REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2815/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom tužitelja PZ iz [adresa], kojega zastupa opunomoćenik David Turkalj, odvjetnik u Zagrebu, Trg Drage Iblera 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, dana 12. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-20/76, KLASA: 511-01-204-24-6 od 21. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Bosne i Hercegovine, za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa].
2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da je tuženik pretjerano formalistički primijenio Zakon o strancima, ne uzimajući u obzir izvanredne okolnosti uzrokovane pandemijom COVID-19, što je viša sila te mu je zbog toga onemogućeno ostvarivanje njegovih ustavnih i zakonskih prava. Osim toga tuženik nije pravilno primijenio članak 47. Zakona o općem upravnom postupku. U rješenju je navedeno da je izbivao u toku 5 godina više od 10 mjeseci izvan Republike Hrvatske odnosno 12 dana više od zakonom propisanog. Navodi da je u tih 5 godina dvije godine bila proglašena pandemija i gradilišta su se zatvarala zbog opasnosti od širenja korona virusa, a također su postojale samoizolacije zbog čega je nakon prelaska granice u Bosnu i Hercegovinu svaki put morao 15 dana u samoizolaciju, a isto se ponovilo i nakon povratka u Republiku Hrvatsku što je evidentirano od strane MUP-a RH i MUP-a BiH. Navodi da je cijelo vrijeme kad je mogao raditi radio u Republici Hrvatskoj, a kod kuće u [adresa] bio je za godišnje odmore i vikende kako bi boravio s obitelji. Napominje da ima minimalno 24 radna dana godišnjeg odmora i tjedni odmor te prema preraspodjeli poslodavca zimski odmor od 23. prosinca do 7. siječnja i u to vrijeme putuje i boravi sa svojom obitelji izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga navodi da je njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske preko 10 mjeseci odnosno tih 12 dana više bilo opravdano odnosno uzrokovano višom silom i nepredvidivim okolnostima na koje nije mogao utjecati. Predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem te saslušanjem njegovog poslodavaca VZ i kolega iz firme UZ, JZ, NZ i ĆZ.
3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je tužitelj unazad 5 godina od podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište odnosno od 17. ožujka 2018. do 17. ožujka 2023. izbivao višekratno dulje od 10 mjeseci (11 mjeseci i 4 dana) zbog čega ne ispunjava zakonsku pretpostavku iz članka 150. stavka 1. Zakona o strancima, budući da je iz Republike Hrvatske izbivao duže od 10 mjeseci. Napominje da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske 9. svibnja 2020. donio Odluku o izmjenama i dopunama odluke o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/20), kojom je državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku. Budući da tužitelj ima izdane dozvole za boravak i rad i biometrijske dozvole boravka od 30. siječnja 2018. do 29. siječnja 2025. mogao je ulaziti u Republiku Hrvatsku. U konkretnom slučaju ne radi se o nemogućnosti ulaska u Republiku Hrvatsku zbog pandemije, već je tužitelj vrijeme obustave rada (zatvaranje gradilišta) kao i vikende i godišnje odmore odabrao provesti u Bosni i Hercegovini s obitelji, a ne u Hrvatskoj, što je njegov slobodan odabir. Tužitelj pogrešno zaključuje da članka 150. stavak 2. Zakona o strancima daje mogućnost utvrditi razloge izbivanja iz Republike Hrvatske te odlučiti o opravdanosti. Upravo suprotno, članak 150. stavak 2. Zakona o strancima decidirano propisuje da se dugotrajno boravište ne može odobriti državljaninu treće zemlje koji izbiva iz Republike Hrvatske višekratno duže od 10 mjeseci ukupno ili jednokratno duže od 6 mjeseci te Zakon o strancima ne sadrži odredbu koja bi dala Ministarstvu da ocjenjuje razloge izbivanja i njihovu opravdanost. Institut dugotrajnog boravišta reguliran Zakonom o strancima podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje. Pri tome se tuženik poziva na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojima je potvrđeno stajalište da Zakon o strancima u slučaju stalnog boravka/dugotrajnog boravišta ne prepoznaje pojam ''opravdanog izbivanja iz Republike Hrvatske'' zbog poslovnih ili osobnih razloga (presude Usž-
640/17-2, Usž-599/19-3, Usž-974/21-3, Usž-1151/19-2, Usž-4103/21-4, Usž- 1331/2022-2 i Usž-3091/22-4).
5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), Sud je spor riješio bez rasprave, a nakon što je strankama, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
7. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
9. Odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20, 114/22, 151/22) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.
10. Stavkom 2. toga članka Zakona propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.
11. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 25. studenog 2018. do 17. ožujka 2023., dakle unazad 5 godina od podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište (17. ožujka 2023.) izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od 10 mjeseci ukupno, a što tužitelj niti ne spori.
12. Slijedom navedenog, imajući pri tome u vidu naprijed citirane odredbe Zakona o strancima, pravilan je zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa].
13. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.
14. Naime, tužitelj smatra da postoje opravdani razlozi zbog kojih je izbivao iz Republike Hrvatske duže od 10 mjeseci ukupno višekratno. Međutim, mjerodavni zakon (Zakon o strancima) ne poznaje iznimku glede duljine izbivanja iz Republike Hrvatske te tako ni iznimku vezanu uz opravdanost izbivanja duljeg od propisanog člankom 150. stavkom 2. Zakona o strancima. Ovakvo stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske (npr. presuda poslovni broj: Usž-4103/21-4 od 12. srpnja 2022.).
15. Također, pravilno tuženik navodi da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske 9. svibnja 2020. donio Odluku o izmjenama i dopunama odluke o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/20), kojom je državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku. Budući da je tužitelj imao izdane dozvole za boravak i rad i biometrijske dozvole boravka od 30. siječnja 2018. do 29. siječnja 2025. mogao je ulaziti u Republiku Hrvatsku. U konkretnom slučaju ne radi se o nemogućnosti ulaska u Republiku Hrvatsku zbog pandemije, već o odluci tužitelja da vrijeme obustave rada (zatvaranje gradilišta) kao i vikende i godišnje odmore provede u Bosni i Hercegovini s obitelji, a ne u Republici Hrvatskoj, što je njegov osobni odabir. Tužitelju je ostavljena mogućnost da u pet godina boravka u Republici Hrvatskoj iz nje izbiva 6 mjeseci jednokratno ili 10 mjeseci ukupno u roku od 5 godina od kada mu je odobren privremeni boravak. Tužitelj je imao mogućnost svoj privatni i poslovni život organizirati na način da zadovolji Zakonom propisane uvjete trajanja boravka.
16. Dakle, budući da su razlozi zbog kojih je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske duže od propisanog irelevantni za odluku u ovoj upravnoj stvari, Sud je ocijenio nesvrsishodnim i protivnim načelu ekonomičnosti provođenje dokaznih prijedloga tužitelja za njegovim saslušanjem te saslušanjem njegovog poslodavaca VZ i kolega iz firme UZ, JZ, NZ i ĆZ.
17. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 12. siječnja 2026.
Sudac:
Jasna Peroš Nikolić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Odvjetnik David Turkalj, Zagreb, Trg Drage Iblera 9
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ilica 335
3. U spis
