Poslovni broj: P-1275/2023-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice UC z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu br. 312853 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 19.08.2008.g. kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tako što je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativima u kunama po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici

- iznos od 12.517,13 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 01. listopada 2015.godine pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine

-iznos od 2.304,51 EUR

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu br. 312853 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 19.08.2008.g. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita“, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 779,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.945,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 01. listopada 2015.godine pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine . "

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove prigovora o prebijanju u iznosu od 2.000,29 eura zatezne kamate tekuće od dana 18.02.2016. g. pa do 31.12.2022.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 01.01.2023.g. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

.

VI. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.750,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila 19.08.2008. g. u Rijeci ugovor o kreditu broj 312853 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke pod brojem ovjere OV- 166050/08 kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje novčani iznos od 132.200,00 CHF. Riječ je o potrošačkom, stambenom kreditu s rokom otplate od 27 godina kojim je tužiteljica riješila svoje stambeno pitanje kupivši stan na adresi svog prebivališta. Navodi da je riječ o standardiziranom ugovoru na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Podnosi ovu tužbu jer smatra da su ništave pojedine ugovorne odredbe i to čl. 7. ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula te odredba čl. 5.1. o plaćanju naknade za korištenje kredita. Smatra da su navedene ugovorene odredbe suprotne općim načelima obveznog prava te odredbama čl. 81. st. 1. i 84. Zakona o zaštiti potrošača, Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 potvrđenu odlukom Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. Ističe da je 17.02.2016. g. sa tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice da nije obeštećena u cijelosti na način da se vraća u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazila da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Stoga traži da sud utvrdi ništavim odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za korištenje te traži isplatu iznosa od 23.546,59 eura s kamatama i troškovima postupka a prema konačno postavljenom zahtjevu iz podneska od 08. travnja 2025. g. a nakon izvršenog vještačenja. Utuženi iznos odnosi se na 12.517,13 eura na ime preplaćenih tečajnih razlika nastalih do 30.09.2015.g.,iznos od 2.304,51 eura na ime dospjele nepodmirene zakonske zatezne kamata na iznos preplaćenih tečajnih razlika do 30.09.2015.g., iznos od 7.945,06 eura na ime nepriznatog iznosa umanjenja glavnice te 779,89 eura na ime plaćene naknade na obradu kredita.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći da su stranke ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare te navodi da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje navodi da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda na tu presudu . Tužitelj da nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tako da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Podredno ističe prigovor prijeboja tužiteljevog potraživanja koje je predmet ove parnice sa preplatom koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita a po osnovi Dodatka broj 1. ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. To stoga što je Sporazumom o korištenju pretplate utvrđena pretplata tužitelja po osnovi Ugovora kreditu u iznosu od 2.000,29 eura a tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene pretplate koristio za podmirenje 50 % dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Stoga podnosi prigovor prijeboja za iznos od 2000,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama te predlaže donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Stranke su prihvatile matematički obračun vještaka te se odrekle njegovog saslušanja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

5. Neosnovano tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. To stoga što je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nepoštena. Sporni ugovor o kreditu je potrošački ugovor a odredbom člana 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (NN-96/03 i dr.) je propisano da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Identične odredbe sadrži i član 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je na snazi u ovom trenutku i koji je usklađen s Direktivom vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U tom smislu govori i praksa suda Europske unije u vezi s nepoštenim odredbama o prorogaciji sudske nadležnosti prema sjedištu trgovca. Tako je sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. g. godine u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača ima smatrati nepoštenom u smislu članka 3.Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o ovoj odredbi pregovaralo. Osim toga predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici prednika tuženika u Rijeci pa u obzir dolazi i primjena odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku.

6. Nesporno je da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 312853 dana 19.kolovoza 2008.g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 132.200,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.11 ) a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 27 godina a u 324 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni- za kupnju kuće, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužiteljice koja je navela da je kreditnim sredstvima kupila kuću u [adresa], na adresi [adresa] u kojoj živi.

7. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare u kolektivnim sporovima riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g.Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužiteljice za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamata počela bi teći od 13. lipnja 2014. g,. i istekla bi 13. lipnja 2019. g. dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 9. lipnja 2023.g. potraživanje tužitelja nije zastarjelo u odnosu na tečajne razlike što ne bi bila niti ni u odnosu na preplatu nastalu zbog razlike u kamatnoj stopi. Ovo stoga što je za oba pitanja kolektivna presuda za banku prednika tuženika pravomoćna od 14. lipnja 2018. g.

8.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužene banke su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. .S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. No i tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvog posebnog govora/ upozorenja o valuti CHF a kredit u toj valuti je uzela jer joj je bio najpovoljniji glede roka otplate.

10.Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljicom, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP-a/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pregovaralo pa okolnost što je predmetni ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanost dijela odredbe čl. 7 među strankama zaključenog Ugovora tj. odredbe Ugovora kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula u CHF.

11.Tuženik neosnovano smatra da se presude, donesene u kolektivnom sporu, ne protežu na konkretni ugovor. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužiteljica ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

12.Slijedom navedenog, sud u ovom postupku vezan je utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

13. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača joj nije ni osporeno od strane tuženika.

14. Među strankama je bilo sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da joj zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja.

15. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

19. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužiteljice ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

22. Kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO s tim što je tužitelj već uglavničio dospjelu kamatu a na ostatak tražio kamatu od dana konverzije. U postupku je zapravo sporno ima li tužiteljica pravo na obeštećenje temeljem ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bez obzira na sklopljeni Aneks ugovora pri čemu nije bilo od značaja utvrđivati da li je neka odredba Aneksa ugovora ništava.

23. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

24. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je dovela u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

25. Međutim, tužiteljica, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužiteljici pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

26. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

28.Ovdje treba navesti i da ništav ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništavosti naknadno nastane da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ( čl. 148. st. 2. ZOO-a )te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti ( čl. 157. st. 23. ZOO-a ).

29. Slijedom navedenog tužiteljica ima i dalje pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ni ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1., 324. i 1111. ZOO-a. Ovdje treba navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15 , C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede u djelotvornoj zaštiti od nepoštenih ( ništetnih ) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništavosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene trebale bi se tumačiti na načni koji je povoljniji za potrošača ( čl .86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača-NN-96/03 i dr. Tužiteljica se nije ni odrekla prava na restituciju

30.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze ( 28.09.2008. g.) do izračuna konverzije ( 30.09.2015. g.) a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate iznosi ukupno 12.517,13 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne razlike po navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015. g. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 15.071,15 kn) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.09.2015. g. ( manje priznati iznos preplate ) iznosi 14.82,164 eura. ( konvertirani iznos) (12.517,13 eura glavice i 2.304,51 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata ) ; iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije ( 30. rujna 2015. g.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 7.945,06 eura. Tuženik da je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale načni konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vještak je naveo i da sve uplate tužiteljice do zaključno 30. runa 2015.g. pa tako i dijelovi uplate koje su predmet sudskog postupka su iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

31. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka i uredila je svoj zahtjev u odnosu na isti. Tuženik također nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka.

32. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužiteljice vezano za preplate kao i za dospjele zakonske zatezne kamate do konverzije ( točka II izreke ove presude ) , pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Zbog izloženoj je zahtjev tužiteljice usvojen na način kao u točki II izreke.

33.Zahtjev tužiteljice za isplatom 7.945,06 eura kao iznosa preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. tj. do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužiteljici. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadnu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo povrat preplaćenih anuiteta i kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze.

34. Tužiteljici je dosuđeni iznos određene tijek zateznih kamata od konverzije budući je iznos kamata po pojedinom anuitetu od plaćanja do konverzije tužiteljica uglavničila i tražila kroz zasebni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.304,51 euro. Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Dospjelu kamatu tužiteljica je tražila kako je već navedeno u apsolutnom iznosu sukladno izračunu vještaka koji je prihvaćen od obje parnične stranke.

35. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

36. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi isplaćenih preplata utvrđenih u postupku konverzije u iznosu od 2.000,29 eura, takav prigovor tuženika nije osnovan jer ne postoji ovo potraživanje tuženika. Glede zahtjeva tužitelja uzeti su u obzir svi efekti konverzije pa tako i preplata u iznosu od 2.000,29 eura (15.071,15 kn) tako da nema govora o dvostrukoj naplati duga.

37. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje sud nalazi da su i dijelovi ove odredbe čl. 5. ništetni.

38.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

39. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 35 o jednokratnoj naknadi za korištenje a ta ugovorna odredba tj. dio iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela da joj je poznato da joj je naplaćena naknada jer bez te naplate ne bi ni dobila kredit no u banci joj nisu rekli na što se odnosi ta naknada niti su je specificirali. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbi čl .5. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,25 % od odobrenog kredita. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita . Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. To tuženik nije učinio i u tom pravcu je tužiteljica iskazivala u svom iskazu. I Sud Europske unije je u presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

40. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 779,89 eura koliko je prilikom isplate kredita dana 28.08.2008. naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužiteljice s kamatom od dana isplate kako je to tražila tužiteljica.

. 41.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g.

izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 28. kolovoza 2008. g. ; tužba je podnesena 09.06.2023. ;ništavost ove odredbe čl. 5. ugovora ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu u razmjeru od 71 % a tuženik u razmjeru od 29%. To nadalje znači da tužiteljici pripada 42 % od priznatog troška. Priznat joj je trošak sastava tužbe i podneska od 26.02.2024. g. u visini od po 250 bodova, sastav podneska od 07.04.2025. .g u visino d 125 bodova ( Tbr.8/2 jer se ne radi obrazloženom podnesku već o preciziranju zahtjeva), zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 11.06.2024. g. i 20.11.2025. g. u visini od po 250 bodova, a na ročištu 11.03.2024. g. u visini od 125 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom pripremnom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om ukupno iznosi 3125 eura a kako tužiteljici pripada 42 % trošak priznati iznos je 1250 eura. Tome treba pridodati i 500,00 eura za vještačenje koji trošak je priznat kao neophodna u punom iznosu pa je ukupni trošak tužiteljice 1.750,00 eura, U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška je odbijen iz već navedenih razloga.

U Rijeci, 12.siječnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužiteljici po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika uplatu pristojbe na tužbu sukladno uspjehu tužiteljice u sporu ( 71 % ) i to u iznosu od 100,08 eura

U Rijeci , 12.01.2026.