REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4780/2023-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani-Mariji Leško Blažić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 9. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika MT, odvjetničkog vježbenika, dana 12. siječnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

- 4.463,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

- 1.519,11 EUR, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.270,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 12. siječnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.375,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008.do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovanim.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 14.428,89 EUR zajedno s traženom zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. kolovoza 2007. kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 178-50-4304727, solemniziran po javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba, br. OV-22092/2007, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 7. Ugovora o kreditu je, među ostalim, određeno da se kredit otplaćuje u tristočetrdesetosam mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji tuženik uručuje korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Navodi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF jer tuženik prije sklapanja Ugovora nije upozorio tužitelja na sve rizike koji prijete ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti na štetne posljedice takvog ugovaranja, kao i da mu nije ukazao na činjenicu da Hrvatska narodna banka, dalje u tekstu HNB, stabilnost domaće valute temelji na kretanju tečaja EUR, dok na tečaj CHF radi održavanja stabilnosti domaće valute HNB nije imala utjecaja. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ističe da je plaćao veći iznos mjesečno od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Navodi da mu je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bila dužan platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Iako je konvertirao kredit, nije obeštećen slijedom čega ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenom u podnesku od 15. listopada 2025. (stranica 310-312 spisa) traži isplatu 4.463,77 EUR s osnove preplaćene razlike zbog valutne klauzule u CHF, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, te isplatu 1.375,84 EUR s osnove razlike preostale glavnice sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, te ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dodatkom Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim Zakonom. Ističe da je neosnovan tužbeni zahtjev jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja za iznos 14.428,89 EUR utvrđene pretplate koja je priznata tužitelju prilikom konverzije (7.830,87 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (13.218,37 EUR). U podnesku od 6. prosinca 2024. protivi se preinaci tužbe jer je tužitelj povećao zahtjev za isplatu s osnove razlike glavnice, a sud istu dopust, ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 12-15 spisa), otplatni plan (stranica 19-21, 30-41 spisa), odluke o usklađenju kamatnih stopa (stranica 22- 25 spisa), dopis tuženika od 15. siječnja 2016. (stranica 26-29 spisa), pregled izvršenih uplata (stranica 42-44 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 15. veljače 2016. (stranica 45-50 spisa), knjigovodstvena kartica (stranica 51-58 spisa), tablica izračuna razlike preplate kredita (stranica 74-76 spisa), izjava o prihvatu izračuna konverzije (stranica 121 spisa), obavijest banke nakon konverzije i otplatni plan (stranica 122-129 spisa), osnovni podaci i izjava sudužnika (stranica 159 spisa), promotivni uvjeti (stranica 160-165 spisa), financijskim vještačenjem po ĆT, stalnom sudskom vještaku (stranica 225-235, 289-291 i 307-309 spisa), saslušanjem svjedokinje PT (stranica 284-285 spisa) i tužitelja (stranica 285 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu Ugovor o kreditu od 7. kolovoza 2007. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u iznosu od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti, prema otplatnom planu,

- da je rok otplate kredita određen na 348 mjeseci (29 godina), i otplaćuje se u 348 mjesečna anuiteta koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da su stranke 15. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 29.885,57 EUR.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu 15. veljače 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Svjedokinja PT, tužiteljeva supruga, u svom iskazu navodi da im je trebao stambeni kredit budući da su se njezini roditelji trebali preseliti k njima radi čega su im trebali napraviti stan u dvorištu. Službenik tuženika im je ponudio kredit u valuti CHF i dao im dokumentaciju da pogledaju doma, pri čemu im je rekao da je to jedini kredit za koji imaju uvjete. Oni su dokumentaciju pogledali i kako su do tada uvijek imali pozitivna iskustva s bankama pristali su podići taj kredit. Po zanimanju je odgajatelj, a njezin suprug inženjer odjevne tehnologije. Nakon započete otplate kredita, mjesečni anuiteti su počeli rasti tako da su s početnih 1.300,00 kuna narasli na 1.900,00 i nešto kuna. Nakon što se pojavila mogućnost konverzije istu su prihvatili i konvertirali kredit u valutu EUR. Misli da im je priznata nekakva preplata te je na ime preplate suprugu bio snižavan mjesečni anuitet narednih godinu dana.

10. Tužitelj u svom iskazu iskazuje suglasno supruzi. Ponavlja da im je ponuđen kredit u valuti CHF budući je imao najpovoljniju kamatnu stopu i dobili su dokumentaciju koju su proučili doma, te su u konačnici taj kredit prihvatili. U to vrijeme je imao plaću u visini od oko 6.500,00 kuna i mislio je da može podnijeti mjesečni anuitet u visini 1.300,00 kuna. Službenik banke im je rekao da je otplata kredita vezana uz tečaj te valute, ali da je isti stabilan za razliku od EUR koji se u to vrijeme mijenjao na više i na niže, te da se CHF nije dugi niz godina mijenjao te da promjene mjesečnog anuiteta ne bi trebale biti značajne. Pri tome ih nije upozorio na rizike koje preuzimaju na sebe ugovaranjem te valute. Mjesečni anuiteti su počeli rasti, te su nakon pojave mogućnosti konverzije kredit konvertirali u valutu EUR. Kredit još uvijek otplaćuje i otplaćivat će ga do svoje 75 godine života budući je još uvijek dužan oko 20.000,00 EUR.

11. Sud prihvaća iskaz tužitelja i svjedokinje jer su logični i uvjerljivi, te podudarni dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

12. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

13. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

14. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

15. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

17. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

18. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, s tim da je neosnovano osporio da se radi o potrošačkom kreditu, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedokinje, da je kredit podignut radi uređenja kuće u kojoj će boraviti roditelji njegove supruge i nikada se nije koristio za poslovne svrhe. Glede navoda tuženika u kojima se poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe se da isti nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega ti navodi nisu relevantni za razrješenje ove pravne stvari.

19. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu tužbu je tužitelj u ovom predmetu podnio 2. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

21. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK), kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

23. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (J protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

24. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

25. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

26. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i shvaćanje Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

27. Kod donošenja ove odluke, sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

28. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

29. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

30. Na okolnost visine iznosa preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene tečaja valute tijekom trajanja ugovornog odnosa u odnosu na početno ugovorene, te razlike između, po tuženiku utvrđene, neotplaćene glavnice u EUR na dan 30. rujna 2015. i neotplaćene glavnice u CHF na isti dan uz početni tečaj CHF sukladno originalnom otplatnom planu, uz uzimanje u obzir iznosa koji su priznati prilikom zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu, te utvrđivanja tzv. negativnih razlika, te izračuna zateznih kamata na preplaćene iznose, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po KT, stalnom sudskom vještaku.

31. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.463,77 EUR. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 15,01 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 2.339,00 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 iznosi 29.885,57 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika na dan konverzije iznosi 228.089,00 HRK. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 47.125,54 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Kreditora na dan isplate kredita iznosi 210.465,77 HRK. Razlika između iznosa 228.089,00 HRK i iznosa 210.465,77 HRK je 17.623,23 HRK. Prema Dodatku Ugovora broj KONV-01/2016 utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.026,05 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.830,87 HRK, odnosno 963,17 EUR. Prema Izračunu konverzije utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, koji na dan 27. veljače 2016. iznosi 1.039,27 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 1.511,14 EUR, koji iznos ispravlja u pisanom očitovanju u kojem navodi da je omaškom propustio prikazati navedeno razdoblje obračuna zateznih kamata te da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 1.519,11 EUR.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

33. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 4.463,77 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

34. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. u iznosu 1.519,11 EUR, a od 1. listopada 2015. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

35. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice umanjenu za iznos priznate pretplate u visini od 1.375,84 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;

36. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

37. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

38. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

39. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

40. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike u glavnici, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer tužitelj isto nije mogao učiniti prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a.

41. Glede tuženikovog prigovora radi prebijanja, ističe se da je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 14.428,89 EUR, koju tuženik temelji na činjenici da je tužitelju prilikom konverzije utvrđena pretplata koja mu je priznata prilikom konverzije (7.830,87 kn), te mu je umanjena neotplaćena glavnica za 13.218,37 EUR, budući je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo obzir te činjenice i uvrstio ih u izračun.

42. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka JTV, javne bilježnice, budući isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

43. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (7.358,72 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

44. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 81% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 91%.

45. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 3.10.2024., 7.4.2025. i 9.12.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 300 bodova), sastava podneska od 10.1.2024., 10.1.2025., 25.7.2025. i 15.10.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 400 bodova), odnosno 800 bodova ili 1.600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR, koji trošak je umanjen za 9% odnosno za 180,00 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.820,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 450,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.270,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

46. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 12. siječnja 2026. do isplate.

47. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 12. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika