REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-19/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, II. tuženika B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, Radnička cesta 41, Zagreb, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Zagrebu i III. tuženice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreja Ležaića, zamjenice punomoćnika I. tuženika odvjetničke vježbenice GT, zamjenice punomoćnice II. tuženika odvjetnice Marije Sabljarić i u odsutnosti uredno pozvane III. tuženice, 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovor o kreditu broj 2402006- 103126216/51401652-5103717873 od 30. listopada 2007. u dijelu stavka 1. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu stavka 2. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promijene ugovorene kamatne stopa, kao i na način obračuna i naplate u skladu s odlukama Banke.

II. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 2402006- 103126216/51401652-5103717873 od 30. listopada 2007. u preostalom dijelu, osim dijelova navedenih u točki I. ove izreke, odbija se kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„II. Utvrđuje se da je Ugovor o ustupu tražbine od dana 27.01.2017. godine ovjeren kod JB Mladena Matoša dana 31.01.2017. godine pod posl. br. OV-1595/2017 godine sklopljen između I. i II. tuženika ništetan i bez pravnog učinka.“

IV. Nalaže se tužitelju ĆT naknaditi II. tuženiku B2 Kapital d.o.o., parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR, zajedno s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnih troškova svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. siječnja 2021. navodi tužitelj je s I. tuženikom dana 30. listopada 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103717873 te da je Ugovorom o ustupu tražbine od dana 27.01.2017. godine ovjerenog kod JB Mladena Matoša dana 31.01.2017. godine pod posl. br. OV- 1595/2017 godine gornje potraživanje je preneseno na II. tuženika. Navodi da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa dok je pak stavkom 2. istog članka propisano da se „za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promijene ugovorene kamatne stopa, kao i na način obračuna i naplate u skladu s odlukama Banke“. Pozivajući se na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., navodi su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Navodi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući da predstavlja naknadu, tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to sto mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, što ujedno znači da kada je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništavom, a što obvezu korisnika kredita čini neodređenom i neodredivom takav ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništave odredbe zbog čega je on u cijelosti ništav sukladno odredbama čl. 103. st. 1. i čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je Ugovora o kreditu od dana 30.10.2007. godine potvrđen po JB Vuger Ignacu iz Sesveta pod brojem OV-24332/07 sklopljen između tužitelja i I. tuženika ništetan i brz pravnog učinka te kojom bi se utvrdilo da je Ugovor o ustupu tražbine od dana 27.01.2017. godine ovjeren kod JB Mladena Matoša dana 31.01.2017. godine pod posl. br. OV-1595/2017 godine sklopljen između I. i II. tuženika ništetan i bez pravnog učinka, uz naknadu parničnog troška.

2. I. tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Prije svega, spori postojanje aktivne i pasivne legitimacije, zatim spori da bi cijeli Ugovori o kreditu bio ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope kao i što ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P- 1401/2012 budući da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, dok je predmetni kredi odobren u eurima. Također ističe da se predmetni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK budući da se radi zapravo o kreditu čija namjena je bila zatvaranje postojećih obveza tužitelja te zatvaranje obveza obrta u njegovom vlasništvu. Dalje navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da je poštivao sve tada važeće, kao i propise koji su naknadno stupili na snagu pa tako navodi da je svojim obvezama udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Ističe i kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa pa da je u tom smislu protivan načelu slobode ugovaranja. Tuženik spori i da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju te konačno ističe i prigovor radi prijeboja u slučaju da sud utvrdi da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Potražuje i naknadu parničnog troška.

2.1. II. tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe kako je njegov prednik, ovdje I. tuženik, sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, kao i što u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope. Stoga predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te ga obveže da II.-tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o ustupku tražbine od 27. siječnja 2017. (list 5-11 spisa), Ugovor o kreditu 2402006 1031262160/51401652-5103717873 od 30. listopada 2007. uz izvadak iz zemljišne knjige (list 12-22 spisa), priopćenje za javnost od 14. siječnja 2014. (list 42 spisa), presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj FPž-139/18 od 29. ožujka 2018. (list 43-45 spisa), sudsku praksu (list 47-53; 78-100 spisa), priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015. (list 54-55 spisa), obavijest o prijenosu potraživanja od 25. siječnja 2017. (list 56 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5103717873 za razdoblje od 12. studenog 2007. do 30. lipnja 2016. (list 57-70 spisa), Metodologiju za utvrđivanje promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 71- 77 spisa), te je saslušan tužitelj (list 115-116 spisa) i svjedokinja MT (list 146- 148 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nesporno je da je I. tuženik kao kreditor s jedne strane sa tužiteljem kao korisnikom kredita i III. tuženikom kao sudužnikom s druge strane, zaključio dana 30. listopada 2007. Ugovor o kreditu broj 2402006 1031262160/51401652-5103717873 (dalje: Ugovor o kreditu), pri čemu je iznos kredita 107.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, uz način vraćanja da je otplata kredita određena u 216 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, te da ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama kreditora u trenutku ugovaranja iznosi 9,250%. Također nije sporno da su I. tuženik kao cedent i II. tuženik kao cesionar 27. siječnja 2017. sklopili Ugovor o ustupu tražbine ovjeren kod JB Mladena Matoša dana 31.01.2017. godine pod posl. br. OV-1595/2017 (dalje: Ugovor o ustupu) kojim je prenesena tražbina koju ovdje I. tuženik ima prema ovdje tužitelju kao korisniku kredita i III. tuženiku kao sudužniku temeljem navedenog Ugovora o kreditu.

6. Sporna su slijedeća pitanja:

− je li tužitelj aktivno legitimiran;

− je li I. tuženik pasivno legitimiran;

− je li predmetni ugovor o kreditu potrošački;

− je li na ovaj spor primjenjiva presuda Potrošač;

− je li ništetna odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi te dovodi li to do ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti;

− je li ništetan ugovor o cesiji u cijelosti.

7. Prije svega, I. tuženik osporava postojanje aktivne legitimacije tužitelja jer ističe da sve navodne preplate po predmetnom kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te da je III. tuženica ZT kao sudužnik izvršila uplate u svoje ime i za svoj račun, a ne za račun tužitelja.

7.1. Prije svega, valja napomenuti kako iz pregleda prometa po krediti (listovi 57-70) proizlazi da se uplate navedene u njemu odnose na Ugovor o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden ovdje tužitelj slijedom čega ovaj sud zaključuje da su uplate po predmetnom kreditu vršene u ime, za račun i po nalogu tužitelja kao korisnika kredita, a koje je kreditor (tuženik) kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Time, u odnosu na plaćene anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od niti umanjuje njegovu obvezu. U tom smislu, kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije pitanje koje bi ovaj sud trebao utvrđivati, a eventualno potraživanje koje bi treća osoba koja je faktički izvršila uplatu mogla imati prema korisniku kredita (tužitelju) tiče se odnosa te osobe i samog korisnika kredita (tužitelja), a ne kreditora (I. tuženika). Između ostalog, a imajući u vidu da u konkretnom slučaju, a prema čl. 11. predmetnog Ugovora u kreditu, sudužnik odgovara za dug solidarno s glavnim dužnikom, uplatama sudužnika zatvaraju se obveze koje je preuzeo korisnik kredita pa su slijedom toga uplate koje je izvršio sudužnik izvršene upravo za račun tužitelja. Valja reći i to kako, a imajući na umu da se u konkretnom slučaju radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, s obzirom da utvrđenje eventualne ništetnosti dijela ugovora djeluje "ex tunc" tj. od početka (unatrag), zbog čega se smatra da ništetne odredbe ugovora nikada nisu niti postojale, a što može dovesti do drugačije obveze tužitelja, slijedom čega isti kao zainteresirana osoba svakako ima pravo pozivati se na, odnosno isticati ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1051/2022-2 od 27. rujna 2023.) pa je u tom smislu i aktivno legitimiran podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti. Slijedom svega navedenog, sud istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije ocjenjuje neosnovanim.

8. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije za I. tuženika, ovaj sud smatra kako je isti pasivno legitimiran budući da je u postupku nesporna činjenica da je temeljem Ugovora o ustupu tražbine I. tuženik svoju tražbinu prema tužitelju s osnove Ugovora o kreditu, prenio na II. tuženika u skladu s odredbom čl. 80. ZOO-a kojim je propisano da vjerovnik, (ovdje I. tuženik) može ugovorom sklopljenim s trećim (ovdje II. tuženik) prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, te čl. 82. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika. Međutim ustup tražbine ne utječe na pasivnu legitimaciju I. tuženika. Naime ugovorom o cesiji vjerovnik (cedent) na trećeg (cesionara) prenosi svoju tražbinu koju ima prema dužniku (cesusu). Dakle, predmet ugovora o cesiji je prijenos tražbine koju vjerovnik ima prema dužniku temeljem pravnog posla koji je sklopio sa dužnikom. Stoga dužnik i nakon što je sklopljen ugovor o cesiji može isticati prigovore kojima osporava pravnu valjanost samog pravnog posla iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom ugovora o cesiji, dakle I. tuženik kao vjerovnik iz temeljnog pravnog posla je i nadalje pasivno legitimiran u sporu pokrenutom radi utvrđenja ništetnosti ugovora iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom cesije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-780/2021-3 od 7. svibnja 2025.). Stoga, sud istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na I. tuženika ocjenjuje neosnovanim.

9. Nadalje, kako bi se utvrdile i razjasnile druge sporne okolnosti, provedeni su dokazi pregledom spisu priležeće dokumentacije te saslušanjem tužitelja i svjedokinje MT. Ovaj sud nije provodio financijsko vještačenje budući ga je ocijenio nepotrebnim s obzirom je u ovom postupku nije zatražena isplata već samo utvrđenje ništetnosti.

10. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je predmetni kredit dizao 2007. u svrhu adaptacije kuće u kojoj je stanovao zajedno s roditeljima, suprugom i djecom, konkretno da su sredstva kredita utrošena na mijenjanje krova kuće. Također je naveo da je po struci stolar te da je u vrijeme dizanja kredita radio u svom obrtu koji je prijavljen na istoj adresi kao i predmetna kuća. Ista tako je naveo da predmetni kredit nije korišten u svrhe tog obrta ni na koji način, kao i da navedena kuća nikada nije bila davana u najam. Nadalje je naveo da je banku (I. tuženika) odabrao budući da su on i supruga bili klijenti te banke, kao i da oko kredita, odnosno njegovih uvjeta nije bilo pregovora te da su dobili unaprijed pripremljen ugovor od strane banke, odnosno da su ga morali potpisati jer da je to bila ponuda „uzmi ili ostavi“. Također je naveo da da im od strane banke nije objašnjeno kako će se ugovorena kamatna stopa mijenjati, odnosno pod kojim uvjetima i parametrima se ista mijenja. Konačno je naveo da je rata kredita rasla za vrijeme otplate istoga, ali da ne može sa sigurnošću reći koliko.

11. Svjedokinja MT u svome je iskazu u bitnome navela da se sjeća tužitelja kada je došao, u banku u kojoj je tada ista radila, zatražiti kredit. Navela je kako su oni, radnici, u banci uvijek objašnjavali svim klijentima odredbe ugovora pa tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi s time da klijent uvijek dođe sa određenim znanjem. Navela je da se detalja oko predmetnog ugovora tužitelja te detalja u komunikaciji ne sjeća zbog proteka vremena. Također je navela da je ona svim strankama uvijek objašnjavala posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope te da se ne sjeća je li objašnjavala strankama tko određuje tu kamatnu stopu, kao i da se ne sjeća zbog proteka vremena tko određuje tu kamatnu stopu. Pojasnila je da bi oni u njihovu poslovnicu dobivali obavijest od središnjice da je došlo do promjene kamatne stope, stoga pretpostavlja da je središnjica određivala kamatnu stopu. Navela je da se ne sjeća o čemu je ovisila promjena kamatne stope, uz napomenu da su se jedno izvjesno kraće vrijeme nudile fiksne kamatne stope koje su bile nešto više s time da se ne može sjetiti jesu li se iste nudile i u hipotekarnim kreditima, kao i da se ne sjeća da li je gospodinu ZT nuđen i kredit sa višom fiksnom kamatnom stopom odnosno da li je on, obzirom na svoja primanja, uopće mogao dobiti takav kredit te je napomenula da ne zna jesu li se tada uopće nudili krediti sa tom fiksnom kamatnom stopom.

12. Prije svega valja se osvrnuti na prigovore tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Dovodeći u međusobnu vezu sadržaj Ugovora o kreditu sa iskazom tužitelja kojeg ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv i iskren te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, utvrđeno je da je tužitelj predmetni kredit podigao kao hipotekarni kredit građana, odnosno gotovinski kredit iz hipoteku (čl. 3. Ugovora o kreditu), a radi adaptacije kuće u kojoj je stanovao zajedno s roditeljima, suprugom i djecom, s time da su sredstva kredita konkretno utrošena na mijenjanje krova kuće. Stoga se tužitelj u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem.

12.1. U vezi činjenice da je obrt prijavljen na istoj adresi kao i predmetna kuća, ovaj sud navodi kako je životno i učestalo da jedan obrtnik ima prijavljenu adresu svog obrta na adresi svog stanovanja, pri čemu tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdilo da se u samoj kući odvijala poslovna djelatnost niti da je tužitelj kredit, suprotno odredbi čl. 3. Ugovora u kreditu, zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti pa sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., VSRH Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

12.2. Stoga, sud zaključuje kako tužitelj sporni kredit nije podignuo u svrhu poslovanja svoga obrta, već rješavanja stambenog pitanja, odnosno adaptacije kuće u kojoj stanuje s obitelji, kako to i proizlazi iz Ugovora o kreditu, slijedom čega nisu osnovani navodi I. tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača. Dakle, tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhu adaptacije kuće za potrebe stanovanja, a da predmetni kredit nije korišten u svrhe koje bi bile namijenjene njegovu zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle da je ugovor sklopio kao potrošač te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno članku 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. S druge strane, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika pa je stoga tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno članku 3. točka 15. ZZP/07.

13. Nadalje, valja reći da na ovaj slučaj nije primjenjiva presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. jer da se ista bavi isključivo pitanjem zaštite potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, a u ovom predmetu riječ je o kreditu u eurima.

14. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 30. listopada 2007., pa je za ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mjerodavan tada važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007).

15. Po čl. 102. ZZP/07 kod potrošačkih ugovora ništetne su one ugovorne odredbe koje su nepoštene.

16. Po čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

17. Po čl. 97. ZZP/07 pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96., su između ostalih odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Po čl. 98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Po čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Po čl. 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a po čl. 101. ZZP/07 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. U konkretnom slučaju, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, ona za potrošača nije napisana na razumljiv način jer nije navedeno o kojim objektivnim okolnostima ovisi njena promjenjivost. Stoga je u smislu čl. 99. ZZP/07 dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena.

22. Člankom 8. Ugovoru o kreditu određeno je u stavku 1. da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 9,250%, uz činjenicu da se kamata obračunava primjenom proporcionalne metode, dok je u stavku 2. određeno da se za vrijeme trajanja predmetnog ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

23. Čitajući navedene odredbe kao i ostatak Ugovora o kreditu ovaj sud je utvrdio da u predmetnom ugovoru nigdje nije naznačeno o čemu točno ovisi promjena kamatne stope. Nadalje je dovodeći u vezu predmetne odredbe s prihvaćenim iskazom tužitelja utvrđeno da je I. tuženik tužitelju ponudio unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu od strane I. tuženika te da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o kamatnoj stopi, nije mu bilo objašnjeno o čemu ovisi promjena te stope. Svjedokinje MT doduše tvrdi su radnici banke uvijek objašnjavali svim klijentima odredbe ugovora pa tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi te da je ona svim strankama uvijek objašnjavala posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, međutim sud ne prihvaća takve paušalne i općenite navode kao dokaz da je konkretno tužitelju bilo objašnjeno kako će se ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenjati, odnosno pod kojim uvjetima i parametrima se ista mijenja, pogotovo uzimajući u obzir navode svjedokinje da se zbog proteka vremena ne sjeća detalja oko predmetnog ugovora tužitelja niti detalja u komunikaciji s tužiteljem, kao i navode da se ne sjeća je li objašnjavala strankama tko određuje tu kamatnu stopu, odnosno jesu li se iste nudile i u hipotekarnim kreditima, odnosno je li konkretno tužitelju nuđen i kredit sa višom fiksnom kamatnom stopom odnosno da li je on, obzirom na svoja primanja, uopće mogao dobiti takav kredit.

24. Slijedom navedenog, odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom se promjena ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jedne ugovorne strane – I. tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ustvari predstavlja ugovornu odredbu kojom tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu I. tužitelja kao dužnika i potrošača kojemu nije bilo obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, te koji čimbenici utječu na promjenu kamatne stope u otplatnom razdoblju, te koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je jedino bilo poznato koja je kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, dok buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, jer istome prilikom dogovora oko kredita nisu bili objašnjeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati tijekom ugovornog odnosa, a niti su u predmetnom ugovoru vidljivi kriteriji koji bi pojasnili moguće promjene. Ovdje valja napomenuti, a odnosu na navode I-tuženika o ulozi javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora, da isti nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope budući da isti nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema tada mjerodavnom zakonodavnom okviru.

25. Primjenom predmetne ugovorne odredbe I. tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (ovdje I. tužitelja) na „cijenu“, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva ugovorna odredba kojom je jedna strana ovlaštena mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg I. tužitelj ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

26. Prema tome sud utvrđuje da tužitelj i I. tuženik o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nisu pojedinačno pregovarali, da je promjenjiva kamatna stopa na način kako je ugovorena u konkretnom slučaju protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu I. tužitelja.

27. Pri tom nisu od značaja navodi I. tuženika da je tužitelju već pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 2. prosinca 2013., a stupila na snagu 1. siječnja 2014., na način da je ta novela nametnula bankama, pa tako i I. tuženiku obvezu donošenja Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Premda je tuženik navedenu Metodologiju izradio te dostavio u spis (listovi 71-77 spis) te unatoč njegovim navodima da je za predmetni ugovorni odnos u skladu s tom Metodologijom proveo usklađenje u skladu s vrijednošću parametra te da bi na taj način tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije, ovaj sud ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije toga, odnosno 30. listopada 2007. te da Metodologija ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti su se iste promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz istih bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Osim toga, relevantan propis u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio ZZP/07, a prema kojim su odredbama, kako je utvrđeno, predmetne ugovorne odredbe u kamatnoj stopi, ništetne te iste nisu, imajući na umu odredbu čl. 326. st. 1. ZOO-a, naknadno postala pravovaljane izradom i objavom Metodologije. Osim toga, napominje se i da navedena Metodologija po svojem sadržaju obuhvaća definicije pojmova kao što administrativna kamatna stopa, tržišno indeksirana kamatna stopa, uz prezentiranje matematičkih formula za utvrđivanje indeksa te definicije pojmove poput EURIBOR, LIBOR, ZIBOR i prinos na Trezorske zapise MF, što je razumljivo tek osobama sa specifičnim ekonomskim znanjem, a da se nigdje ne objašnjava potrošaču na njemu razumljiv način što ti pojmovi znače za njegovu novčanu obvezu. Slijedom svega navedenog, naknadno donošenje predmetne Metodologije ne mijenja na stvari, odnosno ne utječe na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. S obzirom na sve navedeno, utvrđeno je da je ugovorne odredbe iz članka 8. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103717873 od 30. listopada 2007. u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, nerazumljiva, a time i nepoštena, te ništetna, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

30. Nadalje u pogledu pitanja je li zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103717873 od 30. listopada 2007. u cijelosti ništetan, ovaj sud je stava, da predmetni ugovor nije u cijelosti ništetan. Naime, u ovom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 1. ZOO- a, koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen. Stavak 2. propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, dok prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP/07 ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

30.1. Ocjena je ovog suda da predmetni ugovor može opstati bez navedene ugovorne odredbe, imajući u vidu da je posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ta da se ima smatrati da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o kreditu s nepromijenjenom (početno ugovorenom) kamatnom stopom u visini od 9,250 %. Na ovom mjestu valja se osvrnuti na prigovore tuženika kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa pa da je u tom smislu protivna načelu slobode ugovaranja, te ukazati kako se u konkretnom slučaju ne radi izmjeni sadržaja ugovornog odnosa već se uslijed ništetnosti navedene ugovorne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi, kamatna stopa u navedenoj visini jedina može smatrati da je bila poznata tužitelju kao potrošaču, pa se samo ta kamatna stopa ima smatrati mjerodavnom. Dakle, plaćanjem kamate po toj stopi, sud drži da je navedeni pravni posao pošten za obje stranke, u svojoj potpunosti, pa kako je odredba o načinu određivanja stope kroz vrijeme, jednostrano – odlukom tuženika, nepoštena, to valja držati da je ona početno ugovorena među strankama – poštena i valjano određena, pa je valja primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, iako nije ugovorena fiksna kamatna stopa. Slijedom navedenog, a kako ovaj sud pazeći na ništetnost sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a, nije utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

31. Nadalje, tužitelj traži u tužbenom zahtjevu utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o ustupu tražbine od dana 27.01.2017. godine ovjeren kod JB Mladena Matoša dana 31.01.2017. godine pod posl. br. OV-1595/2017. Međutim, budući da je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući kako je Ugovor o kreditu samo djelomično ništetan, dok cjelokupni ugovor o kreditu može opstati, sud nije mogao usvojiti niti tužbeni zahtjev tužitelja kako je predmeti Ugovor o ustupu ništetan. Dodatno, imajući u vidu odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, tužitelj nije dokazao niti predložio dokaze kojima bi dokazao zbog čega smatra da postoji ništetnost navedenog Ugovora o cesiji, niti je ništetnost, sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a, utvrdio ovaj sud. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke ove presude.

32. Što se tiče odluke o parničnom trošku u odnosu na II. tuženika koji je stranka ugovora u cesiji u vezi kojeg je tužbeni zahtjev za utvrđenje istog ništetnim odbijen u cijelosti, odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. te čl. 164. st. 1.-4. ZPP-a, a imajući na umu vrijednost predmeta spora koja u konkretnom slučaju, iznosi 1.000,00 EUR. Slijedom navedenog osnovano II. tuženik od tužitelja zahtijeva naknadu troška parničnog postupka na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025 – dalje: Tarifa), a koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife) te zastupanja na ročištima od 20. svibnja 2025., 1. srpnja 2025. i 4. studenog 2025., svako po 150,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po Tbr. 42. Tarife (25%), što iznosi ukupno 750,00 EUR. Povrh toga, II. tuženiku su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 13. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

32.1. Što se tiče odluke o parničnom trošku u odnosu na ostale stranke, ovaj sud je ocijenio da su tužitelj, I. tuženik i III. tuženik uspjeli u približno jednakim omjerima pa je u skladu člankom 154. stavak 4. ZPP-a, opravdano da svaki od njih snosi svoj trošak.

32.2. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u toč. IV. izreke.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

Sudac

Jan Torjanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, o kojoj odlučuje Županijski sud u Zagrebu. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka.

DNA

- tužitelju po pun.

- I. tuženiku po pun.

- II. tuženiku po pun.

- III. tuženici