REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-9639/19-34

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivani Horvat, odvjetniku u Garešnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Ć1400/19, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. prosinca 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja DŽ, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Azre Čustović, odvjetnika, dana 13. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ĆŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 7.859,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 132,14 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 133,44 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 135,66 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 132,32 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 131,00 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 132,63 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 130,24 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 130,36 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 131,77 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 142,50 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 135,31 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 144,45 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 145,85 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 146,49 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 144,74 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 145,07 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 142,40 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 140,43 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 140,95 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 141,99 eura od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 141,90 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 140,85 eura od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 142,82 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 144,40 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 146,64 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 146,13 eura od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 149,18 eura od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 148,60 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 149,72 eura od 05. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 159,48 eura od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 157,47 eura od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 115,36 eura od 07. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,86 eura od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 111,46 eura od 06. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 116,53 eura od 12. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 122,98 eura od 12. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,42 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,02 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,98 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,34 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,99 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,84 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 135,06 eura od 06. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 131,35 eura od 06. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,29 eura od 06. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,85 eura od 05. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,54 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,48 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 130,17 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 100,48 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 67,51 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,34 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,74 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,46 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 66,89 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,22 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,34 eura od 06. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 67,82 eura od 07. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 66,20 eura od 07. lipnja 2013. godine do isplate

- iznos od 66,16 eura od 08. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 66,56 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 67,19 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,08 eura od 05. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 67,62 eura od 09. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 67,94 eura od 09. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,31 eura od 09. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,66 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,69 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,68 eura od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,65 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,64 eura od 09. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,64 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,68 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,70 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,70 eura od 09. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,72 eura od 12. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 3,73 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 08. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 3,74 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 3,74 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ĆŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.010,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,49 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 21,85 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,50 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,37 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 31,35 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,15 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,19 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,14 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,57 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,99 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,47 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,41 eura od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,16 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,19 eura od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,76 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,23 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,59 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,13 eura od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,76 eura od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,13 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,32 eura od 05. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,93 eura od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,25 eura od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,62 eura od 07. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,62 eura od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,96 eura od 06. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 86,33 eura od 12. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 112,24 eura od 12. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,89 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 100,33 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,15 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,61 eura od 25. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,35 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 131,73 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 160,75 eura od 06. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,85 eura od 06. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,53 eura od 06. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,78 eura od 05. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,52 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,30 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 141,09 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 142,00 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 132,39 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 131,08 eura od 05. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 137,54 eura od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 129,69 eura od 07. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 134,94 eura od 04. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 132,31 eura od 06. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 200,68 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 210,31 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 214,93 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 211,69 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 193,53 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 208,96 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 210,31 eura od 06. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 204,26 eura od 07. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 185,45 eura od 07. lipnja 2013. godine do isplate

- iznos od 184,97 eura od 08. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 189,59 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 197,00 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 207,26 eura od 05. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 201,96 eura od 09. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 205,71 eura od 09. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 209,96 eura od 09. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 197,77 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 202,97 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 201,27 eura od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 195,52 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 193,68 eura od 09. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 194,51 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 201,04 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 206,53 eura od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 205,39 eura od 09. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 210,14 eura od 12. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 213,37 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 211,47 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 13. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 08. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 214,06 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 214,06 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 31. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ĆŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.975,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 46.075,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 10. prosinca 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 128-50-3919884, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 182.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine, kao i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su tužitelj i tuženik dana 18. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 7.859,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.010,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016 od 18. ožujka 2016. godine izvršena konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koju konverziju je tužitelj dobrovoljno prihvatio. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su iz navedenog razloga neosnovani tužbeni zahtjevi, jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna, niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužitelj mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvo mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazao, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te mu je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle tuženik je dao tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući prigovor zastare ujedno istaknuo procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 351.651,19 kuna, odnosno u iznosu od 46.075,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, a koji iznos predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 128-50-3919884 od 13. veljače 2007. godine (list 7-9 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50-3919884 od 18. ožujka 2016. godine (list 10-12 spisa), u presliku otplatnog plana (list 13-19 i 46-48 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 02.04.2019 (list 20-25 spisa), u presliku rekapitulacije na datum 30.9.2015. (list 26-27 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 33-34 i 45 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 35-37 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 38-40 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (list 41-43 spisa), u presliku izjave o prihvatu izračuna konverzije (list 44 spisa), u presliku prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 49-51 spisa), u presliku sudske prakse (list 52-56; stranica 62-152, 213-219, 224-226, 237-252 i 312-377 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 168-173 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 174-175 spisa), u presliku osnovnih podataka i izjave (stranica 176-177 spisa), u presliku pregleda kvartalnih tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 (stranica 178 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 179-200 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna (stranica 220-222 spisa), u iskaz svjedoka OŽ (stranica 266-267 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 267-268 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire JŽ (stranica 273-288 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan: 01.01.2023-18.06.2025 (stranica 292-293 spisa) te u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan: 13.02.2007-31.12.2022 (stranica 294-302 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 13. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 182.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,95%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 18. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i pitanje postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju i to u iznosu za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 10. prosinca 2025. godine povisio tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50-3919884 od 18. ožujka 2016. godine (list 10-12 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50-3919884 od 18. ožujka 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu svjedoka OŽ (stranica 266-267 spisa), koji je kao javni bilježnik solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, ali se nije sjećao niti tužitelja, a niti samog Ugovora o kreditu te je istaknuo da je inače kao javni bilježnik solemnizirao ugovore o kreditu na način da je strankama pročitao „bitne dijelove ugovora o kreditu, koji se odnose na iznos odobrenog kredita u valuti u kojoj je odobren, mjesečnu ratu tog kredita i ukoliko je postojala ovršna klauzula objasnio je strankama što će se dogoditi ukoliko ne budu uredno plaćali mjesečne iznose kredita“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nadalje treba naglasiti da je svjedok napomenuo kako strankama nije ništa objašnjavao vezano uz valutnu klauzulu u CHF, a niti im je govorio o monetarnoj politici HNB-a, s time da ga „nikada niti jedna stranka“ nije pitala da joj objasni valutnu klauzulu, a niti su stranke imale pitanja vezana uz valutu CHF, dok je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu strankama govorio da se ta kamatna stopa može mijenjati kako se mijenja visina kamatne stope od strane HNB- a i od Središnje Europske banke, a „nikada ga nitko nije pitao za nikakva dodatna objašnjenja“. Isto tako svjedok je istaknuo da prilikom solemnizacije ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF nije postupio drugačije nego što je postupao prilikom solemnizacije ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u eurima, a i sam je imao kredit uz valutnu klauzulu u CHF i nije mislio da je to „ništa nepovoljnije“ nego kredit u nekoj drugoj valuti, pa tako to „nije objašnjavao niti strankama“.

12. Nastavno iskazu tužitelja (stranica 267-268 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je u banci tražio kredit radi završetka obiteljske kuće, ponudili su mu kredit u valuti euro i u valuti CHF te su mu rekli da je kredit u valuti CHF „povoljniji, jer je niža početna kamatna stopa, a time i niža mjesečna rata kredita“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na specifičan rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv te suglasan iskazu svjedoka OŽ. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da nije pokušavao pregovarati da mu kamatna stopa bude fiksna, a nisu mu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što mu nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je jednim dijelom ovog kredita zatvorio kredit koji je ranije podigao u PBZ-u radi dovršetka obiteljske kuće, a drugim dijelom ovog kredita je završio obiteljsku kuću, u kojoj i danas živi sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, niti je za to bila namijenjena, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bilo zaposlen u MUP-u, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, niti je na adresi ove kuće bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. Konačno sudu je logičan i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer mu se time smanjila mjesečna rata kredita, iako mu u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba dostavljena na sud dana 14. lipnja 2019. godine, ali je prije toga ta tužba predana pošti, s time da nema datuma kada je predana pošti, a što logično može biti samo prije 14. lipnja 2019. godine, kada je zaprimljena na sud, što znači da je tužba podnesena unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire JŽ (stranica 273-288 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi iznosi 11.212,64 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 59.217,00 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 7.859,46 eura, dok ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 82.956,61 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.010,24 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 51.739,87 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.867,06 eura, s time da je Dodatkom broj KONV-01/2006 utvrđen manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -3.028,83 eura, odnosno iznosi -23.116,27 kuna, a što prema fiksnom tečaju iznosi -3.068,06 eura.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da sudski vještak u nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir umanjenje glavnice priznate konverzijom te je ujedno izračun temeljio na otplatnom planu u CHF koji više ne postoji, jer je provedena konverzija kredita, treba naglasiti da je sudski vještak utvrdio razliku glavnice upravo na način da je uzeo u obzir razliku glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, a koji iznos je umanjio za razliku glavnice iz konverzije. Isto tako provedenom konverzijom niti nije utvrđena preplata, nego naprotiv manjak u iznosu od -3.028,83 eura, a što prema fiksnom tečaju iznosi -3.068,06 eura, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa. Nadalje u odnosu na prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak u „posebnoj tablici“ iskazao samo pozitivne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i u „posebnoj tablici“ samo pozitivne razlike po osnovi valutne klauzule sud je odbio kao neosnovan, jer osim što je sudski vještak u cijelosti postupio po zadatku vještačenja, ujedno je već u samom nalazu i mišljenju u „posebnoj tablici“, kako je to i predlagao punomoćnik tužitelja, iskazao samo pozitivne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i u „posebnoj tablici“ samo pozitivne razlike po osnovi valutne klauzule.

16. Iako je dakle konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50-3919884 od 18. ožujka 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i razliku glavnice koja iznosi 6.867,06 eura, s time da je ujedno provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -3.028,83 eura, odnosno prema fiksnom tečaju iznos od -3.068,06 eura. Inače stav je suda da ukoliko je konverzijom priznata preplata istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je u konverziji priznata preplata, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovnom Ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Međutim u ovom parničnom postupku tužitelj zastupan po punomoćniku nije zatražio razliku glavnice, a ujedno konverzijom niti nije utvrđena preplata, nego manje plaćeni iznos od -3.028,83 eura, što prema fiksnom tečaju iznosi -3.068,06 eura.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.859,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.010,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 7.859,46 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 11.010,24 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope zahtijevati iznos od 7.859,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.010,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

18. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 46.075,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate odnosi na iznos za koji je tužitelju umanjena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice bilo kakvo potraživanje prema tužitelju.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.859,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.010,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je naprotiv utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 46.075,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom IV. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.975,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe datirane 20. svibnja 2019. godine, a dostavljene na sud 14. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 10. listopada 2019. godine a dostavljenog na sud 07. studenog 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška pristupa na ročište 20. svibnja 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška sastava podneska datiranog 22. rujna 2020. godine a predanog na sud 23. rujna 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. listopada 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 21. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 10. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.275,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska datiranog 24. prosinca 2019. godine a dostavljenog na sud 13. siječnja 2020. godine i podneska od 25. veljače 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na povećanje troškova postupka, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 20. svibnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužitelju i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska datiranog 31. srpnja 2025. godine a predanog na sud 01. kolovoza 2025. godine i podneska od 23. listopada 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da se tim podnescima punomoćnik tužitelja očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da je predložio provođenje dokaza dopunskim financijskim vještačenjem na način da sudski vještak u „posebnoj tablici“ iskaže samo pozitivne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i u „posebnoj tablici“ samo pozitivne razlike po osnovi valutne klauzule, što je međutim sudski vještak već učinio u nalazu i mišljenju, ali je neovisno o tome punomoćnik tužitelja, u čak dva sadržajno identična podneska, predlagao provođenje dopunskog vještačenja, pa tužitelj nikako ne može, zbog očitog propusta punomoćnika tužitelja, zahtijevati naknadu troška sastava navedenih podnesaka, nego je dužan sam snositi taj trošak. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 300,00 eura te troška „kopiranja i dokumentacije“ u iznosu od 50,00 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara, a niti je obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu, s time da ujedno tužitelj niti nije dokazao da je imao ikakav trošak vezan uz „kopiranje i dokumentaciju“. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine