Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1244/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja NV, a u odsutnosti tuženika, 12. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja IV i tuženika, potvrđenog 4. travnja 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-717/2006: „… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IV u roku od 15 dana isplati iznos od 351,64 eura (slovima: tristopedesetjedaneurošezdesetčetiricenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. travnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl.9. st.2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja IV i tuženika, potvrđenog 4. travnja 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-717/2006: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IV u roku od 15 dana isplati iznos od 247,68 eura (slovima: dvjestočetrdesetsedameurašezdesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IV naknadi trošak postupka u iznosu od 376,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 18. prosinca 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 30. ožujka 2006. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 23.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita, da je Ugovorom ugovoren rok otplate 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, da je čl.7. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da mu je tuženik prilikom isplate kredita 18. travnja 2006. naplatio navedenu naknadu u iznosu 2.649,40 kuna (351,64 eura). Tužitelj je naveo da je čl.9. Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, da je 18. kolovoza 2017. prijevremeno otplatio kredit i da mu je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 1.866,14 kuna (247,68 eura). Tužitelj navodi da su odredbe čl.7. i čl.9. Ugovora ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo i jer su iste unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve implementirane u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da tužitelju nije bila objašnjena relacija odnosa između naknade i usluga na ime koje se naknade naplaćuju, te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Budući da je temeljem tih ništetnih odredbi tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu navedenih naknada, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, dok je dalje tijekom postupka visinu tužbenog zahtjeva učinio nespornom. Istaknuo je prigovor zastare. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Pojašnjava da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kako o naknadi za obradu kredita tako i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita objašnjene tužitelju što je isti i potvrdio svojim potpisom prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, da iz odredbi čl.7. i 9. Ugovora proizlazi da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenim odredbama pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Napominje da su sporne naknade bile propisane i Odlukom o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) i da isti predstavljaju cijenu u smislu čl. 84. ZZP, da je postupio sukladno čl. 173. Zakona o bankama i da je u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade i provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Pojašnjava da troškovi obrade kredita obuhvaćaju troškove osoblja tuženika uključenih u pregovaranje sa strankama, trošak stadija obrade kredita u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu sve informacije u vezi pojedinog kredita, trošak davanja pravnog mišljenja o sredstvima osiguranja plaćanja, utvrđivanje kreditne sposobnosti klijenta, trošak sastava Ugovora i ostalih isprava, trošak tumačenja ugovora klijentima, trošak otvaranja kreditne partije i ostali trošak odjela tuženika koji obavlja obradu kredita nakon njegovog odobravanja. Tuženik napominje da je uslijed prijevremene otplate kredita trpio troškove i da mu je nastala šteta, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete koja se sastoji od troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je primio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru, i administrativnih troškova. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 1. prosinca 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 599,32 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja zbroj iznosa kondemnatornih zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako su u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjevi iz točke I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknuti samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, to se dio deklaratornih zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zbroja zahtjeva za isplatu.

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006 (list 6-13), otplatni plan (list 14-17 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 21-22 spisa), pregled prometa za klijenta (list 20 spisa), dopis tuženika od 18. srpnja 2024. (list 18 spisa), Odluka o naknadama u poslovanju sa stanovništvom (prilog podnesaka tuženika od 27.11.2025. u e-spisu). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 106 spisa). Budući da tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.7. i čl.9. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010457257/2006 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 351,64 eura koji je iznos platio tuženiku na ime naknade za obradu kredita i iznosa od 247,68 eura koji je iznos platio tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. ulazna i izlazna naknada).

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 30. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010457257/2006 u kojem je u čl.7. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužitelj bio dužan platiti u iznosu 1,50% od iznosa kredita jednokratno i to prilikom prvog korištenja kredita, te da su u čl.9. Ugovora ugovorili da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kojem slučaju je dužan izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na preostali iznos kredita. Nije sporno ni da je tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 351,64 eura 18. travnja 2006., a na ime tzv. izlazne naknade 247,68 eura 18. kolovoza 2017.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010457257/2006 i dopisa tuženika od 18. srpnja 2024.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi dovršetka kuće u kojoj i danas živi, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt, da se nije bavio poslovnom djelatnošću, a niti da je kuću iznajmljivao. Iskazao je da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Da su mu u banci rekli da je Ugovor u CHF za njega najpovoljniji zbog čega je pristao na isti. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Prilikom sklapanja Ugovora nitko mu ništa nije govorio o tome da će mu naplatiti neku naknadu za obradu kredita. Pojasnio je da su ga prvo poslali kući da provjere je li financijski sposoban da mu daju kredit nakon čega su ga nazvali i rekli mu da su kredit odobrili i da ga može doći potpisati. Tek tom prilikom su mu rekli da mora platiti i naknadu za obradu kredita. Da nije pristao na plaćanje naknade ne bi mogao dobiti kredit. Budući da mu je novac trebao radi dovršetka kuće, pristao je na plaćanje naknade iako mu u banci ništa nisu objašnjavali zašto se to naplaćuje i u kojem iznosu. Kredit je u međuvremenu zatvorio i tom prilikom su mu opet naplatili neku naknadu, a da mu ništa nisu objašnjavali zašto se to plaća. I tu naknadu je morao platiti, ako je htio zatvoriti kredit. Dakle, bez plaćanja naknade nije mogao prijevremeno otplatiti kredit.

8.1. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi dovršetka kuće u privatne svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem i da su istom bile objašnjene i odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj svojim potpisom potvrdio prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, uostalom da tužitelj nikada nije prigovorio tuženiku o niti jednoj odredbi Ugovora.

12. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Predmetne odredbe ugovora o kreditu su bile razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice tih ugovornih odredbi jer mu djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive budući da nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze. Osim toga, budući da su sporne odredbe o naknadi bile unaprijed formulirane od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbama o kojima tužitelj nije mogao pregovarati, dakle o odredbama na koje isti nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te stoga ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornim odredbama nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj zaista pristao na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, a niti prijevremeno otplatiti kredit, zbog čega je spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Potrebno je reći i to da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

14. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da su sporne odredbe Ugovora o kreditu kojima je propisana naplata naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita nepoštene, te stoga ništetne zbog čega je odlučeno kao u točki I. i III. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

16. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, 18. travnja 2006. primio iznos od 351,64 eura, a 18. kolovoza 2017. iznos od 247,68 eura na ime ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po tim osnovama, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

16.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

18. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 376,54 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 50 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 25. kolovoza 2025. 50 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav zahtjeva banci od 28. lipnja 2024. 25 bodova prema T.br. 8. t.4., zastupanje na ročištu 1. prosinca 2025. 50 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 599,32 eura. Iako je tužitelj pristojbu na tužbu platio u iznosu 53,09 eura, ne može se tuženiku stavljati na teret to što je tužitelj zbog pogrešno određene vrijednosti predmeta spora pristojbu platio u većem iznosu od propisanog. Sud tužitelju nije priznao trošak pristojbe na presudu u iznosu 53,09 eura budući da istu nije ni platio, a nije mu priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 12. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika