Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-707/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
I S P R A V LJ E N I P R I J E P I S P R E S U D E
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, OIB:53218416401, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 16. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Hasana Karajića, odvjetnika iz ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika Andreje Nejak Bićanić, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 13. siječnja 2026., a povodom uočene greške u točki I izreke presude sukladno članku 342. st. 3 Zpp-a, donosi se ispravljeni prijepis presude
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu broj: 9012351988 od 21.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja BE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijela pedeset posto) od iznosa kredita ..."
II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,64 eur-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
III Ovom presudom zamjenjuje se prijašnji prijepis presude broj P- 707/2024-8 od 13. siječnja 2026. koji je objavljen u zakazano vrijeme, a neposredno prije uočene greške.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 90123519880 od 21.03.2007. godine, kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila. Međutim, u točki 12. id. Ugovora ugovorena je ulazna naknada koja glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijela pedeset posto) od iznosa kredita ...", a da o istoj naknadi korisnik kredita nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. No, uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi", pa ovom tužbom tužitelj predlaže utvrditi ništetnost id. ugovorne odredbe o naknadi. U tom smislu obrazlaže da je člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica i ugovorene kamate, pa je po tužitelju razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od njega kao tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. To dakle po tužitelju znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te smatra da je zbog toga navedena odredba ništetna. Ulazna naknada, kako dalje iznosi, opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Iznosi da su opći uvjeti ugovora prema članku 295. ZOO ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
1.1. Nadalje navodi kako odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. članka istog članka propisano je da je činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Najzad ističe da je temeljem članka 87. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba, ništava i poziva se na Presudu Suda EU u spojenim predmetima u spojenim predmetima C-224/19 i CC-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i fina tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja jer je po njemu tužba u cijelosti neosnovana, te u nastavku detaljno obrazlaže, a prije toga kao najbitnije ističe:
ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima;
ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna:
ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna;
Vezano uz odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim propisima u tom smislu ističe da ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa da je jasno kako je ista u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje id. izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, obrazlaže da se radi o naknadi za uslugu tuženika na koju tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima i takva je ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006). Naime, id. zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, nastavno navodi da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade, a ni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu id. naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), kojim je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S tim u vezi tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno po tuženiku upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Dodaje da tTek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, a čega se tuženik pridržava u cijelosti. Stoga zaključuje kako je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
2.1. U odnosu da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna obrazlaže kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu i poziva se da prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Navedeno pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:
„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 18.364,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 166,37 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ovdje tužitelja. Dodatno ističe, ukoliko bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva čak uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pri tom naglašava da tužitelj ne iznosi argumente ili dokaze kojima bi na bilo način dokazao suprotno. Stoga, uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, smatra kako evidentno nije ispunjena ni jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje id. odredbe ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a.
2.2. Također tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna, a u prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upućuje na činjenicu kako je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:
„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S tim u vezi naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat, obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Osim toga ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama, jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada odnosno fiksni iznos naknade „itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu“, proizlazi kako navodi upravo iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., te iIz navedenih razloga a budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.
2.3. Najzad tuženik iznosi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i jednako tako ukazuje da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), te je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu bio upoznat s Općim uvjetima i pristao je na njihovu primjenu. Ppod točkom 3.8. kako nadalje naglašava, regulirane su naknade odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita prema Općim uvjetima i korisnik ih plaća prema Odluci banke i Ugovoru o kreditu, a ukazuje i da su sve naknade bile iskazane u pisanom obliku i svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.
2.4. Naposljetku tuženik opreza radi ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 166,37 EUR i slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, kako već naznačuje u odgovoru na tužbu.
3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012351988 od 21.03.2007. na listu 5-9 spisa, u Predračun broj 12/2007 na listu 10 spisa, u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, u Potvrdu javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa] pod broj OU- 2339/2007 od 22.03. 2007., u dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu, uvid u zamjeničku punomoć te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s Opći uvjeti poslovanja s građanima s punomoći u prilogu, podnesak tužitelja od 13.01.2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku i iskaz tužitelja osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 16.10.2025. godine.
4. Među strankama nije sporno da su dana 21. ožujka 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 9012351988, kojim je u članku 12.3. sadržano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 12.3. id. Ugovora o kreditu koji je dakle sklopljen dana 21. ožujka 2007. godine između tužitelja i tužene Privredne banke Zagreb d.d., a koja odredba se odnosi na predmetnu ulaznu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Pri tom tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale te nije jasno niti vidljivo na koje se troškove koje je tužitelj bio dužan platiti ista naknada odnosi. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe koja se predlaže utvrditi ništetnom ovom tužbom.
5. Za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavkom 1. ZZP-a propisao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju id. ugovora o kreditu bio informiran o svojoj obvezi plaćanja i visine naknade prilikom prvog korištenja kredita, te da je dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se odnose na sporni kredit. Isto tako da je takva naknada bila sadržana u ugovoru, evidentno u općim aktima banke i svim prethodno dostupnim informacijama, a napose da je ista bila jasno naznačena u visini 1,50% od visine kredita i kao takva dakle bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora a on ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki.
7. Potonju okolnost tužitelj ne spori već štoviše priznaje kako mu je rečeno da će morati platiti naknadu za obradu kredita, jer bez toga neće moći dobiti kredit, dok mu nije rečeno za što se plaća takva naknada iako je naplata iste bila uvjet za dobivanje kredita. Dakle, tužitelj je znao je da će morati platiti nekakvu naknadu, ali o istoj nije propitivao već je samo znao da je to obveza i da na drugačiji način ne može dobiti kredit. Međutim, sama okolnost je li tužitelj znao ili nije znao o obvezi plaćanja id. naknade prije zaključenja ugovora ne utječe na zakonitost ugovaranja takve naknade, obzirom je za rješavanje odnosa između stranaka od presudnog značaja utvrditi je li tužitelj mogao uopće mogao i na koji je način mogao utjecati na plaćanje i visinu iste naknade koju je odredila tužena kao banka. Uz to tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na id. naknadu i individualno pregovarati o visini iste. Sukladno se naime naprijed navedenom očitavao i tužitelj osobno u iskazu na ročištu od 16.listopada 2025. godine kada je zaključena glavna rasprava.
8. Naime, tužitelj je u iskazu prvenstveno naveo da je trebao podići Kredit za traktor i najprije se u svezi podizanja kredita interesirao u Karlovačkoj banci. No, oni su ga uputili PBZ banku, koja „momentalno ima najbolje uvjete“, kako reproducira izričaj Karlovačke banke. Stoga se nastavno „obratio njima, te mu je „Papire … vodila gđa. FE. Tamo mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita i da bez takve naknade ne može dobiti kredit. No, „nije mu rečeno za što se konkretno plaća i o kakvoj naknadi za obradu se radi“, već je kako dalje navodi samo znao da je to bio nužan uvjet za podizanje kredita. Na upit zamjenika pun. tuženika očituje se da je pročitao ugovor o kreditu i da je u vrijeme sklapanja ugovora bio vozač kamiona. Vezano uz id. odredbu o ulaznoj naknadi također se očituje da mu nitko nije znao objasniti zašto se plaća takva naknada, već „mu je samo rečeno da ju mora platiti“. Na daljnji upit je li s djelatnikom banke pokušao pregovarati o visini naknade, tužitelj odgovara „da nije pokušao pregovarati jer mu je tako predočeno, a (on) nije niti znao niti mogao eventualno spustiti visinu naknade ili nešto drugo dogovoriti s bankom“. Dodatno odgovara da nije nikada bio privatnik i da je u vrijeme podizanja kredita radio kao vozač kamiona, koje poslove radi još uvijek. Uz to se još na upit zamjenika pun. tuženika očituje kako je postao svjestan nepoštenosti navedene odredbe o plaćanju naknade „tek kada se u medijima razvila ta priča, te je u kontaktu s mnogima drugima najzad odlučio podići tužbu“.
9. U odnosu na takvo iskazivanje tužitelja, a sukladno opće poznatom da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je uostalom sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a niti se evidentno pojedinačno pregovaralo o id. odredbi. Također se utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Tužitelj je pri tom mogao samo prihvatiti danu ponudu i potpisati takav ugovor, pa iz takvog iskaza ali i drugih provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i nije mogao pojedinačno pregovarati o predmetnoj odredbi s tuženikom, već je mogao damo prihvatiti danu ponudu od strane tuženika u formi ugovora. Isto tako, za utvrditi je da je predmetni ugovor bio evidentno unaprijed sastavljen po tuženiku i da se evidentno radilo o tipskom ugovoru, koji se zasigurno i ne razlikuje od ostalih ugovora kakve je tužena banka zaključivala u to vrijeme s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor uglavnom je sastavljen od strane pravne službe tuženika, te kao takav i nije bio podložan preispitivanju, promjenama ili pregovorima s klijentom. Tužitelj je pak id. ugovor morao prihvatiti, te isti poštivati kao i navedenu ugovornu odredbu jer je to bio uvjet za dobivanje kredita, a navedena odredba je dakle bila unaprijed sročena i određena od strane banke. Osim toga, za istači je sukladno naprijed navedenom da čak ni okolnost je li tužitelj znao za spornu odredbu i pročitao je u ugovoru i nije od posebnog utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti id. odredbe, jer je s tim u vezi bitno za utvrditi je li tužitelj uopće mogao o istoj odredbi pregovarati i utjecati na njezinu visinu te je li ista odredba o naknadi uzrokovala neravnotežu u odnosima između stranaka. U tom smislu odgovor može biti samo odričan odnosno negativan obzirom je razvidno da tužitelj o istoj nije mogao pregovarati, te je takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka.
10. Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisao je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlim iz ugovora.
11. Nasuprot tome, nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ona u tu svrhu za obavljanje takvih poslova ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu. U ovom i brojnim drugim slučajevima zasigurno je da je uz to sve troškove sklapanja i ovjere ugovora o kreditu (kao što je solemnizacija i dr.) snosio sam tužitelj, dok iz predmetne odredbe zapravo i nije jasno koje je to posebne troškove i zašto tužitelj morao platiti zbog sklapanja id. ugovora. Dakle, nejasno je ono što tužitelj u tužbi osnovano ističe na što se odnosi id. naknada, obzirom to u samom ugovoru o kreditu nije navedeno, već je samo da se ista naknada plaća u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.
12. Nadalje je u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., ili kraće ZOO, propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, pa iz toga svakako proizlazi da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu „prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita“, što bi trebalo značiti za izvršenu uslugu kreditiranja. Prethodno ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a što onda posljedično dovodi do toga da je navedena odredba ništetna imajući u vidu i odredbe ZOO-a.
13. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade, za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali i koji su netransparentni te konačno koji su neproporcionalni.
14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, slijedom čega se utvrđuje da se radi o ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a, a to za posljedicu ima ništetnost id. odredbe sukladno članku 87. stavku 1. id. ZZP-a. Stoga je slijedom navedenog prihvaćen tužbeni zahtjev ništetnosti sporne odredbe kao osnovan i donesena je odluka u korist tužitelja kao u točki I izreke ove presude.
15. Najzad, u pitanju zastare odnosno pitanju zašto tužitelj nije ranije podnio zahtjev za utvrđenje ništetnosti id. odredbe i na nju se pozivao (u dužem vremenu nakon podizanja kredita), nalazi se da je nepotrebno i irelevantno posebno davati obrazloženje, obzirom iz stava Vrhovnog suda RH t.j. pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., kao i obzirom na očitovanje tužitelja s tim u vezi, proizlazi da zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je ovom tužbom tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti id. odredbe o naplati predmetne naknade, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost takve odredbe. Takav stav i mišljenje VSRH-a uostalom je zauzet u brojenim drugim odlukama z sudske prakse (primjerice odluka Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž- 2406/18).
16. U točki II izreke donesena je odluka o trošku koja se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23), s time da je trošak tužitelja odmjeren u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25. – u nastavku teksta: Tarifa), i to u visini od po 200 eur koliko je tužitelj potraživao (prema vrijednosti predmeta spora 1.327,02 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 13.01. 2025., te za zastupanje na ročištu od 08.04.2025. i 16.10.2025., uvećano za pripadajući pdv. Za zastupanje na ročištu objave odluke tužitelju je priznata zatražena 50%-na naknada u iznosu od 100,00 eur, pa mu je ukupno za naprijed navedene radnje priznat trošak postupka u iznosu od 900,00 eura odnosno trošak u iznosu od 1.125,00 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur koliko je stvarno platio id. pristojbu, te zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eur. Stoga je u točki II izreke tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.204,64 eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao u točki II izreke ove odluke.
17. Nakon objave odluke u ovome predmetu t.j. presude broj P-707/2024-8 uočeno je da je u točki I izreke presude sadržan nepripadajući tekst izreke u odnosu na točku I predloženog tužbenoga zahtjeva, pa se ovim prijepisom presude ispravlja i zamjenjuje već objavljena presuda broj P-707/2024-8 od 13.siječnja 2026.godine.
U Karlovcu 13. siječnja 2026.
Sudac:
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu.
2. Tuženiku po pun. iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb.
