Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kžm-18/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te sutkinje za mladež Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u maloljetničkom kaznenom predmetu prema maloljetnom NN i maloljetnom PN, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17.,118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama obojice maloljetnika podnesenim protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 2025. broj Km-19/2024-53, u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe maloljetnog BN i maloljetnog PN.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, na temelju članka 7. i članka 13. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 129/19., dalje: ZSM), maloljetnom BN izrečena je odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar na neprekidni boravak u trajanju od dva mjeseca, a maloljetnom PN izrečena je odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar na neprekidni boravak u trajanju od tri mjeseca. Ujedno je odlučeno, u skladu s odredbom članka 89. stavka 1. ZSM-a, da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli maloljetni BN i maloljetni PN.

2.1. U žalbi koju je podnio po branitelju, odvjetniku Daliboru Gradinšćaku, maloljetni KN žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog „pogrešne primjene materijalnog prava“, predlažući drugostupanjskom sudu da ukine pobijano rješenje.

2.2. Maloljetni PN žali se po branitelju, odvjetniku Marku Božiću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da ukine pobijano rješenje i predmet uputi na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. U skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/2024. i 72/25. – dalje: ZKP), prije dostave sucu izvjestitelju, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.

5. Žalbe maloljetnog BN i maloljetnog PN nisu osnovane.

6. Pobijajući rješenje prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, maloljetni PN u žalbi tvrdi „da u pobijanom rješenju nisu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, tj. ti razlozi su nejasni odnosno proturječni“. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, odnosno tvrdnju o nejasnim i proturječnim razlozima, maloljetni PN u žalbi navodi da iz pobijanog rješenja nije jasno je li maloljetnik priznao ili osporio učin djela, jer da se u rješenju navodi da je na raspravi priznao počinjenje djela, a da suprotno proizlazi iz zapisnika s rasprave od 4. lipnja 2025.

6.1. Iako je doista u točki 4. obrazloženja pobijanog rješenja pogrešno navedeno očitovanje maloljetnog PN o počinjenju kaznenog djela iz prijedloga državnog odvjetnika, u smislu da je ovaj maloljetnik priznao počinjenje djela, što je u suprotnosti sa sadržajem zapisnika s rasprave od 4. lipnja 2025. u kojem je jasno navedeno da je maloljetni PN osporio učin kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., ovaj drugostupanjski sud nalazi da se pobijano rješenje, unatoč navedenom proturječju, ipak može ispitati. To stoga jer je prvostupanjski sud dalje u točki 7.1. obrazloženja pobijanog rješenja iznio ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetnog BN i maloljetnog PN navodeći da iskaze maloljetnika ne nalazi uvjerljivim i istinitim, već smatra da su iskazi maloljetnika usmjereni na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Dakle, prvostupanjski je sud u pobijanom rješenju doduše pogrešno naveo očitovanje maloljetnog PN, ali je analizirao iskaz kojim je maloljetnik osporio svoje sudjelovanje u predmetnom kaznenom djelu te je, s obzirom na sadržaj drugih provedenih dokaza, iskaz ovog maloljetnika i njegovo osporavanje kaznenog djela ocijenio nevjerodostojnim. Dakle, proizlazi da proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijanog rješenja o sadržaju zapisnik s rasprave od 4. lipnja 2025. i samog tog zapisnika nije znatna te da se pobijano rješenje, unatoč navedenom, može ispitati.

6.2. Stoga, nije osnovana žalba maloljetnog PN zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

7. Iako je u žalbi uvodno naznačio da rješenje prvostupanjskog suda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i "pogrešne primjene materijalnog prav" (a u stvari, riječ je o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-a), u obrazloženju žalbe maloljetni BN nije naveo čime je eventualno ostvarena neka od povreda iz članka 469. ZKP-a. Ujedno, s obzirom na to da u žalbi ne navodi koju to važnu ili odlučnu činjenicu sud nije utvrdio, to proizlazi da ovaj maloljetnik u stvari samo pobija pravilnost po prvostupanjskom sudu utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na njegovo sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. Pri tom ukazuje na činjenice koje je iznio u svom iskazu, tvrdeći da je jasno i nedvosmisleno iskazao da je u kritično vrijeme, zajedno s bratom, maloljetnim PN, bio kod kuće. Dalje u žalbi tvrdi da ni žrtva, dijete AN ne može potvrditi da su njih dvojica maloljetnika nad njim počinili kazneno djelo razbojništva, a da iz iskaza svjedoka ŽN proizlazi da je njegova kći VN počinitelje vidjela samo s leđa, čime očito tvrdi da VN nije pouzdani izvor saznanja o tome tko su počinitelji predmetnog kaznenog djela. Stoga, maloljetni BN tvrdi da ne postoji ni jedan dokaz koji bi nedvojbeno upućivao na zaključak o njegovom sudjelovanju u počinjenju terećenog kaznenog djela razbojništva.

7.1. Međutim, s pravom je prvostupanjski sud iskaz maloljetnog BN i njegove tvrdnje kojima osporava počinjenje djela te tvrdi da je u vrijeme spornog događaja bio kod kuće i spavao, ocijenio neuvjerljivim i očigledno usmjerenim otklanjanju kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo. Naime, iako je žrtva AN (koji je rođen 2017., pa je u vrijeme spornog događaja bio u dobi od šest godina) kao počinitelja kaznenog djela prepoznao samo maloljetnog PN, ali je pritom tvrdio da je još netko bio sa PN kada su ga uhvatili za ruke i držali ga da se ne istrgne, skinuli mu odjeću te iz džepa hlača uzeli 40,00 eura, nakon čega ga je maloljetni PN otvorenim dlanom udario po licu, iz iskaza svjedokinje VN, koja je neposredni očevidac spornog događaja i koja poznaje obojicu maloljetnika, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je uz maloljetnog PN, ujedno i maloljetni BN sudjelovao u počinjenju kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11. na štetu žrtve AN. To što je posredni svjedok ČN, na temelju onoga što mu je ispričala njegova kći VN, iskazao da je VN maloljetnike NN i ZN vidjela dok su odlazili od AN, dakle s leđa, ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o zajedničkom sudjelovanju obojice maloljetnika, dakle i maloljetnog BN u počinjenju kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.

7.2. Stoga, nije osnovana žalba maloljetnog BN zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Pobijajući rješenje prvostupanjskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, maloljetni PN u žalbi tvrdi da ni jedan od ispitanih svjedoka nije izrijekom potvrdio da bi vidio tog maloljetnog kako poduzima neku od inkriminiranih radnji (skida hlače žrtvi te mu iz džepa uzima novac) te da je neuvjerljivo da bi dijete AN, u dobi od svega šest godina, u džepu imao relativno veliki novčani iznos od 40,00 eura. S tim u vezi, osporava odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prijedlog za ponovnim ispitivanjem žrtve AN jer smatra da je iskaz žrtve s dokaznog ročišta "potpuno neupotrebljiv s aspekta dokazne snage u kaznenom postupku".

8.1. Međutim, na izložene žalbene tvrdnje maloljetnog PN treba odgovoriti da je dijete žrtva AN, prilikom ispitivanja na dokaznom ročištu 28. listopada 2024. (a ne dana 26. lipnja 2024., kako se pogrešno navodi u obrazloženju pobijanog rješenja) jasno ukazao na maloljetnog PN kao jednog od počinitelja koji mu je prišao te, zajedno s još jednom osobom, skinuo mu hlače, ukrao novac, pljusnuo ga i udaljio se. Na maloljetnog PN, kao jednog od počinitelja predmetnog kaznenog djela, ukazala je u svom iskazu i svjedokinja VN, koja je očevidac spornog događaja, ali i svjedok ČN koji o događaju ima posredna saznanja. Kraj takvog stanja stvari, potpuno je promašena žalbena tvrdnja da nitko od ispitanih svjedoka nije izrijekom potvrdio da je maloljetni PN počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući tvrdnju žrtve AN da je u džepu hlača imao dvije novčanice od po 20,00 eura, koji novac mu je majka dala za školske obveze, o čemu je istovjetno iskazivala i svjedokinja VN na temelju onoga što joj je ispričao AN, utvrdio da su maloljetni KN AN i maloljetni PN kritične zgode uporabom sile od žrtve AN oduzeli novac i to iznos od 40,00 eura. Dakle, s obzirom na to da je žrtva AN jasno i određeno iskazivao o novčanom iznosu koji mu je otuđen, pri tom je pojasnio da je to bio novac kojeg mu je dala majka da ga nosi u školu, to se ukazuje neosnovanom žalbena tvrdnja kojom maloljetni PN osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu iznosa otuđenog novca.

8.3. Nadalje, prema podacima iz spisa, dijete AN bio je ispitan na dokaznom ročištu 28. listopada 2024., kojem su, uz državnu odvjetnicu, prisustvovali obojica maloljetnika, njihova majka, zamjenica branitelja maloljetnog BN, odvjetnica Mihaela Carović Rukavina te branitelj maloljetnog PN, odvjetnik Marko Božić. Dijete žrtva AN, uz kojeg je bila majka FN, tom je prilikom ispitan u skladu s odredbom članka 292. stavkom 1. ZKP-a, uz sudjelovanje tumača za romski jezik i uz pomoć više stručne suradnice suda, koja je prethodno ocijenila da dijete AN razumije što znači govoriti istinu, o čemu je prethodno sastavila pisanu bilješku. Stoga, uz činjenicu da je prilikom ispitivanja žrtve na dokaznom ročištu bilo osigurano konfrontacijsko pravo maloljetnika, koji su imali mogućnost ispitati žrtvu, to proizlazi da je neosnovana žalbena tvrdnja kojom maloljetni PN osporava dokaznu snagu iskaza žrtve AN s dokaznog ročišta održanog 28. lipnja 2024. S obzirom na to da to da predlažući na raspravi 14. veljače 2025. ponovno ispitivanje AN, maloljetnici nisu naznačili nove okolnosti na koje bi trebalo ponovno ispitati dijete žrtvu kaznenog djela, to je opravdano prvostupanjski sud odbio ovaj dokazni prijedlog, to tim više jer se, prema odredbi članka 292. stavka 1. ZKP-a, dijete može samo iznimno ponovno ispitati.

9. Iako maloljetnici žalbama ne osporavaju odluku prvostupanjskog suda o izrečenim odgojnim mjerama, ovaj je drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 478. ZKP- a, ispitao rješenje prvostupanjskog suda i u tom dijelu, pri čemu je našao da su odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar iz članka 13. ZSM-a izrečena maloljetnom BN u trajanju od dva mjeseca te maloljetnom PN u trajanju od tri mjeseca, pravilno izabrane, uz uvažavanje svih okolnosti na koje upućuje odredba članka 8. ZSM-a i prikladna za ostvarenje svrhe maloljetničkih sankcija propisane odredbom članka 6. stavka 1. ZSM-a.

9.1. Naime, prilikom izbora odgojne mjere u odnosu na obojicu maloljetnika, sud je uzeo u obzir njihovu dob, psihofizičku razvijenost, osobne i obiteljske prilike, težinu i narav počinjenog kaznenog djela te jesu li prije činili kaznena djela. Vezano uz obiteljske prilike obojice maloljetnika, koji su braća, prvostupanjski je sud akceptirao činjenicu da su roditelji maloljetnog BN i maloljetnog PN, u skladu sa svojim mogućnostima, odgojno djelovali na maloljetnike i poticali ih na školovanje. Međutim, maloljetnici nisu bili motivirani za školovanje, tako da su prekinuli osnovnoškolsko obrazovanje i to maloljetni BN u osmom, a maloljetni PN u sedmom razredu. Obojica su radno angažirani s ocem, ujedno treniraju nogomet u NK Cestica. S obzirom na težinu i narav počinjenog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., koje podrazumijeva primjenu sile protiv neke osobe, a u konkretnom slučaju maloljetnici su primijenili silu prema djetetu AN koji je uzrasta svega šest godina, dakle znatno je mlađi od njih, pravilno je prvostupanjski sud, temeljem mišljenja više stručne savjetnice, ocijenio da je maloljetnicima potrebno, kratkotrajnim izdvajanjem iz sredine u kojoj žive te odgovarajućim intenzivnim mjerama, ukazati na nedopustivost inkriminiranog postupanja, u odnosu na koje nisu iskazali nimalo kritičnosti te utjecati na njihovu ličnost i ponašanje. U odnosu na trajanje izrečenih odgojnih mjera, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da će se odgojnom mjerom upućivanja u disciplinski centar i to u odnosu na maloljetnog BN na neprekidni boravak u trajanju od dva mjeseca, a u odnosu na maloljetnog PN (za kojeg je predstavnica Hrvatskog zavoda za socijalni rad iskazala da se druži s vršnjacima delinkventnog ponašanja i da je evidentiran kao počinitelj kaznenih djela krađe) na neprekidni boravak u trajanju od tri mjeseca, ostvariti svrha odgojnih mjera iz članka 6. stavka 1. ZSM-a.

10. Slijedom svega izloženog, drugostupanjski sud nalazi da nisu osnovane žalbe maloljetnog BN i maloljetnog PN, a ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP-a nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga trebalo, u skladu s odredbom članka 494. stavkom 3. točkom 2. ZKP-a, riješiti kao u izreci.

Varaždin, 13. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic