REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1550/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupe po punomoćniku Stefani Kasap, odvjetnici iz Zadra protiv tuženice: Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217, zastupana po pun. Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025 godine u prisutnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i pun. tuženika, te objave dana 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i to pod toč. I. koji glasi:

I. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 12.911,66 Eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,03 Eur-a od 15.05.2008.

- na iznos od 4,04 Eur-a od 15.06.2008.

- na iznos od 8,71 Eur-a od 15.07.2008.

- na iznos od 8,67 Eur-a od 15.08.2008.

- na iznos od 8,68 Eur-a od 15.09.2008.

- na iznos od 0,64 Eur-a od 15.10.2008.

- na iznos od 0,67 Eur-a od 15.11.2008.

- na iznos od 0,63 Eur-a od 15.12.2008.

- na iznos od 145,07 Eur-a od 15.01.2009.

- na iznos od 146,30 Eur-a od 15.02.2009.

- na iznos od 142,37 Eur-a od 15.03.2009.

- na iznos od 155,18 Eur-a od 15.04.2009.

- na iznos od 155,65 Eur-a od 15.05.2009.

- na iznos od 153,85 Eur-a od 15.06.2009.

- na iznos od 155,03 Eur-a od 15.07.2009.

- na iznos od 152,53 Eur-a od 15.08.2009.

- na iznos od 154,65 Eur-a od 15.09.2009.

- na iznos od 157,58 Eur-a od 15.10.2009.

- na iznos od 158,97 Eur-a od 15.11.2009.

- na iznos od 158,32 Eur-a od 15.12.2009.

- na iznos od 163,93 Eur-a od 15.01.2010.

- na iznos od 166,29 Eur-a od 15.02.2010.

- na iznos od 165,79 Eur-a od 15.03.2010.

- na iznos od 168,64 Eur-a od 15.04.2010.

- na iznos od 172,51 Eur-a od 15.05.2010.

- na iznos od 174,22 Eur-a od 15.06.2010.

- na iznos od 186,68 Eur-a od 15.07.2010.

- na iznos od 193,97 Eur-a od 15.08.2010.

- na iznos od 193,97 Eur-a od 15.09.2010.

- na iznos od 185,50 Eur-a od 15.10.2010.

- na iznos od 187,31 Eur-a od 15.11.2010.

- na iznos od 193,44 Eur-a od 15.12.2010.

- na iznos od 197,01 Eur-a od 15.01.2011.

- na iznos od 191,61 Eur-a od 15.02.2011.

- na iznos od 195,27 Eur-a od 15.03.2011.

- na iznos od 191,95 Eur-a od 15.04.2011.

- na iznos od 168,74 Eur-a od 15.05.2011.

- na iznos od 178,03 Eur-a od 15.06.2011.

- na iznos od 183,36 Eur-a od 15.07.2011.

- na iznos od 195,68 Eur-a od 15.08.2011.

- na iznos od 180,22 Eur-a od 15.09.2011.

- na iznos od 183,35 Eur-a od 15.10.2011.

- na iznos od 182,93 Eur-a od 15.11.2011.

- na iznos od 183,39 Eur-a od 15.12.2011.

- na iznos od 186,91 Eur-a od 15.01.2012.

- na iznos od 188,20 Eur-a od 15.02.2012.

- na iznos od 187,70 Eur-a od 15.03.2012.

- na iznos od 186,64 Eur-a od 15.04.2012.

- na iznos od 184,31 Eur-a od 15.05.2012.

- na iznos od 185,62 Eur-a od 15.06.2012.

- na iznos od 185,21 Eur-a od 15.07.2012.

- na iznos od 184,36 Eur-a od 15.08.2012.

- na iznos od 181,80 Eur-a od 15.09.2012.

- na iznos od 187,28 Eur-a od 15.10.2012.

- na iznos od 187,67 Eur-a od 15.11.2012.

- na iznos od 187,04 Eur-a od 15.12.2012.

- na iznos od 188,51 Eur-a od 15.01.2013.

- na iznos od 185,49 Eur-a od 15.02.2013.

- na iznos od 186,41 Eur-a od 15.03.2013.

- na iznos od 188,92 Eur-a od 15.04.2013.

- na iznos od 184,02 Eur-a od 15.05.2013.

- na iznos od 183,27 Eur-a od 15.06.2013.

- na iznos od 183,88 Eur-a od 15.07.2013.

- na iznos od 184,02 Eur-a od 15.08.2013.

- na iznos od 185,16 Eur-a od 15.09.2013.

- na iznos od 186,34 Eur-a od 15.10.2013.

- na iznos od 186,83 Eur-a od 15.11.2013.

- na iznos od 188,92 Eur-a od 15.12.2013.

- na iznos od 91,89 Eur-a od 15.01.2014.

- na iznos od 93,16 Eur-a od 15.02.2014.

- na iznos od 93,66 Eur-a od 15.03.2014.

- na iznos od 93,09 Eur-a od 15.04.2014.

- na iznos od 92,94 Eur-a od 15.05.2014.

- na iznos od 92,63 Eur-a od 15.06.2014.

- na iznos od 93,73 Eur-a od 15.07.2014.

- na iznos od 94,21 Eur-a od 15.08.2014.

- na iznos od 94,48 Eur-a od 15.09.2014.

- na iznos od 95,08 Eur-a od 15.10.2014.

- na iznos od 95,66 Eur-a od 15.11.2014.

- na iznos od 95,45 Eur-a od 15.12.2014.

- na iznos od 98,73 Eur-a od 15.01.2015.

- na iznos od 98,41 Eur-a od 15.02.2015.

- na iznos od 98,41 Eur-a od 15.03.2015.

- na iznos od 129,37 Eur-a od 15.04.2015.

- na iznos od 129,37 Eur-a od 15.05.2015.

- na iznos od 129,37 Eur-a od 15.06.2015.

- na iznos od 128,37 Eur-a od 15.07.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena pa do isplate

- na iznos od 128,37 Eur-a od 15.08.2015.

- na iznos od 128,37 Eur-a od 15.09.2015.

pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena

2. Usvaja se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. II. koji glasi:

II. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 10.121,75 Eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- na iznos od 18,89 Eur-a od 15.11.2008.

- na iznos od 28,98 Eur-a od 15.01.2009.

- na iznos od 33,56 Eur-a od 15.02.2009.

- na iznos od 18,92 Eur-a od 15.03.2009.

- na iznos od 21,26 Eur-a od 15.04.2009.

- na iznos od 22,84 Eur-a od 15.05.2009.

- na iznos od 16,78 Eur-a od 15.06.2009.

- na iznos od 19,46 Eur-a od 15.07.2009.

- na iznos od 11,07 Eur-a od 15.08.2009.

- na iznos od 18,18 Eur-a od 15.09.2009.

- na iznos od 12,07 Eur-a od 15.10.2009.

- na iznos od 16,53 Eur-a od 15.11.2009.

- na iznos od 14,45 Eur-a od 15.12.2009.

- na iznos od 27,12 Eur-a od 15.01.2010.

- na iznos od 34,62 Eur-a od 15.02.2010.

- na iznos od 33,03 Eur-a od 15.03.2010.

- na iznos od 41,33 Eur-a od 15.04.2010.

- na iznos od 53,60 Eur-a od 15.05.2010.

- na iznos od 59,03 Eur-a od 15.06.2010.

- na iznos od 77,19 Eur-a od 15.07.2010.

- na iznos od 99,27 Eur-a od 15.08.2010.

- na iznos od 99,27 Eur-a od 15.09.2010.

- na iznos od 83,69 Eur-a od 15.10.2010.

- na iznos od 89,29 Eur-a od 15.11.2010.

- na iznos od 108,25 Eur-a od 15.12.2010.

- na iznos od 118,04 Eur-a od 15.01.2011.

- na iznos od 101,27 Eur-a od 15.02.2011.

- na iznos od 112,56 Eur-a od 15.03.2011.

- na iznos od 103,91 Eur-a od 15.04.2011.

- na iznos od 122,49 Eur-a od 15.05.2011.

- na iznos od 156,26 Eur-a od 15.06.2011.

- na iznos od 174,60 Eur-a od 15.07.2011.

- na iznos od 219,29 Eur-a od 15.08.2011.

- na iznos od 163,19 Eur-a od 15.09.2011.

- na iznos od 145,27 Eur-a od 15.10.2011.

- na iznos od 143,82 Eur-a od 15.11.2011.

- na iznos od 145,39 Eur-a od 15.12.2011.

- na iznos od 162,78 Eur-a od 15.01.2012.

- na iznos od 167,26 Eur-a od 15.02.2012.

- na iznos od 165,52 Eur-a od 15.03.2012.

- na iznos od 162,27 Eur-a od 15.04.2012.

- na iznos od 164,64 Eur-a od 15.05.2012.

- na iznos od 169,26 Eur-a od 15.06.2012.

- na iznos od 163,52 Eur-a od 15.07.2012.

- na iznos od 160,53 Eur-a od 15.08.2012.

- na iznos od 151,51 Eur-a od 15.09.2012.

- na iznos od 162,92 Eur-a od 15.10.2012.

- na iznos od 164,29 Eur-a od 15.11.2012.

- na iznos od 162,11 Eur-a od 15.12.2012.

- na iznos od 161,52 Eur-a od 15.01.2013.

- na iznos od 151,17 Eur-a od 15.02.2013.

- na iznos od 154,33 Eur-a od 15.03.2013.

- na iznos od 164,67 Eur-a od 15.04.2013.

- na iznos od 147,86 Eur-a od 15.05.2013.

- na iznos od 145,27 Eur-a od 15.06.2013.

- na iznos od 147,32 Eur-a od 15.07.2013.

- na iznos od 146,97 Eur-a od 15.08.2013.

- na iznos od 151,26 Eur-a od 15.09.2013.

- na iznos od 155,81 Eur-a od 15.10.2013.

- na iznos od 157,49 Eur-a od 15.11.2013.

- na iznos od 164,68 Eur-a od 15.12.2013.

- na iznos od 157,07 Eur-a od 15.01.2014.

- na iznos od 165,97 Eur-a od 15.02.2014.

- na iznos od 169,43 Eur-a od 15.03.2014.

- na iznos od 165,16 Eur-a od 15.04.2014.

- na iznos od 164,11 Eur-a od 15.05.2014.

- na iznos od 161,96 Eur-a od 15.06.2014.

- na iznos od 165,25 Eur-a od 15.07.2014.

- na iznos od 168,58 Eur-a od 15.08.2014.

- na iznos od 170,45 Eur-a od 15.09.2014.

- na iznos od 173,91 Eur-a od 15.10.2014.

- na iznos od 177,92 Eur-a od 15.11.2014.

- na iznos od 176,47 Eur-a od 15.12.2014.

- na iznos od 177,96 Eur-a od 15.01.2015.

- na iznos od 175,84 Eur-a od 15.02.2015.

- na iznos od 175,84 Eur-a od 15.03.2015.

- na iznos od 167,57 Eur-a od 15.04.2015.

- na iznos od 167,57 Eur-a od 15.05.2015.

- na iznos od 167,57 Eur-a od 15.06.2015.

- na iznos od 167,83 Eur-a od 15.07.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena pa do isplate, te

- na iznos od 167,83 Eur-a od 31.08.2015.

- na iznos od 167,83 Eur-a od 31.09.2015.

pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena

r i j e š i o  j e

1. Odbija se prigovor tuženika za mjesnu nenadležnost ovog suda kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 24. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 311244 koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] Vere Marčine pod posl. br. OU-426/06-1 02. lipnja 2006. U glavi I. predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima, odnosno odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 160.400,00 CHF, po kupovnom tečaju za devize Kreditora važeće na dan korištenja kredita, a u glavi IV. Je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Kreditora o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,99% godišnje. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 3,99 % iznosila 913,71 CHF, tečaj valute CHF je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,61 kn za CHF. Dana 04. veljače 2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 311244 koji je sklopljen radi postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF iz glave I. temeljnog Ugovora o kreditu u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništetne, te ovom tužbom traži utvrđenje njihove ništetnosti i potražuje isplatu po tri osnove:- Prva osnova, odnosi se na preplaćene kamate koje je tuženik mijenjao svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. U odnosu na ovu osnovu, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe koja omogućava tuženiku da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom uvjetu ugovora. - Druga osnova, odnosi se na preplaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja CHF. Tuženik je sukladno valutnoj klauzuli svaki anuitet kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti, s obzirom da nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Dakle, tužitelj ovom tužbom traži ništetnosti dijela odredbi koje nameću obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. - Treća osnova je posljedica prve dvije i odnosi se na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio daleko više od onoga sto bi naplatio da kamatu nije nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu. - Pri tome su viši Sudovi već zauzeli stajalište da su i takav obračun kamata i primjena valutne klauzule ništavi. Razlozi za ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope: Tuženik je 15.11.2007. promijenio kamatnu stopu pa ta stopa od tada iznosi 4,39 % godišnje, čime je otplatna rata je povišena na 944,22 CHF. Tuženik 14.04.2008. ponovno mijenja kamatnu stopu pa ta stopa sad iznosi 5,10% godišnje, čime je otplatna rata povišena na 1.002,92 CHF. Treća promjena uslijedila je 14.12.2008. kad tuženik mijenja kamatnu stopu na 5,60 % godišnje, čime je otplatna rata povišena na 1.044,50 CHF. Nalog tuženiku da dostavi odluke o promjenama kamatne stope 15.11.2007.,14.04.2008., 14.12.2008. Dakle, tuženik je tri puta jednostrano promijenio kamatnu stopu, a sve promjene rezultirale su povećanom otplatnom ratom tužitelju. Razloge tih promjena tuženik nikada nije obrazložio. Tužitelj smatra da takve promjene kamatnih stopa nisu zakonite iz sljedećih razloga; Da je promjena izvršena zakonito, tuženik bi tužitelju obrazložio razloge promjena, objasnio bi mu koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto se to čini, a tužitelj bi tada mogao ispitati jesu li te promjene zakonite i ispravne, mogao bi i provjeriti da li postoje uvjeti za promjenu. Ovakav odnos bio bi ravnopravan ugovorni odnos (čl. 3. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO ) koji se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), dok odnos u kojem jedna strana jednostrano i bez ikakvog obrazloženja mijenja bitan uvjet ugovora ( kamata kod ugovora o kreditu to siguno jeste ) nije niti savjestan, niti pošten a niti ravnopravan. Sudska praksa je zato već zauzela stav da se radi o nezakonitim promjenama kamatne stope od strane banaka. Nadalje, to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne daje dozvolu tuženiku da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga, ne dozvoljava mu ni da to čini uvijek u svoju korist. Tuženik tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Promjenjivost kamate znači da se kamata mijenja (na više ili niže) u ovisnosti od kretanja referentnih kamatnih stopa na svjetskom financijskom tržištu, promjenjivost dakle predstavlja dvosmjernu ulicu. Na međunarodnom tržištu kamata za švicarske franke određuje se u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazivan Libor na CHF). Od početka 2009. Libor na CHF neprestano pada pa je shodno tome tuženik mogao samo sniziti kamatnu stopu na kredit, no on se toga nije pridržavao. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku, što znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju, on je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Bio je u potpunosti ovisan o volji suprotne strane. Sporna odredba (čl. 7 toč. 7.2.) tuženiku omogućava mijenjanje kamatne stope bez ikakva osnovana razloga što je protivno Zakonu o zaštiti potrošaća, odredba nadalje ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa niti je tuženik to ikada objasnio tužitelju. Dakle, odredba stvara neravnopravnost među strankama pa samim time nije poštena. Razlozi za ništetnost valutne klauzule: Visoki trgovački sud je presudom od 14.6.2018., poslovni broj Pž-6632/17-10 utvrdio ništavost ugovorene valutne klauzule, pri tome je naveo ove odlučne razloge ništavosti: - Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je veća zato što prosječni potrošać ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo valutni rizik. - Prosječni potrošać ne raspolaže stručnim znanjem a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji nacin nisu informirale, on nije mogao znati za rizik kojeg preuzima. Banke su uvjeravale potrošaće da je švicarski franak sigurna valuta te da je kreditno sposoban samo za kredit u švicarskim francima. Načelu savjesnosti poštenja bile dužne voditi računa o interesima druge strane, odnosno potrošaća. - Sama činjenica da u trenutku zaključenja ugovora postoje 2 promjenjiva elementa i to tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojima ovisi visina obveze potrošaća je uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovomih strana na štetu potrošaća. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak je prema ocjeni suda ozbiljan uzrok značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaća. Banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja dužna informirati potrošaće o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovomom stranom. -Na temelju načela povjerenja prema bankama potrošaći su na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja dobivenog iznosa u kunama biti najisplativija. -Sud ističe termin "valuta utočišta" što znači da je švicarski franak siguran za ulagače odnosno banke jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, međutim, sud utvrđuje da su rizik švicarskog franka kao "valute utočišta" preuzeli samo potrošać i to ne znajući za opisani rizik. U konkretnom slučaju valutna klauzula je ništetna: -zbog toga što stranke o njoj nikada nisu pregovarale; -zbog toga što tuženik tužitelju nikada nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama; -zbog toga sto tuženik nije upoznao tužitelja sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima; -zbog toga što je tuženik uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu; -zbog toga sto je tuženik na temelju valutne klauzule svaku pretplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist; -na temelju takve klauzule tuženik je stjecao zaradu iako se nije zadužio u CHF kako bi kreditirao tužitelja; Takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka, te je zbog svega toga Visoki trgovački sud valutnu klauzulu i proglasio ništetnom. Banka je profesionalac koji ima daleko veće izvore, znanje i jaču ekonomsku poziciju u odnosu na tužitelja koji je obični potrošač. S obzirom na tu svoju poziciju pošteno bi bilo da je tuženik temeljito rastumačio svaku točku ugovora tužitelju. Banka je kao jača ekonomska strana iskoristila svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja, pa je iskorištavajući svoj položaj uzrokovala očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja, slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tužitelj je stavljen u podređen položaj čime je povrijeđena i odredba čl. 3. ZOO. Na koncu tuženik je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao, što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju, čime je povrijeđeno i načelo jednake vrijednosti činidaba u korist tuženika (čl. 7. ZOO). Nezakonita preplata po konverziii ugovora iz CHF u Euro: Presudom Vrhovnog suda Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. utvrđeno je kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. konvertirali u Euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele. Dakle činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EURO, bez obzira jesu li ti krediti još u otplati ili su zatvoreni, ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne kako bi na temelju toga tražili povrat svog novca. Sve navedeno je potvrdila presuda Europskog suda C- 118/17 kojom je utvrđeno da konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača. Slijedom navedenog, pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF u predmetnom ugovoru ništetne, također je razvidno da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na povrat novca koje je tuženik temeljem ovih ništetnih odredbi neosnovano od tužitelja stekao, budući da obeštećenje nije u cijelosti izvršeno. Temeljem ovih ništetnih odredbi tuženik je neosnovano od tužitelja stekao iznos od 37.843,95 Eura kuna, što je razvidno iz izračuna, pa se predlaže Naslovu donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10 Ugovora o kreditu br. 311244 sklopljenog 24.5.2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Tako i E u knjizi Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine d.d., Zagreb, studeni 2004., str. 285. gdje se navodi: Sukladno gore citiranom teoretskom dijelu teksta, identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. O naknadi za obradu i administraciju kredita; f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); h. O visini tužbenog zahtjeva. Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga. a. Potraživanje tužitelja je u zastari. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. (i) Naknada štete Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. (ii) Povrat mjesečnih anuiteta Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. (iii) Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivostinačela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 24.5.2006. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 22 godine u iznosu od 160.400,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 3,99 % godišnje, člankom 1. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i tzv. ulazna naknada. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. e. O naknadi za obradu i administraciju kredita Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00 % od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. . Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepioniti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo . Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosuna ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: " Iskoristite još povoljnije uvjete Erste kredita - ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa- prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje LN prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja) Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nij mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. . Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presuduŽupanijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine:„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelimaZakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7.tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elementezelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ . Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03:„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovorautanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadaljeprvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznimodnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bikamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ . Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 1. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 7. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. . Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. . VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nijeispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. . Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. . Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. . Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana naštetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijemesklapanja ugovora o kreditu. . Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditubez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dodatak ugovora o kreditu i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužiteljicu.

4. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 24. svibnja 2006. godine proizlazi da je isti odobren u kunskoj protuvrijednosti CHF 160.400,00 sa promjenjivom kamatnom stopom 3,99 %, a rok otplate 22 godina.

5. Iz aneksa br. 1 Ugovora o kreditu proizlazi da su ugovorne strane suglasne da su ranije sklopile navedeni ugovor o kreditu i da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kreditor obvezan izvršiti konverziju kredita

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti preplatu između izvršenih uplata po tužitelju i uplate koju bi tužitelj bio dužan vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je bila poznata i navedena u vrijeme samog sklapanja ugovora o kreditu b) preplatu između izvršenih uplata po Tužitelju i uplate koju bi Tužitelj bio dužan vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, c) obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose i to po obje gore navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije d) iznos koji se dobije kada se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iskazane pod točkom c) oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom uz Ugovor o kredit e) postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te ako postoji, koliko iznosi navedena razlika. Tuženik je predložio da se naloži vještaku prikazati i negativnu tečajnu razliku tj. kada je kamata bila niža od početno ugovorene i kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog.

7. Stalni sudski vještak Leon Bataljaku , u svom nalazu i mišljenju od 18. prosinca 2023. godine navodi da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita tuženici preplatila ukupno 61.283,90 HRK/8.133,76 EUR. Navedeni iznos identičan je i ukupnoj pozitivnoj razlici, dok negativna razlika ne postoji. Tužiteljica je zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatila ukupno 91. 212,81 HRK/ 12.106,03 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada dolazimo do zaključka da je tužiteljica tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatila ukupno 95.098,52 HRK/12.621,77 EUR. Na temelju pojedinačnih mjesečnih preplata zbog promjene kamatne stope obračunata je zatezna kamata. Ukupna preplata iznosi 61.283,90 HRK/8.133,77 EUR, a ukupna zatezna kamata 33.223,20 HRK/4.409,48 EUR, što sveukupno iznosi 94.507,10 HRK/12.543,25 EUR. Na temelju pojedinačnih mjesečnih preplata zbog promjene tečaja CHF obračunata je zatezna kamata. Ukupna preplata iznosi 95.098,52 HRK/12.621,74 EUR, a ukupna zatezna kamata 30.327,85 HRK/4.025,20 EUR, što sveukupno iznosi 125.426,37 HRK/ 16.646,94 EUR. Izračunat je iznos koji se dobije kao razlika zatezne kamate i preplate po konverziji. Iznos preplate po konverziji je 44.486,16 HRK/5.904,33 EUR. I. Kod promjene kamatne stope:1) ukoliko je trebalo izračunati razliku između zatezne kamate i preplate po konverziji, dobije se iznos od -11.262,96 HRK /-1.494,85 EUR (tablica br. 5 – razlika br. 1), odnosno iz preplate po konverziji može se namiriti iznos zatezne kamate i s razlikom od 11.262,96 HRK može se namiriti dio glavnog duga/preplate; 2) ukoliko je trebalo izračunati razliku između sveukupno (preplata + zatezne kamata) i preplate po konverziji, dobije se iznos od 50.020,94 HRK/6.638,92 EUR – ( tablica br. 5 - razlika br. 2 ). II. Kod promjene tečaja CHF: 1) ukoliko je trebalo izračunati razliku između zatezne kamate i preplate po konverziji, dobije se iznos od - 14.158,31 HRK/-1.879,13 EUR – ( tablica br. 5 - razlika br. 1), odnosno iz preplate po konverziji može se namiriti iznos zatezne kamate i s razlikom od 14.158,31 HRK može se namiriti dio glavnog duga/preplate; 2) ukoliko je trebalo izračunati razliku između sveukupno (preplata + zatezna kamata) i preplate po konverziji, dobije se iznos od 80.940,22 HRK /10.742,62 EUR – (tablica br. 5 - razlika br. 2) Nadalje da je bitno napomenuti da bi se u ovom slučaju, a sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, iz preplate po konverziji prvo namirila zatezna kamata, a potom preplata zbog promjene kamatne stope / tečaja CHF. konverziji ne računa dvostruko, već samo do ukupnog iznosa od 44.486,16 HRK. e) Prema ugovorenom otplatnom planu stanje nedospjele preostale glavnice iznosi 107.466,73 CHF, a prema primjenjenom otplatnom planu stanje nedospjele preostale glavnice iznosi 111.703, 56 CHF. Iz navedenog proizlazi da razlika iznosi 4.236,83 CH, odnosno 27. 073, 34 HRK/ 3.593,25 EUR. Što se tiče drugog zadatka vještak navodi da treba voditi računa da se iznos preplate po kogativna razlika zbog promjena kamatne stope ne postoji s obzirom da u nijednom mjesecu iznos anuiteta u pri mijenjanom otplatnom planu nije bio niži od anuiteta u ugovorenom otplatnom planu. Negativna tečajna razlika zbog promjene tečaja švicarskog franka postoji i ista iznosi

