REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-131/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., dr. sc. Branka Brkića, Melite Božičević Grbić i Žarka Dundovića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŠU zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/1991., 39/1992., 91/1992., 31/1993. – pročišćeni tekst, 35/1993. – ispravak, 108/1995., 16/1996. – ispravak i 28/1996. - dalje: OKZRH), odlučujući o zahtjevu osuđenog ŠU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 12. siječnja 2024. broj K-Rz-9/2022-117 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. svibnja 2025. broj I Kž-rz- 13/2024-9, u sjednici Vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ŠU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 12. siječnja 2024. broj K-Rz-9/2022- 117, koja je preinačena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. svibnja 2025. broj I Kž-Rz-13/2024-9, proglašen je krivim osuđeni ŠU da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a te je osuđen na kaznu zatvora sedam godina. U tu mu je kaznu uračunato vrijeme lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. srpnja 2022. pa nadalje (članak 45. stavak 1. OKZRH-a).

2. Osuđeni ŠU je po branitelju, odvjetniku Peri Juriću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, „iz zakonske osnove čl.469.st.1 t.1. i 2. KZ RH“. U zahtjevu se predlaže „da Vrhovni sud ukine pravomoćnu pobijanu presudu Visokog kaznenog suda RH broj Kž-rz-13/2024 od 13.svibnja 2025.godine i predmet vrati na ponovni postupak“.

2.1. Osuđenik je i osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude bez navođenja zakonske osnove. U zahtjevu je predložio „da Vrhovni sud Hrvatske ispita ovaj moj zahtev i oslobodi me optužbe ili vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovu odluku ili da mi smanji drastično veliku izrečenu kaznu“. S obzirom na podudarnost navoda iz oba zahtjeva, s njima je postupljeno kao s jednim zahtjevom.

3. Zahtjev je sa spisom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor, smatrajući da zahtjev nije osnovan (članak 518. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP). Taj je odgovor dostavljen osuđeniku (iza lista 658 spisa) i branitelju (iza lista 636 spisa).

4. Zahtjev osuđenog ŠU nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu navodi da „nije dokazano niti je dokazivano da je osuđenik bio pripadnik bilo kakve vojne ili paravojne postrojbe, niti da je bio naoružan ili u vojnoj uniformi“. Tvrdi da u „vrijeme navedenih događaja nije bilo nikakvog vojnog djelovanja niti sukoba a … bio je običan civil“. Smatra da su ti „navodi … ciljano uvedeni u činjenični opis … da bi činili temelj zaključku da se radi o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ali isti ničim nisu dokazani.“ Osuđenik prigovara i ocjeni vjerodostojnosti ispitanih svjedoka te smatra da su „utvrđene brojne činjenice i okolnosti koje isključuju krivnju osuđenika te čine upitnim utvrđenje da je … počinio kazneno djelo na način kako se to tvrdi u pobijanoj presudi“. Također smatra da ga „od ispitanih svjedoka nitko ne tereti, a sud nije briga nego se opet drži tih starih iskaza“ koje on nije ni pročitao.

5.1. Osuđenik također smatra da „iz svih dokaza … jasno proizlazi da se … ne radi o kaznenom djelu ratnog zločina iz članka 120.st.1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske nego o eventualnom kaznenom djelu silovanja (što također nije dokazano u odnosu na …)“ osuđenika.

5.2. Dalje navodi da je prvostupanjski sud „propustio rasvijetliti do kraja ovaj događaj kada je … odbio prijedlog za suočenje osuđenika i svjedoka PU“, a „također je propustio pozvati na raspravu radi očitovanja oštećenicu u odnosu na dopunu obrane koju je iznio osuđenik“. Smatra da se u tom propustu „sastoji i povreda okrivljenikovog prava na obranu“.

5.3. Osuđenik također smatra da „drugostupanjska presuda … nema razloga o odlučnim činjenicama o okolnostima, činjenicama i dokazima koji su navedeni u … zahtjevu te se zbog toga ne može ispitati“.

5.4. Nadalje, osuđenik tvrdi da je predložio „da se kompletni postupak snimi audio video zapisom“, a da prvostupanjski sud nije vodio računa o [toj] molbi, a također Visoki kazni sud na … žalbu nije odgovorio ništa“. Smatra da mu je zato „uskraćeno … pravo na pravedno suđenje“.

5.5. Osuđenik navodi da su oštećenicima i svjedocima na raspravi predočavani dijelovi njihovih ranijih iskaza, a da on nije znao o čemu jer riječ pa nije mogao „postavljati pitanja“ te mu je i time uskraćeno „pravo na pravično suđenje“.

5.6. Osuđenik ističe da je ključni svjedok ČU „prekinut u izlaganju i nije saslušan do kraja“, a da svjedoku PU „tužilaštvo … uručuje optužnicu … i zastrašuje ga da će kazneno odgovarati ako se bude svjedočio protiv [osuđenika] jer je on ostao jedini svjedok koji nije ispitan u … obnovljenom postupku“.

5.7. Također osuđenik prigovara da na drugostupanjskoj sjednici „tužioc se nije pojavio niti prisustvovao … jer bi [osuđenik] usmenim putem na toj sijednici izneo sve nepravilnosti u kojima je tužioc učesnik u svim nezakonitim radnjama“.

6. Iz zahtjeva je vidljivo da je razlog njegova podnošenja u najvećem dijelu osuđenikovo nezadovoljstvo činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude (odlomci 5. do 5.2.). Međutim, prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, nije dopušteno pobijanje činjeničnih utvrđenja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.1. U odnosu na prigovor da je odbijeno suočenje svjedoka i osuđenika treba navesti da je prvostupanjski sud jedini mjerodavan donijeti odluku o tome koji dokazi i na koji će način biti izvedeni. Niti jedna odredba ZKP-a ne upućuje na to da je prvostupanjski sud dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlažu. No, prvostupanjski sud je dužan navesti razloge zbog kojih je odbio neki dokazni prijedlog koji se odnosi na važnu činjenicu, koji je dovoljno obrazložen i koji bi mogao olakšati poziciju osuđenika. Prvostupanjski je sud dao razloge zašto nije proveo suočenje (odlomak 6. prvostupanjske presude), a drugostupanjski je sud tu odluku ocjenjivao u povodu žalbe osuđenika te dao razloge zašto smatra da je odluka prvostupanjskog suda pravilna (odlomak 14.8. drugostupanjske presude). Razlozi nižestupanjskih sudova nisu samovoljni. Naprotiv, dovoljno su i razumno obrazloženi. Okolnost što osuđenik takve razloge ne prihvaća ne utječe na postojanje bilo koje povrede zbog kojih se zahtjev može podnijeti. Treba dodati da iz zahtjeva, a niti iz zapisnika s rasprave gdje je taj prijedlog bio stavljen, nije vidljivo na koji bi način pozicija osuđenika bila olakšana nakon provođenja suočenja, osobito imajući na umu da je osuđenik na raspravio imao pravo i postavljao je pitanja svjedoku (list 493. spisa).

6.1.1. U odnosu na prigovor da je sud propustio na raspravu iznova pozvati oštećenicu radi dodatnog ispitivanja nakon dopune osuđenikove obrane, treba navesti da je oštećenica više puta detaljno ispitivana, također i u prisustvu osuđenika koji je imao mogućnost postavljati joj pitanja. Osim toga, obrana ponovno ispitivanje oštećenice nakon dopune iskaza osuđenika nije niti predložila (listovi 457 i 497 spisa). Stoga je taj prigovor osuđenika neodlučan, a iz zahtjeva nije niti jasno zašto bi oštećenica trebala biti ponovno ispitana i na koji bi način to ponovno ispitivanje olakšalo poziciju osuđenika u postupku.

6.2. Iz osuđenikova prigovora da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama (odlomak 5.3.) proizlazilo bi i da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode osuđenika protiv prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode, ali je dužan odgovoriti na žalbene navode koji se odnose na važne činjenične i pravne okolnosti. Drugostupanjski je sud ovdje tako i postupio te je na sve bitne žalbene navode odgovorio. To se odnosi na žalbene navode povrede kaznenog zakona (odlomci 8. i 8.1.) koje osuđenik ponavlja i u zahtjevu smatrajući da nije riječ o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. No, nižestupanjski su sudovi vrlo detaljno i razložno ocijenili i obrazložili zašto su ispunjene sve sastavnice kaznenog djela za koje je osuđenik proglašen krivim. Te razloge prihvaća i Vijeće, a navodi zahtjeva ih ne dovode u sumnju. Također je drugostupanjski sud detaljno i razložno odgovorio na sve bitne činjenične prigovore iznesene u žalbi osuđenika (odlomci 13. do 15.2. drugostupanjske presude). Stoga nisu osnovani navodi zahtjeva da drugostupanjska odluka nema razloga.

6.3. U odnosu na prigovor osuđenika u odlomku 5.4. treba navesti da iz stanja spisa (zapisnici o raspravi; ukupno 9 ročišta na kojima su izvođeni dokazi te dopisi koje je osuđenik upućivao prvostupanjskom sudu) slijedi da osuđenik nije predlagao audio-video snimanje rasprave. Jednako tako, obrana na raspravi nije stavljala prigovore o načinu izvođenja dokaza (prigovor u odlomku 5.5.) niti je prigovarala načinu ispitivanja svjedoka ČU, a nisu isticani niti prigovori o „zastrašivanju“ svjedoka PU (prigovori u odlomku 5.6.). Sve te prigovore osuđenik sada prvi puta iznosi u osobno podnesenom zahtjevu. Osim toga, treba navesti da ti prigovori nisu potkrijepljeni. Iz toga slijedi da je riječ o neosnovanim prigovorima koji ne predstavljaju niti jednu povredu zbog koje je moguće podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek.

6.4. Jednako tako, neprisustvo državnog odvjetnika na sjednici drugostupanjskog vijeća (prigovor u odlomku 5.7.) po prirodi stvari ne može biti povreda nekog osuđenikovog prava. Prisustvo na sjednici drugostupanjskog vijeća koje odlučuje o žalbi protiv prvostupanjske presude za stranke nije obavezno. Stoga osuđenik, zbog neprisustvovanja na sjednici drugostupanjskog suda, nije bio uskraćen u mogućnosti da iznosi „sve nepravilnosti u kojima je tužioc učesnik“ jer je tijekom rasprave imao pregršt mogućnosti za isticanje navodnih nepravilnosti, ali te mogućnosti osuđenik nije koristio.

7. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu osuđenog ŠU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, taj je zahtjev odbijen kao neosnovan te je na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Damir Kos