REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-1163/2019-47
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Saši Drobnjaku, odvjetniku iz [adresa], protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 12. siječnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208699539 od 26. ožujka 2007. godine, a koja glasi:
"... redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovog Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....",
u odredbi čl. 7. koja glasi:
"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.",
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208699539 od 26. ožujka 2007. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi:
"... vratiti, uz valutnu klauzulu..."
u odredbi čl. 7. koja glasi:
"... obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF .",
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."
II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 18.652,36 eur (osamnaesttisućapestopedesetdva eura i tridesetšest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. svibnja 2025. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 28. svibnja 2025.
II Svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od dana 11. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208699539 dana 26. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 89.460,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Rok otplate kredita iznosi 312 mjeseci, uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje. Stranke su dana 04. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se mijenjaju odredbe iz Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Tužiteljica i nadalje otplaćuje predmetni kredit.
1.1. Člankom 2. Ugovora, ugovorena je kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, na čiju je primjenu tužiteljica bezuvjetno pristala, budući se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati, pa zato ni na iste utjecati. U vrijeme zaključenja Ugovora, stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Posljedično, ugovorna odredba o visini kamatne stope i njenim promjenama je nerazumljiva i netransparentna. Od dana sklapanja Ugovora pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povisila, zbog čega su se povisili i mjesečni anutiteti povrata kredita. Ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna odredba ugovora o kreditu (njegova cijena), te kao bitni sastojak ugovora mora biti određena odnosno odrediva. Čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da je upravo ovdje takav slučaj, gdje cijena kredita, odnosno visina kamatne stope isključivo ovisi o volji tuženika, proizlazi da je takva odredba Ugovora ništetna. Ona je kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana - ovdje na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju pak dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost takve promjene obveze. Odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, (donesene povodom podnijete revizije, između ostalih tuženika i ovdje tuženika, protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13- 4 od 13. Iipnja 2014. godine) pravomoćno je utvrđeno kako je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa se bankama nalaže prekinuti s korištenjem tih odredaba, te im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Proizlazi da je djelomice ništetna odredba čl. 2. predmetnog Ugovora, pa se na isti ima primjenjivati fiksna kamatna stopa od 4,50°/0 godišnje, kako je između parničnih stranaka i ugovoreno danom sklapanja Ugovora, sve do 01. siječnja 2014. odnosno do početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje. Zbog toga je tuženik dužan vratiti tužiteljici cjelokupan novčani iznos naplaćen na ime uvećanih kamatnih stopa preko prethodno navedenih.
1.2. Na osnovu zaključenog Ugovora, tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 89.460,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Rok otplate kredita iznosi 312 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 482,33 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tijekom ugovornog odnosa parničnih stranaka, došlo je do povećanja tečaja CHF/kn zbog čega je došlo do daljnje nezakonite preplate po Ugovoru. Naime, činjenica je da se tijekom otplate kredita vrijednost CHF u odnosu na kn bitno povećala. Valutna klauzula jeste zaštitna klauzula kojom se vjerovnika (konkretno: tuženika) štiti od obezvrijeđivanja onoga što je dao. Svrha joj je osigurati ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza, što znači da se rizik od promjene vrijednosti (visine) novčane obveze mora pravedno i ravnopravno rasporediti, a ne da se taj rizik prebaci isključivo na klijenta, ovdje tužiteljicu. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god., pravomoćno se utvrđuje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, pravomoćno je utvrđena ništetnom ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, iz opisanog razloga.
1.3. Stranke su dana 04. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak Ugovoru kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015 - u daljnjem tekstu: Zakon o konverziji). Njime se mijenjaju odredbe iz Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o konverziji izmijenili osnovne ugovore o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat (više uplaćenih) novčanih iznosa. Prethodno navedena pravomoćna utvrđenja sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnosti odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obvezujuća su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema stajalištu tužiteljice u konkretnom slučaju se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je na dan zaključenja Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke. Obzirom na navedeno, tužiteljica je tuženiku po osnovu Ugovora, preplatila iznos od 11.082,42 eur (83.500,53 kn) koji ovom tužbom potražuje od tuženika jer je isti neutemeljeno naplatio osnovom navedenih ništetnih odredbi. Također potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate. Tužiteljica je ponudila tuženiku rješenje spora mirnim putem, no tuženik je na njen dopis negativno odgovorio.
1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja i njegove dopune tužiteljica je podneskom od 28. svibnja 2025. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tužene, s osnova preplate kamatne stope i valute, potražuje isplatu iznosa od ukupno 10.831,42 eur, zatim isplatu po vještaku utvrđen preostali iznos nakon uračunavanja tražbina u iznosu od 1.212,48 eur te obračunatu zakonsku zateznu kamatu na ukupan iznos od 12.043,90 eur u iznosu od 6.608,46 eur, dakle ukupan iznos od 18.652,36 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. svibnja 2025. do isplate. Tuženi se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, (izračuna), vrijednost predmeta spora, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dostupnu na mrežnim stranicama VSRH), tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorn pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovorih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22, presude br. Rev 2221/2018). Utoliko se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014.
2.1. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 4. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konkretni tužitelj je svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK115) s „novim anuitetima u EUR", te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti iIi ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Međutim, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/ 15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. kao i praksa brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Nadalje, sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 26. ožujka 2007., Dodatak ugovoru o kreditu od 4. siječnja 2016., izračun konverzije, promet po kreditu, otplatni plan, nalaz i mišljenje vještaka Darinke Cimera kao i njezino očitovanje te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.
5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:
- da su 26. ožujka 2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu za iznos kredita od 89.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika o kreditiranju građana,
- da su 4. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima,
- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu namjena kredita bila kupnja stana.
6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.
7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.
8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.
8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 26. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
9.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
9.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit uzela za kupnju stana i još uvijek je vlasnica toga stana. Nikada u predmetnom stanu nije obavljala gospodarsku djelatnost. Kredit je uzela u valuti chf na savjet djelatnika banke. Kada je došla radi ishodovanja kredita, djelatnik banke rekao joj je da nude kredite u kunama, euru i švicarcu, kako se u navedenu tematiku ne razumije, pitala je službenika što joj on preporuča. Na njegovu preporuku, uzela je kao najpovoljniji kredit u chf. Ne sjeća se da li su razgovarali o načinu promjene kamatne stope, kredit je bio na dugo razdoblje, razgovarali su i o tome što se može očekivati, nije joj ukazao na nikakve rizike sklapanja kredita u valuti chf. Čak joj je sam rekao da da i on uzima kredit da bi ga uzeo u valuti chf, da je riječ o stabilnoj valuti ali točnih riječi se ne sjeća. Ugovor je sastavila banka. Vjerojatno ga je pročitala. Njoj je bilo bitno da dobije kredit, dugogodišnji je klijent tužene i imala je povjerena. Ne sjeća se točno iznosa početne rate ali se sjeća da je u jednom trenutku narasla skoro duplo i to baš u trenutku kada je ostala bez posla. O kamati i drugim odredbama sa bankom nije pregovarala jer nije ni mislila da na to može utjecati. Ne sjeća se da li je oprije sklapanja dodatka dobila izračun konverzije od tužene, vjerojatno je. Dodatak je dobrovoljno potpisala. O promjeni kamatne stope i vezano za tečaj niti u banci niti prilikom solemnizacije nitko joj ništa posebno nije objasnio. Ne zna koja je bila kamata za kredit u drugoj valuti ali je vjerojatno u valuti chf bila povoljnija, kako joj je predočeno od službenika banke. Znala je da se rata kredita može mijenjati, rekao joj je to i gospodin A ali i ako će se mijenjati da će to biti neznatno. Kredit je sama otplaćivala, i otplatila ga.
9.3. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom, niti je tužiteljici dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope, dok je konverziju dobrovoljno sklopila.
10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim.
12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darinki Cimera.
12.1. U osnovnom nalazu i mišljenju vještak navodi da joj je naloženo izračunati visinu preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i posljedice promjene tečaja, a sve u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnog tečaja. Kako bi se izvršio navedeni izračun, vještak je najprije morao utvrditi iznos kamate koji bi bio otplaćen da se kamatna stopa nije mijenjala u promatranom razdoblju (ugovorena kamata prema Tablici 1 stupac 2), odnosno iznos kamate prema početnom otplatnom planu u CHF (Tablica 1 stupac 3). U stupcu 4 Tablice 1 prikazane su promjene kamatnih stopa kroz razdoblje otplate, tj. u stupcu 5. stvarno plaćene kamate u CHF. Na taj način dobili smo u stupcu 6 Tablice 1 iznos razlike između stvarno naplaćenih kamata u CHF i kamata prema početnom otplatnom planu u CHF što iznosi 7.466,18 CHF. Navedenu razliku pomnožili smo sa srednjim tekućim tečajem kreditora na dan dospjele obveze (stupac 7 Tablice 1) te smo u stupcu 8 Tablice 1 dobili razliku između stvarno naplaćene kamate i kamate po početnom otplatnom planu u kunama koja iznosi 40.589,72 kuna odnosno 5.387,18 eura u eurskoj protuvrijednosti. U Tablici 2 u prva dva stupca prikazani su datumi dospijeća svakog mjesečnog anuiteta odnosno datumi uplate istih. Treći stupac prikazuje iznose koje je tužiteljica uplatila tijekom promatranog razdoblja u kunama, odnosno u stupcu 4 ti su iznosi prikazani u CHF. Stupac 5 prikazuje iznose mjesečnih anuiteta u CHF koji bi vrijedili da je kamatna stopa ostali nepromijenjena, dok su u stupcu 7 ti iznosi prikazani u kunama primjenom početnog isplatnog tečaja (stupac 6). U stupcu 8 Tablice 2 dobili smo razliku povećanog anuiteta po tekućem tečaju u odnosu na početni anuitet po ugovorenom tečaju te istu korigirali za iznos povećane kamate u anuitetu (stupac 9). Na taj način u stupcu 10 navedene Tablice dobili smo iznos razlike povećanog anuiteta i iznosa sadržane povećane kamate u anuitetu što iznosi ukupno 40.783,13 kuna odnosno 5.412,85 eura. U navedenim tablicama prikazani su pozitivni i negativni iznosi razlike po kreditu, no kako je zadaća vještaka utvrditi pozitivnu razliku vještak je u Tablici 3 prikazao ukupnu pozitivnu razliku s osnove promjene tečaja i kamate te ista iznosi 81.609,39 kuna odnosno 10.831,42 EUR. Zaključno navodi da je zadaća ovog vještačenja bila utvrditi iznos preplaćenih anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja. Kako bi se ispunile zadaće vještačenja, vještak je najprije utvrdio iznos kamate koji bi bio otplaćen da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno iznos kamate po svakom anuitetu uz kamatnu stopu od 4,50%. Nakon toga, vještak je na temelju promjena kamatne stope tijekom otplate kredita utvrdio iznos stvarno otplaćene kamate. Razlika između stvarno otplaćene kamate i one predviđene ugovorom posljedica je upravo promjene kamatnih stopa. Nakon što je utvrdio predviđene iznose kamata prema Ugovoru o kreditu i stvarno otplaćene kamate po svakom dospjelom anuitetu u promatranom razdoblju, vještak je izračunao ukupnu preplaćenu kamatu te ona iznosi 7.466,18 CHF, odnosno preračunato u HRK po tekućem tečaju banke na dan dospijeća kamate u iznosu od 40.589,72 HRK tj. 5.387,18 EUR. Uz navedeno, zadaća vještačenja bila je i utvrditi tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita. Izračun tečajnih razlika prikazan je u Tablici 2. Razlika između uplaćenih anuiteta po srednjem tečaju banke na dan uplate anuiteta i anuiteta kojeg bi bilo potrebno uplatiti da je tečaj fiksiran na dan isplate kredita iznosi 81.372,85 HRK tj. 10.800,03 EUR, a nakon što od toga iznosa odbijemo iznos utjecaja povećane kamate sadržane u rati anuiteta u iznosu od 40.589,72 HRK tj. 5.387,18 EUR dobiveni iznos od 40.783,13 HRK tj. 5.412,85 EUR , daje utjecaj preplaćenog iznosa kredita u kunama uslijed promjene tečaja, umanjenog za sadržanu tečaju razliku u preplaćenoj kamati uslijed promjene kamatnih stopa. Ukupne negativne razlike po kreditu odnosno razlike u uplati anuiteta za razdoblje kada je stvarno uplaćivani anuitet bio niži od onog iz početo ugovorenih uvjeta iznosi 55,45 HRK odnosno 7,36 EUR. Kako je zadaća vještaka bila utvrditi pozitivnu pretplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja i kamatne stope vještak je u Tablici 3 prikazao isključivo pozitivnu razliku po kreditu koja ukupno iznosi 81.609,39 HRK odnosno 10.831,42 EUR. U Tablici su sadržani samo pozitivni iznosi iz Tablice 1 i Tablice 2. Do razlike dolazi zbog matematičke operacije eliminiranja negativnih iznosa koje je vještak prikazao u Tablici 4 u iznosu od 236,54 HRK odnosno 31,39 EUR.
12.2. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi te je istoga u cijelosti prihvatila, tuženik je nalazu prigovorio iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 3.410,28 eur (25.694,76 kn). Naknadno je tužiteljica, s obzirom na izmijenjenu sudsku praksu podneskom od 25. studenog 2024. predložila da se vještak pozove očitovati o visini razlike glavnice, da obračuna zakonksu azteznu kamatu na preplaćene iznose te provede uračunavanje sukladno ZOO-u.
12.3. S obzirom na navedeno i neujednačenu sudsku praksu, određena je dopuna nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darinke Cimera te je rješenjem od 12. prosinca 2024. vještak pozvan da:
- na dan 30.09.2015. (kao dana konverzije Ugovora) izračuna razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF;
- odgovori da li je provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljičina obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi
(promjenjive kamatne stope i valutne klauzule);
- izračunom utvrdi nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujan 2015. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan 30. rujan 2015. i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.09.2015. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita;
- izračunom utvrdi da li je provedbom konverzije tužena utvrdila eventualnu pretplatu ili manjak na dan 30. rujan 2015. i u kojem iznosu;
- da na temelju čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) izvrši uračunavanje pretplate priznate Dodatkom ugovora o kreditu (konverziji) na način da se na svaki mjesečni iznos pretplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zakonske zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata prilikom konverzije,
- obračuna zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od dana uplate tužitelja do dana konverzije ugovora o kreditu.
12.4. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je naveo da je uvidom u Dodatak ugovora o kreditu od 04.01.2016. utvrdio da je tuženik u članku 8. istoga utvrdio neotplaćenu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 45.678,20 EUR odnosno 348.619,59 HRK. Prema početnom otplatnom planu uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF vještak je utvrdio da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 70.940,67 CHF odnosno primjenom početnog isplatnog tečaja CHF na dan 16.04.2017. ( 4,51809) 320.516,33 HRK tj. 42.539,83 EUR. Dakle, utvrđena razlika između neotplaćene glavnice prema Dodatku ugovora o kreditu te neotplaćene glavnice po početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.138,37 EUR.
Provedenom konverzijom tuženik je matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Prilikom izračuna konverzije u obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom.
Nadalje, zadaća vještaka bila je i utvrditi razliku između neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita. Kako je već ranije navedeno neotplaćena glavnica u EUR kreditu na dan 30. rujna 2015. godine prema novom otplatnom planu uz primjenu srednjeg tečaja tužene na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 45.678,20 EUR odnosno 348.619,59 HRK. Stanje neotplaćene glavnice stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine prema tečaju na dan isplate kredita (4,51809) iznosi 72.296,22 CHF odnosno 326.640,83 HRK tj. 43.352,69 EUR. Dakle, razlika između neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine i neotplaćene glavnice stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.325,51 EUR.
Provedenom konverzijom tuženik je utvrdio pretplatu u iznosu od 25.694,76 HRK odnosno 3.366,68 EUR na dan 30. rujna 2015. godine.
Ukupna pretplata tužitelja po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja utvrđena je u iznosu od 81.609,39 HRK odnosno 10.831,42 EUR.
Na navedenu pretplatu vještak je obračunao zakonske zatezne kamate koje su prikazane u Tablici 4. stupac 5 kao i dokumentu Obračun kamata 2 koji čini sastavni dio ovog nalaza i mišljenja. Ukupno obračunate zatezne kamate na utvrđenu pretplatu po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznose 4.579,16 EUR iz čega proizlazi da ukupna pretplata tužiteljice uvećana za zakonske zatezne kamate iznosi 15.410,59 EUR. Zadaća vještaka je bila i da izvrši uračunavanje pretplate priznate dodatkom ugovora o kreditu na način da se na svaki mjesečni iznos pretplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zakonske zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata prilikom konverzije. Za potrebe ovog izračuna vještak je izradio Tablicu 4A Uračunavnje pretplate utvrđene konverzijom. U stupcu 7 vještak je prikazao kumulativnu ukupnu pretplatu tužiteljice uvećanu za zakonsku zatezne kamate do iznosa koji je priznat prilikom konverzije (3.366,68 EUR). Iz Tablice je vidljivo da se pretplata priznata prilikom konverzije doseže na anuitetu za prosinac 2008. kada je ukupna pretplata uvećana za zakonsku zateznu kamatu iznosila 3.468,27 EUR.
Zaključno vještak navodi da razlika između neotplaćene glavnica EUR kredita na dan 30. rujna 2015. i neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.138,37 EUR. Provedenom konverzijom tuženik je matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Nadalje, neotplaćena glavnica u EUR kreditu na dan 30. rujna 2015. godine prema novom otplatnom planu uz primjenu srednjeg tečaja tužene na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 45.678,20 EUR odnosno 348.619,59 HRK, dok stanje neotplaćene glavnice stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine prema tečaju na dan isplate kredita (4,51809) iznosi 72.296,22 CHF odnosno 326.640,83 HRK tj. 43.352,69 EUR. Dakle, razlika između neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine i neotplaćene glavnice stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.325,51 EUR. Provedenom konverzijom tuženik je utvrdio pretplatu u iznosu od 25.694,76 HRK odnosno 3.366,68 EUR na dan 30. rujna 2015. godine. Ukupno obračunate zatezne kamate na utvrđenu pretplatu po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznose 4.579,16 EUR iz čega proizlazi da ukupna pretplata tužiteljice uvećana za zakonske zatezne kamate iznosi 15.410,59 EUR. Pretplata priznata prilikom konverzije u iznosu od 3.366,68 EUR doseže se na anuitetu za prosinac 2008. kada je ukupna pretplata uvećana za zakonsku zateznu kamatu iznosila 3.468,27 EUR.
12.5. Tužiteljica je nakon provedene dopune predložila da radi mogućnosti postavljanja jasnog tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu i tijek zakonskih zateznih kamata, vještak iskaže prema zakonskom redoslijedu plaćanja (čl. 172. ZOO) obračun na način da se od iznosa preplate koji je priznat u konverziji (3.366,68 €) oduzme uglavničeni iznos zakonskih zateznih kamata do konverzije (30. 09. 2015.) preplaćene iznose po osnovu promjenjive kamatne stope i tečaja CHF, te ako postoji razlika u korist tužiteljice, koliko ona iznosi na dan 30. 09. 2015. te da posebno iskaže glavnice na koje bi tekla kamata od 01. 10. 2015. (preplaćeni iznos glavnice od 10.831,42 €, uglavničeni iznos dospjele zakonske zatezne kamate na navedenu glavnicu do 30. 09. 2015. umanjen za priznatu preplatu od 3.366,68 €). Dok je tuženik dopuni prigovorio jer je vještak preplatu priznatu u konverziji odbio od zakonskih zateznih kamata a ne od glavnice.
12.6. U očitovanju na primjedbe vještak je naveo da je provedenom konverzijom tuženik utvrdio pretplatu u iznosu od 25.694,76 HRK odnosno 3.366,68 EUR na dan 30. rujna 2015., dok je ukupna preplata tužitelja po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja utvrđena u iznosu od 81.609,39 HRK odnosno 10.831,42 EUR. Na navedenu pretplatu vještak je obračunao zakonske zatezne kamate koje su prikazane u Tablici 4. stupac 5 kao i dokumentu Obračun kamata 2. 2. Ukupno obračunate zatezne kamate na utvrđenu pretplatu po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznose 4.579,16 EUR iz čega proizalzi da ukupna pretplata tužiteljice uvećana za zakonske zatezne kamate iznosi 15.410,58 EUR. Kako se prema članku 172. ZOO najprije plaćaju kamate, a tek potom glavnica vještak je od obračunate zakonske zatezne kamate u iznosu od 4.579,16 EUR oduzeo utvrđenu preplatu po konverziji u iznosu od 3.366,68 EUR te prema tome dolazimo do ostatka duga po zakonskim zateznim kamatama do 30.09.2015. godine u iznosu od 1.212,48 EUR. Prema gore navedenome, ukupno potraživanje tužiteljice prema tuženiku do dana 30.09.2015. godine iznosi 12.043,90 EUR (10.831,42 EUR preplata po osnovi promjene kamatne stope i tečaja uvećana za ostatak duga po zakonskim zateznim kamata u iznosu od 1.212,48 EUR). Zakonske zatezne kamate na preplaćeni iznos s osnove promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 10.831,42 EUR nakon 01.10.2015. vještak je prikazao u dokumentu Obračun kamata 11 te iste iznose 6.608,46 EUR. Dakle, ukupno potraživanje tužiteljice prema tuženiku do dana izrade nalaza iznosi 18.652,36 EUR (10.831,42 EUR preplata po osnovi promjene kamatne stope i tečaja + 1.212,48 EUR ostatak zakonskih zateznih kamata do 30.09.2015. + 6.608,46 EUR zakonske zatezne kamata na iskazanu preplatu nakon 01.10.2015.)
12.7. Nakon zaprimljenog očitovanja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 18.652,36 Eur od čega se 10.831,42 EUR odnosi na preplatu po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, iznos od 1.212,48 EUR odnosi se na ostatak zakonskih zateznih kamata do 30.09.2015., iznos od 6.608,46 EUR odnosi se na zakonske zatezne kamata na iskazanu preplatu nakon 01.10.2015. Tuženi smatra kako je s obzirom na provedenu konverziju provedeno vještačenje bespredmetno.
12.8. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda i prijedlogom tužiteljice.
13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 4. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.
13.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
13.2. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
13.3. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
13.4. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
13.5. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
13.6. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
13.7. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
13.8. Tužiteljica je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
14. Tužiteljici nadalje ne pripada ni pravo na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valuti CHF, a sve obzirom je 4. siječnja 2016. između stranaka u postupku sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o kreditu. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom kao neosnovan.
15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Z i I od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.
U Puli, 12. siječnja 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženoj po punomoćnicima
