Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-35/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika KR, zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj; 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K- 553/2015-173 od 10. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika KR, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K-553/2015-173 od 10. ožujka 2023., okrivljeni KR, s ostalim osobnim podacima, kao u izreci pobijane presude, proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - krađom - opisano u članku 228. stavku 1. KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11, okrivljeniku KR u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. prosinca 2017. do 27. prosinca 2017. i od 29. prosinca 2022. do 10. ožujka 2023.

1.2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ( Narodne novine, broj. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 - dalje: ZKP/08) okrivljenik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka s osnova paušalne svote u visini od 106,18 €1 (sto šest eura i osamnaest centi)/800,00 kn (osamsto kuna), dok je temeljem odredbe članka 148. stavka 6.ZKP/08, oslobođen obveze da naknadi ostale troškove kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik, po branitelju Stefanu Požgaju, odvjetniku iz Rijeke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i predlaže da nadležni županijski sud, prihvati predmetnu žalbu, te preinači presudu prvostupanjskog suda, na način da umjesto osuđujuće presude donese oslobađajuću presudu primjenom načela „in dubio pro reo“ iz razloga što krivnja okrivljenika nije nedvojbeno utvrđena, a podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu radi upotpunjavanja činjeničnog stanja i ispravljanja bitnih povreda postupaka.

3. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

4. Žalba okrivljenika nije osnovana.

5. Žalitelj u žalbi navodi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, navodeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima odluke, odluka nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Iako okrivljenik ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavak 2. i 3. ZKP/08, međutim, iste tek formalno navodi, dok obrazloženje u potpunosti izostaje, već iz sadržaja žalbe proizlazi samo žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije u pravu žalitelj kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim zbog predmetnog kaznenog djela na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. U odnosu na predmetno kazneno djelo za koje se tereti okrivljenik valja istaknuti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio iskaz oštećenika ŽR, ocjenjujući isti, istinitim i vjerodostojnim upravo iz razloga što je isti potvrđen logičnim slijedom događaja i u bitnom potvrđen navodima iskaz svjedoka SR i ĐR, te prikupljenom materijalnom dokumentacijom, te u tom smislu neosnovana je žalba okrivljenika u dijelu kada navodi da se presuda temelji isključivo na iskazu oštećenika.

10. Cijeneći sve gore navedeno, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničime ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

11. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na iste.

12. Prema naprijed navedenom prvostupanjski je sud, protivno žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim za kazneno djelo protiv imovine, krađom, opisano u članku 228. stavku 1. KZ/11, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Okrivljenik, sudu prvog stupnja, prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut, a ima prednost pred materijalno-pravnom teorijom ekvivalencije, jer bi sud u tom slučaju, presuđujući u dvojbi u korist okrivljenika, morao zaključiti da ovdje okrivljeni nije kriv za počinjenje kaznenog djela.

13.1. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo“ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za okrivljenika povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tom nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu, pa tada u sumnji odlučiti u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno- logično pomagalo.

13.2. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenih djela koje su predmet optužbe. U konkretnoj situaciji dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno utvrdo da je okrivljeni počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

14. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba neosnovana.

15. Okrivljeni su svojoj žalbi ne navodi žalbenu osnovu odluke o kazni, no kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj sud će se očitovati i o odluci o kazni.

16. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne.

17. Vijeće ovog drugostupanjskog suda izrečenu kaznu prema okrivljeniku smatra primjerenom, te u cijelosti prihvaća obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. S obzirom na značaj otegotnih okolnosti na strani okrivljenika, njegova osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, dakle radi se o specijalnom povratniku, pri odabiru vrste i mjere, te imajući na umu da je predmetna kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, vodeći računa i o stupnju povrede zaštićenog dobra, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud je mišljenja da je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci u cijelosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja i prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

18. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nije prestroga, a niti preblaga za predmetno kazneno djelo, te će se kaznom zatvora u navedenom trajanju, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovog okrivljenog i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

19. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Slijedom svega iznesenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

Vukovar, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski