REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-1987/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Katarina Šmit, odvjetnica u Zagrebu, Masarykova 15, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi otpisa dospjelog duga, 12. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-23/25-01/50, URBROJ: 513-04-25-2 od 1. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-410-01/25-01/10, URBROJ: 513-07-21-06-25-4 od 2. travnja 2025., odbijen je zahtjev tužiteljice za otpis dospjelog duga, zajedno sa kamatama obračunatim zbog nepravodobnog plaćanja obveza.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-410-23/25-01/50, URBROJ: 513-04-25-2 od 1. rujna 2025., odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

3. Tužiteljica je ovom Sudu pravodobno podnijela tužbu kojom osporava zakonitost rješenje tuženika, te u bitnome navodi da tuženik, u obrazloženju Rješenja navodi da je uzimajući u obzir primanja i imovinu tužiteljice, ali i članova njezina kućanstva utvrdio da isti posjeduju poveći broj nekretnina i pokretnina, pa stoga da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane zakonom , odnosno zaključuje da naplata poreznog duga ne bi dovela u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva, a slijedom čega i odbija zahtjev tužiteljice za otpis dospjelog poreznog duga. Tužiteljica ističe da tuženik (kao i prvostupanjsko tijelo) propušta utvrditi točnu vrijednost nekretnina koje tužiteljica i članovi kućanstva imaju u svojem vlasništvu, već nekretnine samo nabraja. Također, tuženik da zanemaruje ključnu činjenicu, tj. zanemaruje odnosno pogrešno cijeni činjenicu da je nekretnina upisana u zk. ul [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], jedina nekretnina u vlasništvu tužiteljice MH, i to u suvlasničkom dijelu od 1/2, a koja je podobna za stanovanje. U navedenoj nekretnini tužiteljica i članovi kućanstva da stanuju odnosno ista im je dom. Ističe da navedeno svakako treba cijeniti, a radi ispravnog utvrđenja da li bi naplata poreznog duga dovela u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva. Naime, povreda prava na dom odnosno mogućnost gubitka jedine nekretnine koja je podobna za stanovanje nedvojbeno dovodi u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva. Iz navedenoga da je razvidno da je utvrđenje, zaključak tuženika da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane zakonom odnosno da naplata poreznog duga ne bi dovela u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva, a slijedom čega i odbija zahtjev tužiteljice za otpis dospjelog poreznog duga, pogrešan odnosno nezakonit. Tuženik relevantne činjenice da nije pravilno utvrdio. Tužiteljica, također smatra i da tuženik pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Naime, ovdje da se također, primjenjuju i odredbe iz članka 75. Ovršnog zakona, a kojim je propisano da „Ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može se provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.“, a stavkom 5. Ovršnog zakona da je propisano da „Smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Suglasnost iz ovoga stavka vrijedi ako dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu.“ Ovdje se ističe da tužiteljica nije dala suglasnost za ovrhu, a kako je to propisano ranije navedenim člankom. Nastavno, tužiteljica ističe i da je pravo na dom, a to svakako jest navedena nekretnina u kojoj tužiteljica, njezin sin i snaha žive, zaštićeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim Protokolima br. 1, 4, 6, 7 i 11. te Ustavom RH. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda da je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad hrvatskih zakona. Nakon ratifikacije, sva su državna tijela Republike Hrvatske obvezna Konvenciju izravno primjenjivati u svome radu. Među najvažnijim pravima zajamčenim Konvencijom, posebno mjesto zauzima pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života (čl. 8. Konvencije). Ova odredba domaćim tijelima nameće obveze materijalne i procesne naravi. Pravo na dom da propisuje članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema članku 8. svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma …te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na dom da je također ustavna kategorija, te je prema članku 34. Ustava Republike Hrvatske dom nepovrediv. U kontekstu ovih odredaba, dom uživa zaštitu i u ovršnom postupku, ali i u postupku povodom zahtjeva tužiteljice, a u kojem je doneseno i pobijano Rješenje. Navedeno, da ignoriraju odnosno navedene relevantne odredbe ne primjenjuju, tuženik, a niti prvostupanjsko tijelo pa tako vrijeđaju pravo tužiteljice pogrešnim zaključkom da izvršenje naplate duga od podnositeljice zahtjeva ne bi dovelo u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva. Izvršenje naplate duga od tužiteljice, i to na jedinoj nekretnini koja je tužiteljici podobna za stanovanje, na njezinom domu, nedvojbeno da bi dovelo u pitanje osnovne životne potrebe tužiteljice i članova kućanstva. Nastavno, tužiteljica ponovno ističe i da ima saznanja da Porezna uprava nije u svim činjenično i pravno sličnim predmetima osiguravala tražbinu založnim pravom, pa su takvi dužnici, a kojima su zastarjele tražbine, u povoljnijem položaju odnosno tako se stvara nejednakost i predlaže poništiti rješenje tuženika.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako smatra da ista nije osnovana i ostaje kod drugostupanjskog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 15. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenica opunomoćenika tužiteljice je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod dokaznih prijedloga iz tužbe.

7.U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom članka 148. stavak 4. i 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24, dalje: OPZ), propisano je da ako bi izvršenje naplate poreznog duga dovelo u pitanje osnovne životne potrebe dužnika, odnosno ovršenika i članova njegova kućanstva, porez se može iznimno, na njegov zahtjev, otpisati u cijelosti ili djelomice. O otpisu dospjeloga poreznog duga iz stavka 4. ovoga članka, na osnovi pisanog i obrazloženog zahtjeva dužnika, odnosno ovršenika koji se podnosi poreznom tijelu nadležnom prema prebivalištu ili uobičajenom boravištu dužnika, odnosno ovršenika, rješenjem odlučuje čelnik poreznog tijela.

10. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica 8. srpnja 2024. podnijela zahtjev za otpisom dospjelog duga zajedno s kamatama jer da prodajom predmeta ovrhe – nekretnine u ½ dijela, ne bi imala gdje stanovati.

11. Prilikom ocjene imovnog stanja tužiteljice i članova kućanstva, porezna uprava je prikupila podatke kojima ona raspolaže i to provjerom Evidencije podataka bitnih za oporezivanje, Izviješća o primicima, poreza i prireza na dohodak, kao i doprinosa, pregled JOPPD obrazaca.

12. Tom prilikom je utvrđeno da tužiteljica živi u zajedničkom kućanstvu sa sinom i njegovom izvanbračnom partnericom. Tužiteljica je upisana u Registar poreznih obveznika upisana 28. studenog 1991. i obavlja djelatnosti trgovine na malo cvijećem, sadnicama i ostalo. Ista je korisnica prava na mirovinu koja mjesečno iznosi 465,83 eura, za razdoblje od 1. siječnja do 28. veljače 2025. od strane društva Interigre, na ime plaće, tužiteljici je isplaćeno ukupno 867,51 eura, a u istom razdoblju je njezinom sinu na ime plaće, od strane društva Icc Concept, [adresa], isplaćeno ukupno 3.457,46 eura, a u 2024. je njegova izvanbračna supruga ostvarila dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 4.039,20 eura.

13. Iz navedenog proizlazi da je prosječni mjesečni prihod kućanstva prelazi iznos visine utvrđene člankom 27. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj: 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23 i 61/25).

14. Prema dostupnim podacima (zemljišne knjige, katastar), utvrđeno je da je tužitelja, zajedno sa svojim sinom, suvlasnica nekretnina u ½ dijela, upisanih u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] (kuća, dvorište, oranica, cisterna i garaža površine 3.141 m[2] ). Osim navedenog, sin tužiteljice VH vlasnik je i nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] i nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] i zk. ul. br. [broj ZK uloška], kao i nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kao u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška]. VH vlasnika je i dva osobna vozila marke Volvo 2.0 D3/XC40, vrijednosti od 13.000,00 eura i osobnog vozila marke Dacia 1.5 DCI 4WD/Duster, vrijednosti 8.056,27 eura, kao i traktora marke Claas/Nexos 220 F, vrijednosti 20.000,00 eura, dok je njegova izvanbračna supruga OH vlasnica osobnih vozila marke Volkswagen 1.6 TDI/Golf, vrijednosti od 16.277,26 eura i osobnog vozila marke Volkswagen 1.4/Polo.

15. Prema Informacijskom sustavu porezne uprave utvrđeno je da tužiteljica na dan 2. travnja 2025. ima porezni dug osiguran založnim pravom u ukupnom iznosu od 28.481,46 eura. Iz prvostupanjskog rješenja razvidno je da je zahtjev tužiteljice odbijen uz obrazloženje da se radi o dugu koji se može naplatiti samo iz osigurane stvari (nekretnina tužiteljice) te da stoga izvršenje naplate istog ne bi dovelo u pitanje osnovne životne potrebe dužnika.

16. Odredbom članka 4. ZUS-a propisana su ograničenja u pokretanju upravnog spora, odnosno ograničenja glede širine ispitivanja osporene odluke i vlasti upravnog suda. Tako je u st. 2. navedenog čl. ZUS-a propisano da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama vlasti i svrsi radi koje je vlast dana.

17. Iz gore citirane norme članka 148. stavak 4. OPZ-a proizlazi vlast prvostupanjskog tijela da se o zahtjevu stranke za otpis dospjelog poreznog duga odluči po slobodnoj ocjeni. U pogledu primjene slobodne (diskrecijske ocjene) poreznog tijela, opseg upravnosudskog nadzora ograničen je na zakonitost takve odluke, granice dane vlasti, te svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS- a), te stoga Sud nije ocjenjivao pravilnost takve odluke, već se ograničio na jedan element koji se po zakonu može ispitivati.

18. Sukladno prethodnom, na temelju cjelokupnog provedenog postupka, Sud je vodeći se propisanim ograničenjima u ispitivanju osporavanih odluka iz članka 4. stavak 2. ZUS-a, uvidom u dokumentaciju koja prileži spis predmeta upravnog postupka kao i onu koja prileži spis ovog upravnog spora, u sporu je utvrdio da odluka prvostupanjskog tijela ne sadrži nedostatke koje bi utjecale na njezinu zakonitost kao niti da bi ista bila izvan propisanih ovlaštenja iz članka 148. OPZ-a, odnosno da bi bila protivna svrsi radi koje je ta vlast dana. Sud smatra da je cilj navedene odredbe bio da se dospjeli dug otpiše u cijelosti ili djelomično posebno ugroženim osobama koji zbog teških materijalnih prilika nisu u mogućnosti platiti dug. Dakle, s obzirom na zahtjev za otpis poreznog duga, sud ocjenjuje da je porezno tijelo iznijelo dostatne i konkretne razloge koji su bili ključni za ocjenu da tužiteljica ne ispunjava uvjete za otpis duga s obzirom da proizlazi da mjesečni prihod kućanstva prelazi iznos visine utvrđene člankom 27. Zakona o socijalnoj skrbi.

19. Zaključno, Sud primjećuje da su prigovori tužiteljice iznijeti u tužbi istovjetni s onima koje je tužiteljica istaknula i u žalbi a na koje (prigovore) je tuženik odgovorio u obrazloženju pobijanog rješenja iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih je te prigovore ocijenio neosnovanim, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

20. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da pobijanim aktima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u dispozitivu presude.

21. Odluka o troškovima ovog upravnog spora iz točke II. izreke presude temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

U Rijeci 12. siječnja 2026.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužiteljice Katarini Šmit, odvjetnici u Zagrebu, Masarykova 15

- Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak,

Zagreb, Katančićeva 5