REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-841/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 16. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Ivana Žalac, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Ksenije Penić, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici UC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.164,13 eura s osnova preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- 1,45 Eura od 10.06.2005. godine do isplate,

- 2,60 Eura od 09.09.2005. godine do isplate,

- 1,23 Eura od 10.10.2005. godine do isplate,

- 1,87 Eura od 10.11.2005. godine do isplate,

-2,85 Eura od 12.12.2005. godine do isplate,

- 1,90 Eura od 10.01.2006. godine do isplate,

- 6,62 Eura od 12.01.2009. godine do isplate,

- 9,89 Eura od 10.02.2009. godine do isplate,

- 13,89 Eura od 10.03.2009. godine do isplate,

- 6,86 Eura od 10.04.2009. godine do isplate,

- 5,61Eura od 11.05.2009. godine do isplate,

- 4,90 Eura od 10.06.2009. godine do isplate,

- 6,32 Eura od 10.07.2009. godine do isplate,

- 3,49 Eura od 10.08.2009. godine do isplate,

- 4,78 Eura od 10.09.2009. godine do ispate

- 2,57 Eura od 12.10.2009. godine do ispate,

- 4,53 Eura od 10.11.2009. godine do isplate,

-3,41 Eura od 10.12.2009. godine do isplate,

- 7,97 Eura od 11.01.2010. godine do isplate,

- 10,19 Eura od 10.02.2010. godine do isplate,

- 10,33 Eura od 10.03.2010. godine do isplate,

- 12,88 Eura od 12.04.2010. godine do isplate,

- 16,54 Eura od 10.05.2010. godine do isplate,

- 19,81 Eura od 10.06.2010. godine do isplate,

- 26,07 Eura od 12.07.2010. godine do isplate,

- 19,95 Eura od 10.08.2010. godine do isplate,

- 35,51 Eura od 10.09.2010. godine do ispate

- 27,34 Eura od 11.10.2010. godine do ispate,

- 28,92 Eura od 10.11.2010. godine do isplate,

- 35,70Eura od 10.12.2010. godine do isplate,

- 44,65 Eura od 11.01.2011. godine do isplate,

- 34,58 Eura od 10.02.2011. godine do isplate,

- 37,71 Eura od 10.03.2011. godine do isplate,

- 33,29 Eura od 11.04.2011. godine do isplate,

- 43,29 Eura od 10.05.2011. godine do isplate,

- 50,14 Eura od 10.06.2011. godine do isplate,

- 59,31 Eura od 11.07.2011. godine do isplate,

- 87,82 Eura od 10.08.2011. godine do isplate,

- 55,03 Eura od 12.09.2011. godine do ispate

- 50,14 Eura od 11.10.2011. godine do ispate,

- 51,35 Eura od 10.11.2011. godine do isplate,

- 50,90 Eura od 12.12.2011. godine do isplate,

- 55,17 Eura od 01.01.2011. godine do ispate,

- 58,15 Eura od 01.02.2011. godine do isplate,

- 59,07 Eura od 01.03.2011. godine do isplate,

- 56,77 Eura od 01.04.2011. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici UC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 513,82 eura s osnova preplaćenog iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- 2,44 Eura od 12.03.2007. godine do isplate,

- 8,30 Eura od 10.04.2007. godine do isplate,

- 7,84 Eura od 10.05.2007. godine do isplate,

- 8,02 Eura od 11.06.2007. godine do isplate,

- 7,56 Eura od 10.07.2007. godine do isplate,

- 7,82 Eura od 10.08.2007. godine do isplate,

- 7,73 Eura od 10.09.2007. godine do ispate,

- 7,27 Eura od 10.10.2007. godine do ispate

- 7,50 Eura od 12.11.2007. godine do isplate,

- 7,11 Eura od 10.12.2007. godine do isplate,

- 7,38 Eura od 10.01.2008. godine do isplate

- 7,37 Eura od 11.02.2008. godine do isplate,

- 6,90 Eura od 10.03.2008. godine do isplate,

- 7,17 Eura od 10.04.2008. godine do isplate,

- 6,75 Eura od 12.05.2008. godine do isplate,

- 6,83 Eura od 10.06.2008. godine do isplate,

- 6,49 Eura od 10.07.2008. godine do isplate

- 6,57 Eura od 11.08.2008. godine do isplate

- 6,46 Eura od 10.09.2008. godine do ispate,

- 6,33 Eura od 10.10.2008. godine do ispate,

- 6,58 Eura od 10.11.2008. godine do isplate,

- 6,20 Eura od 10.12.2008. godine do isplate,

- 6,58 Eura od 12.01.2009. godine do isplate,

- 6,55 Eura od 10.02.2009. godine do isplate,

- 5,93 Eura od 10.03.2009. godine do isplate,

- 6,19 Eura od 10.04.2009. godine do isplate,

- 7,82 Eura od 11.05.2009. godine do isplate,

- 15,89 Eura od 10.06.2009. godine do isplate,

- 15,16 Eura od 10.07.2009. godine do isplate,

- 15,05 Eura od 10.08.2009. godine do isplate,

- 14,79 Eura od 10.09.2009. godine do ispate

- 13,78 Eura od 12.10.2009. godine do ispate,

- 13,97 Eura od 10.11.2009. godine do isplate,

- 13,10 Eura od 10.12.2009. godine do isplate,

- 13,48 Eura od 11.01.2010. godine do isplate,

- 13,27 Eura od 10.02.2010. godine do isplate,

- 11,59 Eura od 10.03.2010. godine do isplate,

- 12,57 Eura od 12.04.2010. godine do isplate,

- 11,95 Eura od 10.05.2010. godine do isplate,

- 12,13 Eura od 10.06.2010. godine do isplate,

- 11,65 Eura od 12.07.2010. godine do isplate,

- 11,19 Eura od 10.08.2010. godine do isplate,

- 11,61 Eura od 10.09.2010. godine do ispate

- 10,32 Eura od 11.10.2010. godine do ispate,

- 10,23 Eura od 10.11.2010. godine do isplate,

- 9,72 Eura od 10.12.2010. godine do isplate,

- 9,92 Eura od 11.01.2011. godine do isplate,

- 8,92 Eura od 10.02.2011. godine do isplate,

- 7,69 Eura od 10.03.2011. godine do isplate,

- 7,77 Eura od 11.04.2011. godine do isplate,

- 7,32 Eura od 10.05.2011. godine do isplate,

- 7,19 Eura od 10.06.2011. godine do isplate,

- 6,63Eura od 11.07.2011. godine do isplate,

- 6,95 Eura od 10.08.2011. godine do isplate,

- 5,44 Eura od 12.09.2011. godine do ispate

- 4,54 32 Eura od 11.10.2011. godine do ispate,

- 4,06 Eura od 10.11.2011. godine do isplate,

- 3,28Eura od 12.12.2011. godine do isplate,

- 2,12 Eura od 11.01.2012. godine do isplate,

- 1,34 Eura od 10.02.2012. godine do isplate,

- 0,72 Eura od 10.03.2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.201,26 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupka u iznosu od 99,54 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu pod I. tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 77120/05. od 13. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 13. travnja 2005. sa HVB Splitska banka, sklopila Ugovor o kreditu broj 77120/05 na iznos od 18.920,72 CHF protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom od 5,80%, efektivnom od 6,37%, rokom otplate od 84 mjeseca i s namjenom kupovine novog automobila.

1.2. Navodi da se u tijeku otplate kredita kamatna stopa mijenjala na osnovu jednostrane odluke tuženika

1.3. Nadalje, da je tužiteljica sklapajući ugovor u kojem je uglavljena valutna klauzula s otplatnim planom u kunskoj protuvrijednosti CHF dovedena u situaciju da joj je rata dvostruko povećana. Kao razlog tomu, ističe da je tužiteljica savjetovana da do promjene anuiteta neće doći a nije bila upoznata sa valutnim rizikom niti s mogućnošću promjene kamatnih stopa.

1.4. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-

2868/2018-2 u postupcima zaštite potrošača

1.5. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba članka 1. i 4. ugovora o kreditu i isplatu iznosa stečenog bez osnove temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope skupa sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini anuitet od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako se Splitska banka d.d., Domovinskog rata 61, pripojila ovdje tuženiku OTP banci d.d. Split, odnosno ne čini spornom pasivnu legitimaciju naznačenog tuženika, međutim ističe da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

2.1. Ne osporava da je prednik tuženika sa tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 77120/05 od 13.4.2005 kojim je tužitelju odobren iznos kredita u visini od 18.920,72 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 84 mjeseca, te nije sporno da je člankom 4. Ugovora bila ugovorena kamatna stopa od 5,80 % godišnje, promjenjiva sukladno Odlukama banke, i da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

2.2. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja u kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

2.3. Ističe da se pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013 . i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, vezano uz koje tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.4. Nastavno tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376.Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.5. Vezano uz postavljeno traženje tuženik drži da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO.

2.6. Tuženik osporava da bi donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima. Smatra da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske te da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

2.7. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda, stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

2.8. Ističe da za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti te da je tuženik kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

2.9. Zaključno, protivi se tužbi i tužbeno zahtjevu u cijelosti.

3. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 77120/05 i to kako po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope tako i po osnovu valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF, za koje odredbe tužiteljica smatra da su ništetne i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedenih odredbi.

4. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, 13. travnja 2005. s bankom HVB Splitska banka d.d., pravnim prednikom tuženika, sklopila Ugovor o kreditu broj 77120/05 na iznos od 18.920,72 CHF u protuvrijednosti od kunama prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 5,80 % godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je i da je kredit u cijelosti otplaćen.

5. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž 7129/13 od 13.06.2014., presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 77120/05 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 77120/05 od 13. travnja 2005. (list 5-11 spisa), u izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 77120/05 (list 12-14 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt- 18/9778-3 od 3. prosinca 2018. (list 28-33 spisa) i u dokumentaciju kredita dostavljenu po tuženiku (str. 56-176 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] čiji je nalaz pročitan (str. 181-199 spisa) te je tužiteljica saslušana kao stranka uz korištenje audiovizualnih uređaja.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužiteljica je prihvatila nalaz i u skladu sa istim postavila konačni tužbeni zahtjev.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 77120/05 od 13. travnja 2005. (list 5-11 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu s ugovorenom namjenom za kupovinu novog motornog vozila (čl.2.) u iznosu od 18.920,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) s kamatama po promjenjivoj stopi od 5,80% godišnje (čl.4.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl.3.).

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je u 2005. kredit realizirala u tada Splitskoj banci s namjerom kupovine vozila marke Toyota. Nije se mogla sjetiti da li je ugovor o kreditu dogovarala u auto kući ili u banci, ali se sjeća da je znala da je kredit vezan uz valutu CHF i nije znala da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti je znala način njezinog mijenjanja. Nitko ju u prodajnom razgovoru nije na ništa upozorio, niti ukazao na bilo kakve opasnosti od sklapanja takvog ugovora. Nije joj nuđen nikakav drugi kredit vezan uz bilo koju drugu valutu već joj je ovaj predočen kao najpovoljniji za nju. Kredit je u cijelosti otplatila a vozilo koje je kupila služilo joj je za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora a ni poslije nije na sebi imala nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Po zanimanju je kuharica i nema financijskih znanja. Ugovor je pročitala u dijelu koji ju je zanimao, znala je koliki iznos realizira, na koji rok i kolika joj je visina rate. Otplatu kredita je izvršila uplatama na šalteru banke a nije se mogla sjetiti kolika joj je bila rata, ali se sjeća da je svaki puta bila sve veća i veća. Nije se mogla sjetit koliko je dugo razmatrala i donosila odluku o preuzimanju kredita i nije se s nikim savjetovala jer je smatrala da je s ugovorom sve u redu. Nije odlazila u druge banke provjeravati uvjete kreditiranja. Nije razumjela što znači ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i nije primala obavijesti banke o promjeni kamatne stope. Kada je prilikom plaćanja pitala zbog čega je rata sve veća i veća, odgovor je bio tako vam je to.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo. Osim toga, tuženik nije imao primjedbe na iskaz tužiteljice niti je predložio bilo kakvi dokaz kojim bi dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo i da su tužiteljici pružene sve potrebne informacije na kojoj bi temeljila odluku o sklapanju ugovora o kreditu s prednikom tuženika. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Osim toga, iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu utvrđeno je da je početna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u visini od 5,80% tijekom cijelog razdoblja otplate mijenjana te jednom vrijeme iznosila i 8,90% (str. 185-187 spisa).

12. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je kredit realiziran za kupovinu novog motornog vozila koji je korišten za privatne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bilo u ugovornom odnosu s prednikom tuženika sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Na ove okolnosti tuženik nije predložio niti jedan dokaz.

14. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 8.b. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. prednika tuženika.

15. Stoga je odredba čl. 8.b. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz pregleda uplata po kreditu.

16. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju domaćica i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

17. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 8.b. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 8.b. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

19. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti promjenjive kamatne stope, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i prednik tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

20. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,80% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, niti je tuženik u postupku dokazao da su tužiteljici isti pojašnjeni prilikom sklapanja Ugovora. U postupku tuženik nije niti pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog promjenjive kamatne stope. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva.

21. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da ona niti ne zna da je ugovorila takovu kamatnu stopu..

22. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Prema stavu suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,80% porasla do 8,90%. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4.a. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

24. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužiteljica više platila po osnovi promjene tečaja iznos od 1.164,13 eura a po osnovi promjene kamatne stope 513,82 eura ili ukupno po oba osnova iznos od 1.677,95 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 227,29 eura.

25. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakvih primjedbi i tužbeni zahtjev je postavila u skladu s nalazom vještaka podneskom od 8.11.2024.

26. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, odnosno fiksna kamata, što nije bila ugovorna volja stranaka. Ustrajao je na tvrdnjama da su sve promjene kamata u tijeku otplate kredita bile u skladu sa zakonskim propisima. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer je u suprotnosti s utvrđenjima iz presuda po kolektivnim tužbama zaštite interesa potrošača kao i dokazima iz ovog postupka. .

27. Tuženik je istakao i prigovor prijeboja tražeći da se izračunom obuhvati i svi iznosi manje plaćenih anuiteta Sud je naveden prigovor prijeboja tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

28. Ukazuje se ovdje i na odredbe Zakon o zaštiti potrošača u kojima se navodi da se smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužiteljice. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.

29. Nesporno je da je tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom, djelomično povukla tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu, kojem povlačenju se tuženik nije protivio i zbog čega je sud odlučio kao u izreci rješenja.

30. Nadalje, nesporno je i da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu u kojoj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 12.000,00 kn ili sada 1.592,67 eura, u konačnici djelomično preinačio nakon provedenog vještačenja potražujući iznos od 1.677,95 eura, kojoj preinaci se tuženik protivio. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužiteljici, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužiteljici dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljičina prava na pristup sudu.

31. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

32. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

33. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

34. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

35. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

36. Vezano uz kondemnatorni dio zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekala mogućnost da zahtijeva povrat novčana iznosa plaćena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

37. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

38. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se računa počev od 13. lipnja 2014. za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

39. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

40. Slijedom navedenog, tužiteljici je sud dodijelio pravo na isplatu iznos koje je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, skupa sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to odlučeno pod I. i II. izreke presude.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i slijedom, sud tužiteljici dodjeljuje puno pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

42. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 2.247,71 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 3.12.2021., 25.2.2025. i 26.11.2025. za svako po 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 29.10.2021., 2911.2021. i 8.11.2024. za svaki 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.400,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 350,00 eura, ukupno 1.750,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.201,26 eura.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

44. Tužiteljici nije priznat trošak PDV-a na iskazani ukupni trošak za vještačenje, u iznosu od 99,54 eura jer je uplaćeni iznos troška vještačenja obračunat i priznat u bruto iznosu, tako da osnovica za priznavanje prava na PDV ne iznosi kako je to tužitelj naveo 1.798,17 eura već 1.400,00 eura.

45. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 12. siječnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Žalac, Slavonski Brod,

2. Odvj. Belizar Tomaić, Osijek.