REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-470/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice CZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 02. prosinca 2025.god. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Jasne Preložnjak-Bedić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Sambolek Grahovec, odvjetnice u ZOU, dana 13. siječnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da isplati tužiteljici CZI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove tečaja, u iznosu 6.048,83 EUR (šest-tisućačetrdesetiosam eura i osamdesetitri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose :

– 3,30 EUR od 31.10.2008. do isplate

– 8,05 EUR od 31.12.2008.

– 11,47 EUR od 31.01.2009.

– 13,02 EUR od 28.02.2009.

– 8,76 EUR od 31.03.2009.

– 9,57 EUR od 30.04.2009.

– 3,05 EUR od 31.05.2009.

– 2,06 EUR od 31.08.2009.

– 1,84 EUR od 30.09.2009.

– 4,08 EUR od 30.11.2009.

– 7,93 EUR od 31.12.2009.

– 13,40 EUR od 31.01.2010.

– 12,15 EUR od 28.02.2010.

– 19,58 EUR od 31.03.2010.

– 18,17 EUR od 30.04.2010.

– 20,92 EUR od 31.05.2010.

– 44,70 EUR od 30.06.2010.

– 39,81 EUR od 31.07.2010.

– 54,76 EUR od 31.08.2010.

– 49,60 EUR od 30.09.2010.

– 41,28 EUR od 31.10.2010.

– 58,82 EUR od 30.11.2010.

– 80,29 EUR od 31.12.2010.

– 64,65 EUR od 31.01.2011.

– 70,67 EUR od 28.02.2011.

– 63,69 EUR od 31.03.2011.

– 64,96 EUR od 30.04.2011.

– 94,50 EUR od 31.05.2011.

– 97,38 EUR od 30.06.2011.

– 122,07 EUR od 31.07.2011.

– 109,39 EUR od 31.08.2011.

– 95,51 EUR od 30.09.2011.

– 93,29 EUR od 31.10.2011.

– 92,23 EUR od 30.11.2011.

– 98,80 EUR od 31.12.2011.

– 104,52 EUR od 31.01.2012.

– 105,29 EUR od 29.02.2012.

– 101,33 EUR od 31.03.2012.

– 104,01 EUR od 30.04.2012.

– 105,84 EUR od 31.05.2012.

– 102,76 EUR od 30.06.2012.

– 103,57 EUR od 31.07.2012.

– 101,26 EUR od 31.08.2012.

– 96,34 EUR od 30.09.2012.

– 101,66 EUR od 31.10.2012.

– 104,21 EUR od 30.11.2012.

– 102,35 EUR od 31.12.2012.

– 92,32 EUR od 31.01.2013.

– 100,84 EUR od 28.02.2013.

– 101,58 EUR od 31.03.2013.

– 98,24 EUR od 30.04.2013.

– 87,85 EUR od 31.05.2013.

– 87,59 EUR od 30.06.2013.

– 90,14 EUR od 31.07.2013.

– 94,23 EUR od 31.08.2013.

– 99,90 EUR od 30.09.2013.

– 96,98 EUR od 31.10.2013.

– 99,05 EUR od 30.11.2013.

– 101,39 EUR od 31.12.2013.

– 93,80 EUR od 31.01.2014.

– 96,62 EUR od 28.02.2014.

– 95,70 EUR od 31.03.2014.

– 92,58 EUR od 30.04.2014.

– 91,58 EUR od 31.05.2014.

– 92,04 EUR od 30.06.2014.

– 95,57 EUR od 31.07.2014.

– 98,54 EUR od 31.08.2014.

– 97,93 EUR od 30.09.2014.

– 100,50 EUR od 31.10.2014.

– 102,25 EUR od 30.11.2014.

– 101,22 EUR od 31.12.2014.

– 101,50 EUR od 31.01.2015.

– 101,50 EUR od 28.02.2015.

– 101,50 EUR od 31.03.2015.

– 101,50 EUR od 30.04.2015.

– 101,50 EUR od 31.05.2015.

– 101,50 EUR od 30.06.2015.

– 101,50 EUR od 31.07.2015.

– 101,50 EUR od 31.08.2015.

– 101,50 EUR od 30.09.2015.

do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.606,81 EUR ( dvijetisućešestoišest eura i osamdesetijedan cent ), prema troškovniku,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e :

Utvrđuje se da tužiteljica u podnesku zaprimljenom 30. rujna 2025.god. mogla postaviti tužbeni zahtjev kada je isti specificirala nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa, kao i pojedinačnih mjesečnih iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica CZ CZI (u daljnjem tekstu tužiteljica ) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 07. lipnja 2023.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-470/2023, u kojoj navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-72/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. ožujka 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 62.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,25 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-72/2005 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur, koji Aneks je tužiteljica priložila uz tužbu. Tužiteljica se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Navodi da je dopisom od tuženika prije pokretanja ovog postupka na sudu zatražila dostavu dokumentacije, Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, u iznosu od 4.309,86 EUR/32.472,61 HRK, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužiteljici ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužiteljici priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužiteljica imala mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužiteljice te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužiteljica, ako nije htjela konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužiteljice, te da je tužiteljica pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužiteljica, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku.

3. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je notorna činjenica da predmet konverzije i izračuna konverzije niti nisu bili iznosi preplaćenog tečaja koje iznose tužiteljica potražuje ovom pojedinačnom tužbom, vezano na predmetne nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Također se ističe, da je iz ovog predmeta vidljivo da tužiteljica niti nije tužbom osporavala ispravnost izračuna konverzije niti u ovom predmetu tužiteljica ne osporava ispravnost izračuna konverzije, već tužiteljica tvrdi, da je (unatoč provedenoj konverziji ) preplatila tečaj u utuženom iznosu, sve kako je tužiteljica obrazložila u tužbi. Tuženik (još uvijek) duguje tužiteljici preplaćene iznose tečaja po predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu, kojega je tuženik unaprijed pripremio te duguje tuženik tužiteljici pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose tečaja, od dana kada je pojedina preplata tečaja nastala do isplate. Tužiteljica u ovom predmetu dakle nije osporavala tuženiku izračun konverzije, niti pak u ovom predmetu tužiteljica ima bilo kakva potraživanja prema tuženiku vezano na izračun konverzije. Osim toga, ako se izvrši uvid u izračun konverzije na koji se poziva tuženik, može se utvrditi da u taj izračun niti nisu uključena ovdje predmetna novčana potraživanja tužiteljice ( nisu uključena novčana potraživanja tužiteljice preplaćenog tečaja po predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu niti pak zakonska zatezna kamata na preplaćeni tečaj).

4. Tuženik pak tvrdi da je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje AZ.

7. Po pozivu suda tuženik je predložio usmeno saslušanje vještaka.

8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te nakon očitovanja vještaka u svezi izračuna, tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 30. rujna 2025.god. i sada traži isplatu ukupnog iznosa s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve prema nalazu vještaka, dakle sada traži isplatu u iznosu od ukupno 6.048,83 EUR, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, u razdoblju od 31. listopada 2008.god. do 30. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te je naveo da se protivi povišenju tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Na ročištu održanom dana 02. prosinca 2025.god. je tužiteljica ostala kod specificiranog tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod svih prigovora i svih navoda, te se i nadalje protivi povišenju tužbenog zahtjeva.

11. Sud je na tom ročištu donio Rješenje da se odbija dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku kao svjedoci saslušaju i ZZ i GZ iz razloga što su to osobe starije životne dobi i u težem zdravstvenom stanju, a oni su ugovor o kreditu potpisali još 2005. godine i to samo kao založni dužnici, o čemu je u spis priložena dokumentacija, a tijekom ovog postupka su saslušani kao svjedoci sudužnici po tom ugovoru i tužiteljica kao korisnica tog kredita, te je odlučeno da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

12. Sud je također na ročištu donio Rješenje da će o protivljenju tuženika, tj. prigovoru da li je tužbeni zahtjev povišen u podnesku tužiteljice od 30. rujna 2025. sud odluku donijeti u posebnom rješenju, tj. u konačnoj odluci.

13. Sud je na stoga na ročištu održanom dana 02. prosinca 2025.god., nakon saslušanja vještaka, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

14. Sud smatra da je tužiteljica mogla specificirati svoj tužbeni zahtjev u fazi glavne rasprave sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 80/22, 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

15. Stoga je po ocjeni ovog suda tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku dopustio preinaku tužbe.

16. Tijekom postupka dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovoru o kreditu i solemnizaciju (list 7-16 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 17-21 spisa), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 22-27 spisa), dopis – zahtjev za dostavu dokumentacije (list 28 spisa), specifikaciju uplata (list 29-31 spisa), pregled prometa za klijenta (list 32-38 spisa), dopis – dostavu dokumentacije (list 39-44 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 45 spisa), izračun konverzije kredita (list 46-48 spisa), otplatne planove (list 49-56 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 57 spisa), otplatne planove (list 58-61 spisa), sudsku praksu (list 91-98 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 99 i 100 spisa), sudsku praksu (list 101-168 spisa), izjave (list 169-173 spisa), sudsku praksu (list 174-309 spisa), ponude kredita (list 310-318 spisa), sudsku praksu (list 319-322 spisa), kamatne stope banaka (list 323-327 spisa), sudsku praksu (list 328-354 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 25. lipnja 2025. (list 404- 414 spisa), očitovanje vještaka Mikaca zaprimljeno 19. kolovoza 2025. (list 436 i 437, te 438-440 spisa), saslušani su svjedoci ĆZ i CZ DZ, te je saslušao tužiteljicu CZI kao stranku u svrhu dokazivanja.

17. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice od dana 30. rujna 2025.god. u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

18. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

19. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

21. Nije sporno da su tužiteljica CZI kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146- 72/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. ožujka 2005.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit (za kupnju i adaptaciju kuće ), uz kamatnu stopu od 5,25 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa], ugovor su potpisali i sudužnici ĆZ i CZI DZ i založni dužnici ZZ i GZ, a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno i to na način da joj je dio iznosa kredita odmah isplaćen, a za dio je morala pravdati računima. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini- stanu založnih dužnika. Kredit je uzela tužiteljica kao fizička osoba. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

22. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i s obzirom da je u konkretnom slučaju provedena i konverzija tog ugovora, na što se stranke tijekom postupka pozivaju i prilažu dokumentaciju, a tuženik smatra da su tom sklopljenom konverzijom riješena sva sporna pitanja između stranaka i stoga tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovoga spora, to se sve treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke.

23. Naime, sukladno prijedlogu stranaka je u ovom postupku i provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje kako bi vještak utvrdio da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ZIDZPK/15 ) i da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ( Dodatka ) ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHF-EUR ).

24. Naime, nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika ( banka) dana 08. ožujka 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146-72/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužiteljici izračunao da ima preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu u iznosu od 5.212,13 HRK, što je jasno navedeno u tom Aneksu. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR..

25. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

26. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je da li je tužiteljica potrošač.

27. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

28. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

29. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

30. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

31. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

32. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

33. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

36. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

37. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

38. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

39. Dalje se obrazlaže sva dokumentacija i svi zakonski propisi koji su bili bitni za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu.

40. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

41. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

42. Nadalje Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

43. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

44. Zatim je i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

45. U ovakvim postupcima, prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ), a u ovom postupku tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev postavila samo s osnova isplate zbog preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF.

46. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

47. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

48. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

49. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

50. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

51. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

52. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je dva svjedoka - sudužnika po tom spornom kreditu, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja jednog svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

53. Sud pisani iskaz svjedokinje AZI ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužiteljice i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god. Tuženik tijekom postupka nije predložio da se ista kao svjedok sasluša neposredno na sudu.

54. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

55. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

56. Naime, sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužiteljice i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

57. Saslušani Svjedok ĆZ, je u iskazu izjavio da je tužiteljica njegova sestra i zna da je ona 2005. uzimala kredit u tadašnjoj Hypo banci, on joj je po tom kreditu bio sudužnik. I on je išao nekoliko puta u banku. U banci su im preporučili taj kredit u valuti švicarski franak kao najpovoljniji i najsigurniji i nisu niti ponudili drugu opciju. Drugih detalja se zbog proteka vremena ne sjeća. Taj kredit je tužiteljici trebao za kupnju nekretnine, obiteljske kuće, tj. kuće za odmor za obitelj koja se nalazi između naselja Marine i Rogoznice. Kredit je uzela u visini od 62.000,00 CHF na rok od 15 godina. Ta kuća je inače zajednička imovina nje i tužiteljice jer je i on od početka upisan kao suvlasnik te nekretnine u 1/2 dijela i banka im je dozvolila da taj kredit otplaćuju svaki po pola. Prvotne rate su bile oko 1.200,00 kuna, a plaćali su ih preko administrativne zabrane na plaći. Ta kuća za odmor koja je kupljena je bila u ruševnom stanju i trebalo ju je kompletno adaptirati. Banka si nije upisala hipoteku na tu nekretninu, već na stan od roditelja, ovdje u [adresa]. Čini mu se kako banci nisu trebali pravdati na što se troše sredstva od kredita. Tu kupljenu kuću za odmor nisu nikada iznajmljivali, koristili su ju samo za obitelj i nikada tamo nije bio otvoren nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Najviše rate koje su plaćali su bile 1.800,00 kuna, to su tako nastavili plaćali, nisu išli u banku budući su čuli što se događa s švicarskim frankom. Što se tiče provedene konverzije za to mu je rekla sestra – tužiteljica, on nije išao u banku, i ne sjeća se što se je time dobilo, međutim negdje u to vrijeme se je kredit već i otplatio. Ne sjeća je kada su išli na ovjeru kod javnog bilježnika da li je i on s tužiteljicom išao u banku po ugovor. On je suglasan da tužiteljica u ovom postupku potražuje utuženi iznos. On nije prije potpisivanja ugovor i aneksa ugovora pročitao iste, pročitao ih je djelatnik banke. U vrijeme kada se taj kredit otplaćivao on je radio u Hrvatskim autocestama, a tužiteljica je radila u firmi Hespo.

58. Svjedok DZ, je u iskazu izjavio da je tužiteljica CZI njegova supruga i zna da je ona 2005. uzimala kredit u tadašnjoj Hypo banci po kojem ugovoru je on bio sudužnik. Tužiteljica je kredit trebala za kuću na moru koja se nalazi u naselju Saliće Kose, koje se nalazi blizu Rogoznice. I on je s tužiteljicom išao u banku, zna da je za kredit išla pitati u više banaka. Odlučila se za Hypo banku jer su joj ponudili najbolju opciju, tako su rekli u banci da je to za njih najbolje. Ponudili su samo taj kredit u valuti švicarski franak, ništa posebno nisu objašnjavali niti u vezi kamate, niti u vezi plaćanja rata. Čini mu se da je tužiteljica uzela kredit u visini od 61.000,00 CHF na rok od 15 godina. Banka si je upisala hipoteku na stanu roditelja tužiteljica ČZ i GZ, na adresi [adresa]. I tužiteljičini roditelji su bili više puta s njima u banci. Tužiteljica je morala pravdati za što se sredstva od kredita troše na način da je morala dostavljati račune za izvođenje radova za renovaciju te kuće. Ta kuća se koristila samo za obitelj i to su ju koristili oni, brat tužiteljice ĆZ i njegova obitelj i tužiteljičini roditelji ZZ i GZ. Ta kuća se nikada nije iznajmljivala, niti je tamo bio otvoren kakav obrt ili trgovačko društvo. Zna da je ta kuća upisana kao suvlasništvo njegove supruge – tužiteljice i njezinog brata NZ. Rate kredita su se plaćale putem trajnog naloga s plaće. Što se tiče provedene konverzije za to mu je rekla tužiteljica, on nije išao u banku i čini m se da je nakon te konverzije dobiven neki povrat novaca, a taj kredit se je u cijelosti otplatio prije 5 godina. On je bio s tužiteljicom u banci prije nego se je išlo na ovjeru kod javnog bilježnika, a banka je pripremila ugovor i onda ga njima predala da idu na ovjeru.

59. Sud je iskazima navedenih svjedoka povjerovao jer su dani životno i logično, u skladu su s pisanom dokumentacijom u spisu.

60. Tužiteljica ZZI, je izjavila da je sve točno što su u svojim iskazima rekli brat ĆZ i suprug DZ. Ona i nadalje ima istu adresu kao i u vrijeme kad je uzimala taj kredit. Za kredit je išla pitati u više banaka, a onda su se odlučili za tadašnju Hypo jer su tamo bili najpovoljniji uvjeti, čak im je preporučena ta vrsta kredita u CHF i nisu im nudili kredit u nikakvoj drugoj valuti. Isto tako im u banci nisu rekli za nikakve rizike koji bi bili vezani za taj kredit, rekli su da je kamata promjenjiva i da je rata vezana uz švicarca, ali to nije bilo rečeno da bi bio kakav rizik. Njima je tada u to vrijeme kredit u švicarskim francima bio nepoznat, znali su za kredite u eurima i kunama, a da su znali da postoji kakav rizik, nikad ne bi uzimala takav kredit. Kredit je utrošen za kupnju obiteljske nekretnine i ta kuća je suvlasništvo nje i brata ĆZ, svakoga po pola. U banci su im rekli da to nije problem, da ona može biti nositelj kredita, a da kredit otplaćuju brat i ona. Otplaćivali su ga putem trajnog naloga s plaća, redovno. Radila jer u firmi Hespo Prelog, a brat ĆZ u Hrvatskim autocestama i banka je priznala sve te uplate koje su se plaćale iz naših plaća. Prvo su rate plaćali svaki u iznosu od 1.200,00 kuna mjesečno, a najviše su plaćali svaki u iznosu od 1.700,00 kuna mjesečno. Nisu posebno išli pitati u banku zašto su rate porasle, budući su čuli za situaciju sa švicarskim frankom. Kako im je banka slala da treba platiti mjesečnu ratu, tako su on redovno plaćali. Što se tiče provedene konverzije o tome je nju banka obavijestila kao nositelja kredita, pa je onda ona obavijestila brata i supruga budući su oni potpisali aneks ugovoru. U banci su rekli da je to najbolja opcija, to su im preporučili, pa kako su svi potpisivali te konverzije, tako smo i oni. Prilikom te konverzije banka je priznala preplatu od nekih 8.000,00 kuna. Taj kredit je u cijelosti otplaćen u ožujku 2020., redovnom otplatom. Tu kuću za odmor koju su kupili i morali su je renovirati, radi se o 120,00 m2 stambenog prostora i cijelo vrijeme je koriste samo za obiteljske potrebe. Banka nikada nije tražila za što se ta kuća koristi. Na početku kada je dobiven kredite 30% sredstava je ostalo zamrznuto i trebali su priložiti račune za utrošene troškove renovacije, to je bio iznos od 48.000,00 kuna i kada su priložili te račune od majstora u banku, onda su im odmrznuli i ta ostala sredstva. Ona u trenutku sklapanja tog ugovora o kredita i tijekom otplate nije bila vlasnica kakvog obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, a niti suprug i brat. Javni bilježnik je prije potpisivanja pročitao, tj. objašnjavao uvjete iz ugovora, ali ih nije upozorio na ikakve rizike. Ona je u ugovoru pročitala iznos rate, dok ostalo nije čitala, jer su vjerovali banci da im je ponudila najbolju opciju. Tako je bilo i aneksom ugovora o kreditu. Od službenika banke nije tražila kakvo pojašnjenje u svezi ugovora, jer nisu imali niti viziju da bi bili kakvi rizici ili da su mogući kakvi rizici.

61. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

62. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

63. Što se tiče prigovora da tužiteljica nije potrošači ponavlja se da je kredit odobren kao stambeni za kupnju i adaptaciju kuće, tako ga je tuženik kao banka odobrio.

64. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

65. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao stambeni kredit i to potrošački, što je vidljivo iz same dokumentacije tuženika (banke), to je onda tužiteljica potrošač.

66. Sva dokumentacija banke ( tuženika ) se vodila na tužiteljicu kao fizičku osobu, pa i obavijest o provedenoj konverziji kredita, kojim aneksom ugovora je sam tuženik (banka ) i tužiteljici priznao svojstvo potrošača.

67. Stranke su naknadno sklopile Aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom se uređuju ugovori o potrošačkom kreditiranju, a korisnik kredita je potrošač koji uzima kredit.

68. Dakle, tuženik je s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu i aneks ugovora gdje je tužitelj naveden kao potrošač sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sukladno Zakonu o zaštiti potrošača

69. U odnosu na prigovor tuženika, sud smatra da tužbom nisu nikako trebali biti obuhvaćeni i sudužnici ZZI ĆZ i DZ, odnosno založni dužnici ZZI ZZ i ZZI GZ, s obzirom da njima po ugovoru nikakvi novci nisu isplaćeni, kao korisnik kredita je u samom ugovoru o kreditu navedena smo tužiteljica GZI, niti su oni taj kredit otplaćivali sukladno odredbama samog ugovora o kreditu koji je sastavljala sama banka, oni su samo kao sudužnici osigurali vraćanje kredita administrativnom zabranom na svojim plaćama i mjenicom, ukoliko korisnik kredita-tužiteljica isti ne bi podmirivala, odnosno kao osiguranje vraćanja tog kredita da li u zalog (hipoteku ) svoju nekretninu – stan, a za koji stan oni nisu dobili novčana sredstva od spornog kredita, već su ista utrošena za kupnju i adaptaciju sasvim druge nekretnine- kuće na drugoj lokaciji, što je sve navedeno u samom ugovoru o kreditu.

70. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Sporan je i izračun izvršene konverzije.

71. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

72. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

73. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

74. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

75. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

76. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

77. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

78. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog kako i promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

79. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom tako i s rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

80. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena.

81. Tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

82. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

83. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

84. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

85. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

86. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

87. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

88. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

89. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

90. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

91. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

92. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

93. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 08. ožujka 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

94. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

95. Kamatna stopa određena Aneksom od 08. ožujka 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

96. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 08. ožujka 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

97. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

98. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

99. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

100. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

101. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

102. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

103. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

104. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bio informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

105. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

106. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

107. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

108. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

109. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

110. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

111. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

112. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

113. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

114. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

115. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja kako valutne klauzule tako i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

116. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

117. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

118. Sukladno navodima stranaka i predanoj dokumentaciji, sud je posebice u svezi utvrđivanja eventualno preplaćenih iznosa, a usko vezano uz provedenu konverziju tog spornog kredita, u ovom postupku proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

119. Tako je sud Rješenjem od dana 18. ožujka 2025.god. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 146-72/2005 od dana 11. ožujka 2005.god. i Aneksa istog od dana 08. ožujka 2016.god. i to radi utvrđenja : ukupno preplaćenog tečaja po ugovoru o kreditu i radi utvrđenja datuma i mjesečnih iznosa pojedinih preplata tečaja, sve prema tečaju na dan isplate kredita, da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHF-EUR ), da naznači koje iznose je tužitelj plaćao kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz [adresa].

120. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

121. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dana 25. lipnja 2025..god. dostavio svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnica je preplatila iznos od 40.748,87 HRK (5.408,30 EUR prema fiksnom tečaju u EUR) u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena tečaja u odnosu na tečaj isplate kredita, specificirano po datumima dospijeća. U slučaju prijeboja više utvrđene glavnice u konverziji (u odnosu na početni tečaj CHF) sa priznatom preplatom u konverziji, ostatak preplate od strane tužiteljice na datum 30.9.2015 iznosi 5.181,02 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju EUR/HRK navedeno iznosi 687,64 EUR. Konverzija je provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Do datuma konverzije je tužiteljica u slučajevima otplate po tečaju nižem od početnog platila ukupno 4.826,03 HRK, odnosno 640,54 EUR manje nego što bi platila da su se anuiteti otplaćivali prema početnom tečaju. S navedenim iznosima su već prebijeni pozitivni iznosi preplata iz ranijih točki vještačenja.

122. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja postupio protivno danog zadatka po rješenju suda. Imao je primjedbe na matematički izračun vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja.

123. Na nalaz i mišljenje primjedbe je imala i tužiteljica.

124. Na primjedbe tuženika vještak se očitovao dana 19. kolovoza 2025.god. gdje je naveo da je tuženik u pravu da je korisnica kredita otplaćivala dospjele anuitete prije dospijeća. Međutim, banka je kunske uplate shodno članku II. Ugovora o kreditu konvertirala u CHF na datum dospijeća tako da su zaduženi iznosi kuna uvijek bili prema tečaju na datum dospijeća, shodno čemu je i tečaj na datum dospijeća jedini mjerodavan pri izradi ovog Nalaza. Tečaj na datum uplate bi bio mjerodavan samo u situaciji gdje korisnica plaća anuitete uz kašnjenje, a ne prije dospijeća. U skladu s navedenim vještak odbacuje primjedbu tuženika. Vezano uz tvrdnju da „je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom“ ističe da je način izračuna obrazložen na strani 2 Nalaza. U nastavku podneska tuženik isključivo iznosi prigovore pravne prirode te problematizira sam postavljeni zadatak, tako da vještak nema dodatnih komentara.

125. Zatim se vještak Mikac očitovao i dana 19. kolovoza 2025.god. na primjedbe tužiteljice gdje navodi da u navedenom iznosu od 5408,30 EUR tečajnih razlika do 30.9.2015. su uključene i negativne razlike koje proizlaze temeljem anuiteta koji su bili plaćani po tečaju nižem od početnog. U slučaju isključenja razdoblja kad su postojale negativne razlike tada ukupna preplata temeljem tečaja do 30.9.2015 iznosi 45.574,90 HRK, odnosno 6.048,83 EUR. U nastavku je vještak prikazao pojedine iznose prema dospijećima u posebnoj tablici vještaka. U nastavku podneska tužiteljica iznosi prigovore pravne prirode na njegov postupak prijeboja više utvrđene glavnice prilikom konverzije od strane tuženika, priznatom preplatom iz konverzije. Vještak je smatrao da je navedeno bitno za istaknuti kako bi se dao puni uvid u ukupno preplaćeni tečaj po kreditu što je bio sudski zadatak, međutim prihvaća da navedeni izračun potencijalno izlazi van okvira zadatka te da se može zanemariti.

126. Stalni sudski vještak Matija Mikac, je saslušan na ročištu održanom dana 02. prosinca 2025.god. gdje je naveo da je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja kojeg je u ovaj spis dostavio dana 25. lipnja 2025., kao i kod očitovanja koje je dostavio u spis 19. kolovoza 2025. Zaprimio je podnesak tuženika od 17. listopada 2025. i navodi da smatra da je na prigovore tuženika već odgovorio u svojem očitovanju od 19. kolovoza 2025. Tuženik ističe da nije koristio sve uplate, navedeno smatra nejasnim, a osim toga pri izračunu je koristio zaduženja od strane tuženika, a ne uplate tužitelja kojih je bilo više za svaki anuitet. Banka je kunske iznose koje je zaprimala konvertirala u franak tek na dan dospijeća čime je mjerodavan tečaj taj na dan dospijeća. U svim slučajevima kada su uplate zaprimljene prije dana dospijeća konvertirane su tek na dan dospijeća. Time odbacuje prigovor da je trebao koristiti tečaj na dan uplate. Preplatu je izračunavao kao odnos realno naplaćenih kunskih iznosa koji proizlaze iz visine anuiteta i razine tečaja na pojedini dan dospijeća i iznosa koji bi bili naplaćeni da se razina tečaja nije mijenjala u odnosu na početni tečaj isplate kredita. U svojem izračunu je utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog ugovora o kreditu u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu, prikazani su ti iznosi u nalazu. Te iznose je uračunavao u svoj izračun. U nalazu nije prikazivao uplate, prikazivao je zaduženja koja su često podmirivana s više uplata. Na pitanje jeste li pri izračunu tečajnih razlika za anuitete koji su plaćeni prije dospijeća koristili tečaj na dan plaćanja ili na dan dospijeća, vještak je odgovorio da anuiteti nisu naplaćeni prije dospijeća, uplate su zaprimljene prije dana dospijeća, ali anuiteti nisu naplaćeni prije dospijeća, već tek na dan dospijeća, po tečaju na dan dospijeća.

127. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

128. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

129. Tuženik tijekom postupka nije stavio nikakav prigovor radi prijeboja, tuženik te iznose nije specificirao, niti posebno naznačio, te niti nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, međutim i u tom slučaju valja istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno- pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna.

130. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačeja specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 30. rujna 2025.god. na način da upravo potražuje od tuženika ukupan iznos od 6.048,83 EUR, a vještak Mikac je jasno naveo da u slučaju isključenja razdoblja kad su postojale negativne razlike tada ukupna preplata temeljem tečaja do 30.09.2015.god. iznosi 45.574,90 HRK, odnosno 6.048,83 EUR.

131. Stoga sud odlučuje o tužbenom zahtjevu kako je isti tužiteljica specificirala dana 30. rujna 2025.god., a prema izračunu vještaka Mikaca iz Očitovanja od dana 19. kolovoza 2025.god. i tamo naznačenoj tablici s pojedinačnim mjesečnim iznosima.

132. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 6.048,83 EUR), a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovo-dstvenim vještačenjem, i vještak je taj iznos prikazao u posebnoj tablici u svom nalazu odnosno očitovanju i to u ukupnom iznosu i u pojedinačnim mjesečnim iznosima, te je na taj način tužiteljica onda i postavila svoj tužbeni zahtjev.

133. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. listopada 2008.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

134. Stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

135. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

136. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti.

137. Trošak tužiteljice priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (6.048,83 EUR) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, te Tbr. 54., što je sukladno recentnoj sudskoj praksi, a kako je to tužiteljica zatražila u predanom troškovniku sve temeljem i čl. 164. Zakona o parničnom postupku.

138. Tužiteljici se priznaje trošak za zastupanje na raspravama: 19.12.2024. Tbr.9.t.1. 200,00 EUR, 05.02.2025. Tbr.9.t.1. 200,00 EUR, 18.03.2025. Tbr.9.t.1. 200,00 EUR, 02.12.2025. Tbr.9.t.1. 200,00 EUR, Objava Tbr. 9.t.3.100,00 EUR. Zatim joj se priznanje trošak sastava podnesaka sudu: sastav tužbe Tbr.7 200,00 EUR, Podnesak od 04.05.2023. Tbr.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 06.11.2024. Tbr.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 29.07.2025. Tbr.8.t.1. 200,00 EUR, podnesak od 21.11.2024. Tbr.8.t.1. 200,00 EUR, podnesak od 08.01.2025. Tbr.8.t.1. 200,00 EUR, podnesak od 30.09.2025. Tbr.8.t.1. 200,00 EUR, podnesak od 28.10.2025. Tbr.8.t.4. 50,00 EUR, podnesak od 24.11.2025. Tbr.8.t.3. 100,00 EUR.

139. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Priznat joj je i trošak s osnova knjigovodstveno-financijskog vještačenja izrađenog prije podnošenja tužbe, a radi postavljanja tužbenog zahtjeva, u iznosi od 125,00 EUR.

140. Tužiteljici nema trošak s osnova sudske pristojbe na presudu jer tužiteljica nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP.

141. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.606,81 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

142. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 13. siječnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužiteljice Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba