P-752/2024-47

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JJ iz [adresa] J 98, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 9. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tuženika odvjetnice Danijele Kuna, dana 12.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: -iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koja glasi: ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“ -iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 27.627,75 EUR (dvadesetsedamtisućašestodvadesesedameura sedamdeset petcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

1,95 € tekućom od 24.08.2006.

0,33 € tekućom od 30.09.2006.

33,58 € tekućom od 31.07.2007.

33,58 € tekućom od 04.08.2007.

33,58 € tekućom od 04.09.2007.

33,58 € tekućom od 05.10.2007.

33,58 € tekućom od 05.11.2007.

33,58 € tekućom od 05.12.2007.

59,62 € tekućom od 05.01.2008.

59,62 € tekućom od 05.02.2008.

59,62 € tekućom od 05.03.2008.

59,62 € tekućom od 07.04.2008.

59,62 € tekućom od 05.05.2008.

59,62 € tekućom od 06.06.2008.

59,62 € tekućom od 05.07.2008.

59,62 € tekućom od 04.08.2008.

59,62 € tekućom od 04.09.2008.

109,03 € tekućom od 02.10.2008.

131,63 € tekućom od 05.11.2008.

126,04 € tekućom od 05.12.2008.

140,41 € tekućom od 07.01.2009.

149,49 € tekućom od 14.02.1009.

152,50 € tekućom od 05.03.2009.

144,28 € tekućom od 04.04.2009.

146,11 € tekućom od 04.05.2009.

140,68 € tekućom od 04.06.2009.

239,08 € tekućom od 21.07.2009.

138,02 € tekućom od 06.08.2009.

140,88 € tekućom od 03.09.2009.

140,41 € tekućom od 03.10.2009.

138,27 € tekućom od 06.11.2009.

141,48 € tekućom od 02.12.2009.

114,40 € tekućom od 05.01.2010.

183,75 € tekućom od 03.02.2010.

150,11 € tekućom od 02.03.2010.

158,07 € tekućom od 03.04.2010.

157,67 € tekućom od 06.05.2010.

160,84 € tekućom od 02.06.2010.

181,29 € tekućom od 07.07.2010.

170,01 € tekućom od 09.08.2010.

195,78 € tekućom od 07.09.2010.

188,19 € tekućom od 05.10.2010.

288,99 € tekućom od 11.11.2010.

62,56 € tekućom od 03.01.2011.

192,87 € tekućom od 05.01.2011.

184,00 € tekućom od 21.01.2011.

188,25 € tekućom od 02.03.2011.

175,64 € tekućom od 02.04.2011.

195,41 € tekućom od 04.05.2011.

174,03 € tekućom od 29.06.2011.

202,16 € tekućom od 05.07.2011.

244,11 € tekućom od 01.08.2011.

260,96 € tekućom od 02.08.2011.

192,50 € tekućom od 01.09.2011.

232,23 € tekućom od 02.09.2011.

192,60 € tekućom od 03.10.2011.

191,07 € tekućom od 02.11.2011.

139,69 € tekućom od 02.12.2011.

51,40 € tekućom od 06.02.2012.

51,40 € tekućom od 13.02.2012.

182,42 € tekućom od 12.03.2012.

186,14 € tekućom od 26.04.2012.

220,83 € tekućom od 04.06.2012.

220,83 € tekućom od 30.06.2012.

19.018,90 € tekućom od 05.03.2014.,

po stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od iznosu 2.544,45 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 12.siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa u iznosu od 1.213,94 EUR (tisućudvjestotrinaesteura devedesetčetiricenta) – odbija se.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 11.lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 31.05.2006.godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9011462596, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 93.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 456,25 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 4,20% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tužitelj i tuženik su dana 04.03.2013. godine sklopili I. dodatak Ugovora o kreditu br. 9011462596 kojim su ugovorili poček (moratorij) otplate nedospjele glavnice na dan 05.03.2013. godine na rok od 6 mjeseci, počevši od 06.03.2013. godine do 05.09.2013. godine. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. god., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je sa tuženikom dana 21.12.2015. godine zaključio Aneks Ugovora o kreditu. Tuženik tužitelju u okviru provedene konverzije nije priznao postojanje preplate. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. U vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Dakako da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju, za razdoblje od dana 15.04.2007. godine pa do dana 30.09.2015. godine, u obvezi isplatiti novčani iznos od 55.000,00 kn. Kako je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a,,,kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.". Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl. 1115 ZOO-a,,Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva". Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da,, Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koja glasi:

"... sukladno odluci Banke o kreditiranju građana..."

-iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„...po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 55.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 15.04.2007. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja ра do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen je na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu broj 9011462596 od 31.5.2006.g. i to dijela u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika i kojim je ugovoreno da se anuiteti plaćaju u valuti CHF te na isplatu iznosa od 55.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno -preplatio" rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita. Tužitelj zahtjeve temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te odluci Vrhovnog suda Rev-2245/17. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće: Tuženik spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega, tuženik ističe kako je Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9011462596 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. propisano slijedeće: Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima..." .La citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu u CHF", neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR

Tuženik također dostavlja recentnu sudsku praksu: Prilog: -presuda ŽS u Osijeku, posl.br. Gž-311/17 od dana 22.3.2017.g.,- presuda ŽS u Osijeku, posl.br. Gž- 1853/16 od dana 14.09.2017.g. - sentenca ŽS u Varaždinu, posl.br. Gž-1654/2017-3 od 21.11.2018.g. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tube iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće". Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom ma mištetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u weis kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te vjerovatnosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora ma tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije ttu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno većim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." .Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju Hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO)." .Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti" na pregovaranje o pojedinim odredbama govora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor Svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer" poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje stran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju de on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim govornim klauzulama, te jasno navodi: Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila poznata sa svakom od točaka Ugovora.“. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi Banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a se s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.". Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke". Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.10. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ .Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez vođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno govorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja govornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59.propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od CL.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih popisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stupe, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni naplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu u vrijeme tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje govornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno Ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih govornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;"....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ..."proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;" (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB- a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom o%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa - na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. i elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope vno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007 i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. Cijena kredita financiranja u odnosu na prethodno razdoblje druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB! Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za je je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno je u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je sporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope ženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja kojem se tuženik protivi potrebno je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun su uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Naime, zakonodavac je kogentnim propisom Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa. Naime, novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st. 1. toč. 1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZPK) koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. - 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 - dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji…Strani drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U pisanom podnesku od 28. listopada 2025. (stranica 182 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke uređuje tužbeni zahtjev tako da glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koja glasi: ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“ -iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 28.841,69 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos

33,58 € tekućom od 15.08.2007.

33,58 € tekućom od 15.09.2007.

33,58 € tekućom od 15.10.2007.

33,58 € tekućom od 15.11.2007.

33,58 € tekućom od 15.12.2007.

33,58 € tekućom od 15.01.2008.

59,62 € tekućom od 15.02.2008.

59,62 € tekućom od 15.03.2008.

59,62 € tekućom od 15.04.2008.

59,62 € tekućom od 15.05.2008.

59,62 € tekućom od 15.06.2008.

116,62 € tekućom od 15.07.2008.

59,62 € tekućom od 15.08.2008.

59,62 € tekućom od 15.09.2008.

59,62 € tekućom od 15.10.2008.

59,62 € tekućom od 15.11.2008.

62,95 € tekućom od 15.12.2008.

77,32 € tekućom od 15.01.2009.

86,40 € tekućom od 15.02.2009.

89,41 € tekućom od 15.03.2009.

81,19 € tekućom od 15.04.2009.

83,02 € tekućom od 15.05.2009.

77,59 € tekućom od 15.06.2009.

175,99 € tekućom od 15.07.2009.

74,93 € tekućom od 15.08.2009.

77,79 € tekućom od 15.09.2009.

77,32 € tekućom od 15.10.2009.

75,18 € tekućom od 15.11.2009.

78,39 € tekućom od 15.12.2009.

63,09 € tekućom od 15.01.2010.

120,66 € tekućom od 15.02.2010.

87,02 € tekućom od 15.03.2010.

94,98 € tekućom od 15.04.2010.

94,58 € tekućom od 15.05.2010.

97,75 € tekućom od 15.06.2010.

118,20 € tekućom od 15.07.2010.

106,92 € tekućom od 15.08.2010.

132,69 € tekućom od 15.09.2010.

125,10 € tekućom od 15.10.2010.

237,39 € tekućom od 15.11.2010.

51,60 € tekućom od 15.12.2010.

51,60 € tekućom od 15.01.2011.

132,40 € tekućom od 15.02.2011.

136,65 € tekućom od 15.03.2011.

124,04 € tekućom od 15.04.2011.

151,79 € tekućom od 15.05.2011.

130,41 € tekućom od 15.06.2011.

156,96 € tekućom od 15.07.2011.

206,76 € tekućom od 15.08.2011.

223,61 € tekućom od 15.09.2011.

155,15 € tekućom od 15.10.2011.

37,35 € tekućom od 15.11.2011.

155,25 € tekućom od 15.12.2011.

155,25 € tekućom od 15.01.2012.

103,87 € tekućom od 15.02.2012.

35,82 € tekućom od 15.03.2012.

35,82 € tekućom od 15.04.2012.

146,60 € tekućom od 15.05.2012.

150,32 € tekućom od 15.06.2012.

183,50 € tekućom od 15.07.2012.

183,50 € tekućom od 15.08.2012.

544,86 € tekućom od 15.09.2012.

143,68 € tekućom od 15.10.2012.

37,33 € tekućom od 15.11.2012.

951,57 € tekućom od 15.12.2012.

37,33 € tekućom od 15.01.2013.

37,33 € tekućom od 15.02.2013.

37,33 € tekućom od 15.03.2013.

238,90 € tekućom od 15.04.2013.

1.746,44 € tekućom od 15.05.2013.

48,97 € tekućom od 15.06.2013.

40,26 € tekućom od 15.07.2013.

19.018,90 € tekućom od 05.03.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

4. U pisanom podnesku od 26. studenog 2025. (stranica 182 spisa) uređuje tužbeni zahtjev sukladno drugoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka financijsko- knjigovodstvene struke tako da glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:-iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koja glasi: ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“ -iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9011462596, sklopljenog dana 31.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.06.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-1166/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 27.627,75 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

1,95 € tekućom od 24.08.2006.

0,33 € tekućom od 30.09.2006.

33,58 € tekućom od 31.07.2007.

33,58 € tekućom od 04.08.2007.

33,58 € tekućom od 04.09.2007.

33,58 € tekućom od 05.10.2007.

33,58 € tekućom od 05.11.2007.

33,58 € tekućom od 05.12.2007.

59,62 € tekućom od 05.01.2008.

59,62 € tekućom od 05.02.2008.

59,62 € tekućom od 05.03.2008.

59,62 € tekućom od 07.04.2008.

59,62 € tekućom od 05.05.2008.

59,62 € tekućom od 06.06.2008.

59,62 € tekućom od 05.07.2008.

59,62 € tekućom od 04.08.2008.

59,62 € tekućom od 04.09.2008.

109,03 € tekućom od 02.10.2008.

131,63 € tekućom od 05.11.2008.

126,04 € tekućom od 05.12.2008.

140,41 € tekućom od 07.01.2009.

149,49 € tekućom od 14.02.1009.

152,50 € tekućom od 05.03.2009.

144,28 € tekućom od 04.04.2009.

146,11 € tekućom od 04.05.2009.

140,68 € tekućom od 04.06.2009.

239,08 € tekućom od 21.07.2009.

138,02 € tekućom od 06.08.2009.

140,88 € tekućom od 03.09.2009.

140,41 € tekućom od 03.10.2009.

138,27 € tekućom od 06.11.2009.

141,48 € tekućom od 02.12.2009.

114,40 € tekućom od 05.01.2010.

183,75 € tekućom od 03.02.2010.

150,11 € tekućom od 02.03.2010.

158,07 € tekućom od 03.04.2010.

157,67 € tekućom od 06.05.2010.

160,84 € tekućom od 02.06.2010.

181,29 € tekućom od 07.07.2010.

170,01 € tekućom od 09.08.2010.

195,78 € tekućom od 07.09.2010.

188,19 € tekućom od 05.10.2010.

288,99 € tekućom od 11.11.2010.

62,56 € tekućom od 03.01.2011.

192,87 € tekućom od 05.01.2011.

184,00 € tekućom od 21.01.2011.

188,25 € tekućom od 02.03.2011.

175,64 € tekućom od 02.04.2011.

195,41 € tekućom od 04.05.2011.

174,03 € tekućom od 29.06.2011.

202,16 € tekućom od 05.07.2011.

244,11 € tekućom od 01.08.2011.

260,96 € tekućom od 02.08.2011.

192,50 € tekućom od 01.09.2011.

232,23 € tekućom od 02.09.2011.

192,60 € tekućom od 03.10.2011.

191,07 € tekućom od 02.11.2011.

139,69 € tekućom od 02.12.2011.

51,40 € tekućom od 06.02.2012.

51,40 € tekućom od 13.02.2012.

182,42 € tekućom od 12.03.2012.

186,14 € tekućom od 26.04.2012.

220,83 € tekućom od 04.06.2012.

220,83 € tekućom od 30.06.2012.

19.018,90 € tekućom od 05.03.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011462596 , Izvadak iz zemljišne knjige, Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011462596 od 04.03.2013., Pregled uplata po kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9018079070 od 21.12.2015., dopis PBZ d.d. od 11.11.2015., Izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015.,Izvadak otvorenih stavaka na dan 30.rujna 2015., proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., izvršio uvid u pisana očitovanja vještaka, saslušao i dopunski saslušao vještaka financijsko knjigovodstvene struke, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu 31.svibnja 2006. broj 9011462596 ( stranica 4 spisa) proizlazi da je sklopljen između Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb kao kreditora i JJ iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika. Člankom 1. navedenog ugovora banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 93.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je za otplatu kredita u banci i adaptaciju (čl. 2.).

Člankom 4. st. 1. navedenog ugovora ugovoreno je da na kredit u otplati korisnik kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20% godišnje, a st.2.navedenog članka ugovoreno je da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine s time da kamatna stopa iz toče 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. St. 3. navedenog članka ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno sa njima. da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Člankom 7. ugovoren je rok otplate kredita 360 mjeseci. Prijenos kredita u otplatu je na dan koji odredi korisnik kredita s tim da prijenos kredita u otplatu ne može biti izvan roka od mjesec dana nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja kredita iz toč.3.2. ugovora ,ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita (st.1.). Kredit u iznosu od 93.300,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora(st.2.). U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog ugovora ,korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kad mi je obavijest dostavljen smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci .Ova obavijest je sastavni dio ugovora (st.3.). U čl.12.t.9 ugovoreno je da potpisom Ugovora Korisnik kredita i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

8.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1166/06 dana 01.06.2006. (stranica 9. spisa).

9.Dana 04. ožujka 2013. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su i I Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011462596 (stranica 18 spisa).

10.Tužitelj JJ, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da se ne može točno sjetiti zbog proteka vremena, misli da je to bilo 2004 ili 2006. godine, trebala su mu sredstva za otplatu kredita za adaptaciju kuće, u svezi čega se odlučio na podizanje kredita. Nije obilazio banke već je po preporuci prijateljice koja je bila zaposlena u Privrednoj banci Zagreb, Poslovnica Osijek, se odlučio na podizanje kredita u navedenoj banci. U Privrednoj banci ponuđen mu je kredit u valuti CHF. Rečeno mu je da je to kredit sa povoljnijim uvjetima, da je stabilna valuta, da se tečaj nije mijenjao 30 godina, te su ga tako na neki način uvjerili da je to dobar proizvod i da uzme taj kredit. Koliko se sjeća nisu spominjali rizik tečaja CHF ali ne može 100% tvrditi. Dobio je gotov tekst ugovora na potpis, nije imao vremena detaljno ga čitati, vjerovao je banci. Rata mu je bila pojašnjena, znao je visinu rate. U ugovoru je pisalo promjenjiva kamatna stopa, međutim izašao je iz banke u uvjerenju da je to samo mrtvo slovo na papiru. Nije mu rečeno da se rata kredita može značajno povisiti, te je očekivao eventualno nekakva sitna odstupanja od početne rate. S ugovorom je išao kod javnog bilježnika koji mu je rekao da se ugovor solemnizira za slučaj da ne vrši redovnu otplatu. Da je znao da će se rata kredita mijenjati ni u ludilu ne bi podigao taj kredit, niti bi bio platežno sposoban za taj kredit. U vrijeme podizanja ugovora o kreditu bio je zaposlen koliko se sjeća u auto kući Remix, na radnom mjestu prodajni savjetnik. Nije imao privatnu firmu, niti obrt. Kredit je utrošio u svrhu u koju je podignut. Kredit je sam otplaćivao, uplatama kod banke. Kredit je otplatio. Naime, s obzirom da je došao u situaciju da ne može otplaćivati kredit morao je prodati kuću i taj kredit otplatiti. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li mu je osobni bankar pojasnio koji bi to parametri mogli utjecati na promjenu kamatne stope, tužitelj je izjavio da koliko se sjeća mu to nije pojašnjavao. Početna rata je bila oko 2.000,00 kuna, da bi narasla na 3.500,00 do 3.700,00 kuna. Zbog toga je upao u velike financijske probleme, te je bio u situaciji da odluči da li će platiti ratu kredita 1 mj. ili će platiti režije. U to vrijeme je bivša supruga ostala bez posla te je uzdržavao cijelu obitelj. Kada se rata kredita počela značajno povisivati i tečaj CHF počeo rasti išao je u banku pitati o čemu se radi, međutim bankarica je samo slegnula ramenima i rekla da čekaju naputak uprave. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li mu je bankar objasnio da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na HRK, tužitelj je izjavio da mu to nije bilo pojašnjeno kod sklapanja ugovora, odnosno uopće o tome nisu razgovarali, te je to tek kasnije saznao iz novina. On osobno je vraćao rate kredita. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je mogao intervenirati u pojedine odredbe ugovora, tužitelj je izjavio da je to bila špranca ugovora i on tu nije ništa mogao promijeniti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li zna što je promjenjiva kamatna stopa, tužitelj je izjavio da sada ima određene informacije, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imao o tome nikakve informacije. Njemu je prezentirano da je to samo navedeno na papiru, ali da se to u praksi ne događa. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je u banci ili kod javnog bilježnika pri potpisivanju ugovora izjavio da mu nešto nije jasno vezano za ugovor, tužitelj je izjavio da u načelu nije, jer je izgradio neki odnos povjerenja prema ljudima u banci, te je bio došao po preporuci i nije dvojio da nešto nije u redu, odnosno da ima nekih stvari u ugovoru koje bi njemu mogle naštetiti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li kada je došao u poslovnicu banke, a nakon povećanja rate kredita, stavljao kakve prigovore, tužitelj je izjavio da je došao kod iste osobne bankarice i pitao što da radi, te što je preporuka i rečeno mu je da se čeka naputak uprave. Pisani prigovor nije podnosio. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li mu je sklapanjem sporazuma kojim je provedena konverzija umanjena obveza, tužitelj je izjavio da se ne može svega sjetiti, pretpostavlja da tuženik posjeduje svu dokumentaciju. Ne sjeća se ničeg osim da je bio nekakav reprogram, zbog proteka vremena ne može se sjetiti (stranica 178 spisa).

11.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koja je u pisanom nalazu i mišljenju od 7.svibnja 2025. (stranica 125-151 spisa) naveo:

Visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 9011462596 zaključenog dana 31. svibnja 2006. godine između tužitelja AJ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. po osnovu povećanja kamatne stope, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 3.637,89 EUR, te po osnovu tečajne razlike, uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelj iznosi 6.184,90 EUR.

Svakomjesečne razlike pobrojane su na stranicama 26. do 26. ovog pismenog Nalaza i mišljenja a u kojim iznosima je oduzeto kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoren.

Datumi uplata pobrojani su u tabelarnom pregledu na stranicama 13. do 17. ovog pismenog Nalaza i mišljenja, a u kojem tabelarnom pregledu je vidljivo da je tužitelj VJ u pojedinim mjesecima kasnio s plaćanjima.

11.1. U pisanom očitovanju od 3. rujna 2025. (stranica 165 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke naveo je da se na navedeni pismeni Nalaz i mišljenje očitovao punomoćnik tuženika svojim Podneskom od 27. kolovoza 2025. godine navodeći da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorena volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Vještak je naveo da je pismeni Nalaz i mišljenje izradio je sukladno zadatku iz Rješenja suda. Nalazom nije utvrđeno koja je visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju. Navedeno nije bio zadatak vještačenja. Između tužitelja i tuženika nije provedena konverzija budući da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

11.2.U pisanom očitovanju od 16.listopada 2025. (stranica 171 spisa) vještak financijsko knjigovodstvene struke je naveo u svezi iznesenih primjedbi da uvidom u pismeni Nalaz i mišljenje utvrdio je da istim nije obuhvatio razliku s osnove promjene tečaja na dan prijevremenog cjelokupnog zatvaranja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je vidljivo iz Pregleda uplata po kreditu dana 05. ožujka 2014. godine tužitelj je izvršio uplatu u iznosu od 87.096,21 CHF odnosno 547.501,93 kune. Kada se navedena uplata pomnoži sa tečajem na dan isplate kredita koji je iznio 4,640891 vidljiv je sljedeći rezultat:

87.096,21 CHF x 4,640891 = 404.204,02 kune

Prema naprijed navedenim podacima vidljiva je preplata tečajne razlike između iznosa naplaćenog od strane Banke prilikom zatvaranja kredita i uplate pomnožene s tečajem na dan isplate kredita kako slijedi

ukupno neplaćeno 547.501,93 kune

uplata CHF x početni tečaj 404.204,02 kune

razlika 143.297,91 kuna/ 19.018,90 EUR

Vještak je dao tabelarni svakomjesečni pregled utvrđenih razlika.

Vještak je naveo da je punomoćnik tuženika dana 23. rujna 2025. godine dostavio podnesak sudu u kojem navodi da se u svom Očitovanju od 02. rujna 2025. godine na njegov Podnesak od 27. kolovoza 2025. godine nije očitovao na prigovore tuženika, te predlaže da otklonim prigovore tuženika.

Pismeni Nalazom i mišljenjem na stranici 6. naveo je kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. primjenjivala po predmetnom Ugovoru od dana zaključenja istog do otplate u cijelosti .

Vještak navodi da može ponoviti, kao što je to naveo u svom Očitovanju od 02. rujna 2025. godine da između tužitelja i tuženika nije provedena konverzija budući da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Glede primjedbi punomoćnika tuženika da se vještačenjem ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koje je tuženik obračunavao na glavnicu kredita a koje nezakonita. Vještak je naveo da primjedbe dane od strane punomoćnika tuženika ne utječe na dani pismeni Nalaz i mišljenje, dok kada se u obzir uzme primjedba punomoćnika tužitelja mijenja svoj Zaključak dan na stranici 27. pismenog Nalaza i mišljenja od 07. svibnja 2015. godine te isti sada glasi:

Visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 9011462596 zaključenog dana 31. svibnja 2006. godine između tužitelja AJ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. po osnovu povećanja kamatne stope, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 3.637,89 EUR. te po osnovu tečajne razlike, uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelja iznosi 25.203,80 EUR, odnosno sveukupno 28.841,69 EUR.

Svakomjesečne razlike pobrojane su na stranicama 2.do 4. ovog pismenog Očitovanja a u kojim iznosima je oduzeto kada je tečaj bio niži na početno ugovoren. Datumi uplata pobrojani su u tabelarnom pregledu na stranicama 13. i 17, pismenog Nalaza i mišljenja od 07. svibnja 2025. godine, a u kojem tabelarnom pregledu je vidljivo da je tužitelj VJ u pojedinim mjesecima kasnio s plaćanjem.

11.3.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda dana 24.listopada 2025. je izjavio da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, kao i pisanog očitovanja od 16. listopada 2025. godine. Njegov konačni izračun je u pisanom očitovanju od 16. listopada 2025. godine, te je u navedenom očitovanju odgovorio na sve primjedbe tužitelja i tuženika kod kojih ostaje. Vještak je izjavio da su u izračun uzete u obzir negativne razlike tečaja dok tijekom otplate kredita kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene, što je vidljivo na stranici 6 nalaza. Također je dao i pregled uplata na koji se i danas poziva punomoćnik tuženika. Izračun je dan na datume uplata (stranica 177 spisa).

11.4.U pisanom podnesku od 17.studenog 2025. (stranica 194 spisa) vještak je naveo da sukladno primjedbi punomoćnika tuženika izvršio je uvid u pismeni Nalaz i mišljenje danog 07. svibnja 2025. godine te utvrdio da je doista omaškom prikazao uplatu izvršenu 15. studenog 2012. godine u iznosu od 30.000,00 kuna, a ne 3.000,00 kuna kako je to vidljivo iz pregleda uplata. S obzirom na navedeno u nastavku ovog Očitovanja mijenja izračun dan na stranicama 16. 17. i 18. pismenog Nalaza i mišljenja iz svibnja 2025. godine. Iz prednjeg tabelarnog prikaza vidljivo je da je na ime Ugovora o kreditu tužitelj VJ tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. do dana prijevremenog zatvaranja kredita mjeseca veljače 2014. godine uplatio iznos od 229.106,77 kune, odnosno više od prvog. S obzirom na naprijed navedeno, kao i prednjeg tabelarnog prikaza vidljiva je razlika između uplata tužitelja AJ te početno ugovorenog plana i početnog tečaja. S obzirom na ispravljenu omašku također korigira tabelarni pregled dan na stranicama 2. do 4. u pismenom Očitovanju na Podnesak punomoćnika tužitelja i tuženika od 16. listopada 2025. godine, tako da preplata ukupno iznosi 25.258,17 EUR ( kamata 3.226,74 EUR plus tečajna razlika 22.031,43 EUR). U svezi prijedloga punomoćnika tuženika da se dopuni Nalaz i mišljenje na način da se prikaže tabelarni pregled samo pozitivnih tečajnih razlika, vještak je naveo da kako je svakomjesečni tečaj u mjesecu srpnju 2006.,te u vremenskom razdoblju od mjeseca listopada 2006. godine do mjeseca rujna 2008. godine bio niži od tečaja na dan isplate kredita u nastavku ovog očitovanja daje tabelarni pregled samo pozitivnih tečajnih razlika: Ukupno: 27.627,75 EUR ( kamata 3.226,74 EUR plus tečajna razlika 24.401,01 EUR).

11.5. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja kao i pisanog očitovanja. U svezi primjedbe tuženika dostavio je dopunu nalaza i mišljenja, te u istoj iznio izračune sukladno primjedbama tuženika, budući da je doista prilikom izrade prvotnog pismenog nalaza i mišljenja uzeo u obračun 30.000,00 kuna umjesto 3.000,00 kuna. Slijedom navedenog u dopuni pismenog nalaza i mišljenja od 14. studenog 2025. umanjio je ukupni izračun za razliku od 27.000,00 kuna. U dopuni je također sukladno zahtjevu punomoćnika tužitelja dan izračun ne uzimajući u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog budući da kamata nije bila niža od početno ugovorenog. U dopuni nalaza i mišljenja dao je varijantu izračuna sa uključenim negativnim stavkama, tj. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog te dao varijantu izračuna ne uzimajući u obzir razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Preplaćeni iznosi kamate i tečaja prikazani su u posebnim kolonama i zbirno. U konkretnom slučaju nije bilo kašnjenja u plaćanju. Izračun je dao na datume uplata. Izvršio je uvid u e -komunikaciju u postavljeni tužbeni zahtjev od 26. studenog 2025., te se kao vještak financijsko knjigovodstvene struke može očitovati da je postavljen sukladno dopuni nalaza i mišljenja, a zatezne kamate tekuće od datuma uplata pojedinih anuiteta. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je u konkretnom slučaju provedena konverzija prema ZID ZPK, vještak je izjavio da nije, te da se radi o otplaćenom kreditu, tj. navedeni kredit je otplaćen 05. ožujka 2014. godine (stranica 205 spisa).

12.Dakle,odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st. 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14.Temeljem odredbe čl. 327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15.Prvenstveno je za istaći u ovoj pravnoj stvari u odnosu na navode tuženika da je u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu provedena konverzija temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), da su ti navodi tuženika neosnovani jer je u postupku utvrđeno da priloženi Dodatak ugovora o kreditu od 21.12.2015.(stranica 24 spisa) se odnosi na ugovor broj 9018079070,a ne na predmetni ugovor. Također vještak financijsko-knjigovodstvene struke u pisanom očitovanju (stranica 165 spisa),te saslušan na ročištu kod suda (stranica 205 spisa) je naveo da u konkretnom slučaju nije provedena konverzija prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te se radi o kreditu koji je otplaćen 5.ožujka 2014. godine tj. prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16.Na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu 31. svibnja 2006., koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga s obzirom na izloženo navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

17.Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.). Za napomenuti je da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije naveo ime, prezime i adresu svjedoka osobnog bankara čije saslušanje je predložio u odgovoru na tužbu (stranica 46 spisa).

18.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022., objavljena 01.prosinca 2022. – Zahtjev broj 38541/21).

19.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a kako je to navedeno u izreci (čl. 4., čl. 247., čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

20.Dakle, odredba čl. 502 ZPP, te odredbe ZZP (čl. 118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

22.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

23.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji konačni izračun u dopuni nalaza i mišljenja od 17.studenog 2025. (stranica 194 spisa) je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, a vještak saslušan kod suda dao jasna stručna i logična obrazloženja s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko - knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi

- preplatio tuženiku ukupno iznos od 27.627,75 EUR (više plaćeno zbog povećanja kamatne stope u iznosu od 3.226,74 EUR, te više plaćeno zbog povećanja tečaja u iznosu od 24.401,01 EUR). S obzirom na izloženo sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl. 1115. ZOO/05; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25.Za napomenuti je da s obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu povećanja kamatne stope i tečajne razlike, da je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, dok prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke tijekom otplate kredita kamatna stopa nije nikada bila manja od početno ugovorene. Dakle, za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove, te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

26.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (245. st. 1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu), dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 11.lipnja 2019. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

26.3.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, s obzirom na izloženo nije osnovan prigovor zastare

27.Tužitelj je u pisanom podnesku od 26. studenog 2025. snizio prethodno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu od 28. listopada 2025.,što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik protivio (stranica 205 spisa),te je stoga s obzirom na sve naprijed izloženo sud s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu odbio(28.841,69 EUR-

28.Za navesti je da je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu, te je po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka u dopuni nalaza i mišljenja, a potom u pisanom podnesku od 26.11.2025. sa konačnim izračunom vještaka u dopuni nalaza i mišljenja od 17.11.2025., pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine – točka 4.).

29.Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke odnosno dopuni vještačenja specificirao tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

30.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP.

30.1.Tužitelj je uspio u postupku po osnovi 100 % a po visini 95,61%,što iznosi 195,61,te kada se navedeni iznos podijeli sa 2 (osnova i visina) proizlazi uspjeh tužitelja u postupku od 97,80%,a uspjeh tuženika od 2,2%. Primjenom metode iz čl.154.st.2. ZPP oduzimanjem manjeg postotka od većeg utvrđen je uspjeh tužitelja u postupku od 95,6%,pa s obzirom na navedeno prema mišljenju ovog suda tužitelju pripada naknada parničnog troška temeljem odredbe čl.154.st.5. ZPP.

30.2..Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu 2.544,45 EUR od koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za:

sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 100 bodova,

sastav četiri obrazložena pisana podneska po Tbr.8.t.1. u iznosu od po 100 bodova i to podnesaka od 26.08.2025.,28.10.2025.,04.11.2025. i 26.11.2025.,

te za sastav pisanih podnesaka od 23.08.2024. i 18.02.2025. po Tbr. 4 u visini od po 25 bodova,

te za zastupanja na ročištima kod suda dana 21.01.2025.,24.10.2025. i 09.12.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova.

, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 EUR( 900,00 kn) plus trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR.

31.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek 12.siječnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika