Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-141/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu 1. tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 2. prosinca 2025. u prisutnosti 1. tužitelja osobno, punomoćnika 1. i 2. tužitelja i punomoćnika tuženika, 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3898860 koji su dana 30. siječnja 2007.g. sklopili Ana Brkiš, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i kao prednica 1. tužitelja EI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja HI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti solidarno 1. tužitelju EI i 2. tužitelju HI iznos od 323,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

- 2

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi solidarno 1. tužitelju EI i 2. tužitelju HI troškove postupka u iznosu od 1.587,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ZI podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 30. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 158-50-3898860 koji ugovor je ovjeren pod poslovnim brojem: OU-114/2007 dana 30. siječnja 2007. od strane javnog bilježnika Ivan Čubelića, da joj je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 16.274,69 CHF kojim joj se tuženik obvezao staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca te da je dana 17. veljače 2014. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Navela je da je odredbom čl. 3. predmetnog ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu nje kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 3. ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ju je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Smatra da joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno

- 3

temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Navela je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik joj je odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita dana 1. veljače 2007. za iznos od 2.438,47 kn, odnosno današnjih 323,64 EUR kao troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica smatra da je odredba članka 3. predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložila je utvrditi ništetnom odredbu članka 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 323,64 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da nije sporno da je sa tužiteljicom sklopio dana 30. siječnja 2007. predmetni ugovor o kreditu kojim je stavio na raspolaganje tužiteljici iznos 16.274,69 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu. Naveo je da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a da je tužiteljici ne samo pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo da nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade te da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Naveo je da je prije zaključenja ugovora, objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Istaknuo je i prigovor zastare. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Valja dodati da je tužiteljica ZI tijekom postupka preminula te je nakon prekida postupak nastavljen sa njezinim nasljednicima 1. tužiteljem EI i 2. tužiteljem HI.

4. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 158-50-3898860 od 30. siječnja 2007. (str. 5-9 spisa), otplatni plan (str. 10-14 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 15-20 spisa), otplatnu tablicu (21-23 spisa), potvrdu tuženika od 16. prosinca 2024. (str. 36 spisa) i rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ana Podoreški iz [adresa] poslovni broj O-138/2025 od 26. veljače 2025. iza pok. ZI (str. 39- 40 spisa) te je proveo saslušanje 1. tužitelja EI.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3898860 od 30. siječnja 2007. u dijelu kojim se ZI, pravna prednica 1. i 2. tužitelja, obvezala prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu

- 4

iznosa od 323,64 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Nesporno je da su ZI kao korisnik kredita, 1. tužitelj EI kao sudužnik i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-3898860 od 30. siječnja 2007. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 16.274,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. ugovora) te da je namjena kredita kupnja novih vozila OPEL (članak 6. ugovora). Nije sporno da su 1. i 2. tužitelj nasljednici pok. ZI, a što proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ana Podoreški iz [adresa] poslovni broj O-138/2025 od 26. veljače 2025.

8. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

10. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje 1. tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopila njegova pokojna supruga ZI sa tuženikom radi kupnje automobila za osobne potrebe dok je on bio sudužnik po tom ugovoru. Njegova supruga i on nisu bili vlasnici obrta niti poduzeća. Automobil su kupili u autokući Rudman u Sisku. Bili su u poslovnici tuženika u Sisku gdje su im dali gotov ugovor, a oni su ga potpisali. Pitali su kolika će im biti rata i rok otplate, ništa im drugo nisu govorili o samom ugovoru. Nisu im u banci rekli da moraju platiti naknadu za obradu kredita. Ugovor je vjerojatno pročitao kada je došao kući, ali ga nije čitao u

- 5

banci, samo su ga potpisali. Nisu mogli pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Ne sjeća se da li su platili kakvu naknadu. Odgovarajući na posebna pitanja punomoćnika tuženika 1. tužitelj je naveo da su supruga i on potpisali ono što su potpisali i ne zna kako bi mogli na to utjecati. Nisu pokušali pregovarati o promjeni uvjeta kredita.

11. Iz iskaza 1. tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer su on i njegova pokojna supruga ZI sklopili predmetni ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizičke osobe (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

12. Iz navoda 1. tužitelja da su on i njegova supruga bili u poslovnici tuženika u Sisku gdje su im dali gotov ugovor, a oni su ga potpisali, da su pitali kolika će im biti rata i rok otplate, te da im ništa drugo nisu govorili o samom ugovoru, da im u banci nisu rekli da moraju platiti naknadu za obradu kredita te da nisu mogli pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, proizlazi da prednica 1. i 2. tužitelja nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

13. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je prednica 1. i 2. tužitelja dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa prednicom 1. i 2. tužitelja nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 3. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik nije prednici 1. i 2. tužitelja prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi prednica 1. i 2. tužitelja iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (3,30 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

14. U odnosu na navode tuženika da je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, valja navesti da niti u ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 3. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, odredba članka 3. ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da prednica 1. i 2. tužitelja nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da prednica 1. i 2. tužitelja nije mogla

- 6

unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

16. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

17. Iz potvrde tuženika od 16. prosinca 2024. proizlazi da je 1. tužitelj bio sudužnik po ugovoru o kreditu broj 158-50-3898860 po kojem je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.438,47 kn (3,30% od iznosa kredita) te da je ista naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita koja je bila 1. veljače 2007. Valja dodati da je na pripremnom ročištu za glavnu raspravu održanom 2. listopada 2025. tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

18. Stoga je 1. i 2. tužitelju solidarno dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 323,64 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (2. veljače 2007.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice 1. i 2. tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

20. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. 1. i 2. tužitelji su u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 323,64 EUR (točka II. zahtjeva) postavili i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčani zahtjev te su kao vrijednost predmeta spora naznačili iznos od 1.651,00 EUR, a koji iznos čini zbroj vrijednosti zahtjeva za isplatu od 323,64 EUR i vrijednosti zahtjeva za utvrđenje

- 7

ništetnosti u iznosu od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.651,00 EUR.

21. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je 1. i 2. tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za sastav podneska od 19. ožujka 2025. i 25. studenog 2025. 110 bodova za svako (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 40 toč. 1.Tarife), za zastupanje na ročištima 2. listopada 2025. i 2. prosinca 2025. 110 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 40 toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 55 bodova (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 40 toč. 1. Tarife), odnosno ukupno 595 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 1.190,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.487,50 EUR. 1. i 2. tužitelju priznat je i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.587,04 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je 1. i 2. tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 12. siječnja 2026.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. 1. i 2. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku