REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:Pn-27/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva br. 3., OIB:84397956623 za Područni ured u Požegi, Ul. Rep. Hrvatske 1 c, zastupan po opunomoćeniku GN, dipl. iur, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, zastupana po OD Hanžeković & Partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, radi naknade štete, v.p.s. 5.515,65 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene dana 12. studenoga 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335 st. 4 ZPP-a, 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 5.515,65 € / 41.557,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 06.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19- 03293037969), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB:84397956623, da tuženiku CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eurzajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 18. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Croatia osiguranje d.d. u kojoj navodi da je tuženik u obvezi periodično podmirivati štetu tužitelju za isplaćenu obiteljsku mirovinu osiguranici tužitelja IN budući je KN iza kojega je ostvareno pravo na obiteljsku mirovinu smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik LN.

1.1. Budući da se isplata obiteljske mirovine vrši i poslije 30.6.2020., do kada je štetu tuženik podmirio, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti.

1.2. Tužitelj ističe da šteta obuhvaća isplaćenu obiteljsku mirovinu u razdoblju od 1.7.2020. do 31. 8. 2022. u iznosu od 5.515,65 EUR u smislu čl.161. st. 2. toč. 1 ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18). Napominje da potražuje samo 70 % punog iznosa štete jer je njegov osiguranik KN doprinio nastanku štetu u omjeru od 30%.

1.3. Tužitelj je pozvao tuženika dopisom od 15.9.2022. da mu naknadi štetu mirnim putem te, kako to tuženik nije učinio, predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznos od 5.515,65 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je kritične zgode upravljao AN, nastanak prometne nezgode od 29.06.1997. kao i djelomičnu odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja i to u omjeru od 70%. Nesporna je i činjenica da je tužitelj podnosio prema tuženiku zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose obiteljske mirovine za ranija razdoblja kao i činjenica da je tuženik naknadio tužitelju štetu zaključno za izvršene isplate do 30.06.2020.

2.1. Tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti a sve imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju po pitanju opsega i visine šteta imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Navodi da izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete).

2.2. Ističe da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Ukazuje da je Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano slijedeće:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

2.3. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.4. U tom smislu tuženik je prilikom obrade postavljenog zahtjeva u mirnom postupku zatražio od tuženika dostavu obračuna razmjernog dijela međutim tužitelj nije postupio po zahtjevu tuženika a kako isti niti ovom tužbom nije dostavio zatraženi obračun, tuženik smatra da tužitelj nije dokazao niti osnovanost niti visinu postavljenog zahtjeva.

2.5. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu VSRH, primjerice presudu VSRH broj Rev- 12/2022 od 12.01.2022. godine.

2.6. Ovakav stav VSRH su prihvatili i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova, te je Visoki trgovački sud RH, na svojoj sjednici od 09.06.2022. godine, o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina.

2.7. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je evidentno da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

2.8.Slijedom svega iznesenoga, a kako tužitelj nije uvažio odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 10.4.2024. (list br. 76-79) tužitelj ističe da u slučaju konkurencije između dvaju ili više zakona, u teoriji i praksi najčešće se spominju i koriste tri kriterija za rješavanje proturječnosti između zakona ili pravnih normi općenito. Prvenstveno se ističe kriterij vremena po načelu kasniji zakon ukida onaj prijašnji (lex posterior derogat legi priori). U tom smislu ističe da su, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koje preciziraju te točno određuju što sve obuhvaća naknadu štete na koju Zavod ima pravo, kasniji zakon, jer su njegove odredbe na snazi od 1. siječnja 2014. godine odnosno 1. siječnja 2019. godine za razliku od odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji se imaju primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine. Kao drugi treba istaknuti kriterij specijalnosti, po načelu specijalni propis ukida opći (lex specialis derogat legi generali). Tužitelj HZMO smatra da se, Zakon o mirovinskom osiguranju ima smatrati specijalni (posebni) propis te da i po ovom načelu ima prioritet u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer upravo Zakon o mirovinskom osiguranju jasno i precizno propisuje što predstavlja štetu Zavodu, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima istu pravo potraživati, od kada teče zastara i slično, a što je između ostaloga potvrđeno i odlukama Ustavnog suda RH. Naposljetku, za slučaj konkurencije, u određenim stvarima dolazi do primjene i kriterij hijerarhije, po načelu viši propis ukida niži (lex superior derogat legi inferiori). Ni po ovom načelu, sud ne može dati prednost odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na štetu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, jer navedene odredbe nisu u odnosu pravne podređenosti.

3.1. Obveza tužitelja na isplatu mirovinskih primanja – invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada odnosno predmetne prometne nezgode svom osiguraniku UN koja za tužitelja predstavlja štetu proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je institucija javnog prava kod kojeg neposredno po zakonu nastaju odgovarajući odnosi koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti – izvršiti isplata mirovinskih primanja svojim osiguranicima. Tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama ZOMO. U ovome predmetu tužitelj ima pravo na naknadu štete temeljem čl. 161. u svezi sa čl. 164. ZOMO (NN 157/13 i dr.).

3.2. Za naknadu štete koju potražuje Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućih društava mjerodavno je pravo koje je na snazi u vrijeme – nastanka štete – isplate mirovinskih primanja. Takvo je ustaljeno pravno shvaćanje parničnih sudova kao i revizijskog suda Republike Hrvatske.

3.3. Ako su odredbe o šteti na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo po regresnom zahtjevu iz odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a smislene, jasne i precizne, ne protive se logičkom zaključivanju, te se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer ono što je zakonodavac mislio to je i izrekao), zašto onda pravo na naknadu štete tumačiti protivno volji zakonodavca i takvim restriktivnim tumačenjem uzrokovati direktnu štetu sredstvima fonda mirovinskog osiguranja iz kojeg se isplaćuju mirovinska primanja najugroženijoj socijalnoj skupini građana? Isto tako, neodrživo je pravno shvaćanje po ZOOP-u, da je stvarna šteta koju trpi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, razmjerni dio mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

3.4. Tužitelj ističe da se u ovom predmetu ne radi o tužbi oštećenika po polici osiguranja već se radi o actio directa te da je predmet ovoga spora regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161 u vezi s čl. 164 ZOMO, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje.

4. Nesporno je da je tuženik po osnovu štete nastale isplatom obiteljske mirovine tužitelju isplaćivao iznose obiteljske mirovine za ranija razdoblja odnosno da je naknadio tužitelju štetu zaključno s izvršenom isplatom do 30.6.2020.

5. Prijeporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23).

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. K-372/1997, presudu Općinskog suda u Požegi broj P-16/01, rješenje HZMO Područnog ureda u Požegi od 4.6.2013. i rješenje HZMO Područnog ureda u Požegi od 24.11.2016., Obračun službe za isplatu mirovina od 5.9.2022., te u ostalu materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu.

7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 -ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

8. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

8.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

9. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

10. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

10.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

11. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

12. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

12.1. Osim toga suda je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje štetu u iznosu od 5.515,65 EUR.

14. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

14.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koja predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako tužitelj nije dokazao da postoji razlika koja bi predstavljala stvarnu štetu to je dakle valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

15. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

16.1. Sud je priznao tuženiku na ime troškova parničnog postupka nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na raspravi 9.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR te nagradu za zastupanje na raspravi 12.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno je priznata nagrada za zastupanje u iznosu od 750,00 EUR (uključen PDV), koji iznos je sud naložio tužitelju da plati tuženiku na ime troškova parničnog postupka.

16.2. Napominje se da, obzirom na uspjeh u parnici, tuženik nije obveznik plaćanja pristojbe na odgovoru na tužbu te mu taj trošak ne pripada.

17. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 13. siječnja 2026.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a i istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta br. 22, Zagreb