REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-910/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 284,06 EUR, zaključio je glavnu raspravu 1. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Domagoja Tomića i tuženikovog punomoćnika ZM te donio i objavio presudu 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3210459216/07 sklopljenog 2. kolovoza 2007. između IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 284,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 509,72 EUR sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 723,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3210459216/07 sklopljenog 2. kolovoza 2007. između IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ i isplate iznosa od 284,06 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita, tzv. ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako su IM kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: broj 3210459216/07 od 2. kolovoza 2007. te da su tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao ustupitelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kredita sklopljenog s tuženikom, o čemu je tužitelj pisanim putem obavijestio tuženika. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Citira odredbu članka 2. Ugovora o kreditu koja je predmet ovog postupka te navodi kako je predmetna naknada u iznosu od 2.138,97 kn / 284,06 EUR (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450) naplaćena od korisnika kredita 28. kolovoza 2007. Korisnik kredita je potrošač, radi se o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu, na čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao utjecati pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano, je netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj pa smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tuženik je proizvoljno odredio naknadu za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ona imala odnositi, neodredivi sukladno članku 272. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona očito suviše visoko naznačena i da se treba odrediti prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu u iznosu od 284,06 EUR jer se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnome navodeći kako tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer se radi o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga zbog čega Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke. Nadalje je naveo kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Osporio je tužiteljeve tvrdnje da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna jer je, u bitnome, ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama . Istaknuo je prigovor zastare.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio prigovor vrijednosti predmeta spora detaljno obrazlažući zašto smatra da je vrijednost predmeta spora u tužbi pravilno naznačena. Tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu. Na pripremnom ročištu održanom 10. listopada 2025. tužitelj je precizirao točku 1. tužbenog zahtjeva na način da zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 3210459216/07 od 2. kolovoza 2007. sklopljenog između IM kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.“, dakle, na način da je precizirao da zahtijeva utvrđenje ništetnom samo dijela navedene ugovorne odredbe koji se odnosi na ulaznu naknadu, dok je ostao kod točke 2. tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 284,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. U nastavku postupka tuženik je učinio nespornom činjenicu da je 28. kolovoza 2007. naplaćena ulazna naknada u iznosu od 284,06 EUR. U preostalom dijelu je ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: tuženikovog dopisa od 12. veljače 2025. (str. 7. spisa), pregleda prometa po kreditu (str. 8. – 16. spisa), obavijesti o ustupu tražbine (str. 17. i 19. spisa), pregleda promjena kamatnih stopa (str. 18. spisa); Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (str. 20. – 24. spisa), Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210459216/07 od 2. kolovoza 2007. (str. 26. – 32. spisa), izvadaka iz zemljišne knjige (str. 33. – 34. spisa), izvatka iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima (str. 74. – 75. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IM.

Nisu izvedeni dokazi provođenjem financijskog vještačenja, pribavljanja Odluke o tarifi naknade za usluge kreditora niti saslušanja svjedoka JM i PM jer je na ročištu održanom 1. prosinca 2025. tužitelj odustao od tih dokaza.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3210459216/07 od 2. kolovoza 2007. sklopljenog između IM kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.“ i isplatu iznosa od 284,06 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita (ulazne naknade) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i IM kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 3210459216/07 od 2. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.

Nije sporna činjenica da su korisnik kredita IM kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu. Nije sporna činjenica da je 28. kolovoza 2007. naplaćena ulazna naknada u iznosu od 284,06 EUR.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 26. – 32. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

Člankom 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja točno određenog stana u [adresa].

Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi predmetno vozilo bilo korišteno u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka IM proizlazi kako je sklopila Ugovor o kreditu radi kupnje stana za osobne potrebe u Zagrebu u kojem stanu je jedno vrijeme živjela i živi i sada te kako taj stan nije nikada koristila u poslovne svrhe. Nadalje je utvrđeno kako je počela iznajmljivati taj stan kada je porasla rata kredita kako bi mogla otplaćivati kredit, kako ga je iznajmljivala od 2008. do 2012., kako je u jednom periodu u tom stanu živio njezin sin i u tom periodu ga nije iznajmljivala.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka IM jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je IM kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Odlučan je trenutak sklapanja Ugovora o kreditu pa je pravno irelevantno što je tek kasnije korisnik kredita u određenom razdoblju iznajmljivao stan radi čije kupnje je i sklopljen Ugovor o kreditu.

10. Člankom 2. Ugovora o kreditu je između ostalog ugovoreno: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

11. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (članak 80. stavak 2. ZOO).

12. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima , što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik IM.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu, već o prijenosu (ustupu) točno određene novčane tražbine po osnovi stečenog bez osnove, dakle, po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa, koja je posljedica ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (članak 323. ZOO), a ne o tražbini iz Ugovora o kreditu pa time niti o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio neosnovanim i tuženikove tvrdnje koje se u bitnome svode na to da Ugovor o ustupu ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tuženika.

17. Na temelju iskaza svjedoka IM, koji je sud u cijelosti prihvatio je je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno kako prilikom sklapanja ugovora s bankom nije pregovarala o sadržaju tog ugovora, da je dobila informativni izračun kolika bi bila rata za kredit, a ugovor je bio tipski koji joj dala banka za potpis, da je prije potpisa ugovora pročitala samo bitne članke, iznos kredita, kamatnu stopu koja je bila definirana u tom trenutku i otplatni plan, da joj je banka u trenutku sklapanja ugovora rekla da će morati platiti naknadu za obradu kredita, ali joj banka nije rekla na što točno se ta naknada odnosi, odnosno što obuhvaća, da iako je po struci ekonomista, pola tog ugovora nije razumjela te da joj u banci nisu prikazali kako su izračunali predmetnu naknadu.

Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu mogao zaključiti samo da je dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dakle, u skladu s jednostranom tuženikovom Odlukom. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih troškova i naknada, uključujući i naknadu za troškove obrade kredita (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade niti da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20. Predmetne ugovorna odredba je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom . Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne ugovorne odredbe niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe je vratiti tužitelju iznos od 284,06 EUR koji je, 28. kolovoza 2007., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

25. Na iznos od 284,06 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je sporna ugovorna odredba ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga je tuženik nepošten stjecatelj pa zatezne kamate teku od dana obavljenog plaćanja, koji dan (datum) nije sporan, do isplate.

26. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako niti ostali tuženikovi navodi ne utječu na odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega je odlučeno kao u točkama I. – II. izreke presude.

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

28. Odredbom članka 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP).

29. U skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, nakon što su se stranke o tome izjasnile, sud je provjerio točnost označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.400,00 EUR naznačene u tužbi i utvrdio da je ona očito suviše visoko naznačena. Zbog toga je rješenjem suda od 1. prosinca 2025. određena vrijednost predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva u iznosu od 284,06 EUR.

30. Naime, u konkretnom slučaju su predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene odredbe članka 2. Ugovora o kreditu (točka 1. tužbenog zahtjeva) i isplatu iznosa od 284,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 2. tužbenog zahtjeva) čiju isplatu, kao što to proizlazi iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) i kao što je prethodno obrazloženo, tužitelj zahtijeva kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

31. Odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP).

32. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (točka 1. tužbenog zahtjeva) i isplatu točno određenog novčanog iznosa (točka 2. tužbenog zahtjeva), sud je utvrdio da, u skladu s citiranim odredbama članka 35. i članka 37. stavka 1. ZPP-a, svaki od navedena dva tužbena zahtjeva ima svoju zasebnu vrijednost predmeta spora jer se radi o dva samostalna glavna tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi: 1) glavnom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i 2) glavnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu točno određenog novčanog iznosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 1966/2023 od 7. lipnja 2023. i Revd 3314/2024 od 3. rujna 2024.). Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe je samostalni tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj objektivno kumulirao uz kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog čega je sud izrekom presude odlučivao o oba navedena zahtjeva koja izreka stječe svojstvo pravomoćnosti. Drugim riječima, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju sud nije odlučivao samo u okviru obrazloženja presude kao o deklaratornom preambulu jer je utvrđenje ništetnosti postavljeno kao samostalan deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužitelj mogao istaknuti i u posebnoj parnici, a ne (samo) kao objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u ovoj parnici. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva ne znači i ne oduzima svakom pojedinom tužbenom zahtjevu njegovu samostalnost, već znači da se u tom slučaju, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih (objektivno kumuliranih) tužbenih zahtjeva.

33. Budući da se točka 2. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, konkretno iznosa od 284,06 EUR, to u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, sud nije ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 284,06 EUR-a.

34. Međutim, upravo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, a ne cijelog Ugovora o kreditu i što tužitelj zahtijeva isplatu točno određenog novčanog iznosa kao posljedicu ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je utvrdio da u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva, upravo iznos od 284,06 EUR čiju isplatu tužitelj konkretno zahtijeva kao posljedicu utvrđenja ništetnosti točno određene ugovorene odredbe, predstavlja vrijednost predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva. Zbog toga je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud, rješenjem od 1. prosinca 2025., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 284,06 EUR.

35. S obzirom na to da je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 284,06 EUR, dok u odnosu na točku 2. tužbenog zahtjeva ta vrijednost iznosi 284,06 EUR, sud je, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, odredio troškove postupka prema zbroju tih vrijednosti, dakle, prema iznosu od 568,12 EUR (284,06 EUR + 284,06 EUR).

Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP -a, tužitelju kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 25. svibnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 10. listopada 2025. i 1. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), te pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), što ukupno iznosi 450,00 EUR. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 509,72 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.

36. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudske pristojbe za presudu u preostalom iznosu jer visina sudske pristojbe za presudu, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 568,12 EUR, iznosi 26,54 EUR. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sastavljanja podneska od 29. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da u tom podnesku tužitelj u bitnome ne iznosi ništa novo, već u bitnome ponavlja tvrdnje iz tužbe i podneska od 25. svibnja 2025. za čije sastavljanje je tužitelju priznat puni iznos nagrade. Budući da su troškovi za sve parnične radnje u ovom postupku određeni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 568,12 EUR, dok je tužitelj obračunao troškove prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.684,06 EUR, tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova koja odgovara razlici između zatraženih troškova obračunatih prema većoj vrijednosti predmeta spora i troškova određenih ovom presudom prema navedenoj manjoj vrijednosti. Stoga je sud utvrdio kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 723,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

37. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.