Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-3399/2019-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marko Vučinić i Karlo Vučinić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika Laure Brajković, odvjetnice u Rijeci, po objavi od 12. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9011144251 na iznos kredita od 118.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića OU- 1140/2006 dana 14. travnja 2006. godine, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „...promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 20.08.2007. do 01.10.2015. godine.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba,Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 5.653,42 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br: 9011144251 na iznos kredita od 118.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića OU- 1140/2006 dana 14. travnja 2006., kojom je povrat obveza vezan uz valutu švicarski franak, dok se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br: 9011144251 na iznos kredita od 118.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića OU- 1140/2006 dana 14. travnja 2006.
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba,Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova preplaćene tečajne razlike iznos od 13.359,51 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 8.197,74 eura.
VI. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu 4.578,68 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 12. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate učinjena u podnesku od 12. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 11. travnja 2006. godine kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 9011144251 na iznos kredita od 118.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića OU-1140/2006 od 14. travnja 2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.800,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF tuženika važeći na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,15% koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužena je dopisima tužitelja obavještavala kako se tijekom otplatnog perioda mijenjala kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika. U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 Banaka u RH među kojima je i tužena banka, dana 13. lipnja 2014. godine donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 7129/13, koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 14.05.2015. godine, a u kojoj se, između ostaloga, utvrdilo da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane Odluke Banke nepoštene ugovorne odredbe, pa samim time i ništetne te da su sukladno tome tužene Banke dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potošačima/korisnicima kredita. Tužitelj smatra da je odredba članka 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer uzrokuju neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika/tužitelja, a posljedica čega je, sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), ništetnost takve ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U gore navedenim odlukama u povodu kolektivne tužbe Udruge Franak utvrđeno je da odredbe ugovora o kreditu u kojima je navedena godišnja kamatna stopa koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci Banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva potrošačima. Predmetni Ugovor o kreditu je sastavljen i sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, a terminologija koja je korištena u odlukama tuženika/Banke kojima se mijenja kamatna stopa i način njezina obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se uz to bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača kao što je i tužitelj takva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava. Pa polazeći od navedenog, tužitelj smatra da je izvjesno da unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope je suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita/tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika/banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje potrošač/tužitelj znao jedino kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Stoga, na temelju takve ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stope ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Dakle, tužitelj smatra da članak 4. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bio dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke/tužene, o tim odredbama se sa potrošačem/tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na sadržaj iste (jer je to bio ugovor sastavljen po principu „uzmi sve“ ili „ostavi“), a u kojoj odredbi je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču/tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, što dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Obzirom je odredba o ugovorenoj kamati u Ugovoru o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, ona je sukladno čl. 102. ZZP ništetna. Tužitelj je, budući je svoje obveze uredno ispunjavao po dospijeću, na temelju nepoštene odnosno ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu te promjena kamatnih stopa jednostranim Odlukama tuženika od dana 20. kolovoza 2007. do 1. listopada 2015. preplatio kamate u dijelu u kojem je tuženik neosnovano stekao iznos koji čini razliku između izmijenjene/povećane kamate i redovne početne kamate ugovorene na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Također, odredbom članka 1. i 7. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 118.800,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita koji je iznosio 4,685 kn za 1 CHF, dok je odredbom članka 7. Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos (zajedno sa gore opisanom kamatom) vrati u 144 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća odnosno plaćanja. U početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate je bio relativno stabilan, nakon 2007.g. naglo je krenuo rast tečaja sa početnih 4,685 kn za 1 CHF, da bi do 1.09.2015.g. dostigao visinu od 6,390 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela na bankarski sektor. Činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta tužitelja te povećanih uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF-a I srednjeg tečaja CHF-a na dan svake pojedine uplate. U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 Banaka u RH među kojima je i tužena banka, dana 14.06.2018. godine donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017. Visoki trgovački sud je u toj presudi, između ostaloga, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF na dan plaćanja te je jasno da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli, te je utvrdio da su navedene odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora o kreditu pisane velikim slovima. Međutim, Visoki trgovački sud je utvrdio da predmetne odredbe o valutnoj klauzuli se ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano. Tuženik je, dakle, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o nekoliko važnih parametara i činjenica koje utječu na odluku o sklapanju predmetenog ugovora: prvo, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, treće, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., te zaključno o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim. Sve navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega je VTS potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke (tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača (tužitelj) korištenjem ugovornih odredbi kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da banke (tuženik) nisu potrošače (tužitelj) u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a zbog čega iste nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Ugovorne odredbe u smislu članka 1. Ugovora kojom je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i članka 7 Ugovora kojom je tuženik bio obvezan vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema tečaju valute CHF na dan dospijeća odnosno plaćanja nesporno predstavljaju ugovorne odredbe za koje tužitelj kao potrošač nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužitelju (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tužitelja. Tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije bila razumljiva posebno jer tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan izvršiti restituciju i vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 20. listopada 2010.godine do 30.rujna 2015. godine na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci tužitelja te potražuje iznos od 43.154,34 kn na ime preplaćene kamate i iznos od 94.177,81 kuna na ime restitucije i razlike u povećanom I početnom srednjem CHF zajedno sa zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporav kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. U ovom predmetu da se radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a u razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj da su odobravale kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te da su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita, time da zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF da je intervenirao zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana, svrha da je zakona izjednačiti položaj dužnika. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane da ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer da je smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje preplate određeno je ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tuženik dalje navodi da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu, koji Dodatak ugovoru o kreditu da je u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije, a sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužitelj da je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku; tužitelj da je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit iz CHF konvertiran u kredit u EUR. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) da nije „nečija špekulacija“, već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, dalje navodeći kako je nesporno da je ZOO-u u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu te da je postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeno sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja, a ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da je pogrešna premisa tužitelja da je kamata morala postati fiksna kroz cijelo ugovoreno vrijeme jer da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, tako da je nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a fiksna kamatna stopa da nije bila volja ugovornih strana, poziva se na Opće uvjete poslovanja. Tuženik da je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI, a HNB je bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta, tako da ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja, a tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.
3. U podnesku od 29. srpnja 2022. tuženik je osporio tužiteljev status potrošača, a u podnesku od 23. rujna 2022., prije zaključenja prethodnog postupka, istaknuo je i prigovor radi prebijanja njegove tražbine u iznosu od 8.197,74 eura s osnova pretplate utvrđene u konverziji, s tražbinom tužitelja, ako sud istu nađe osnovanom.
4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te sada potražuje kako je navedeno u izreci. Budući da je ukupan zahtjev radi isplate povišen za 785,82 eura, u tom se dijelu radi o preinaci tužbe, koju je sud dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata, a tuženik se preinaci nije protivio (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011144251 o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa s osnova razlike u tečaju, razlike u kamatama te pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
6. Nadalje, predmet ovog postupka je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika koju ističe da ima s osnove preplate koju je tužitelju priznao u konverziji u iznosu od 8.197,74 eura.
7. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011144251 od 11. travnja 2006. (list 12-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-16 spisa), pregled uplata po kreditu (list 17-19 spisa), tuženikove Opće uvjete poslovanja s građanima (list 46-54 spisa), izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo A.B.C. TEHNIKA d.o.o. Rijeka (list 304-307 spisa), saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću (nalaz s pripadajućom dokumentacijom vještaku dostavljenom od strane tuženika priložen listu 351-435 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu i Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
10. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
12. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
13. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 11. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 111.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 144 mjeseci;
– da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine- stana (članak 2. Ugovora o kreditu)
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan plaćanja,
– da je u čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a koja je početno ugovorena po stopi od 4,15% godišnje,
– da je i prema tada važećim tuženikovom Općim uvjetima poslovanja s građanima u članku 3.4. bilo određeno da se visina kamatne stope, način obračuna i plaćanje kamate određuju odlukom Banke o uvjetima kreditiranja građana i ostalim važećim aktima Banke kojima se regulira kreditiranje građana.
14. Nadalje, spisu nije priložen dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Aneks Ugovoru) na temelju ZIDZOPK, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 26. studenoga 2004. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate, no, među strankama nije sporno da je takav dodatak zaključen, pri čemu iz dokumentacije priložene nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je nedvojbeno potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.
15. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva kredita bila potrebna za kupnju stana. U tom stanu i dan danas živi sa svojom obitelji. Taj stan se nikad nije koristio za iznajmljivanje niti u bilo koju gospodarsku svrhu. U banci su tužitelju i predočili usporedbu kredita u kunama te kredita sa valutnom klauzulom u eurima i CHF i kredit sa valutnom klauzulom u CHF je bio daleko najpovoljniji. Također je po svom iskustvu znao da je CHF stabilna valuta pa zato odlučio na ovaj ugovor. Sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta do kakvog je došlo. Početni anuitet je iznosio cca 4.000,00 kuna, da bi kasnije porastao na cca 7.200,00 kuna. Nisu mu pojašnjeni parametri na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa. Da je sve ovo znao ne bi nikad zaključio ovakav ugovor. Ugovor je pročitao i bio mu je jasan ali na temelju onog što je pisalo nije mogao zaključiti da će doći do ovakvih posljedica. Dodatak ugovoru zaključio je na prijedlog banke jer je to bilo puno povoljnije, odnosno anuiteti su bili niži nego što su bili po početnom ugovoru. Nisu mu pojasnili zašto je došlo do smanjenja anuiteta. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio nositelj obrta niti član društva. Razumije pojam valutne klauzule i pojam promjenjive kamatne stope.
16. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, u samom ugovoru navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru (kreditu za kupnju stana) pa su i time potvrđeni navodi tužitelja da je Ugovor zaključen izvan gospodarske djelatnosti tužitelja.
17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
18. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za kupnju stana (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Prema priloženom izvatku iz sudskog registra utvrđeno je da je dvije godine nakon zaključenja Ugovora o kreditu osnovano trgovačko društvo A.B.C. TEHNIKA d.o.o. sa sjedištem u [adresa] (adresa nekretnine koja je kupljena sredstvima kredita), u kojem je tužitelj direktor. No, s obzirom da tužitelj u istoj nekretnini živi sa svojom obitelji, što proizlazi iz njegovog iskaza, a i činjenice da na istoj adresi ima prijavljeno prebivalište te kako je društvo osnovano dvije godine nakon zaključenja Ugovora, proizlazi da je pretežita i osnovna svrha konkretnog kreditiranja bila rješavanje stambenog pitanja.
19. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
21. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
22. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
23. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
24. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
25. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
26. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
27. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,15% godišnje (po Aneksu 1 - 4,89%) na ugovorni odnos se primjenjuju te odredbe o visini kamatne, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.684627 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
28. Visina preplate s osnova promjene tečaja i promjene kamatne stope te iznos preplate priznate tužitelju u konverziji utvrđeni su na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, a vještak je utvrdio kako slijedi:
– da pozitivna preplata po osnovi kamate iznosi 5.653,42 eura, dok manje plaćena kamata (iznosi plaćeni po kamatnoj stopi nižoj od početne) ukupno iznosi 432,91 eura
– da pozitivna preplata po osnovi tečaja iznosi 12.633,66 eura, a da negativne tečajne razlike (iznosi plaćeni po tečaju nižem od početnog) iznose 646,51 eura
– da razlika između nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 1.697,23 eura,
– da zatezne kamate koje su na iznose preplaćenih kamata i tečajnih razlika tekle od dana uplate do 30. rujna 2015. iznose ukupno 7.462,11 eura,
– da je tužitelju u konverziji priznata preplata u iznosu od 8.312,95 eura,
– te da nakon prijeboja iznosa preplaćenih kamata i tečajnih razlika sa zateznim kamatama koje su tekle od dana uplate do 30. rujna 2015. te razlike glavnice s preplatom priznatom u konverziji, tužiteljevo potraživanje na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.012,93 eura.
29. Budući da je u nalazu vještak argumentirano i detaljno pojasnio koju dokumentaciju je koristio (onu koja je priložena spisu) kao i koju metodologiju i iz kojih razloga, te stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun i nisu tražile saslušanje vještaka, vještakov je nalaz u cijelosti prihvaćen te je na temelju istoga odlučeno o visini potraživanja parničnih stranaka.
30. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te zbog pogrešno obračunate preostale glavnice, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza vještaka.
31. Tužitelj je, pritom, u podnesku od 12. rujna 2005., u kojem je specificirao tužbeni zahtjev, navedeno potraživanje umanjio za iznos tuženikovog potraživanja na ime preplate priznate u konverziji, u skladu s izračunom prebijanja učinjenim po vještaku, s time da je tužitelj posebno naznačio iznos preostao nakon prijeboja po osnovi preplate kamate te posebno po preplati tečaja i razlike glavnice te je na te iznose zatražio isplatu zateznih kamata počev od 1. listopada 2015.
32. Tužitelj se i sam u navedenom podnesku pozvao na prijeboj (točka III podneska), što po ocjeni ovog suda predstavlja izjavu o prijeboju u smislu članka 196. stavak 1. ZOO-a, s učinkom prestanka međusobnih potraživanja do iznosa od 8.312,95 eura onog časa kad su se te tražbine parničnih stranaka susrele (30. rujna 2015.), sve pozivom na članak 196. stavak 2. ZOO. Stoga tužitelj osnovano potražuje preostali iznos od 19.012,93 eura (5.656,42 eura na ime preplaćene kamate, 12.633,86 eura na ime preplaćenog tečaja i 725,65 eura razlike glavnice) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. i to jer je tražbina po osnovi kamata koje su na ove iznose tekle do 30. rujna 2015. prestala prijebojem. Odluka o zateznim kamatama temelji se i na članku 29. stavak 2. ZOO-a.
33. Posljedično, kako su materijalnopravnim prijebojem prestala međusobna potraživanja stranaka, to (više) ne postoji niti tražbina tuženika u tom iznosu (8.312,95 eura), u pogledu koje je on istakno procesni prigovor radi prebijanja, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke presude.
34. Treba reći i to da je vještak utvrdio da je u tijeku otplate kredita manje plaćena kamata (iznosi plaćeni po kamatnoj stopi nižoj od početne) u iznosu od 432,91 eura, a da negativne tečajne razlike (iznosi plaćeni po tečaju nižem od početnog) iznose 646,51 eura. Međutim, po ocjeni ovog suda, nema osnove da se tužitelju dosude tako umanjeni iznosi. Naime, tuženik je koristio ništetne ugovorne odredbe pa je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, i kao takav je nesavjestan te nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
35. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/2012 (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke postala je pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
36. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane članka 1. Ugovora. Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.
37. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 4. i 7. Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.
38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."
39. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
40. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda E ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
41. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
42. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te u cijelosti uspio sa svojim restitucijskomm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav podneska od 7.9.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 26.2.2025. (obrazloženi podnesak – očitovanje na navode protivne strane) 500,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 12.9.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 18.3.2025. 500,00 eurara Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 20.11.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 3.000,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 3.750,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (228,68 eura) i predujma za vještačenje od 600,00 eura, sveukupno 4.578,68 eura. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođen od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
43. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 12. siječnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
