REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3077/23-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Ivanu Močiću, odvj. u Splitu protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. ZAGREB, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanog po pun. iz odvj. društva Matulić i Bilić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 12. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2006. g. broj 9011708402, zaključenog između tužitelja KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697735, kao kreditora, i to:

-odredba čl. 1. u dijelu kojim se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 23.246,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja,

-odredba čl. 6. u dijelu prema kojem korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.662,63 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 1,84 EUR teče od 31. kolovoza 2006. g. do isplate,

-na iznos od 2,08 EUR teče od 30. rujna 2006. g. do isplate,

-na iznos od 1,24 EUR teče od 31. listopada 2006. g. do isplate,

-na iznos od 1,14 EUR teče od 30. studenog 2006. g. do isplate,

-na iznos od 1,41 EUR teče od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-na iznos od 13,16 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 0,96 EUR teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-na iznos od 13,99 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 15,98 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 16,85 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 14,11 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 14,54 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 10,97 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 7,92 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 8,60 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 10,36 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 10,16 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 8,48 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 11,62 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-na iznos od 13,91 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 17,59 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 16,64 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 21,39 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 20,35 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 22,52 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 36,92 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 33,84 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 42,14 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 39,12 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 33,82 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 44,75 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-na iznos od 58,35 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 49,08 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 52,38 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 47,81 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 48,49 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 66,67 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 67,90 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 83,59 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 75,98 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 67,59 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 66,55 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 65,80 EUR teče od 30. studenog 2011. g. do isplate,

-na iznos od 69,49 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 73,37 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 73,66 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 71,06 EUR teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 72,34 EUR teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 73,56 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 71,63 EUR teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 72,28 EUR teče od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 71,19 EUR teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 68,43 EUR teče od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 71,35 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 72,96 EUR teče od 30. studenog 2012. g. do isplate,

-na iznos od 72,39 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-na iznos od 66,15 EUR teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 71,47 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-na iznos od 71,73 EUR teče od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

-na iznos od 69,49 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 63,53 EUR teče od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 63,38 EUR teče od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 64,58 EUR teče od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 31. kolovoza 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.650,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 12. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 24. srpnja 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011708402, koji je solemniziran i temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.246,57 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom Ugovoru. Navedeno je da su stranke ugovorile valutna klauzula vezanu za švicarski franak i da je tužitelj isplatio tuženiku dospjele iznose koji su varirali u ovisnosti o tečaju CHF-a, a vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunavala se temeljem tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Citirani su dijelovi iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH. Navedeno je da je bankama bio poznat ili im je barem trebao biti poznat rizik ugovaranja s valutnom klauzulom u CHF, ali su unatoč tome plasirale takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, propuštajući informirati potrošače o rizicima primjene takvih odredbi ugovora. Tužitelj da je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o valutnoj klauzuli smatra i jest ništetna, da je tužitelj, temeljem takve ništetne odredbe, tuženiku isplatio viši iznos od onoga koji je trebao i to za iznos od 2.599,76 EUR. Tužitelj je obavijestio sud da je već ustao tužbom radi ništetnosti odredbe o nezakonitom i nepoštenom povećanju kamatne stope i radi isplate. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011708402 od 24. srpnja 2006. g. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te tuženiku naložiti isplata iznosa od 2.599,76 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Ukazano je da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 20. kolovozom 2013. g. pa da se radi o prekluziji iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku da bi se trebalo raditi o parnici radi naknade štete, a u konkretnom slučaju da ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove. Nadalje, da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 22. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Predmetni Ugovor o kreditu da je, osim toga, potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima, te je prije sklapanja ugovora dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. U cijelosti je osporena visina potraživanja te je istaknut i prigovor zastare.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 20. kolovoza 2025. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, zatražio isplatu iznosa od 2.662,63 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011708402 od 24. srpnja 2006. g. s planom otplate i pregledom uplata. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. ožujka 2025. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9011708402 od 24. srpnja 2006. g. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te za isplatu iznosa od 2.662,63 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 24. srpnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 23.246,57 CHF s rokom otplate u 84 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je odlučio kupiti auto za osobne potrebe i radi toga otišao u salon automobila Auto Dalmacija. Prilika da je bila povoljna jer se nudila kupnja bez učešća odnosno auto se mogao u cijelosti isplatiti na kredit. U auto kući su mu rekli da se kredit može dignuti u CHF, a na njegovo pitanje može li u EUR da su kazali da ne može nego samo u CHF jer da je takva odluka. Nakon toga da je morao ići u banku i da mu je tamo isto rečeno: da može uzeti kredit samo u CHF ali da mu je to ionako povoljnije. Kazao je da nije imao drugu mogućnost nego to prihvatiti, a da je mislio da mu je i svejedno jer se svakako neki iznos mora vraćati. Tako da je mislio sve dok rata nije počela divljati. Ni u auto kući ni u banci da nitko nije spominjao rizik ugovaranja u valuti CHF.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbe iz Ugovora o kreditu broj 9011708402 od 24. srpnja 2006. g. o valutnoj klauzuli i to odredbe sadržane u čl. 1. i 6. Ugovora u dijelu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa u CHF te u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 6. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2025. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2006. g. na iznos od 23.246,57 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% i iznos anuiteta od 328,46 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (4,598577 na dan 25. srpnja 2006. g.) da je ukupno preplaćen iznos u visini od 2.550,78 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 2.662,63 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 111,85 EUR.

Treba navesti da je vještakinja izrazila iznos koji je nazvala ''ukupan iznos koji je tužitelj manje platio'' radi pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iako tuženik to nije predložio niti izjavio prigovor takvog sadržaja (da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kada je tužitelj plaćao manje jer su tečaj bio niži od početno ugovorenog), a niti je vještakinji povjeren takav zadatak.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 13. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 2.662,63 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. obračunava u visini od 15%, do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 19. kolovoza 2025. g. i zastupanja na ročištima od 24. listopada 2024. g. i 4. ožujka i 26. studenog 2025. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova).

Ukupan broj bodova od 500 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.000,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.650,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe tužbe i presude jer tužitelj neće biti pozvan na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 12. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).