-3.885,71 HRK / - 515,74 EUR, kao zbroj razlike anuiteta u mjesecima u kojima je primijenjeni tečaj bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Tuženik je prigovorio na provedeno vještačenje, te se vještak očitovao podneskom od 05. travnja 2025. U odnosu na očitovanje vještaka na podnesak od 10. siječnja 2024. ponovno da se postavlja pitanje zašto izračun nije rađen po kamatnoj stopi vezanoj za 3m LIBOR koja je za CHF na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu Nadalje da kako je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa bila promjenjiva, vezana za 3m LIBOR za CHF uvećana za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke, a na dan sklapanja Ugovora o kreditu kamatna stopa je iznosila 3,99%. Dužnica je zbog statusa klijenta banke imala pravo na umanjenje kamatne stope za pola postotnog poena, te je početni otplatni plan izrađen s kamatnom stopom 3,49%. Na dan sklapanja Ugovora 3m LIBOR za CHF je iznosio 1,41, te su prema tome zbrojeni troškovi pribavljanja sredstava i kamatne marže umanjene za pola postotna poena zbog statusa klijenta iznosili: 3,99-0,50-1,41=2,08. Pretpostavlja se da se u svakom kvartalu obračun kamatne stope vrši prema vrijednosti 3 m LIBOR-a za CHF na posljednji dan prethodnog kvartala.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je navedeni kredit podignut radi rješavanja stambenog pitanja i da u to vrijeme nije ni znala da postoji kredit u CHF. Nadalje da je radi tog kredita otišla kod prednika tuženika, da je tada imala 25 godina i da su upravo za mlade imali povoljan kredit u CHF i kako je prezentirao bankar da joj je izgledalo povoljno. Bankar da joj je rekao da je ta valuta dosta stabilna, da su svi krediti bili sa promjenjivom kamatnom stopom, pa tako i taj, da se radilo o tipskom ugovoru i da nije ništa mogla mijenjati. U banci da joj nisu objašnjavali da bi moglo doći do odstupanja što se tiče valutne klauzule i kamatne stope. Rata da je bila cca 3. 400,00 kn, a tijekom otplate da je došla preko 6.000,00 kuna. Javni bilježnik također da nije ništa posebno objašnjavao, da su joj dolazile obavijesti iz banke, da je nazvala banku i da su rekli da se tu ništa ne može promijeniti.

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

14. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

15. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

17. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

18. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

19. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

20. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

21. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

22. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužitelj s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

23. Nalaz i mišljenje vještaka Leona Bataljaku stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ovaj sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju.

24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

29. Tuženik također ističe prigovor mjesne nenadležnosti koji prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime iz priloženog ugovora o kreditu razvidno je da je predmetni ugovor zaključen u [adresa] u poslovnoj jedinici tuženika pa stoga bi ovaj sud sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku pored suda u Zagrebu također bi bio nadležan suditi u ovoj pravnoj stvari je u konkretnom slučaju nije riječ o isključivoj nadležnosti.

30. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare.

31. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu koja se odnosi na valutnu klauzulu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

33. Što se tiče potraživanja s osnova preplaćene kamate zastara je počela u konkretnom slučaju teći 13. lipnja 2014. godine trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. to je ista podnesena nakon proteka gore navedenog roka pa je u konkretnom slučaju za potraživanje s naslova preplaćene kamate nastupila zastara potraživanja, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

34. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci presude.

35. Obzirom na postignuti uspjeh stranaka u sporu, svaka stranka snosi svoj trošak sukladno čl. 154, st.4. Zakona o parničnom postupku (NN Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22).

Zadar, 12. siječnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.