Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-929/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužiteljice CC i zamjenika punomoćnika tuženika KC, **.**.2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2004. sklopljenog 15. studenog 2004. između tužitelja ŠC i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju RC u roku od 15 dana isplati iznos od 165,19 eura (slovima: stošezdesetpeteuradevetnaestcenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. studenog 2004. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju RC naknadi trošak postupka u iznosu od 187,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 18. listopada 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 15. studenog 2004. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 20.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita, da je Ugovorom ugovoren rok otplate 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, da je čl.6. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 1,25% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da mu je tuženik prilikom isplate kredita 23. studenog 2004. naplatio navedenu naknadu u iznosu 1.244,60 kuna (165,19 eura). Tužitelj navodi da je odredba čl.6. Ugovora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva implementirana u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da tužitelju nije bila objašnjena relacija odnosa između naknade i usluga na ime koje se naknada naplaćuje, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Budući da je temeljem te ništetne odredbe tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu navedene naknade, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, dok visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Istaknuo je prigovor zastare. Smatra da je tužbom trebao biti obuhvaćen i HC kao sudužnik. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu u kojem je u čl.6. ugovorena naknada koju je tužitelj bio dužan platiti za obradu kredita. Navodi da je tuženiku prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade jer svaka banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge pa tako i tuženik koji je naknadu naplatio sukladno Tarifi naknada banke koja je prethodno odobrena od strane regulatora Hrvatske narodne banke. Pojašnjava da je predmetna odredba Ugovora o kreditu objašnjena tužitelju, da iz odredbe čl.6. Ugovora proizlazi da je činidba određena, a da je sama odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenoj odredbi pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Da je s tužiteljem pregovarao proizlazi iz činjenice da je s istim postigao suglasnost volja o sadržaju svih ugovornih odredbi pogotovo stoga što tužitelj niti u jednom trenutku nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Navodi da je predmetni Ugovor solemniziran i od strane javnog bilježnika pa stoga ima dokaznu snagu javne isprave da Ugovor predstavlja pravu volju ugovornih strana sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave. Osporava da bi sud u ovom postupku bio vezan utvrđenjem iz presude koja je donesena u kolektivnom postupku u predmetu tzv. švicarac. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 1. prosinca 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 165,19 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zahtjeva za isplatu

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu (list87-14), dopis tuženika od 17. srpnja 2024. (list 7 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu (list 5-6 spisa), Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 38 spisa). Budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje sudužnika SC kao svjedoka na okolnost otplate sredstava i upotrebe sredstava iz Ugovora o kreditu iz razloga što je navedene činjenice sud već utvrdio na temelju samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, pa provođenje daljnjih dokaza na navedene okolnosti ne bi bilo ekonomično pogotovo stoga što tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju činjenicu tko je plaćao predmetne anuitete kredita i za što su se sredstva kredita utrošila.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010448371/2005 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 330,60 eura koji je iznos platio tuženiku na ime navedene naknade.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 8. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140060240- 60010439089/2004 u kojem je u čl.6. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužitelj bio dužan platiti u iznosu 1,25% od iznosa kredita jednokratno. Nije sporno ni da je tužitelj na ima navedene naknade platio tuženiku iznos od 165,19 eura 23. studenog 2004.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj: 5140060240- 60010439089/2004 i dopisa tuženika od 17. srpnja 2024.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, da se u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, da kuću nije iznajmljivao, da je Ugovor o kreditu sastavila banka, da je ugovor bio unaprijed pripremljen i špranciran, da ga je pročitao prije potpisivanja, da mu u banci nitko nije govorio ništa o tome da će mu naplatiti naknadu za obradu kredita niti da su mu objašnjavali kako se ona izračunava i u kojem će se iznosu naplatiti. Iskazao je da mu je HC brat i da je on bio sudužnik budući da je njegova plaća bila mala zbog čega je morao imati sudužnika. Iskazao je da je kredit u međuvremenu otplatio i da je sam plaćao rate kredita.

9. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Tužitelj je dokazao svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće i danas živi, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem i da je istom bila objašnjena i odredba o naknadi za obradu kredita, međutim navedene činjenice tijekom postupka nije dokazao.

13. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio informiran o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice te ugovorne odredbe jer mu djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva budući da nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze. Osim toga, budući da je sporna odredba o naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, dakle o odredbi na koju isti nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, te stoga ništetna u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj zaista pristao na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, zbog čega je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Neosnovano tuženik osporava vezanost suda u ovom postupku za utvrđenja iz presude u kolektivnom postupku u predmetu tzv. švicarac budući da se tužitelj na istu tijekom ovog postupka nije pozivao, kao što se ni ovaj sud na istu ne poziva. Isto tako sud smatra neosnovanim tvrdnje tuženika da je tužbom u ovom postupku trebao biti obuhvaćen i sudužnik na strani tužitelja iz razloga što u ovom slučaju ne postoji nužno suparničarstvo. Tužitelj kao korisnik kredita je stranka ugovora koji je, sukladno iskazu tužitelja, jedini trpio imovinski teret ugovora otplatom predmetnih anuiteta dok sudužnik, iako formalno supotpisnik, nije izvršavao obvezu i nema vlastiti imovinsko pravni zahtjev. Stoga je tužbu ovlašten podnijeti samo tužitelj kao korisnik kredita. Za napomenuti je i to da činjenica što je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika ne znači da se o predmetnoj odredbi Ugovora pregovaralo i da je tužitelj bo informiran od strane tuženika o iznosu naknade, načinu njezinog obračuna i o tome na što se naknada konkretno odnosi.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je propisana naplata naknade za obradu kredita nepoštena, te stoga ništetna zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

16. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita 23. studenog 2004. primio iznos od 165,19 eura, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po toj osnovi, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO). Uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, utvrđeno je da je takvo postupanje tuženika nepošteno, te da utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

16.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

18. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 187,50 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 25 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 24. siječnja 2025. 25 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 1. prosinca 2025. 25 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 37,50 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu budući da istu nije ni platio, a nije mu priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 12. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika