REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1592/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5801/2024-12 od 4. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5801/2024-12 od 4. rujna 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu broj 151-50-4123637 koji su parnične stranke sklopile 22. svibnja 2007. u dijelu kojim je određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 438,13 eura sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 26. svibnja 2007. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zateznim kamatama od 4. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženica, iz članka 326.a ZPP-a, u vezi s člankom 186.c ZPP-a. Naime, tuženica navodi da prvostupanjski sud smatra da tužiteljičina tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa prihvaćanjem takvog stajališta, tužbeni zahtjev za isplatu trebao je odbaciti, jer tužiteljičina tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što prvostupanjski sud nije učinio, niti obrazložio zašto nije učinio, po članku 338. stavku 4. ZPP-a.

5.1. Međutim ništetnost ugovora nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa i odluka suda kojom se ništetnost utvrđuje ima samo deklaratorni karakter i retroaktivan učinak. Stoga su bez pravne osnove žalbeni navodi tuženice da predmetna tražbina nije dospjela i da je tužbu trebalo odbaciti jer je tražbina (na utvrđenje ništetnosti) dospjela već danom sklapanja (djelomično) ništetnog pravnog posla pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u vezi s člankom 326. (očitom greškom u pisanju naveden je članka 326.a) i člankom 186.c ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na jednokratnu naknadu i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 22. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 151- 504123637 kojim joj je tuženica odobrila kredit u iznosu od 22.589,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita. Odredbom članka 3. Ugovora obvezala se tužiteljica na plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% jednokratno te je tuženici 25. svibnja 2007. plaćena naknada u iznosu od 438,13 eura (3.301,08 kuna).

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženice kao kreditora, da se o jednokratnoj naknadi u visini od 3,30% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženica, nepošteno i nezakonito, primjenjivala i da je tužiteljicu kao drugu ugovornu stranu dovela u neravnopravan položaj i prouzročila znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju jednokratne naknade u visini od 3,30% iznosa kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženice, a sama tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženica u postupku nije učinila.

12. Točno je da tuženica kao trgovac imala određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Imajući u vidu da je tuženica sastavila spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužiteljice, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženica pritom ni na koji način nije dokazala da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

15. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 438,13 eura/ 3.301,08 kuna i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženica određenim žalbenim tvrdnjama nije osporila.

16. Suprotno žalbenim navodima i pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO). Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovoran je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužiteljica ostvaruje pravo na povrat plaćenog sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade.

17. Tuženica u žalbi neosnovano ustraje na prigovoru zastare jer se pravilno prvostupanjski sud pozvao na članak 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude (8. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

18. Također nije osnovana niti žalba tuženice protiv odluke o parničnom trošku. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 438,13 eura, a kako to pravilno zauzima stav i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužiteljici pripada temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19. Iz navedenih su razloga svi žalbeni navodi tuženice su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Odluka o trošku žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli,13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan