Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1021/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja ZM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miranu Maćešiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Maćešić i suradnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 2. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9012531142 od 24. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od strane javnog bilježnika Vere Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl. br. OV-5030/2000, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja glasi:

„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…“

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu br. 9012531142 od 24. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od strane javnog bilježnika Vere Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl. br. OV-5030/2000, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, a koja glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb isplatiti tužiteljici ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne valutne klauzule iznos od 3.762,25 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini anuitet kako slijedi:

– na iznos od 1,68 € od 24. rujna 2007. do isplate,

– na iznos od 0,05 € od 24. listopada 2007. do isplate,

– na iznos od 2,04 € od 24. prosinca 2007. do isplate,

– na iznos od 0,46 € od 24. siječnja 2008. do isplate,

– na iznos od 6,39 € od 25. veljače 2008. do isplate,

– na iznos od 5,75 € od 25. ožujka 2008. do isplate,

– na iznos od 7,41 € od 24. travnja 2008. do isplate,

– na iznos od 3,13 € od 26. svibnja 2008. do isplate,

– na iznos od 2,08 € od 24. lipnja 2008. do isplate,

– na iznos od 0,81 € od 24. srpnja 2008. do isplate,

– na iznos od 0,02 € od 25. kolovoza 2008. do isplate,

– na iznos od 1,34 € od 24. rujna 2008. do isplate,

– na iznos od 14,28 € od 24. listopada 2008. do isplate,

– na iznos od 9,75 € od 24. studenog 2008. do isplate,

– na iznos od 13,92 € od 26. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos od 22,19 € od 24. veljače 2009. do isplate,

– na iznos od 22,95 € od 18. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos od 17,93 € od 24. travnja 2009. do isplate,

– na iznos od 19,51 € od 25. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos od 16,13 € od 24. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos od 17,18 € od 24. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos od 16,47 € od 24. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos od 16,60 € od 24. rujna 2009. do isplate,

– na iznos od 15,62 € od 24. rujna 2009. do isplate,

– na iznos od 14,72 € od 26. listopada 2009. do isplate,

– na iznos od 17,29 € od 24. studenog 2009. do isplate,

– na iznos od 19,13 € od 24. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos od 22,33 € od 25. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos od 22,67 € od 24. veljače 2010. do isplate,

– na iznos od 26,81 € od 24. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos od 26,42 € od 26. travnja 2010. do isplate,

– na iznos od 26,22 € od 24. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos od 35,90 € od 24. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos od 39,30 € od 26. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos od 45,97 € od 24. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos od 46,82 € od 25. listopada 2010. do isplate,

– na iznos od 41,22 € od 25. listopada 2010. do isplate,

– na iznos od 50,20 € od 24. prosinca 2010. do isplate,

– na iznos od 60,85 € od 24. prosinca 2010. do isplate,

– na iznos od 51,78 € od 24. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos od 57,83 € od 24. ožujka 2011. do isplate,

– na iznos od 56,40 € od 26. travnja 2011. do isplate,

– na iznos od 52,99 € od 25. svibnja 2011. do isplate,

– na iznos od 64,68 € od 24. lipnja 2011. do isplate,

– na iznos od 69,99 € od 29. srpnja 2011. do isplate,

– na iznos od 87,49 € od 31. kolovoza 2011. do isplate,

– na iznos od 79,83 € od 26. rujna 2011. do isplate,

– na iznos od 71,14 € od 24. listopada 2011. do isplate,

– na iznos od 69,16 € od 24. studenoga 2011. do isplate,

– na iznos od 69,18 € od 27. prosinca 2011. do isplate,

– na iznos od 71,75 € od 24. siječnja 2012. do isplate,

– na iznos od 76,65 € od 24. veljače 2012. do isplate,

– na iznos od 77,57 € od 26. ožujka 2012. do isplate,

– na iznos od 75,65 € od 24. travnja 2012. do isplate,

– na iznos od 76,30 € od 24. svibnja 2012. do isplate,

– na iznos od 77,71 € od 26. lipnja 2012. do isplate,

– na iznos od 76,81 € od 24. srpnja 2012. do isplate,

– na iznos od 75,91 € od 24. kolovoza 2012. do isplate,

– na iznos od 75,22 € od 24. rujna 2012. do isplate,

– na iznos od 70,07 € od 24. listopada 2012. do isplate,

– na iznos od 75,72 € od 26. studenoga 2012. do isplate,

– na iznos od 76,93 € od 24. prosinca 2012. do isplate,

– na iznos od 75,61 € od 24. siječnja 2013. do isplate,

– na iznos od 70,68 € od 25. veljače 2013. do isplate,

– na iznos od 73,32 € od 25. ožujka 2013. do isplate,

– na iznos od 74,52 € od 24. travnja 2013. do isplate,

– na iznos od 74,81 € od 24. svibnja 2013. do isplate,

– na iznos od 68,57 € od 24. lipnja 2013. do isplate,

– na iznos od 69,81 € od 24. srpnja 2013. do isplate,

– na iznos od 67,98 € od 26. kolovoza 2013. do isplate,

– na iznos od 70,40 € od 24. rujna 2013. do isplate,

– na iznos od 72,95 € od 24. listopada 2013. do isplate,

– na iznos od 73,50 € od 25. studenog 2013. do isplate,

– na iznos od 74,49 € od 24. prosinca 2013. do isplate,

– na iznos od 75,23 € od 24. siječnja 2014. do isplate,

– na iznos od 74,14 € od 24. veljače 2014. do isplate,

– na iznos od 77,47 € od 24. ožujka 2014. do isplate,

– na iznos od 77,69 € od 24. travnja 2014. do isplate,

– na iznos od 75,87 € od 3. lipnja 2014. do isplate,

– na iznos od 74,11 € od 3. lipnja 2014. do isplate,

– na iznos od 74,80 € od 13. lipnja 2014. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb naknaditi tužiteljici ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove postupka u iznosu od 1.718,19 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos troškova postupka teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 24. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012531142 s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Visina odobrenog kredita je 20.607,73 CHF, na rok otplate od sedam godina, a koji je banka isplatila tužiteljici u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana je u čl. 4.1. Ugovora o kreditu koji glasi:

„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje.“

Valutna klauzula ugovorena je čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu:

„Kredit u iznosu od 20.602,79 CHF (slovima: dvadesettisućašestodva CHF i sedamdesetdecet C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

Ukazuje se da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da tuženik naplaćuje kamatnu stopu koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostranom odlukom o kreditiranju građana.

Ta je odredba tužiteljici nametnuta kao dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu te tužiteljica o toj odredbi nije pojedinačno pregovarala s tuženikom. U navedenoj odredbi, pa ni u samom Ugovoru o kreditu, nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara. Ugovor naime ne sadrži podatke na temelju kojih bi se predmet obveze tužiteljice mogao odrediti, a još manje se radi o tome da bi ga prosječni potrošač poput tužiteljice mogao razumjeti.

Takvim postupanjem je tuženik vodeći brigu isključivo o svom interesu, ne uvažavajući pritom interese tužiteljice, nametnuo tužiteljici ovu odredbu koja nesporno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedeno je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

Tužiteljici ni na koji način, niti prije niti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nisu objašnjeni mehanizmi promjena kamatne stope da bi tužiteljica mogla, na temelju ugovornih i poznatih kriterija, sama izračunati i predvidjeti promjenu kamatne stope, a samim time i visinu svoje obveze.

Na taj je način o visini kamatne stope odlučivao samo tuženik, koji bi potom pismeno obavijestio tužiteljicu o povišenju kamatne stope nakon donošenja odluke.

Tijekom razdoblja trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa mijenjana je višekratno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužiteljice.

Slijedom navedenog, a obzirom da navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive iste su nepoštene i ništetne temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003).

Tužiteljica je dana 13. lipnja 2014. izvršila prijevremenu otplatu kredita sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu.

Tužiteljica ističe da je kao potrošač u dobroj vjeri sklopila Ugovor o kreditu s tuženikom kao kreditorom. Tuženik je tužiteljici ponudio kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima bez da ju je obavijestio i upozorio na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku te da postoji povećan rizik ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Tužiteljica posebno naglašava kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao istu da je švicarski franak sigurna valuta kako bi je uvjerio da je to za nju najpovoljnije. Naime, tuženik je propustio vjerodostojno informirati tužiteljicu da je ta valuta zapravo siguran i isplativ ulog za banke, a ne za potrošače. Slijedom navedenog, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač odnosno tužiteljica.

Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi konačno utvrđena je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je okončan kolektivnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

Tužiteljica smatra da je u predmetnom je postupku, u odnosu na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, izravno primjenjiva odredba čl. 502.c. ZPP-a.

Restitucijski zahtjev tužiteljice temelji se na čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje u tekstu: ZOO). Također, ukazuje i na čl. 1115. i čl. 323. st. 1. ZOO-a a koje zakonske odredbe treba tumačiti imajući u vidu odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13.

Tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju konačni tužbeni zahtjev postavila podneskom od 25. rujna 2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom te isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka koji su se događali za vrijeme otplate kredita.

Tužitelj zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17.

U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja.

Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Tuženik smatra da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Tužiteljica iskazuje da je 2007. podigla kredit u CHF za kupnju vozila u PBZ- u jer je u to vrijeme to bio najisplativiji kredit, a kako joj je objašnjeno u banci. Poznato joj je da su u to vrijeme njeni poznanici i prijatelji dizali kredite u CHF. Ona da je laički znala što je promjenjiva kamatna stopa, što da joj je rečeno u i banci, ali da nije mogla pretpostaviti da će doći do tolikih promjena. Početna rata da joj je bila 1.400,00 kn i vrlo brzo je narasla na 2.200,00 kn. O samom sadržaju ugovora da nije imala mogućnosti pregovarati, budući je banka sama sastavila ugovor i ona ga je ovjerila kod javnog bilježnika. Od banke da je samo dobila obavijesti o promjenama kamatne stope i nove iznose rata. U vrijeme sklapanja kredita da joj nije bio poznat pojam valutne klauzule, te da joj je to bio prvi kredit. Kredit da je otplatila u cijelosti.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi:

- pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila iznos od 1.037,06 €.

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 3.762,25 €.

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, manje uplatila 3,39 €.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Privredne banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i Privredne banke d.d. Zagreb., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

9. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

10. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

11. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Vrhovni su RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i to odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope te ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja tečaja CHF.Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaze tužitelja i svjedoka zahtjev je osnovan.

18. Odluka u ovom postupku temelji se dakle kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

19. Iz provedenog postupka proizlazi dakle da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno odredbom čl.4. predmetnog ugovora, dok tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, pa niti na odgovarajući način u Općim uvjetima na koje ukazuje tuženik, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. ZZP/03. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nadalje je stav suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koji se odnose na opći riziku vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlači potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.

Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu u obveznopravnih odnosa. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temelj plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova kamatne stope je počela teći 13. lipnja 2014., a s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (2. kolovoza 2022.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a koji se odnosi na povrat iznosa s osnova valutne klauzule.

21. Tvrdnja tuženika da se učinci presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer da je isti u cijelosti izvršen, nije osnovana s obzirom da činjenica da je neki ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih njegovih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

22. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, a tuženik smatra da je nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi te da kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

23. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Primjedbe koje je tuženik istaknuo ne odnose se na metodologiju izračuna sukladno postavljenoj zadaći vještaku već predstavljaju pravno shvaćanje tuženika i kao takve ne dovode u sumnju ispravnost izračuna, a niti tuženik na to ukazuje.

24. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik nepošten stjecatelj budući njegovo nepoštenje proizlazi iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene a time i ništetne odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva.

25. Slijedom svega naprijed obrazloženog valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. - III. izreke ove presude.

26. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 23. veljače 2024. i 25. rujna 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 20. veljače 2024. i 2. prosinca 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 68,198 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 1.718,19 EUR.

U Rijeci, 13. siječnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika