Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-351/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 13. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 23. C) Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205455186, kreditna partija broj: 7102879672 od 22.9.2005., potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1979/05, dana 27.9.2005., zaključenog između tužiteljice ZĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da isplati tužiteljici ZĐL iznos od 325,37 EUR (tristodvadesetpeteuratridesetsedamcenti) s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od 16.1.2012. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije. Refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024., pa nadalje, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici ZĐL naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 EUR (dvijesto četrdesetpeteuraidvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice ZĐL za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 211,22 EUR (dvijestojedanaesteuraidvadesetdva centa) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je između parničnih stranaka zaključen ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205455186, kreditna partija broj: 7102879672 od 22.9.2005., potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU- 1979/05 dana 27.9.2005., kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.750,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je prijevremeno zatvorio kredit dana 16.1.2012. Osim što je tužitelj oštećen uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je bila predmet postupka P- 1773/2019 na Općinskom sudu u Osijeku i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, što je predmet postupka P-566/2023 na Općinskom sudu u Đakovu, tuženik je tužitelja oštetio nezakonitom naplatom „izlazne naknade“ za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 23. C) Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Tužitelj je odlučio isplatiti kredit, te u tom procesu banka naplatila iznos od 2.451,48 kn (325,37 eur) na ime izlazne naknade na preostali iznos kredita. Odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nikada nije dobio tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti mu je u vrijeme potpisivanja ugovora bio upoznat sa visinom naknade. Budući se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru u kojem se tuženik prema tužitelju postavio sa stavom „uzmi ili ostavi“, to je riječ o odredbi kredita o kojoj se uopće nije moglo raspravljati. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita je u protivnosti sa čl. 1024. st.2. i 3. Zakona o obveznim odnosima. Iz sadržaja sklopljenog ugovora razvidno je da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužiteljima po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je tužitelj zapravo dostavljeni ugovor sklapao na način gdje sa tuženikom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. U konkretnom slučaju ne radi se o povredi zbog neispunjenja ugovora ili u zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonskom pravu tužitelja da ugovor o kreditu raskine prije nego što je počeo koristiti kredit ili da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje, a pri tome je dužan („ius cogens“) nadoknaditi štetu tuženiku ako je tuženiku šteta nastala. Pri tome treba istaknuti kako je tuženik ugovaranjem mogućnosti prijevremene otplete kredita pristao na mogućnost plaćanja manjeg iznosa po osnovi kredite obveze, pa se ne može pozivati da mu je tom radnjom tužitelj uzrokovao štetu. Kako je razvidno iz sadržaja ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtjeva, tuženik je taj koji je sa tužiteljem ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku, a koja ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za uslugu banke prema Tarifi Banke. Tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom članka 350. st. 1. ZOO-a na način da „vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.“. Utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81., 83. , 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita, očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju je tuženik obračunao tužitelju, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (6.630,00 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od ukupno 325,37 EUR. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23.C). Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Očito je kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23.C) Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine, dakle više od 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. C) Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, 16.1.2012. naplaćena je naknada za prijevremenu konačnu otplatu u iznosu od 2.451,48 kn. Naplaćena je u postotku od 1% temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2012. godina) i točke Odluke B3.7.5.3. Uvećana uplata ili prijevremena konačna otplata stambenih kredita ugovorenih do 31.12.2009 ( 1% od iznosa uplate). Odlukom o Tarifi naknada za usluge od 2012. god. je u točci B3.7.5.3. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu u iznosu od 1% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od 9. lipnja 2020., broj Pž- 5327/2018, te i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od 24. lipnja 2020., broj Pž- 1572/2018-2. Iz sadržaja priloženih ugovora proizlazi da je naknada od tri posto na preostali iznos kredita bila propisana sukladno poslovnoj politici banke i vrijedila je za sve priložene kredite, znači da se radi o naknadi s kojom su tužitelji bili upoznati u vrijeme sklapanja ugovora, a niti je tužitelj stoga bio u neravnopravnom položaju u odnosu na banku u smislu članka 3. ZOO-a. Tome valja dodati da tužitelji ne navode da bi ugovaranje ove naknade u vrijeme kada su predmetni ugovori bili sklopljeni bilo zakonom zabranjeno. U konkretnom slučaju se ne radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete u visini dijela neisplaćenih kamata zbog prijevremenog povrata kredita, jer u slučaju prijevremenog vraćanja kredita banka nema pravo na kamate za razdoblje od trenutka prijevremenog vraćanja pa do ugovorenog dospijeća. U ovom slučaju radi se o naknadi s kojom su tužitelji bili upoznati u vrijeme sklapanja ugovora, koju su tužitelji prihvatili sklapanjem ugovora i koja se naplaćuje u točno određenoj situaciji, prijevremene otplate kredita, na ugovorom propisan način. Tužitelj je pri konačnoj otplati kredita platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita jednaku iznosu od 1% od nedospjelog duga u skladu s Tarifom važećoj u vrijeme prijevremene otplate, odnosno 1% od iznosa uplate odnosno zaokruženo: 2.451,48 kune. Stoga, na elementarnoj činjeničnoj razini proizlazi da je naknada tužitelju obračunata u visini od 1% od prijevremeno otplaćenog iznosa nedospjelog duga po kreditu na dan prijevremene otplate. Već na toj elementarnoj razini, jasno proizlazi da tako definirana naknada za prijevremenu otplatu nije isto što i, primjerice, iznos preostale ugovorne kamate koja bi tužitelju bila naplaćena do konačne otplate kredita i sl., a koja bi kamata iznosila, po obračunu banke iznos od 18.775,53 CHF, odnosno 119.512,20 kn. Evidentno je stoga kako bi tužitelj redovnim putem još platio viši iznos od iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita koja mu je naplaćena. Slijedom čega je jasno da navedeni preostali iznos kamate evidentno ne odgovara iznosu od 2.451,48 kuna koliko je naplaćena naknada niti stoji s tim iznosom u ikakvoj korelaciji. Drugim riječima, ne postoji činjenična osnova za tužiteljev ničim obrazloženi zaključak da je tužena banka tužitelju „uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti“ sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranice 8-13 spisa), potvrdu o zatvaranju računa (stranica 14 spisa), odgovor tuženika (stranica 15 spisa), naknade za proizvode i usluge fizičkim osobama (stranice 35-84 spisa), te je saslušao tužiteljicu ĐĐL.

3.1. Sud je na pripremnom ročištu 27. studenog 2025., koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 325,37 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 325,37 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica ZĐL iskazala je kako je kod tuženika 2005. godine podignula kredit radi kupnje stana koji je bio potreban za osobne potrebe, a ističe kako je odabrala tuženika iz razloga jer je već ranije bila njihov klijent. Također iskazuje kako se sjeća kako je prilikom dolaska u prostorije tuženika radi realizacije predmetnog ugovora o kreditu željela podići kredit u valuti EUR, međutim tada joj je rečeno kako je puno bolje podići u valuti CHF, a tom prilikom joj se ništa puno nije objašnjavalo. Ona i njezin suprug su bili kreditno sposobni, pa su radi toga išli i u realizaciju ovoga kredita. Nakon toga je donijela potrebnu dokumentaciju koja je bila potrebna tuženiku, na što je samo rečeno kako isto ide u protokol, odnosno obradu, te je potom naknadno pristupila u prostorije tuženika gdje ju je dočekao unaprijed pripremljen ugovor. Ističe nadalje kako joj nitko ništa puno nije objašnjavao, rečeno je gdje da se potpiše, a ništa joj nije objašnjeno u svezi naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te ističe kako predmetni ugovor nije u cijelosti čitala, već samo dijelove ugovora koji su je zanimali, pa se tako ni ne sjeća je li pročitala dio odredbe u ugovoru koji se odnosi na naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Potom je potpisala ugovor u banci, a javni bilježnik je samo ovjerio taj ugovor, isti joj nije čitao niti objasnio. Ne sjeća se je li joj je prilikom prijevremene otplate rečeno od strane zaposlenika tuženika da mora platiti kakvu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

5. Iz ugovora o kreditu (stranice 8-13 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 47.750,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te je u članku 23. c) propisano kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.

6. Iz potvrde o zatvaranju računa (stranica 14 spisa) proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti zatvoren.

7. Iz odgovora tuženika (stranica 15 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao obavijest tužiteljici kako je po predmetnom kreditu naplatio naknadu radi prijevremene otplate u iznosu od 2.451,48 kuna, odnosno 325,37 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, dana 16. siječnja 2012.

8. Iz naknade za proizvode i usluge fizičkim osobama (stranice 35-84 spisa) proizlazi kako je u točci B3.7.5.3. u Odluci o tarifi naknade za usluge propisana visina naknade za prijevremenu konačnu otplatu stambenih kredita u iznosu od 1%, odnosno najmanje 50,00 kuna od iznosa uplate.

9. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 325,37 EUR, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

11. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

12. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205455186, kreditna partija broj: 7102879672 od 22.9.2005.

13. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

14. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03), na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

14.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

14.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

14.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 23. C) Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Obzirom na iznijeto, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 prije svega ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

15.1. Iz odredbe članka 23. C) Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu i naknade prema Tarifi Banke, odnosno općim uvjetima poslovanja. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a/05. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora nego Izvadak iz Odluke o naknadama koja se primjenjuje od 2012., odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.

15.2. S druge pak strane, tuženik, na kojem je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazao da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužitelju i da se tužitelj s njom suglasio potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tuženika i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tuženika na dan prijevremene otplate kredita.

16. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

16.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

16.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

17. Tuženik tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

17.1. Obzirom na iznijeto, ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

18. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 23. C) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članka 23. C) Ugovora o namjenskom kreditu u kojem je ugovorena predmetna naknada, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO, tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 16. siječnja 2012. u iznosu od 2.451,48 kuna, odnosno 325,37 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450.

19.1. Na ukupni iznos od 325,37 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 16. siječnja 2012. u iznosu od 325,37 eura, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

20. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 23. C) Ugovora o namjenskom kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

22. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

23. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 25.6.2025. u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 27.11.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 87,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 13. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, kao i naknada troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 245,29 eura, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

24. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška 211,22 eura nije osnovan, i to troška koji se odnosi na sastav podneska od 1. srpnja 2025. i 21. studenog 2025. u iznosu od po 62,50 eura, budući da isti nisu bili potrebni za vođenje ovoga spora, sukladno članku 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je dostavio ovome sudu podnesak 25. lipnja 2025. (koji trošak sastava tog podneska mu je priznat u cijelosti), a potom je svega par dana kasnije dostavio ovome sudu novi podnesak, ne navodeći niti jedan razlog zašto sve navedeno nije mogao obuhvatiti jednim podneskom, stoga je, po mišljenju ovoga suda, tužiteljica svoja očitovanja iz dva podneska dostavljena jedan za drugim ovome sudu mogla dostaviti u jednom podnesku, pa bi imala pravo na trošak jednog podneska, što joj je i u ovome postupku priznato. Također i u odnosu na podnesak od 21. studenog 2025. isti također nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Također je odbijena i za razliku zatraženog troška pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 86,22 eura, budući da sukladno pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora tužiteljica ima pravo na naknadu troškova pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura a koji trošak pristojbi je tužiteljici dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

25. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 625,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 13. siječanj 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika