REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1266/22-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po pun. iz odvj. društva Kallay & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2025. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 12. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3976958 od 19. ožujka 2007. g., zaključenog između tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je, u čl. 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.457,16 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u čl. 7. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II.Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.144,35 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-2,22 EUR teče od 28. ožujka 2008. g. do isplate,

-11,80 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-1,75 EUR teče od 1. prosinca 2008. g. do isplate,

-14,53 EUR teče od 2. siječnja 2009. g. do isplate,

-16,49 EUR teče od 2. veljače 2009. g. do isplate,

-17,38 EUR teče od 2. ožujka 2009. g. do isplate,

-15,11 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-15,59 EUR teče od 29. travnja 2009. g. do isplate,

-11,80 EUR teče od 1. lipnja 2009. g. do isplate,

-9,01 EUR teče od 24. lipnja 2009. g. do isplate,

-9,75 EUR teče od 3. kolovoza 2009. g. do isplate,

-11,22 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-11,10 EUR teče od 1. listopada 2009. g. do isplate,

-9,61 EUR teče od 2. studenog 2009. g. do isplate,

-12,40 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-14,63 EUR teče od 28. prosinca 2009. g. do isplate,

-17,81 EUR teče od 1. veljače 2010. g. do isplate,

-17,08 EUR teče od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

-21,40 EUR teče od 1. travnja 2010. g. do isplate,

-20,58 EUR teče od 3. svibnja 2010. g. do isplate,

-22,18 EUR teče od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

-35,99 EUR teče od 1. srpnja 2010. g. do isplate,

-33,14 EUR teče od 2. kolovoza 2010. g. do isplate,

-41,83 EUR teče od 1. rujna 2010. g. do isplate,

-38,83 EUR teče od 4. listopada 2010. g. do isplate,

-34,00 EUR teče od 2. studenog 2010. g. do isplate,

-44,18 EUR teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

-57,14 EUR teče od 4. siječnja 2010. g. do isplate,

-47,97 EUR teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,

-51,18 EUR teče od 1. ožujka 2011. g. do isplate,

-47,09 EUR teče od 1. travnja 2011. g. do isplate,

-47,83 EUR teče od 2. svibnja 2011. g. do isplate,

-65,19 EUR teče od 1. lipnja 2011. g. do isplate,

-66,89 EUR teče od 1. srpnja 2011. g. do isplate,

-81,12 EUR teče od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

-73,69 EUR teče od 30. kolovoza 2011. g. do isplate,

-65,56 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-64,09 EUR teče od 27. listopada 2011. g. do isplate,

-63,47 EUR teče od 1. prosinca 2011. g. do isplate,

-67,31 EUR teče od 5. siječnja 2012. g. do isplate,

-70,66 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-71,11 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-68,79 EUR teče od 2. travnja 2012. g. do isplate,

-70,35 EUR teče od 2. svibnja 2012. g. do isplate,

-71,42 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-69,62 EUR teče od 2. srpnja 2012. g. do isplate,

-70,10 EUR teče od 6. kolovoza 2012. g. do isplate,

-68,75 EUR teče od 3. rujna 2012. g. do isplate,

-65,83 EUR teče od 1. listopada 2012. g. do isplate,

-68,94 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-70,43 EUR teče od 3. prosinca 2012. g. do isplate,

-69,39 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-63,52 EUR teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-68,50 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-68,94 EUR teče od 2. travnja 2013. g. do isplate,

-66,99 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-60,91 EUR teče od 3. lipnja 2013. g. do isplate,

-60,75 EUR teče od 1. srpnja 2013. g. do isplate,

-62,25 EUR teče od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

-64,64 EUR teče od 2. rujna 2013. g. do isplate,

-67,95 EUR teče od 30. rujna 2013. g. do isplate,

-66,24 EUR teče od 31. listopada 2013. g. do isplate,

-67,45 EUR teče od 3. prosinca 2013. g. do isplate,

-68,83 EUR teče od 4. siječnja 2014. g. do isplate,

-69,68 EUR teče od 3. veljače 2014. g. do isplate,

-71,48 EUR teče od 3. ožujka 2014. g. do isplate,

-70,89 EUR teče od 24. ožujka 2014. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 28. ožujka 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e :

I.Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od 9. svibnja 2022. g. izjavljen u odgovoru na tužbu kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.001,44 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 12. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 28. ožujka 2022. g. u kojoj je naveo da je dana 19. ožujka 2007. g. s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 418-50-3976958, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 20.457,16 CHF, isplaćen u kn prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz tu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,95 % godišnje ugovorivši da je kamata promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke (odlukom o kamatnim stopama Kreditora) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na navedeni način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, čime da je, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu EU prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Citiran je predmet koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja (broj P 1401/12 u kojem su donesene drugostupanjske odluke Pž-7129/13 i Pž-6632/17) i utvrđenja iz tog predmeta. Nadalje, da je na temelju dokumentacije kredita tužitelj izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te da je iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita 23.691,00 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3976958 od 19. ožujka 2007. g. u dijelu odredbi čl. 1. i 7. Ugovora te tuženiku naložiti isplata iznosa od 23.691,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da je općemjesno nadležan sud sjedišta tuženika te da su, k tome, i stranke u Ugovoru o kreditu, točnije čl. 12. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. U odnosu na pozivanje tužitelja na odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, da se radi o zaštiti na općenitoj razini te da svaki pojedini potrošač u posebno pokrenutom postupku treba dokazati postojanje povreda odnosno uskraćivanje prava. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF da su tužitelju bile jasne, lako uočljive i razumljive, tužitelj da je prilikom sklapanja Ugovora bio upoznat s općim aktima tuženika i s uvjetima Ugovora, raspolagao je svim potrebnim informacijama, posebno o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, u cijelosti je razumio sadržaj i posljedice odredbi koje sada smatra spornim te je na njih pristao. Istaknut je prigovor zastare te je visina tužbenog zahtjeva osporena u cijelosti.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 26. kolovoza 2025. g. te je tužitelj, osim utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, zatražio isplatu iznosa od 3.144,35 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3976958 od 19. ožujka 2007. g., početnog otplatnog plana, cjelokupnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, izračuna preplaćenog, zahtjeva za kredit od 19. ožujka 2007. g., zadužnice od 22. ožujka 2007. g., suglasnosti o zapljeni plaće od 22. ožujka 2007. g., ponude broj 4 t.d. Auto prodajni centar Muše d.o.o. Split od 19. ožujka 2007. g., obavijesti o promjenjivim kamatnim stopama od 23. listopada 2013. g. i preračuna u valutu EUR. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 22. listopada 2024. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da je su stranke u odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3976958 od 19. ožujka 2007. g. ugovorile da je, u slučaju spora, nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema st. 3. ovog čl. sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

U vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP) koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. ovog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP-a propisano je koje bi se odredbe ugovora mogle smatrati nepoštenima pa je tako u al. 19. tog čl. navedeno da su to i odredbe kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 12. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed formuliranu odredbu standardnog Ugovora tuženika, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale (a tuženik nije ni tvrdio da se o ovoj odredbi posebno pregovaralo) te tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u Ugovoru i na njezin sadržaj. Osim toga, radi se o odredbi koja uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu procesnopravne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na prostornu udaljenost između mjesta njegovog prebivališta koje se nalazi na području nadležnosti ovog suda i sjedišta Ugovorom određenog suda u Zagrebu gdje se nalazi sjedište tuženika, jer je time vođenje postupka za tužitelja otegotnije i iziskuje veće troškove. Stoga je trebalo zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda registriranog sjedišta tuženika. Dakle, odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj spora ugovara nadležnost suda u mjestu sjedišta banke je ništetna, pa je zaključak da između stranaka ne postoji valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda trebalo ocijeniti neosnovanim i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I. Takav je i stav sudske prakse u brojnim sličnim predmetima u istoj vrsti spora.

Budući je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena ugovorna odredba te time i ništetna, imaju se primijeniti odredbe o mjesnoj nadležnosti i to odredba čl. 59. ZPP-a prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a u ovom slučaju Općinski sud u Splitu gdje se nalazi poslovnica tuženice (Podružnica Split) u kojoj je Ugovor sklopljen.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 418-50-3976958 od 19. ožujka 2007. g. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te za isplatu iznosa od 3.144,35 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 19. ožujka 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 20.457,16 CHF s rokom otplate u 84 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je odlučio kupiti polovno vozilo, staro godinu i pol dana, i to za osobne potrebe jer u to vrijeme nije obavljao poslovnu djelatnost niti je imao obrt, radi čega da je otišao u auto kuću odnosno salon automobila I. Tamo da ga je dočekalo već sve pripremljeno, a u banku da je trebao otići samo radi potpisivanja. U banci da nije s bilo kim razgovarao o uvjetima Ugovora, nije znao da li je valuta CHF bolja od EUR ili USD te ni o tome nije s nikim pričao. U banci da ga nitko nije upozorio na neki rizik ili opasnost kredita s valutnom klauzulom u CHF. Prije odlaska u banku da se nije raspitivao kod drugih banaka jer je u auto kući sve već bilo sređeno. Ugovor da nije detaljno čitao.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbe iz Ugovora o kreditu broj 418-50-3976958 od 19. ožujka 2007. g. o valutnoj klauzuli i to odredbe sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora u dijelu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se utvrđuje da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa u CHF te u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 22. listopada 2024. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 19. ožujka 2007. g. na iznos od 20.457,16 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, ugovorenu kamatnu stopu od 5,95% i iznos anuiteta od 298,36 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (4,558076 na dan 23. ožujka 2007. g.) da je ukupno preplaćen iznos u visini od 3.071,37 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 3.144,35 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 72,98 EUR.

Tuženik je po prvi put u postupku i to na pripremnom ročištu od 4. listopada 2023. g. predložio da sud, u slučaju prihvaćanja dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, vještaku povjeri i zadatak utvrditi tzv. negativne razlike kad je tečaj CHF bio niži od početnog.

U odnosu na ove navode tuženika, koji su vrlo skraćeno ponovljeni i na ročištu za glavnu raspravu od 10. rujna 2024. g., treba kazati da se radi o slijedećem: prema mišljenju tuženika treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kad je tužitelj plaćao manje jer je tečaj bio niži od početnog.

Prije svega, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužitelja s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužitelj manje plaćao za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je plaćao više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

U slučaju suprotnog pravnog stava sud je dao nalog vještakinji utvrditi i izraziti i visinu tzv. negativnih razlika o čemu je već bilo spomena u obrazloženju ove presude (radi se o ukupnom iznosu od 72,98 EUR).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 28. ožujka 2022. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 3.144,35 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. obračunava u visini od 15%, do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 26. travnja 2023. g. i 26. kolovoza 2025. g. i zastupanja na ročištima od 14. listopada 2023. g., 10. rujna 2024. g. i 10. rujna 2025. g. po 100 bodova (ukupno 600 bodova) i zastupanja na ročištu od 26. studenog 2025. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 625 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.250,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, zatraženu pristojbu tužbe (38,94 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 2.001,44 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelju nije priznat zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 12. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).