Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

O 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-493/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužitelja OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika OTP BANK d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinkog rata 61, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. , odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 2. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice IE, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Ivana Vuković, u Križevcima i zamjenice punomoćnika tuženika Monike Mihelić, odvjetnice u Vrbovcu, a koja presuda je objavljena dana 12. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka III. Ugovora o kreditu broj 0000012616 od 26. travnja 2010., a koji ugovor je sklopljen između tužitelja OE, [adresa], I 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], i prednika tuženika BANCO POPOLARE CROATIA d.d. OIB:51129133900, u dijelu u kojemu je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a koji glasi: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,55 eur (tisuću dvjesto četiri eura i pedeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 12. siječnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj u bitnome navodi da su 26.4.2010. godine tužiteljica i prednik tuženika, odnosno BANCO POPOLARE CROATIA d.d., sklopili su Ugovor o kreditu broj 0000012616, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu prednik tuženika je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 13.760,00 EUR. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 398,17 EUR / 3.000,00 kn dana 4.5.2010.g., a isto je bilo sadržano u čl. III. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. III. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. III. Ugovora određeno je: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“ Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Nadalje, tužitelj ističe da je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. III. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 398,17 EUR / 3.000,00 kn, odnosno kredit za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 4.5.2010. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj u nastavku tužbe naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, završno ističe svoj stavk kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Nastavno na prethodno navedeno, tužitelj je zaključno predložio ovome sudu utvrditi ništenom dio članka III. predmetnoga Ugovora o kreditu, i to dio u kojemu je za tužitelja nastala obveza plaćanje naknade za obradu kredita te da se tuženika obveže na naknadu tužitelju nastalih troškova izazvanih vođenjem ovoga postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. Tuženik je u za to mu ostavljenom roku u ovom postupku podnio odgovor na tužbu u kojemu je prije svega istakao da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev po stavu tuženika neosnovani su zato što je potraživanje tužitelja je u zastari, zato što nisu točne tvrdnje tužitelja da je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene, a tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje, tuženik je prigovorio i načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Za zastaru tuženik ističe kako je nastupila obzirom da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 5. lipnja 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tuženik posebno naglašava da u slučaju ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 0000012616 sklopljen 2010. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Tuženik nadalje ističe da u slučaju ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla pri čemu se tuženik poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, tuženik ističe svoj stav da je zastara svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Nadalje, tuženik navodi kako su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna. U odnosu na takvo stajalište tužitelje tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.. Sukladno prethodno navedenome tuženik se poziva na odredbu iz članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991- 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Tuženik ističe kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Zaključno, tuženik ističe kako ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. Protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Tuženik ističe da postupanje tužitelja može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja, a sve obzirom da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik naglašava obvezu tužitelja da je potrebno da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, nužno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja. Tuženik također ističe svoj stav kako niti jedna od tri potonje naznačene pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na njemu. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tuženik naglašava da je spornim člankom III. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. U odnosu na tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik ističe da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Tuženik također ističe kako tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Tuženik u nastavku svoga odgovora iznosi teorijsku podjelu pri čemu ističe da pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora.

stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Ć, tuženik navodi kako je netočno da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“). Tuženik također ističe da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak III. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka III. Ugovora o kreditu. Iz navedenoga tuženik zaključuje da jasno vidljivo da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Uz navedeno, po stavu tuženika odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a sve ozbirom da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Sukladno svemu navedenome tuženik ističe i svoj stav da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Uz navedeno, tuženik je iznio i prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva kao i prigovor načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik također ističe da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku izvođenja dokaza sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to tužbu Sud vrši uvid u tužbu (list 1-3), ugovor o kreditu broj 0000012618 sklopljen između Banco Populare Croatia d.d. od 26. travnja 2010. (list 6-9), odgovor na tužbu od 16. srpnja 2025. (list 11-16), podnesak pun. tužitelja od 7. kolovoza 2025. (list 17-21), zapisnik s ročišta održanog 2. listopada 2025. (list 22), te zapisnik s ročišta od 2. prosinca 2025. (list 25-27).

4. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) odlučio kao u izreci ove presude.

5. Među strankama nije sporno da su 26. travanja 2010. tužitelj i prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu broj:0000012616, a temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 13.760,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nije sporno niti da je prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 398,17 EUR / 3.000,00 kuna 4. svibnja 2010., a sukladno članku III. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor.

6. Između stranaka je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutoga ugovora. Nadalje sporno je i da li je odredba čl. III. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba, odnosno da li je odredba čl.III. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 26. travanja 2010. ništetna. Pored navedenoga sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporna je i vrijednost predmeta ovoga spora u iznosu kako ju je naznačila tužiteljica.

7. Iz Ugovora o kreditu broj:0000012616, proizlazi da su 26. travnja 2010. tužitelj i tuženik, sklopili su ugovor o kreditu. Iz istoga ugovora proizlazi da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 13.760,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Nadalje, proizlazi da je rok otplate kredita 120 mjeseci te da je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjivom kamatnom stopom koja na dan zaključenja Ugovora iznosi 13,50%. Nadalje je predmetnim ugovorom i to člankom III. Istoga ugovoreno da će kreditor ustegnuti jenokratnu naknadu i druge trškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje kreditor obavlja.

7.1. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu održanom 2. prosinca 2025. u bitnome proizlazi da je ona s prednikom tuženika odnosno s Banco Populare Croatia d.d. sklopila ugovor o kreditu, a koji ugovor je prethodno, dakle prije samog potpisivanja pročitala, a isti je podigla za iznos od oko 14.000,00 eur za koji pamti da joj je naplaćena naknada za obradu za koju je istakla da joj od strane njenog osobnog bankara, unatoč postavljenom pitanju bankaru, nije bila rastumačena na način da bi tužiteljici bilo objašnjeno na što se konkretno ona odnosi odnosno koje radnje kreditora-tuženikova prednika ona obuhvaća. Nadalje iz iskaza proizlazi da je ta naknada za obradu kredita bila tužiteljici previsoka i s osobnim bankarom prednika tuženika pokušala je o iznosu iste pregovarati no bezuspješno obzirom da ju je kod tuženikova prednika dočekao unaprijed pripremljen tipski ugovor o kreditu s unaprijed formuliranim svim odredbama slijedom čega o samoj naknadi za obradu kredita kao i o njenoj visini tužiteljici nije bilo omogućeno pregovaranje, odnosno utjecaj tužiteljice na istu nije postajao. Tužiteljica je u bitnome navela i kako je kod drugih banaka pokušala, prije nego li je to ostvarila kod prednika tuženika, ostvariti odnosno sklopiti ugovor o kreditu no nije usjela slijedom čega je isti sklopila upravo s prednikom tuženika. Na predmetnu ugovornu odredbu o naplati tzv.ulazne naknade tužiteljica je pristala jer joj je novac bio nužno potreban za adaptaciju stambenoga prostora u kojemu je tada živjela zajedno sa svojom obitelji. Zaključno je tužiteljica istakla da je kod sklapanja ugovora o kreditu kod kreditora vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi", što je za nju značilo da ukoliko zaista želi novčani iznos koji joj je nužno potraban, mora prihvatiti sve ugovorne odredbe kreditora, dakle uključujući odredbe sadržane u članku III. predmetnoga ugovora o kreditu slijedom čega je u konačnici i potpisala sam ugovor o kreditu s prednikom tuženika, a uz navedeno, njena joj je bankarica napomenula da obveza plaćanja ulazne naknade postoji uvijek kod sklapanja svakoga ugovora o kreditu.

Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti ocijenivši ga životnim, logičnim te uvjerljivim. Uz navedeno, njen je iskaz u pretežnom dijelu u suglasju s spomenutim ugovorom o kreditu, a tužiteljica je pri davanju iskaza na upite suda odgovarala jasno, precizno, bez zastajanja te je djelovala u potpunosti uvjerljivo.

8. Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Sukladno članku 269. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čankom 270. stavkom 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (članka III. predmetnoga Ugovora o kreditu) pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan, a posebno obzirom da tuženik svoju tvrdnju o provedenim pregovorima nije dokazao tijekom ovoga postupka, a sve sukladno članku 53. stavku 4. ZPP-a.

11. Prema članku 3. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Navedena odredba iz članka III. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jenokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor" nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

13. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Uz navedeno, ovaj sud je stava da nije životno ni logično da bi tužitelj kao laik, inače, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po zanimanju doktorica veterinarske medicine, bez da joj se takva odredba objasni od stručne osobe mogla razumjeti samu odredbu i njezine štetne posljedice. Naročito je sud cijenio iskaz tužiteljice u kojem je istakao da nije postojala mogućnost pregovora o ugovornim odredbama, a novčani iznos koji je ishodio ugovorom o kreditu bio joj je nužno potreban za adaptaciju stambenog prostora u kojemu živi zajedno sa svojom obitelji. Životno je i logično da bi svaka prosječna osoba u takvoj situaciji prihvatila uvjete druge ugovorne strane da riješi na odgovarajući način svoje stambeno pitanje kao jedno od najvažnijih životnih pitanja u životu svakog prosječno brižnog čovjeka.

13.1. Sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. stavkom 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardno ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Uz navedeno, teret dokaziva da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti je na tuženiku, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao s obzirom da tvrdnje tuženika o istome nisu dokazane iz materijalne dokumentacije dostavljene u spis predmeta, a niti je na tu okolnost tuženik tijekom postupka predlagao ikakve personalne dokaze.

13.2. Prema čl. 219. stavak 1. u svezi s čl. 7. Zakona o parnično postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama članka 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba iz članka III. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2005. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

14.1. Uz sve dosada navedeno, iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.III.Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik nije dokazao da bi tužitelja upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade i nije ga upoznao s razlozima zbog kojih se isti naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužitelj na istu ne može utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita.

Pravilnom primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03 uvažavajući i odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i pravna shvaćanja izražena u odlukama Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kao i odluke broj C-621/17 od 3. listopada 2019. na koju se poziva tuženik ovaj sud utvrđuje ništetnom predmetnu odredbu ugovora jer je tom odredbom tužitelju kao potrošaču nametnuta odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ugovorena naknada odgovara stvarno nastalim troškovima pruženih usluga.

Uz navedeno, ovaj je sud stajališta da tuženik nije dokazao da se o toj spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača odnosno tužitelja iz ovoga postupka. Dodatno, ovaj sud je stava da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelja upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita i radi čega se naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužitelj na istu nije mogao utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita zbog postavljenog principa tuženika "uzmi ili ostavi".

Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl. III. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2010. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

15. U odnosu na prigovor tuženika o previsoko naznačenoj visini predmeta spora od strane tužitelja, ovaj sud je isti ocijenio kao neosnovan. Naime, člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:118/18 i 51/23), jasno je i nedvosmisleno propisano da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kako je tužitelj u tužbi od 6. lipnja 2025. kao vrijednost predmeta spora naznačio upravo iznos od 1.327,24 eura, prigovor tuženika o pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora ocijenjen je u cijelosti kao neosnovan.

16. U odnosu na prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari, ovaj sud je stava kako je isti prigovor u cijelosti neosnovan. Naime, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članku 328. ZOO-a, a u odnosu na restitucijske zahtjeve zastara počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena.

17. Slijedom svega prethodno iznesenoga odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.

19. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe od 5. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.7. toč.1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23 dalje: Tarifa), Tarife, trošak sastava podneska od 7. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8. toč. 1. i 54. Tarife, trošak pristupa ročištu održanom 2. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. i 42. OT, trošak pristupa na ročištu održanom 2. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. i 42. OT, trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 12. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr. 9.3. i 54. Tarife, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 225,00 eur, sukladno Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur sukladno Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne Novine“ broj:37/23, dalje Uredbe) te pristojba na presudu u iznosu od 53,00 eur sukladno Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1 Uredbe, odnosno sud je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 1.204,55 eur sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 12. siječnja 2026., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u točkom II izreke ove presude.

20.1. Sud tužitelju na ime sudske pristojbe na tužbu nije dosudio zatraženi iznos od 53,00 eur, a sve obzirom da je tužitelj na ime iste pristojbe uplatio iznos od 25,55 eur, a koji iznos mu je ujedno i dosuđen, kako je naznačeno u točci 20. obrazloženja ove presude.

20. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Križevcima, 12. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.