REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-213/2023-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatka Gregurića, Tatjane Figač Gregurić i Hrvoja Mladinića, sa sjedištem u [adresa], protiv tužene HT, rođene Ć (nepoznatog osobnog identifikacijskog broja) sa zadnjim poznatim prebivalištem u [adresa], a sada nepoznatog prebivališta i boravišta, zastupanoj po privremenoj zastupnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, Brune Bušića 2a, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 28. studenog 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te privremene zastupnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u dal jnjem tekstu: ZPP), dana 12. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik suvlasničkog dijela tužene od ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čk.br. 203/1 oranica poljana sa 759 čhv, a tužena je dužna trpjeti da se temeljem ove presude u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, izvrši uknjižba prava vlasništva na njezinom suvlasničkom dijelu od ½ dijela u ime i za korist tužitelja.

II. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.478,84 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 12. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene, podnio tužbu podneskom od 28. veljače 2023. godine, radi utvrđenja prava vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnine tužene navedene u izreci ove presude. Na zahtjev suda, tužitelj je dana 15. ožujka 2023. godine, ispravio tužbu i tužbeni zahtjev na način da isti bude podoban za zemljišnoknjižnu provedbu.

2. U tužbi koja se sastojala niti više, niti manje, nego li od samo 4 rečenice je naveo da su obje stranke upisane kao suvlasnici u ½ dijela na čestici broj 203/1 oranici Poljana sa 759 čhv, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] (propustivši navesti da se radi o nekretnini koja je upisana u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, no dostavio je u prilogu tužbe neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige iz kojeg upravo to proizlazi), te da tužitelju nije niti poznato tko je tužena, odnosno da ne može s njom uspostaviti kontakt.

3. Tužitelj je u tužbi tvrdio da se nalazi u poštenom, mirnom i nesmetanom posjedu navedene nekretnine, čak preko 25 godina, te da istu obrađuje, ali i da je Ugovorom o kupoprodaji od 18. svibnja 2022. godine, kupio od ČT, suvlasnički dio dotičnog na toj nekretnini, kako bi sredio „zemljišnoknjižno stanje za nekretninu“. Ne navodeći u svojoj tužbi niti riječi o tome, kada je zapravo to točno i na koji to način počeo koristiti tu nekretninu prije 20-tak godina, odnosno da li uz ili bez odobrenja tadašnjeg vlasnika ili posjednika nekretnine, tužitelj je „zbog svega iznijetog“ u tri prethodne rečenice tužbe, predložio da se u smislu čl. 18. i čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), utvrdi da je tužitelj vlasnik na navedenom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine koja je u zemljišnoj knjizi upisana, kao suvlasništvo tužene.

4. Nakon što je tuženoj, kao osobi sada nepoznatog prebivališta i boravišta, postavljena privremena zastupnica za zastupanje u ovoj parnici u osobi odvjetnice, tužitelj je podneskom od 02. srpnja 2024. godine, dopunio tužbu navodeći da su obje stranke upisane i kao posjednici predmetne nekretnine kod nadležnog katastra, no da to stanje ne odgovara stvarnom stanju, obzirom na tvrdnju tužitelja da preko 25 godina, obrađuje navedenu nekretninu, te ne zna tko je tužena (naravno, tužitelj je opet propustio i u tom podnesku iznijeti bilo kakve konkretne činjenice o tome na koji je to način dobio ili preuzeo posjed na predmetnoj nekretnini, da li uz odobrenje ranijeg posjednika ili bez tog odobrenja, niti se očitovao o tome, tko je zapravo prije tužitelja koristio tu nekretninu).

5. Odvjetnik tužitelja nije niti na prvom pripremnom ročištu, na poziv suca u vezi očitovanja o bitnim činjenicama, uopće mogao iznijeti točne i konkretne podatke o tome tko je bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine u trenutku kada ju je tužitelj počeo posjedovati, te da li je tužitelj faktični posjed na predmetnoj nekretnini vršio na temelju nekakvog ugovora o zakupu i uz odobrenje zemljišnoknjižnog vlasnika, navevši da će o tome iskazivati svjedok ČT, obvezavši se u daljnjem tijeku postupka dostaviti u spis povijesni izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu.

6. Tek na zahtjev suda, sukladno otvorenom pravosuđenju, tužitelj je posredstvom odvjetnika dostavio u spis povijesni posjedovni list za predmetnu nekretninu, ali i presliku glavne knjige za tu nekretninu Općinskog suda u Bjelovaru (koji materijalni dokaz odvjetnik tužitelja tretira, povijesnim izvatkom iz zemljišne knjige) uz podnesak od 08. listopada 2024. godine.

7. U pisanom odgovoru na tužbu, privemena zastupnica tuženika je osporila navode tužitelja u cijelosti, obzirom da o njima nije imala neposredna saznanja , no kako je tužitelj bio potpuno štur u iznošenju bitnih činjenica u historijatu tužbe, ali i u dostavljanju potrebnih materijalnih dokaza, predložila je da se tužitelja obveže da dostavi u spis povijesni izvadak iz katastra, radi utvrđenja činjenice o tome tko je upisani posjednik navedene nekretnine. Kako po privremenoj zastupnici iz navoda tužbe nije proizlazilo da je tužitelj bio posjednik predmetne nekretnine, kroz vrijeme propisano ZV, da bi stekao pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnine tužene dosjelošću, predložila je da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Bjelovaru, za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa stanjem na dan 28.02.2023.g. (list 4 i 17), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-9694/2022 od 18. svibnja 2022. godine (list 5-6, 18-19), neslužbenu kopiju izvoda iz katastarskog plana od 06.12.2022.g. u vezi predmetne nekretnine (list 7 i 20), dopis PU Bjelovarsko- bilogorske od 23.10.2023.g. (list 42), izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu od 02.07.2024.g. (list 65), prijepis posjedovnog lista broj 1703 k. o. [katastarska općina] od 27.05.2024.g., za predmetnu nekretninu (list 66), Uvjerenje Područnog ureda za katastar Bjelovar od 19.09.2024.g. (list 70-72), presliku glavne zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (list 73-76), Općinskog suda u Bjelovaru, uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka Damira Mlinarića dana 08.09.2025.g., na kojem je saslušan svjedok GT (list 95-97), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Damira Mlinarića od 12.09.2025.g., te vještačku skicu izmjere od 08.09.2025.g. (list 105-106).

9. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka LT (list 77-78), te tužitelja (list 78-79) u svojstvu stranke.

10. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Između stranaka nije bilo sporno da su obje stranke upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, kao suvlasnici predmetne nekretnine u jedankim omjerima.

13. Također, bilo je nesporno da je tužitelj svoj suvlasnički dio kupio od ČT iz [adresa], na temelju pisanog kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 18. svibnja 2022. godine, te da je taj kupoprodajni ugovor bio temelj za upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na suvlasničkom dijelu od ½ dijela predmetne nekretnine, na ime tužitelja, a koja uknjižba je provedene rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-9694/2022 od 18. svibnja 2022. godine.

14. Između stranaka je bilo sporno koliko dugo tužitelj posjeduje predmetnu nekretninu osobno, a koliko ju je posjedovao njegov prednik ČT, odnosno je li sukladno ZV, tužitelj stekao prava vlasništva na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tužene, dosjelošću.

15. Iz Uvjerenja Područnog ureda za katastar Bjelovar od 19. rujna 2024. godine (list 70-72 spisa), proizlazi da je predmetna nekretnina kod nadležnog katastarskog tijela bila evidentirana kao isključivi posjed DT iz [adresa], od 1963. godine, pa sve do 1981. godine, a potom od 1981. godine, pa do 1994. godine, kao isključivi posjed ST iz [adresa], nakon čega se kao isključivi korisnik i posjednik te nekretnine, vodio ČT iz [adresa] i to u cijelom razdoblju od 1994. godine, pa sve do 25. svibnja 2022. godine, nakon čega je zadnjim upisom u katastru evidentirano da su od **.**.2024., HT, rođena Ć iz [adresa] i ĆT iz [adresa], evidentirani kao suvlasnici predmetne nekretnine (ovdje se očito u pogledu provedenog zadnjeg upisa radilo o usklađivanju katastarskog sa zemljišnoknjižnim stanjem – opaska suca).

16. Iz preslike glavne knjige, Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru za predmetnu nekretninu (list 73-76), proizlazi da je predmetna nekretnina formirana temeljem prijavnog lista tijekom 1970. godine, kada je čestica broj 203, cijepana na predmetnu nekretninu broj 203/1 oranicu Poljana sa 759 čhv i česticu broj 203/2 oranicu Poljana sa 1 jutrom, odnosno da je temeljem upisa koji datira od 10. prosinca 1964. godine, bila uknjižena vlasnicom predmetne nekretnine HT, rođena Ć. Također, iz tog istog dokaza proizlazi da je polovica predmetne nekretnine sa HT, prenesena na ST iz [adresa], na temelju ovosudnog rješenja broj O-246/79 od 05. lipnja 1979. godine, nakon čega je ta polovica predmetne nekretnine sa ST, prenesena na ČT iz [adresa], na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. lipnja 1992. godine, a koji prijenos je realiziran rješenjem broj Z-1641/93 od mjeseca lipnja 1993. godine.

17. Saslušan u svojstvu svjedoka, ČT je u sudnici naveo, nakon što mu je predočen izvod iz katastarskog plana za predmetnu nekretninu, kako sa sigurnošću može reći da nikada nije koristio, niti obrađivao predmetnu nekretninu, a nije mu bilo niti poznato tko je upisan kao vlasnik ili suvlasnik te nekretnine u zemljišnoj knjizi. Bilo mu je poznato samo da je tu nekretninu naslijedio od ST iz [adresa], s kojom osobom nije bio u srodstvu, ali s kojom je imao prema njegovom navodu sklopljen „dohrambeni ugovor“. Nakon što mu je predočeno da iz sudskog spisa proizlazi kako je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ST, od 1992. godine, upitan da se očituje o tome tko je zapravo koristio tu nekretninu u [adresa], svjedok je naveo da o tome nema konkretnih saznanja, te da ju on nije koristio, a u vrijeme kada je sklopio navedeni ugovor sa ST, tijekom 1992. godine, dotična je bila već u starijoj životnoj dobi, te je nedugo nakon sklapanja navedenog ugovora i umrla. Iako je svjedok naveo da poznaje tužitelja, koji je bio prisutan u sudnici prilikom saslušanja svjedoka, jer obojica žive u [adresa], tvrdio je da sa tužiteljem nije nikada sklopio niti nekakav ugovor o zakupu predmetne nekretnine, ali niti o kupoprodaji. Međutim, svjedok ČT (kao osoba koja je rođena tijekom 1953. godine, dakle koja je u dobi od punih 72 godina, na dan donošenja ove presude , ali i koji inače ima problema sa srcem i drugih zdravstvenih tegoba), nakon što mu je sudac predočio, kako iz spisa proizlazi da je tužitelj ĆT, upravo od svjedoka ČT kupio ½ dijela predmetne nekretnine, tijekom 2022. godine, je naveo kako dopušta da je to istina, ali se nije sjećao zbog proteka vremena, da je upravo tužitelju prodao svoj suvlasnički dio od ½ dijela, na predmetnoj nekretnini. Svjedoku nije bilo niti poznato što se na dan saslušanja svjedoka uopće nalazilo na predmetnoj nekretnini, no bilo mu je poznato da tužitelj ima svoju zemlji u blizini lokacije predmetne nekretnine. Svjedok je samo dopustio da je tužitelj i predmetnu nekretninu koristio, zajedno sa svojim zemljištem, no to nije mogao tvrditi jer mu to nije bilo poznato. Pored toga je naveo kako osobno ne poznaje osobu po imenu HT iz [adresa], rođenu s prezimenom Ć, a sa sigurnošću je mogao reći da u [adresa] ne žive ljudi koji se prezivaju Ć ili HT, a to zna jer je [adresa] malo mjesto sa nekih 500 -tinjak stanovnika.

