Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-394/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 13. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 9. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2008, vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 13.6.2008., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OV-15415/08, zaključenog između tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju UŠ iznos od 652,15 EUR (šestopedesetdvaeurapetnaestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od 6.7.2010. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do 29. 12. 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. 12. 2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju UŠ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 490,58 EUR (četiristodevedeseteuraipedeset osamcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja UŠ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 184,68 EUR (stoosamdesetčetirieuraišezdesetosamcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2008, vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11.12.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, zaključen 10.6.2008., potvrđen 13.6.2008., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OV-15415/08, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.000,00 EUR po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je prijevremeno zatvorio kredit 6. srpnja 2010. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelja oštetio nezakonitom naplatom „izlazne naknade“ za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. Ugovora o kreditu. Odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nikada nije dobio tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti mu je u vrijeme potpisivanja ugovora bio upoznat sa visinom naknade. Budući se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru u kojem se tuženik prema tužitelju postavio sa stavom „uzmi ili ostavi“ ,to je riječ o odredbi kredita o kojoj se uopće nije moglo raspravljati. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita je u protivnosti sa čl. 1024. st.2. i 3. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnoj situaciji, riječ je o vrsti ugovorne kazne, a ugovorna kazna se ne može ugovarati za novčane obveze, prema čl. 350. st. 3. ZOO-a. Tužitelj opravdano drži da je sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ona ništetna u smislu čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi ZOO-a, koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje onda je potpuno razvidno da je tuženik jednostranim ugovaranjem naknade, prema Odluci tuženika o visini naknade za uslugu banke, povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda spomenutih odredbi ugovora za posljedicu mora imati ništetnost. Iz sadržaja sklopljenog ugovora razvidno je da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužiteljima po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je tužitelj zapravo dostavljeni ugovor sklapao na način gdje sa tuženikom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. U konkretnom slučaju ne radi se o povredi zbog neispunjenja ugovora ili u zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonskom pravu tužitelja da ugovor o kreditu raskine prije nego što je počeo koristiti kredit ili da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje, a pri tome je dužan („ius cogens“) nadoknaditi štetu tuženiku ako je tuženiku šteta nastala. Pri tome treba istaknuti kako je tuženik ugovaranjem mogućnosti prijevremene otplete kredita pristao na mogućnost plaćanja manjeg iznosa po osnovi kredite obveze, pa se ne može pozivati a mu je tom radnjom tužitelj uzrokovao štetu. Kako je razvidno iz sadržaja ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtjeva, tuženik je taj koji je sa tužiteljem ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku, a koja ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za uslugu banke prema Tarifi Banke. Tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom članka 350. st. 1. ZOO-a na način da „vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.“. Tužiteljev stav potvrđen je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji, potvrđenom presudom Županijskog suda u Vukovaru, kao i presudom Županijskog suda u Splitu. Budući da zakonski propisi iz čl. 81., 83. , 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita, očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju je tuženik obračunao tužitelju, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 10. lipnja 2008. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030234-60010475387/2008 i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita 6. srpnja 2010. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, ali osporava visinu naplaćene naknade jer je tužitelju naplaćena naknada u iznosu 4.690,74 kn što po fiksnom tečaju iznosi 622,57 EUR, a ne 652,15 EUR kako navodi tužitelj u tužbi. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 9., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 9. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranice 8-14 spisa), početni otplatni plan (stranice 15-19 spisa), potvrdu o otplati duga u cijelosti (stranica 20 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (stranica 21 spisa), odluka Županijskog suda u Vukovaru od 5.11.2014., broj Gž- 1837/14-2 (stranice 22-24 spisa), odluka Županijskog suda u Splitu od 23.11.2017., broj Gž-2359/2017-2 (stranice 25-28 spisa), odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9.3.2022., broj Rev-112/2018-2 (stranice 29-33 spisa), izračun kamate (stranice 43-46 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. (stranica 47 spisa), ovjereni prijevod dokumentacije s engleskog na hrvatski jezik (stranice 48-120 spisa), te je saslušao tužitelja UŠ.

3.1. Sud je na pripremnom ročištu 27. studenog 2025. koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 652,15 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 652,15 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušan na raspravi, tužitelj UŠ iskazao je kako je misli 2008. godine kod prednika tuženika podigao kredit za kupnju stana koji mu je bio potreban za osobne potrebe, a ističe kako je odabrao prednika tuženika jer je i već ranije bio njihov klijent. Nadalje, ističe da kada se došao raspitati u prostorije prednika tuženika vezano uz realizaciju predmetnog kredita, zaposlenici tuženika su mu govorili o općim uvjetima koji su bili potrebni za kredit, o kamati i iznosu koji mu je potreban, međutim tada ništa nije bilo spomena u svezi kakvih naknada, pa tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ističe nadalje kako je radi realizacije predmetnog kredita morao donijeti traženu dokumentaciju, a kada je istu donio, tada mu je samo rečeno da će kredit biti realiziran nakon što isti bude odobren. Nakon što je pristupio, a po pozivu zaposlenika tuženika u prostorije prednika tuženika, dočekao ga je unaprijed sastavljen ugovor, na što mu je od strane zaposlenika tuženika bilo spominjano samo osnovno, a ništa nije bilo spomena u svezi kakvih naknada, pa tako i djela odredbe u ugovoru koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Potom ističe kako je predmetni ugovor pročitao, vidio je da isti sadrži i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, međutim u tom trenutku je mislio kako neće prijevremeno otplatiti kredit, pa iz tog razloga nije postavljao kakva dodatna pitanja zaposleniku tuženika u svezi tih odredbi. Potom iskazuje kako je i predmetni ugovor potpisao, a radi svega toga bio je i kod javnog bilježnika koji mu uopće nije čitao ugovor, već je samo isti ovjerio. Nakon što je pročitao predmetni ugovor, nije razumio što bi točno morao platiti ukoliko bi prijevremeno otplaćivao kredit, a iskazuje kako mu nitko ništa nije objašnjavao u svezi prijevremene otplate kredita. Nije tražio pojašnjenje kada je pročitao dio odredbe vezane uz prijevremenu naknadu za otplatu kredita, a nakon što je zatvarao kredit, doveden je na gotov čin te je potom zbog toga tako i postupio.

5. Iz ugovora o kreditu, uz početni otplatni plan (stranice 8-19 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 24.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je u dijelu članka 9. propisano kako se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

6. Iz potvrde o otplati duga u cijelosti (stranica 20 spisa) proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti podmiren.

7. Iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju (stranica 21 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao obavijest tužitelju koliki iznos korisnik predmetnog kredita (ovdje tužitelj) treba uplatiti, a radi prijevremene otplate, te da u istoj obavijesti navedena i naknada za prijevremeni povrat u EUR u iznosu od 652,15 EUR.

8. Iz izračuna kamate (stranice 43-46 spisa) proizlazi kako kolika bi bila ukupna kamata po predmetnom kreditu da je isti bio vraćen sukladno predmetnom kreditu.

9. Iz ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Dokument (stranice 48-54 spisa) proizlazi kako je stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju usvojila mišljenje 11. studenog 2005. o dokumentu: Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u. Iz navedeno proizlazi kako bi se trebale računati naknade za prijevremenu otplatu, a isto uključuje i način informiranja potrošača o mogućnosti prijevremene otplate.

10. Izjavu svjedoka LŠ (stranice 55-57 spisa) i izjavu svjedokinje DŠ (stranice 58-61 spisa), sud je ocijenio kao nevjerodostojne jer ĆŠ i DŠ nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

11. Iz ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (stranice 62-120 spisa) proizlazi kada dolazi do prijevremenog povrata kredita, a također navodi i utjecaj opcije obveznog uvođenja prava na prijevremeni povrat.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 652,15 EUR, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

14. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 9. Ugovora o kreditu), ništetna, da li je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, povlači li ta povreda ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa. Sporna je i visina.

15. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030234-60010475387/2008 od 10.6.2008.

16. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

17. Sukladno odredbi članka 96. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007. – dalje: ZZP/07), na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

17.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.2. Člankom 74. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

17.3. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/2007., i 79/2007. - dalje u tekstu: ZZP/03).

17.4. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.5. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 9. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17.6. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Obzirom na iznijeto, potrebno je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 prije svega ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

18.1. Iz odredbe članka 9. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/05). Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora.

18.2. S druge pak strane, tuženik, na kojem je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazao da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužitelju i da se tužitelj s njom suglasio potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tuženika i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tuženika na dan prijevremene otplate kredita.

19. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

20. Tuženik tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

20.1. Tuženik je, na okolnost pretrpljene štete, u spis priložio izjave OŠ i DŠ ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave DŠ proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave OŠ pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, time da su te kamate počev od 2015. godine - 2022. godine bile negativne.

20.2. Cijeneći izvedene izjave, ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava DŠ je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj sud navode DŠ ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave OŠ, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka, time više što je svjedok iskazao da su te kamate tek od 2015. do 2022. bile negativne, pa kako je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 5. srpnja 2010., nije vidljivo je li ta tzv. negativna kamata plaćana prethodno 2015. odnosno kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

20.3. Obzirom na iznijeto, ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

21. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 9.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07, ništava, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 9. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena predmetna naknada, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. -dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Kako je tuženik prigovorio i visini, valja napomenuti kako je ovaj sud utvrdio uvidom u obavijest o privremenom zatvaranju (list 21 spisa) kako je tuženik zaračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita iznos od 652,15 EUR. Pri tome navod tuženika kako ista naplaćena u iznosu od 4.690,17 kuna, odnosno 622,57 EUR- a ovaj sud istu smatra neutvrđenom, budući da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz o tome (iznosu naplaćenom u kunama), pa je ovaj sud donio odluku sukladno stanju u spisu. Nadalje valja napomenuti kako je platežno sredstvo u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita bilo HRK, međutim tuženik je zaračunao tužitelju iznos u eurima (652,15 EUR), dok u spisu nije vidljivo po kojem je to tečaju obračunato kako bi mogao utvrditi o kojem iznosu u kunama bi se to radilo. Stoga je sud utvrdio kako je tuženik naplatio tužitelju upravo iznos od 652,15 EUR, dok suprotno nije dokazao tuženik (dostavljanjem odgovarajuće potvrde u spis i slično). Također iz same obavijesti (list 21 spisa) vidljivo je kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 6. srpnja 2010. u iznosu od 652,15 eura.

22.1. Na ukupni iznos od 652,15 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 6. srpnja 2010. u iznosu od 652,15 eura, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

26. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 27.6.2025. u visini od po 50 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 27.11.2025. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 25 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 175 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 437,50 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 13. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, kao i naknada troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu, svaka u iznosu od 26,54 eura (ukupno 53,08 eura) što sveukupno iznosi 490,58 eura, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troška 184,68 eura nije osnovan, i to troška koji se odnosi na sastav podneska od 1. srpnja 2025. u iznosu od 125,00 eura, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovoga spora, sukladno članku 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je dostavio ovome sudu podnesak 27. lipnja 2025. (koji trošak sastava tog podneska mu je priznat u cijelosti), a potom je svega par dana kasnije dostavio ovome sudu novi podnesak, ne navodeći niti jedan razlog zašto sve navedeno nije mogao obuhvatiti jednim podneskom, stoga je, po mišljenju ovoga suda, tužitelj svoja očitovanja iz dva podneska dostavljena jedan za drugim ovome sudu mogao dostaviti u jednom podnesku, pa bi imao pravo na trošak jednog podneska, što mu je i u ovome postupku priznato. Također je odbijen i za razliku zatraženog troška pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 59,68 eura, budući da sukladno pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora tužitelj ima pravo na naknadu troškova pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 53,08 eura dok je trošak pristojbi na tužbu i presudu tužitelju također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

28. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 500,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

29. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 13. siječanj 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika