputno u podnescima već se takvi zahtjevi mogu iznositi isključivo u okviru zakonom propisanih instituta, a koji zahtjev za izuzeće tužitelj nije niti tražio, a koji način komunikacije po ocjeni ovoga suda nije profesionalan i nije primjeren.

24. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su tuženici u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2019. do 19. veljače 2024. ostvarili korist od predmetnog stana tužitelja i to u ukupnom iznosu od 31.529,43 EUR. Stoga, obveza je tuženika kao nesavjesnih posjednika da vlasniku isplate naknadu za korištenje stvari, a kako su tuženici nepošteni posjednici isti su dužni nadoknaditi koristi koje su od te stvari imali.

25. Kako su tuženici nastavili koristiti predmetnu nekretninu, tužitelj nije mogao ostvariti svoja vlasnička prava te samim time i koristi, dok su se tuženici na račun toga neosnovano okoristili. Sukladno odredbi članka 165. st. 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dale da ih nije zanemario. Prema tome, nepošteni posjednik je dužan vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao od stvari, pa je dužan platiti i naknadu za korištenje tuđe stvari i to u visini koju bi vlasnik mogao ostvariti da je u tom vremenskom periodu istu posjedovao.

26. Budući da su tuženici nakon što je presuda Trgovačkog suda u Rijeci, posl.br. P-1770/2010 od 15. prosinca 2011. postala pravomoćna (13. siječnja 2016.), nastavili koristiti predmetni stan tužitelja, sud je utvrdio da isti nisu bili pošteni posjednici, obzirom su znali da nemaju pravo na posjed istog. Slijedom navedenog, obveza je tuženika kao nesavjesnih posjednika da vlasniku isplate naknadu za korištenje stvari. Slijedom iznijetog, tužitelj nije mogao ostvariti svoja vlasnička prava te samim time i koristi, dok su se tuženici na račun toga neosnovano okoristili.

27. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, sud je utvrdio da ostvarena korist u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 2019. do 19. veljače 2024. sveukupno iznosi 31.529,43 EUR, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojio i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

28. Kako je sud utvrdio da iznos sveukupne naknade za korist ostvarenu posjedovanjem predmetnog stana tuženika u utuženom razdoblju iznosi 31.529,43 EUR, umjesto zatraženim 37.050,00 EUR to je sud odbio preostali iznos od 5.520,57 EUR kao neosnovan. Također, ističe se da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. prihvaćeno pravno shvaćanje prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. U smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

29. Budući da tužitelj nije dokazao, odnosno niti tvrdio da se obraćao tuženicima sa zahtjevom za naknadu koristi za utuženo razdoblje prije podnošenja predmetne tužbe, danom podnošenja iste 30. lipnja 2024. je dospjela njegova tražbine (čl. 183. st. 2. ZOO-a) slijedom čega treba računati početak tužiteljevog prava na zateznu kamatu, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. II. izreke ove presude.

30. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva.

31. Tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljev zahtjev je djelomično usvojen, slijedom čega se ima smatrati da je glede osnove uspio 100%, a glede visine zahtjeva u omjeru uspjeha u sporu prema postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno sa 85 %. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (uspjeh u sporu = (uspjeh glede osnove + uspjeh glede visine) : 2)., slijedom čega je tužitelj uspio sa 92,50 %.

32. Tuženik je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio sa 0%, a u odnosu na visinu 15 %. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tuženika (uspjeh u sporu = (uspjeh glede osnove + uspjeh glede visine) : 2)., slijedom čega je tuženik uspio sa 7,5 %.

33. Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika, iz čega proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 85 % (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-366/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

34. Stoga, tužitelju ima pravo na naknadu troškova, a s obzirom na utvrđeni uspjeh u sporu od 85 % i to za sastav tužbe od 30. lipnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje: Tarifa), za sastav podneska od 20. studenog 2024., 10. prosinca 2024. i 15. travnja 2025., svaki u iznosu od 500,00 EUR, (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanja na ročištima 17. prosinca 2024. i 26. studenog 2025., svaki u iznosu od 500,00 EUR, (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te za sastav žalbe na rješenja ovog suda o privremenoj mjeri od 24. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR, (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 687,50 EUR, odnosno ukupno iznos od 3.437,50 EUR. Također, tužitelj ima pravo i na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 800,00 EUR, te pristojbu na tužbu u iznosu od 208,47 EUR i presudu u iznosu od 361,75 EUR, a koji troškovi tužitelju pripadaju u punom iznosu, neovisno o uspjehu u sporu. Stoga tužitelju pripada naknada troška parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 4.086,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. kao dana donošenja presude, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, tužitelju ne pripada nagrada za sastav žalbe na rješenje u iznosu od 625,00 EUR već iznos od 250,00 EUR sve sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife.

35. Slijedom navedenog, sud je obvezao prvotuženika i drugotuženika da tužitelju solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 4.086,56 EUR, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 468,75 EUR odbio kao neosnovan. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška to je sud odlučio kao u toč. III. izreke rješenja.

Rijeka, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).