REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1471/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužence Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6653/2024-10 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe tužitelja i žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6653/2024-10 od 11. srpnja 2025.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4413690, sklopljenog dana 24. rujna 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja NE (nom. NE) kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 305,73 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2007. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 307,79 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 11. srpnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija točku III. izreke pobijane presude za odbijeni iznos od ukupno 843,75 eura, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i svih drugih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je prvostupanjski sud kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora i posljedično odmjeravanja troška tužitelju, trebao uzeti u obzir i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, a ne samo kondemnatorni. Predlaže da se preinači rješenje o troškovima postupka i prizna tužitelju daljnji trošak u iznosu od 843,75 eura, uz naknadu troškova žalbe, podredno da osporeno rješenje o troškovima postupka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbe.

2.2. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a tuženica potražuje i trošak žalbe .

3. Sa žalbama tužitelja i tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženica, iz članka 326.a ZPP-a, u vezi s člankom 186.c ZPP-a. Naime, tuženica navodi da prvostupanjski sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa prihvaćanjem takvog stajališta, tužbeni zahtjev za isplatu trebao je odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što prvostupanjski sud nije učinio, niti obrazložio zašto nije učinio, po članku 338. stavku 4. ZPP-a.

5.1. Međutim ništetnost ugovora nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa i odluka suda kojom se ništetnost utvrđuje ima samo deklaratorni karakter i retroaktivan učinak. Stoga su bez pravne osnove žalbeni navodi tuženice da predmetna tražbina nije dospjela i da je tužbu trebalo odbaciti jer je tražbina (na utvrđenje ništetnosti) dospjela već danom sklapanja (djelomično) ništetnog pravnog posla pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u vezi s člankom 326. (očitom greškom u pisanju naveden je članka 326.a) i člankom 186.c ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na jednokratnu naknadu i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 056-50- 4413690.. Odredbom članka 3. Ugovora obvezao se tužitelj na plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% jednokratno te je tuženici 26. rujna 2007. naplaćena naknada u iznosu od 305,73 eura (2.303,49 kuna).

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženice kao kreditora, da se o jednokratnoj naknadi u visini od 3,30% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženica, nepošteno i nezakonito, primjenjivala i da je tužitelja kao drugu ugovornu stranu dovela u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju jednokratne naknade u visini od 3,30% iznosa kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženice, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženica u postupku nije učinila.

12. Točno je da tuženica kao trgovac imala određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Imajući u vidu da je tuženica sastavila spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženica pritom ni na koji način nije dokazala da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

15. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 305,73 eura/2.309,49 kuna i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženica određenim žalbenim tvrdnjama nije osporila.

16. Suprotno žalbenim navodima i pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO). Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovorna je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužitelj ostvaruje pravo na povrat plaćenog sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade.

17. Tuženica u žalbi neosnovano ustraje na prigovoru zastare jer se pravilno prvostupanjski sud pozvao na članak 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude (8. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

18. Neosnovane su žalbe stranaka protiv odluke o parničnom trošku.

18.1.Tuženica nije uspjela u predmetnom parničnom postupku pa ju je prvostupanjski sud osnovano temeljem odredbe čl. 154. st. 1. obvezao da tužitelju naknadi troškove postupka i žalba tuženice je neosnovana u tom dijelu.

18.1.Također nije osnovana niti žalba tužitelja protiv odluke o trošku u svezi priznanja troška i za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. To stoga što u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 305,73 eura, a kako to pravilno zauzima stav i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora. Kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjev na činidbu - isplatu, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu - isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i poslovni broj Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017.

19. Iz navedenih su razloga svi žalbeni navodi stranaka neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Odluka o troškovima žalbi stranaka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan