REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3862/23-25

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. prosinca 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŽIČ, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika CI, odvjetničkog vježbenika, dana 13. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.997,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 23,18 eura od 30. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,33 eura od 22. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 20,32 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,97 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,97 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,74 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,81 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,81 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,81 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,81 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,34 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,34 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,34 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,34 eura od 28. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,97 eura od 18. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,97 eura od 18. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,97 eura od 18. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,87 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,87 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,87 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,17 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,17 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,47 eura od 24. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,99 eura od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,52 eura od 05. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,27 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 74,10 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 82,46 eura od 24. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,46 eura od 24. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,18 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,18 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 21. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 140,85 eura od 23. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 113,91 eura od 21. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 98,43 eura od 21. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 104,01 eura od 25. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,28 eura od 28. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,34 eura od 28. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,64 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,70 eura od 28. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 117,06 eura od 27. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 117,57 eura od 28. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 117,57 eura od 28. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 116,60 eura od 29. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 117,56 eura od 27. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,14 eura od 28. prosinca 2012. godine do isplate,,

- iznos od 106,14 eura od 27. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,70 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,43 eura od 28. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,19 eura od 26. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,08 eura od 22. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,08 eura od 22. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,49 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,11 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,11 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,11 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,68 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,68 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,68 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,68 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 114,94 eura od 03. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 114,94 eura od 03. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,80 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,13 eura od 30. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,13 eura od 30. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,62 eura od 23. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,62 eura od 23. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 98,24 eura od 19. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 99,86 eura od 12. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 99,86 eura od 12. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 101,38 eura od 19. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,55 eura od 23. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,06 eura od 30. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 18. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 20. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 27. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 27. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 27. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 22. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 104,08 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 104,08 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 30. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.561,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 2.443,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 69,65 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 833,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 02. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 3207538817 temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 73.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, s time da se tužitelj obvezao vratiti odobreni iznos kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90%. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog sud RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su tužitelj i tuženik dana 24. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2015, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita, ali se time tužitelj nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.997,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 2.443,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije za one navodne preplate koje nisu vršene od strane tužitelja, nego od strane drugih osoba, pa bi tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, što se osporava u cijelosti. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe, a teret dokaza je u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača na tužitelju te je ujedno istaknuo i prigovor zastare potraživanja. Naime na zahtjev tužitelja ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imaju u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena dana 20. svibnja 2023. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik dana 24. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužitelja, kao i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku izračuna tečajne razlike za konvertirani kredit Zagrebačke banke – korisnik ŽI (stranica 9-11 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103331347 (stranica 15-16 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207538817 od 02. listopada 2006. godine (stranica 18-25 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 26-32 i 33-40 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 24. prosinca 2015. godine (stranica 41-46 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 47-49 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (stranica 52 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (stranica 54-61 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 62 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (stranica 64 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (stranica 66 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplate (stranica 68-86; list 278-298 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 113-264, 267-277, 299-308 i 364-433 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 331-332 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆI (stranica 337-347 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 02. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 20 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,90%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 24. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice. Isto tako sporan je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koji su plaćeni od strane trećih osoba, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 19. rujna 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 69,65 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 833,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP- a potreban pristanak tuženika. S obzirom da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, to se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 24. prosinca 2015. godine (stranica 41-46 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev- 1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 24. prosinca 2015. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 331-332 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita, koji mu je trebao radi dovršetka obiteljske kuće, u banci su mu ponudili samo kredit u valuti CHF, govorili su da je to tada „najpovoljniji kredit, da je to najstabilnija valuta, da ljudi dižu kredite u toj valuti i da su jako zadovoljni“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom dovršio obiteljsku kuću u kojoj živi sa svojom obitelji, suprugom i djecom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen u jednom trgovačkom društvu kao strojobravar, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. Konačno sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije za anuitete kredita plaćene od strane trećih osoba sud je utvrdio slijedeće. Iako su neke anuitete predmetnog kredita platile treće osobe, točnije ŠI i HI, a ne tužitelj, što je razvidno iz preslike prometa po kreditu / specifikacija uplate (stranica 68-86; list 278--298 spisa) sud je utvrdio da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan, jer su te treće osobe, plaćajući neke anuitete kredite, to u svakom slučaju učinile u svoje ime, ali za račun tužitelja, a što je determinirano činjenicom da je tužitelj korisnik predmetnog kredita, pa je odnos tih trećih osoba, uplatitelja nekih anuiteta predmetnog kredita i samog tužitelja irelevantan za tuženika, točnije za obvezu tuženika vratiti tužitelju, korisniku kredita, preplaćene iznose po predmetnom kreditu.

13. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 21. svibnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆI (stranica 337-347 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 52.718,80 kuna, odnosno 6.997,02 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 18.412,27 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.443,73 eura, s time da prema Dodatku Ugovora o kreditu preplata utvrđena konverzijom iznosi 24.084,40 kuna, odnosno iznosi 3.155,68 eura.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o namjenskom kreditu valjan početni tečaj CHF, tečaj koji je važio na dan isplate kredita, a ujedno niti nije sporno da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

16. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 24. prosinca 2015. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.155,68 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, koja iznosi 2.443,73 eura, što iznosi -711,95 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplate po osnovi valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

17. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.997,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 2.443,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 6.997,02 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.997,02 eura i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.443,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da je isti neosnovan, jer kada se razlika glavnice u iznosu od 2.443,73 eura umanji za preplatu priznatu konverzijom, a ista iznosi 3.155,68 eura, dolazi se do iznosa od -711,95 eura.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.997,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 2.443,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom III. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 21. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 02. svibnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 19. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u postupku u omjeru od 87,05%, a tuženik je uspio u omjeru od 12,95%, pa kada se sukladno odredbi članka 155. stavka 2. ZPP-a od omjera uspjeha tužitelja oduzme omjer uspjeha tuženika, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.561,50 eura, s time da je trošak predujma za financijsko vještačenje dosuđen u cijelosti, jer isti nije determiniran omjerom uspjeha u sporu. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 06. lipnja 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavio tužbeni zahtjev u važećoj valuti euro i u protuvrijednosti u kunama, što je međutim morao i mogao postaviti u tužbi, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 19. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je to ročište zbog ne pristupa tužitelja odgođeno prije početka raspravljanja, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška niti pristupa na to ročište, a još manje naknadu troška zastupanja na tom ročištu, nego je dužan sam snositi taj trošak, koji je sam uzrokovao. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Dakle tužitelj, pa time i punomoćnik tužitelja, u svakom slučaju mogu doći na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužitelj nikako nema pravo zahtijevati od druge stranke, tuženika naknadu troška pristupa na to ročište. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je sud vodeći računa o omjeru uspjeha tužitelja te omjeru uspjeha tuženika dosudio tužitelju naknadu troška parničnog postupka, pri čemu treba naglasiti da je punomoćnik tuženika tijekom postupka uz visinu tužbenog zahtjeva ujedno neosnovano osporavao osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 30. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine