REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1849/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Vanesi Brizić Bahun, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OB. 34562641423, zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja ŠŠ, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika Frane Bazine i zamjenice punomoćnika tuženika LŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević i partneri d.o.o., 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb isplatiti tužitelju NŠ iznos od 2.442,85 EUR-a (slovima: dvije tisuće četiristo četrdeset dva eura i osamdeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,44 EUR od 2.3.2008.,

- na iznos od 1,15 EUR od 17.4.2008.,

- na iznos od 1,86 EUR od 16.10.2008.,

- na iznos od 5,19 EUR od 17.11.2008.,

- na iznos od 0,46 EUR od 16.12.2008.,

- na iznos od 10,34 EUR od 14.11.2009.,

- na iznos od 13,26 EUR od 16.2.2009.,

- na iznos od 9,07 EUR od 17.3.2009.,

- na iznos od 10,06 EUR od 16.4.2009.,

- na iznos od 10,25 EUR od 16.5.2009.,

- na iznos od 9,37 EUR od 15.7.2009.,

- na iznos od 8,10 EUR od 31.7.2009.,

- na iznos od 7,61 EUR od 17.8.2009.,

- na iznos od 9,45 EUR od 16.9.2009.,

- na iznos od 7,34 EUR od 15.10.2009.,

- na iznos od 8,73 EUR od 15.11.2009.,

- na iznos od 8,52 EUR od 16.12.2009.,

- na iznos od 12,03 EUR od 15.1.2010.,

- na iznos od 14,20 EUR od 13.2.2010.,

- na iznos od 13,87 EUR od 15.3.2010.,

- na iznos od 16,14 EUR od 16.4.2010.,

- na iznos od 20,26 EUR od 15.5.2010.,

- na iznos od 21,95 EUR od 14.6.2010.,

- na iznos od 27,87 EUR od 15.7.2010.,

- na iznos od 28,42 EUR od 18.8.2010.,

- na iznos od 34,81 EUR od 15.9.2010.,

- na iznos od 29,76 EUR od 15.10.2010.,

- na iznos od 31,51 EUR od 15.11.2010.,

- na iznos od 40,18 EUR od 21.12.2010.,

- na iznos od 40,52 EUR od 15.1.2011.,

- na iznos od 38,81 EUR od 15.3.2011.,

- na iznos od 40,07 EUR od 18.3.2011.,

- na iznos od 37,67 EUR od 16.4.2011.,

- na iznos od 41,88 EUR od 16.5.2011.,

- na iznos od 50,84 EUR od 16.6.2011.,

- na iznos od 61,04 EUR od 16.7.2011.,

- na iznos od 82,88 EUR od 13.8.2011.,

- na iznos od 54,62 EUR od 15.9.2011.,

- na iznos od 49,10 EUR od 13.10.2011.,

- na iznos od 49,11 EUR od 15.11.2011.,

- na iznos od 49,90 EUR od 16.12.2011.,

- na iznos od 54,19 EUR od 12.1.2012.,

- na iznos od 56,16 EUR od 12.2.2012.,

- na iznos od 56,23 EUR od 11.3.2012.,

- na iznos od 54,61 EUR od 16.4.2012.,

- na iznos od 55,35 EUR od 15.5.2012.,

- na iznos od 56,92 EUR od 16.6.2012.,

- na iznos od 1.100,65 EUR od 29.6.2012.,

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb naknaditi tužitelju NŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.485,84 eura (slovima: tisuću četiristo osamdeset pet eura i četrdeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 3. srpnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 21. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj 3208669293 na temelju kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.336,72 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno članku 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20%. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio da je tuženik bez osnove, na temelju nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli, stekao iznos od 18.249,00 kuna. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.249,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelja, međutim, ističe prigovor aktivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da su uplate vršene ne samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba. Ujedno navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da presuda u kolektivnom sporu nema učinak prema svima da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i da su rizici sklapanja takvog ugovora tužitelju kao razboritom potrošaču trebali biti jasni. Ujedno prigovara tijeku zateznih kamata, smatra da tužitelju ne bi pripadale kamate od dana plaćanja pojedinačnih iznosa. Ističe da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva pa kako je tuženik bio savjestan, smatra da, kada bi sud utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je preinačio tužbu na način da konačno specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.442,85 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama - na iznos od 0,44 EUR od 2.3.2008., na iznos od 1,15 EUR od 17.4.2008.m na iznos od 1,86 EUR od 16.10.2008., na iznos od 5,19 EUR od 17.11.2008., na iznos od 0,46 EUR od 16.12.2008., na iznos od 10,34 EUR od 14.11.2009., na iznos od 13,26 EUR od 16.2.2009., na iznos od 9,07 EUR od 17.3.2009., na iznos od 10,06 EUR od 16.4.2009., na iznos od 10,25 EUR od 16.5.2009., na iznos od 9,37 EUR od 15.7.2009., na iznos od 8,10 EUR od 31.7.2009., na iznos od 7,61 EUR od 17.8.2009., na iznos od 9,45 EUR od 16.9.2009., na iznos od 7,34 EUR od 15.10.2009., na iznos od 8,73 EUR od 15.11.2009., na iznos od 8,52 EUR od 16.12.2009., na iznos od 12,03 EUR od 15.1.2010., na iznos od 14,20 EUR od 13.2.2010., na iznos od 13,87 EUR od 15.3.2010., na iznos od 16,14 EUR od 16.4.2010., na iznos od 20,26 EUR od 15.5.2010., na iznos od 21,95 EUR od 14.6.2010., na iznos od 27,87 EUR od 15.7.2010., na iznos od 28,42 EUR od 18.8.2010., na iznos od 34,81 EUR od 15.9.2010., na iznos od 29,76 EUR od 15.10.2010., na iznos od 31,51 EUR od 15.11.2010., na iznos od 40,18 EUR od 21.12.2010., na iznos od 40,52 EUR od 15.1.2011., na iznos od 38,81 EUR od 15.3.2011., na iznos od 40,07 EUR od 18.3.2011., na iznos od 37,67 EUR od 16.4.2011., na iznos od 41,88 EUR od 16.5.2011., na iznos od 50,84 EUR od 16.6.2011., na iznos od 61,04 EUR od 16.7.2011., na iznos od 82,88 EUR od 13.8.2011., na iznos od 54,62 EUR od 15.9.2011., na iznos od 49,10 EUR od 13.10.2011., na iznos od 49,11 EUR od 15.11.2011., na iznos od 49,90 EUR od 16.12.2011., na iznos od 54,19 EUR od 12.1.2012., na iznos od 56,16 EUR od 12.2.2012., na iznos od 56,23 EUR od 11.3.2012., na iznos od 54,61 EUR od 16.4.2012., na iznos od 55,35 EUR od 15.5.2012., na iznos od 56,92 EUR od 16.6.2012. i na iznos od 1.100,65 EUR od 29.6.2012. do isplate.

4. Prema odredbi čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) u svezi s odredbom čl. 191. st. 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen 6. prosinca 2022., što je vidljivo iz zapisnika koji se nalazi na listovima 103-104 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 3. srpnja 2023. preinačiti tužbu. Međutim, odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ako bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ako bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio znatnije odstupanje od činjenica koje su se mogle utvrditi temeljem same dokumentacije. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako su u konkretnom slučaju po provedenom vještačenju utvrđeni elementi koji su od utjecaja i opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, to je takva preinaka dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za preinaku tužbe navodi se da je 26. studenoga 2021. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio Zaključak pod brojem Su-IV- 162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Osim toga nije nastupila zastara za tako preinačeni tužbeni zahtjev jer je tužitelj već u tužbi tražila preplatu na temelju jednostranog mijenjanja tečaja CHF-a.

6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U tijeku postupka sud je pročitao izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke (list 6 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 7 spisa), otplatni plan (list 8-11 spisa), pregled promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7103717368 (list 13 spisa), promet po kreditu (list 14-19 i 60-65 spisa), ugovor o kreditu (list 20-25 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću (list 117-123 spisa), pročitano je dopunsko očitovanje vještaka (list 207-208 spisa), saslušan je tužitelj (list 213 spisa) te je pročitana sudska praksa i stručni članci dostavljeni tijekom postupka.

8. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu ZPP-a), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Nesporno je da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu kako je naznačeno u točki 1. obrazloženja te da je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli.

10. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li nastupila zastara utuženog iznosa. Nadalje je sporna aktivna legitimacija s obzirom na prigovor tuženika uplate nije izvršio isključivo tužitelj, sporan je tijek zateznih kamata kao i jesu li ugovorne odredbe bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama.

11. Čitanjem ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 21. ožujka 2007. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.336,72 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 232,45 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan (čl. 6. Ugovora).

12. Čitanjem izračuna tečajne razlike za plaćene anuitete kredita Zagrebačke banke, obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatnog plana, pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu kao i druge dokumentacije, sud je nedvojbeno utvrdio da je kao korisnik kredita na svim ispravama naznačen tužitelj kao i da je sva dokumentacija adresirana upravo na tužitelja. Iz prometa po kreditu vidljivo je da su pojedine uplate mjesečnih anuiteta izvršene sa računa treće osobe, međutim, sud je utvrđenja da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, ovdje tužitelja, kako to i proizlazi iz navoda tužitelja iz podneska od 23. lipnja 2022., a kreditor (ovdje tuženik) je takve uplate prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po ovopredmetnom kreditu. Stoga nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je vidljivo da su uplate vršene upravo u korist predmetnog kredita čije ugovorne stranke su tužitelj i tuženik. Odnos između tužitelja i treće osobe i njihovo eventualno međusobno potraživanje nije predmet ovog postupka niti je nešto što bi se trebalo ticati tuženika. Sukladno članku 161. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 dalje ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Obveza povrata preplaćenih sredstava nastala je s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu čija je ugovorna strana tužitelj, a ne treća osoba, stoga obveza tuženika neupitno postoji sukladno članku 1111. ZOO-a neovisno o tome je li u ime i za račun tužitelja netko drugi vršio uplate. Ujedno valja navesti da tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je između tužitelja i treće osobe došlo do subrogacije ili drugog ugovora kojim bi treća osoba preuzela dugove tužitelja i time postala aktivno legitimirana u ovom postupku. Slijedom navedenog, sud je utvrdio prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim te ga je odbio kao takvog, dok je na tu okolnost utvrdio nepotrebnim saslušavati tužitelja jer se tužitelj o istome očitovao u podnescima, a sud je svoje uvjerenje stekao na temelju dokumentacije u spisu. U vezi konkretnog pitanja, pravni stav je zauzeo i Ustavni suda Republike Hrvatske u rješenju broj: U-III- 5101/2021 od 7. lipnja 2023.

13. U odnosu na pitanje nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

1) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

2) Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

3) Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

4) Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

5) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

6) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

17. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

19. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu te je u tom slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, jasna i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju obrazloženi rizici ugovaranja valutne klauzule u koju svrhu je predložio saslušanje tužitelja.

20. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da se 2007. godine odlučio za kupnju osobnog automobila i iz tog razloga je otišao u autokuću koja je bila kod Gajnica. Odlučio se za kupnju automobila marke Renault Clio. Automobil mu je trebao za osobne i obiteljske potrebe. Navodi da je u to vrijeme radio u Vodoopskrbi i odvodnji kao zaposlenik, nije nikada imao d.o.o., d.d. ili bio vlasnik obrta odnosno nekog drugog društva koje se bavi poslovanjem i stjecanjem dobiti. U autokući su mu ponudili sklapanje ugovora o kreditu u Zagrebačkog banci i to kredit u CHF jer je on u to vrijeme bio najpovoljniji, rekli su mu da su najmanje kamate i da je siguran. U autokući ga nisu upozoravali na nikakve rizike sklapanja ovakvog ugovora o kreditu, niti su pojašnjavali ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, javni bilježnik mu nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti ga je upozoravao na eventualne rizike. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, bio mu je jasan koliko to može biti, imajući u vidu da nije pravne i ekonomske struke, nije tražio pojašnjenja ugovora. Obavijesti o povećanju rate kredita dobivao je od banke, nije mu ništa ponuđeno što bi mu bilo povoljnije, u banku nije išao i nije se raspitivao ima li pravo smanjiti ratu kredita. Čuo je prije potpisivanja za termin valutne klauzule i za promjenjivu stopu, znao je da rate mogu biti više ili niže, ali nije znao u kojem razmjeru to može oscilirati.

21. Sud je ocijenio iskaz tužitelja istinitim, životno logičnim i uvjerljivim te ga je kao takvog prihvatio u cijelosti. Iz iskaza tužitelja sud je zaključio da je ugovor o kreditu tužitelj zaključio radi kupnje vozila koje mu je služilo za vlastite potrebe, da nema obrt niti je osnivač trgovačkog društva, stoga da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, sud je utvrdio da je sve relevantno za ugovor rješavala autokuća, da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbama ugovora o kreditu niti mu je itko objašnjavao rizike ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Također, s obzirom da tužitelj prije zaključenja ugovora o kreditu nije niti bio u banci tuženika, stranke nisu pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu niti je tuženik upozorio tužitelja na rizike sklapanja takvog ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da to nije učinio niti javni bilježnik.

22. Slijedom navedenog, tuženik niti izvođenjem predloženog dokaza nije uspio dokazati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, odnosno, da su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

23. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

24. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

25. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Darku Prpiću iz DARFIN-a d.o.o., a zadatak vještaka je utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj stvarno platio tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u kunama i eurima po mjesecima i ukupno sa izraženim datumom svake pojedinačne uplate, te da vještak posebno iskaže i negativne tečajne razlike.

26. Iz nalaza vještaka Darka Prpića proizlazi da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.405,70 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.442,85 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi - 409,02 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -54,29 EUR.

27. Tužitelj nije imao primjedbi na ovako sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka Darka Pripća dok je tuženik osporio isti zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški. Ističe da se vještak koristio inicijalnim tečajem od prvoga u mjesecu, dok je za ispravan izračun potrebno koristiti tečaj na datum stvarnog podmirenja anuiteta. Ističe da je vještak trebao iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita te zatim izračunati razliku u visini anuiteta u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta. Nadalje je potrebno izračunati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima te od tako dobivenog iznosa treba oduzeti iznos dobiven metodom iz prethodnog odlomka koji predstavlja razliku obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. Tuženik smatra da je to ispravan način obračuna tečajne razlike te da je metoda kojom računa vještak neprecizna.

28. U svom dopunskom očitovanju vještak Darko Prpić naveo je da je vještak nalaz i mišljenje napravio sukladno postavljenom zadatku naslovnog suda, a da tuženik navodi nove činjenice u podnesku, s novo postavljenim zadatkom za vještačenje. Naime, prema zadatku postavljenom od strane suda vještaku je naloženo izraditi nalaz i mišljenje u pravcu izračuna preplaćenog i manje plaćenog iznosa s osnove valutne klauzule pri čemu će vještak uzeti u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, ne postavljajući pritom naznaku što s drugim elementom, promjenom anuiteta zbog elementa kamatne stope. Na temelju toga je napravljen Nalaza i mišljenje vještaka jer kamatna stopa nije bila predmetom tužbe i postavljenog zadatka. U odnosu na navode tuženika vezane za primijenjeni tečaj vještak se očitovao da je iz nalaza i mišljenja razvidno kako je prilikom izračuna korišten srednji tečaj HNB-a važeći na dan plaćanja, a sukladno Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208669293, kreditna partija 7103563189 gdje je u čl. 6. ugovorena otplata kredita na način da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja; anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Dakle u nalazu je korišten datum podmirenja anuiteta za određivanja tečaja, ne kako navodi tuženik „inicijalni tečaj od prvog u mjesecu“.

29. Nakon ovako obrazloženog nalaza i mišljenja, tuženik je na ročištu održanom 18. prosinca 2025. naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka Darka Prpića i ne predlaže saslušanje vještaka. Tuženik je u tijeku postupka osporavao osnovu potraživanja tužitelja te je isticao da ako sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan je u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblje kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Darka Prpića kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužitelju (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platio zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužitelja budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

31. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

32. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

33. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

34. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. I izreke presude.

35. Sukladno članku 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Na temelju čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, tužitelj zastupan po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđen je trošak i to na ime sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 24. lipnja 2022. i 3. srpnja 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife (2x100 bodova), te trošak zastupanja na ročištima održanim 6. prosinca 2022. i 18. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (2x100 bodova) što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,84 eura prema Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), a sukladno potvrdi s lista 26 spisa kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eura pa je tužitelju ukupno odmjeren trošak u iznosu od 1.485,84 eura.

39. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku