Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-497/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VFĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević odvjetniku OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 03. prosinca 2025., u punomoćnice tužiteljice Sandre Kovačić odvjetnice u OU Irene Blauhorn u Karlovcu i zamjenika punomoćnika tuženika VF odvjetničkog vježbenika u OU Metelko i partneri u Zagrebu, a objavljene dana 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210039887, broj kreditne partije 7103715279, od 28. lipnja 2007.g. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ kao i odredba čl. 18 D) koja glasi „korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“.

II

Tužena Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 dužna je tužiteljici VFĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 128,36 eura (sto dvadeset osam eura i trideset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. ožujka 2007. pa do isplate kao i iznos od 191,55 eura (sto devedeset jedan euro i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2010. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III

Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužiteljici VFĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog postupka u iznosu od 307,79 eura (tri sto sedam eura i sedam deset devet centi), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (13. siječnja 2026.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 28. lipnja 2007. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 22.531,31 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 29. lipnja 2007.g., naplatila iznos od 967,15 kn/128,36 EUR na ime troškova „isplata kredita- u korist naknade“, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplata evidentirana 29. lipnja 2007.g. Isto tako je dana 22.10.2010.g. banka naplatila tužiteljici iznos od 1.443,27 kn/191,55 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužena 29. lipnja 2007.g. od tužiteljice naplatila iznos od 967,15 kn/128,36 EUR u korist „isplata kredita- u korist naknade“, te dana 22.10.2010.g. banka je naplatila tužiteljici iznos od 1.443,27 kn/191,55 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice VFĆ kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 28. lipnja 2007. sa lista br. 6-11, predračuna od 14. lipnja 2007. sa lista br. 12-13, pregled otplate kredita sa lista br. 14-19, potvrda o obavljenim transakcijama sa lista br. 20. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi. Nadalje, predmet zahtjeva tužiteljice je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je obračunat novčani iznos u slučaju prijevremene konačne otplate kredita i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova naplaćene naknade zbog prijevremene otplate kredita.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 28.06.2007. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210039887 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.351,31 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 2. stavak 3 za kupnju motornog vozila broj 3210039887, od 28.06.2007, ugovoreno da se „korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“., te je u članku čl. 18. točka D. Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza tužiteljice VFĆ i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitim odredbama koje su protivne prisilnim propisima i stoga ih je sud utvrdio ništetnim primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 86. stavak 1. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. i II. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.). Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i nije imao zakonsko ovlaštenje da naplati taksu u slučaju prijevremene otplate kredita , a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita i za naplatu takse, koje tužiteljica potražuje u ovom postupku. O tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj pa su zbog toga i ništetne. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosila je tužiteljica, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog ugovora.

10. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da su ništetne gore citirane odredbe ugovora (točka I. izreke presude) temeljem koje je tužiteljica uplatila tuženiku iznos od 967,15 kuna/128,36 eura dana 06. ožujka 2007. godine i iznos od 1.443,27 kn/191/55 eura dana 22. listopada 2020. godine, a koje uplate (visina i datum) nisu sporne između parničnih stranaka, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u točci II. izreke presude.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužiteljica ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredaba zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredaba. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

13. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

15. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti.

16. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

17. Tužiteljici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 319,91 eura pripada trošak sastava tužbe od 05. srpnja 2023. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV- om u iznosu od 62,50 eura, sastava podneska od 13. listopada 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 15. srpnja 2025. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9. t.5.), zastupanja na ročištu 3. prosinca 2025. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9. t.5.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 13. siječnja 2026. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 31,25 eura. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura.

18. Dakle, tužiteljici su ukupno priznati troškovi u iznosu od 307,79 eura.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 13. siječnja 2026.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Kruno Knežević odvjetnik u Zagrebu