REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-361/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i dr. iz Pakraca, P. Preradovića 5/13, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 5. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.312,79 eura/ 32.494,76 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 19.03.2010. godine do 30. 06.2011.godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na iznos od:

9,03 eur/68,07 kuna od 19.3.2010. godine do godine isplate

14,79 eur/111,42 kuna od 29.4.2010. godine do godine isplate

16,32 eur/122,99 kuna od 27.5.2010. godine do godine isplate

20,43 eur/153,91 kuna od 23.6.2010. godine do godine isplate

23,69 eur/178,47 kuna od 23.7.2010. godine do godine isplate

25,55 eur/192,48 kuna od 18.8.2010. godine do godine isplate

69,96 eur/527,14 kuna od 5.10.2010. godine do godine isplate

98,06 eur/738,80 kuna od 29.11.2010. godine do godine isplate

45,51 eur/342,89 kuna od 20.1.2011. godine do godine isplate

35,88 eur/270,33 kuna od 18.2.2011. godine do godine isplate

40,17 eur/302,69 kuna od 18.3.2011. godine do godine isplate

39,82 eur/300,06 kuna od 26.4.2011. godine do godine isplate

40,64 eur/306,17 kuna od 17.5.2011. godine do godine isplate

48,19 eur/363,05 kuna od 21.6.2011. godine do godine isplate

56,10 eur/422,67 kuna od 15.7.2011. godine do godine isplate

57,09 eur/430,16 kuna od 22.8.2011. godine do godine isplate

56,45 eur/425,36 kuna od 21.9.2011. godine do godine isplate

51,83 eur/390,52 kuna od 20.10.2011. godine do godine isplate

47,71 eur/359,46 kuna od 17.11.2011. godine do godine isplate

58,45 eur/440,36 kuna od 27.12.2011. godine do godine isplate

56,42 eur/425,08 kuna od 16.1.2012. godine do godine isplate

56,41 eur/425,01 kuna od 22.2.2012. godine do godine isplate

58,66 eur/441,98 kuna od 3.4.2012. godine do godine isplate

64,03 eur/482,44 kuna od 23.4.2012. godine do godine isplate

59,25 eur/446,45 kuna od 24.5.2012. godine do godine isplate

59,25 eur/446,40 kuna od 28.6.2012. godine do godine isplate

59,58 eur/448,94 kuna od 2.8.2012. godine do godine isplate

120,87 eur/910,72 kuna od 26.9.2012. godine do godine isplate

118,40 eur/892,07 kuna od 1.12.2012. godine do godine isplate

128,57 eur/968,71 kuna od 4.2.2013. godine do godine isplate

61,43 eur/462,82 kuna od 27.3.2013. godine do godine isplate

61,96 eur/466,87 kuna od 3.5.2013. godine do godine isplate

62,08 eur/467,74 kuna od 28.5.2013. godine do godine isplate

63,96 eur/481,90 kuna od 16.7.2013. godine do godine isplate

129,54 eur/976,04 kuna od 9.9.2013. godine do godine isplate

129,83 eur/978,18 kuna od 30.9.2013. godine do godine isplate

143,78 eur/1.083,32 kuna od 30.10.2013. godine do godine isplate

130,16 eur/980,71 kuna od 28.1.2014. godine do godine isplate

133,23 eur/1.003,85 kuna od 4.2.2014. godine do godine isplate

62,31 eur/469,48 kuna od 4.3.2014. godine do godine isplate

65,23 eur/491,48 kuna od 22.4.2014. godine do godine isplate

45,71 eur/344,41 kuna od 8.5.2014. godine do godine isplate

60,43 eur/455,32 kuna od 13.6.2014. godine do godine isplate

1526,03 eur/11.497,84 kuna od 15.7.2014. godine do godine isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.482,34 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. siječnja 2026., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su dana 14. lipnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj:238-50-4185212. Člankom 12.Ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora mjesno nadležan sudu u mjestu sjedišta Kreditora. Navedena odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine(koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u [adresa] iz [adresa], a što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. S obzirom na navedeno odredba članka 12. Ugovora je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno članku 49. i članku 50. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom Ugovoru nije točno naveden mjesno nadležan sud već u članku 12. Ugovora samo paušalno “u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora”.Sukladno članku 320. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima svaka nejasna odredba, a ona iz članka 12. Ugovora je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremila sadržaj ugovora, tj. kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju evidentno je kako se nejasnoće iste odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja kao slabije i neuke strane naspram tuženik, dugogodišnje kreditne institucije velikog tržišnog udjela. Pravna osnova tužiteljevog zahtjeva je ujedno i naknada štete, a šteta u ovom slučaju se manifestirala kao umanjenje imovine tužitelja(obična šteta), i sprječavanje povećanja njegove imovine(izmakla korist), sve to sukladno članku 1046. i članku 1089. Zakona o obveznim odnosima,pri čemu bi iznos preplaćene kamate unutar anuiteta bio umanjenje imovine tužitelja, a zakonska zatezna kamata na taj iznos bila bi izmakla korist. Sukladno članku 52. Zakona o parničnom postupku mjesno je nadležan Općinski sud Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima s obzirom da je štetna posljedica nastupila na području [adresa], N, NMG. Nadalje, člankom 19. l stavkom 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Potrošač tj. tužitelj ima prebivalište u [adresa] i s obzirom na sve navedeno mjesno je nadležan Općinski sud Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 19,023.42 CHF sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:CHF) koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 6632/17 od 14. lipnja 2018. je u točki I. odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita(uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. Dakle, pravomoćnom i ovršnom odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17 koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine je utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti promjenjiva kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). S obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine određeno da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu.Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od 19.3.2010. godine do 15.7.2014. godine na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 4.312,79eur/32.494,76 kuna više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule tj. koliko je bilo početno ugovoreno. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu članka 1111. stavak 1., članka 1115 i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj napominje da je konačni tužbeni zahtjev postavljen na način da su uzeti u obzir i iznosi kada nije bilo preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tj. kada je preplata bila negativna i konačni iznos je umanjen za negativne iznose na način da su zatvarani iznosi preplate najstarijih dospijeća s negativnim iznosima i za navedeno razdoblje se ne potražuje ni kamata. DOKAZ: Saslušanje tužitelja, pribavljanje potvrde od tuženika da je kredit isplaćen, uvid u prvi otplatni plan, po potrebi pribavljanje od tuženika svih odluka o promjeni kamatne stope, te otplatnih planova, uvid u knjigovodstvenu karticu kredita( pregled prometa), specifikacija uplata, provedba financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi, sve izraženo u kunskom iznosu, i to odvojeno po utuženim mjesecima iznose preplate po osnovi valutne klauzule, po potrebi i drugi dokazi6.Također, tužitelj smatrajući da se presuda po kolektivnoj tužbi nedvojbeno odnosi na njegov kredit, u skladu sa istom traži iznos više plaćenih rata zbog ništetno ugovorene kamatne stope te ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a u odnosu na prvu otplatnu ratu u kunama te predlaže naslovnom Sudu da nakon provedenog postupka, pa makar i zbog ogluhe donese presudu kojom bi se utvrdile ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora:320-50- 2952358 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak u ukupnom iznosu koji će naznačiti nakon što tužitelj dostavi cjelokupnu kreditnu dokumentaciju. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da osporava sve istaknute zahtjeve kao neosnovane, u pogledu pravne osnove, visine izračuna kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda obzirom da su stranke odredbom čl. 12 Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu kreditora tj. tuženika. Navodi da Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2. 1 str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske https://www.vtsrh.hr/index.php?page=news&article_id=4390&lang=hr 2 str. 55 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5. -6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. 17. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smislu VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. 19. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. +VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“ Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje i dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. ČM pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH PM od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“ Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Na ročištu od 15. listopada 2025. tuženik izjavljuje da povlači prigovor visine predmetnog potraživanja ali ostaje kod dokaznog prijedloga da se sasluša tužitelj i javni bilježnik, Ljubice Papac iz Koprivnice, dok na ročištu od 5. studenog 2025. isti odustaje od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid otplatni plan, Ugovor o kreditu, prijepis registra obveznika /list 7-19/, te priložena sudska praksa i saslušan je tužitelj osobno /list 88-89.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 14. lipnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 238- 50-238-50-4185212s namjenom kupnje novih vozila od tvrtke HYUNDAI AUTO ZAGREB d.o.o. temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.023,42 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 84 mjeseca. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke. Također je nesporno da je ovim ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti s time da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a sve prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nesporno je da je ugovoren prijenos tuženiku kao kreditoru u vlasništvu pokretninu osobno vozilo marke HYUNDAI, tip vozila FC, model MATRIX, god. proizvodnje 2007.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 7. nepoštene i ništetne i kao i da li je osnovan prigovor zastare, kao i to da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu, dok nije sporna visina utuženog potraživanja tužitelja.

8. Sadržaj isprava nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

9. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 14. lipnja 2007. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

11. Tužitelj RM saslušan kao stranka iskazivao je:

"Ja nisam bio klijent banke tuženika, želio sam kupiti auto, osobno vozilo i u auto kući "Bratoš" u Koprivnici sam našao vozilo koje mi odgovara "Hyundai Matrix" te su mi u auto kući ponudili kupnju vozila sa otplatom na kredit vezan za valutu CHF. Meni je odgovarala rata u iznosu od 900,00 kuna mjesečno, auto mi se sviđao, te su mi u auto kući pripremili ugovor koji me je unaprijed sastavljen čekao sa kojim sam otišao kod javnog bilježnika koja mi je pročitala ugovor, te ovjerila moj potpis. Ja u banku nisam niti išao, meni je ponuđen kredit samo vezan za valutu CHF, nisam mogao pregovarati o uvjetima kredita, meni nisu objašnjeni rizici vezani za kredit vezan za valutu CHF, nisam znao da HNB ne štiti tečaj CHF, nitko me nije upozorio na opasnost da bi tečaj CHF se mogao mijenjati odnosno rasti. Meni je rata kredita nakon godinu dana počela rasti, na 1.100,00 pa i 1.200,00 pa i 1.400,00 kuna ja sam kredit otplatio u cijelosti na način da sam podigao drugi kredit na 5 godina u kunama, te sam zatvorio zadnju ratu koja je u početnom tečaju CHF trebala iznositi oko 16.000,00 kuna, ali zbog rasta tečaja sam platio 40.000,00 kuna. U slučaju da nisam prihvatio ponuđene ugovore kreditora ne bi mogao ostvariti kupnju vozila. Ja sam kredit sam otplaćivao. Ja sam znao što znači valutna klauzula, ali nisam očekivao da bi tečaj CHF mogao tako narasti. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da sam znao da će mi rate kredita toliko narasti vjerojatno ne bi uzimao kredit. Ja sam vozilo koristio za moje osobne potrebe. Ja sam vlasnik OPG-a od 2010. godine nisam vlasnik obrta i nisam član trgovačkog društva. Na posebno pitanje pun. tuženika pojašnjavam da mene već pripremljeni ugovor nije čekao u auto kući već kod javnog bilježnika koji mi ga je pročitao i objasni, ugovor je već bio sačinjen i nije postojala mogućnost vezanja kredita uz neku drugu valutu. Ja sam bio svjestan da je ugovorena valutna klauzula CHF. Ja se ne sjećam da li sam tražio kakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu, CHF i sl. a sve smo mogli pitati. Ja navodim da se ne sjećam da li mi je ponuđen kredit za valutu EUR znam da me je kod javnog bilježnika čekao ugovor vezan za CHF."

12. Dakle, iz iskaza tužitelja je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu, te u kojem smjeru će ići rast kamata jer je to ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke i tužitelj nije imaO nikakvih informacija na koji način po kojim kriterijima i korištenjem kojih parametara će se formirati kamata.

13. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane ovlaštenika tuženika, zaposlenika društva Auto kuće Bratoš u Koprivnici. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, a on kao prosječni građanin to nije mogao predvidjeti, što je posljedično dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje u povjerenike banke.

14. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je prikazano da su to vrlo povoljni krediti odnosno najpovoljniji krediti za njega, te da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za eventualni porast tečaja franaka, posebno zbog toga što nije za odobrenje kredita ni morao ići u banku, već mu je unaprijed pripremljen Ugovor kao kupcu vozila samo dan na potpis i ovjeravanje.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.

16. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika, a vezane za valutnu klauzulu nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja.

17. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nije potrošač međutim iz samog ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita kupovina osobnog vozila marke HYUNDAI, FC, MATRIX. Iako tužitelj u svom iskazu navodi da je vlasnik OPG-a od 2010. godine, dakle nakon sklapanja spornog ugovora, obzirom je nesporno je da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, da isti nije bio vlasnik obrta, niti član ili vlasnik trgovačkog društva, iz navedenog proizlazi da je on potrošač, pa sud smatra da to ne treba dokazivati na bilo koji drugi način jer to njegovo svojstvo jasno proizlazi iz ugovora o kreditu.

18. Obzirom da se po ocjeni ovog suda, na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima te se temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan. Iz toga slijedi zaključak da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) te da se s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom toga i sukladno odredbama čl.323. st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022 i 156/2022 - dalje: ZOO) tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno novčane iznose koji čine razliku između plaćenih rata kredita i između rata kredita obračunatih prema po početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita.

19. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Obzirom da je na ročištu od 15. listopada 2025. tuženik izjavio da povlači prigovor visine predmetnog potraživanja, sud zaključuje da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženiku iznos od 4.312,79 eura/32.494,76 kuna, na ime valutne klauzule, pa mu je tuženik dužan isplatiti navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do plateža.

22. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete. Tužitelj osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, i 126/22 dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) trošak sastava tužbe u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 50. OT), trošak sastava podneska od 14. svibnja 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 50. OT), trošak sastava podneska od 15. listopada 2025. godine u vrijednosti od 25 bodova (Tbr.8. t.3. i 50. OT), ) trošak zastupanja na ročištu od 22. listopada 2019. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 4. svibnja 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 15. listopada 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 5. studenog 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT) te na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova(Tbr. 9. t.3. i 50 OT), dakle ukupno 575 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 1.150,00 eura, trošak PDV-a u vrijednosti od 287,50 eura /tbr. 42. OT/, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 44,84 eura, što iznosi 1.482,50 eura, ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 12. siječnja 2026. pa do plateža.

23. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 12. siječnja 2026.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).