18. Tužitelj ĆT, koji je rođen tijekom 1960. goidne je bio saslušan u ovoj parnici na istoj raspravi na kojoj je bio salušan i svjedok ČT, pa je naveo kako je starosjedioc u [adresa], te je siguran da se trenutno u [adresa] ne nalazi nitko sa prezimenom HT ili Ć, ali da su svojevremeno u [adresa] živjeli članovi obitelji HT i to prije nekih 35 godina, te je neke od njih poznavao još za vrijeme svog djetinjstva, premda nije nikada čuo za HT, rođenu Ć i nije mu poznato da bi ista svojevremeno živjela u [adresa]. U sudnici je nakon što mu je predočen izvod iz katastarskog plana za predmetnu nekretninu, jasno dao do znanja da mu je poznato gdje se nalazi ta nekretnina na licu mjesta, ali i njezin oblik jer ju dugi niz godina koristi i obrađuje, te je tvrdio da se i na dan njegovog saslušanja na toj nekretnini nalazi njegova pšenica, koju je osobno posijao. Naveo je da je tu nekretninu svojevremeno uzimao u zakup od FT (na temelju njihovog usmenog sporazuma, bez ikakvog pisanog ugovora o zakupu) koji je u to vrijeme živio u [adresa], a to je bilo prije nekih 25 godina ili možda više, te mu je bar 4-5 godina, plaćao i zakupninu za tu nekretninu, obzirom da je dotični prema saznanjima tužitelja bio vlasnik te nekretnine. Nakon plaćanja u navedenom razdoblju zakupnine, FT za predmetnu nekretninu, tužitelj tvrdi da je od FT otkupio tu nekretninu, također na temelju njihovog usmenog sporazuma i bez pisanog kupoprodajnog ugovora, te je dakle cijelo vrijeme u posjedu predmetne nekretnine i koristi ju svakako 25 godina, do dana saslušanja, na način da je jedne godine sadio na tom zemljištu kukuruze, a slijedeće je sijao pšenicu, a kako je to činio i na svom preostalom zemljištu koje ima u [adresa] u blizini predmetne nekretnine. Tvrdi da je tek kasnije saznao da FT, kojem je inače plaćao zakupninu za ukupno 3 čestice, nije bio vlasnik predmetne nekretnine, za razliku od toga da je bio vlasnik ove preostale dvije nekretnine koje je dao u zakup tužitelju, no kako mu se FT legitimirao kao vlasnik i korisnik i predmetne nekretnine, baš njemu je plaćao u početku zakupninu za to zemljište. Istakao je da je svjedok ZT, također starosjedioc u [adresa] i da mu je poznato da upravo tužitelj barem 25 godina, koristi predmetnu nekretninu, ali i da je prije tužitelja tu nekretninu koristio otac navedenog svjedoka ZT, H, koji je također plaćao FT zakupninu za predmetnu nekretninu, prije nego li je tužitelj počeo plaćati zakupninu navedenom FT za korištenje predmetne nekretnine. Tužitelj je napomenuo da ga nitko nikada nije ometao ili uznemiravao u posjedu predmetne nekretnine, niti je njemu osporavao njegovo pravo vlasništva na toj nekretnini u ovom razdoblju otkako ju koristi i obrađuje.

19. Prilikom održanog uviđaja na licu mjesta, geodetski vještak Damir Mlinarić je identificirao predmetnu nekretninu na licu mjesta , a iz pisanog nalaza i mišljenja tog vještaka je proizlazilo da predmetna nekretnina na licu mjesta u cijelosti predstavlja poljoprivredno zemljište – oranicu, koja sa susjednom nekretninom ĆT (tužitelja) broj 207/53, koja se nalazi jugoistočno, ima isti način uporabe i čini jednu cjelinu sa tom susjednom nekretninom. Vještak je u pisanom nalazu konstatirao da je parcela koja se nalazi jugozapadno od predmetne nekretnine i to čkbr. [katastarska čestica], također u posjedu tužitelja i po toj čestici se došlo prilikom uviđaja do predmetne nekretnine. Položaj predmetne nekretnine u prostoru, pa time i u odnosu na susjedne nekretnine broj 207/53 i 204 je vještak prikazao u svojoj skici izmjere (list 106 spisa).

20. Svjedok AT (koji je rođen tijekom 1977. godine i cijeli život živi u [adresa], a koji je inače nastavnik i nesrodan sa tužiteljem) i koji je bio saslušan na licu mjesta, prilikom održanog uviđaja je naveo nakon identifikacije predmetne nekretnine od strane geodetskog vještaka, da mu je poznato kako je svojevremeno sa svojim pokojnim ocem H koristio tu predmetnu nekretninu, na način da su sijali i sadili pšenicu i kukuruz, plaćajući pokojnom FT, zakupninu za korištenje te nekretnine, a koristio je to zemljište sa svojim ocem svjedok sve do završetka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Svjedok je također istakao da mu je poznato, kako je upravo tužitelj još od kraja Domovinskog rata u RH, počeo koristiti predmetnu nekretninu, nakon što su ju prestali koristiti svjedok i otac svjedoka i to na način da je također, sadio ili sijao kukuruze i pšenicu na toj nekretnini. Također naveo je da je čuo kako je tužitelj kupio tu nekretninu od FT, nakon završetaka navedenog rata.

21. Iz izvedenih dokaza, a pogotovo na temelju iskaza saslušanog svjedoka AT i tužitelja je u ovoj parnici utvrđeno, obzirom da je sud prihvatio kao istinite iskaze tih saslušanih osoba, cijeneći okolnost da za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, da je tužitelj duže od 20 godina u odnosu na dan podnošenja predmetne tužbe sudu, bio korisnik i posjednik predmetne nekretnine, koju je obrađivao i koristio, zajedno sa svojim susjednim zemljištem broj 207/53 na isti način i to tako da je jedne godine sadio kukuruze, a druge sijao pšenicu na toj nekretnini, a u čemu ga nitko nikada nije ometao ili uznemiravao.

22. Također, iz u bitnom suglasnih iskaza svih saslušanih osoba je utvrđeno da u [adresa] već duže vrijeme ne živi suvlasnica predmetne nekretnine HT, rođena s prezimenom Ć, a kako je dotična na dan uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na svoje ime, još prije punih 60 godina, dakle tijekom 1965. godine, već bila udana, logično je u situaciji kada se tri saslušane iz [adresa] osobe u ovom predmetu, koje su bile rođene tijekom 1953. godine, 1960. godine, ali i 1977. godine ne sjećaju dotične HT koja je svojevremeno živjela u [adresa], da je dotična još za najranijeg djetinjstva tužitelja odselila iz [adresa], a vrlo lako moguće i da više nije živa (premda sud za takvu pretpostavku, nema nikakav materijalni dokaz, no nije zanemarivo da je baš na temelju nekakavog ostavinskog rješenja broj O-246/79 od 05. lipnja 1079. godine – koje se niti jedna stranka nije sjetila u ovoj parnici pribaviti, kao materijalni dokaz ili bar sjetila predložiti da ga sud pribavi – polovica suvlasničkog dijela predmetne nekretnine bila prenesena na vrlo izvjesnu zakonsku nasljednicu HT, ST iz [adresa]), a na temelju prihvaćenih kao istinitih iskaza salušanog tužitelja, te podredno svjedoka AT, tužitelju već duže od 20 godina, nitko nije ometao posjed i pravo na korištenje predmetne nekretnine, pa tako niti netko od potencijalnih nasljednika, navedene zemljišnoknjižne suvlasnice, HT.

23. Kako je šturo sročena tužba tužitelja, bez iznošenja svih bitnih činjenica o tome na koji je način i od koga tužitelj uopće stekao posjed predmetne nekretnine (o čemu je uostalom sud prve informacije dobio, tek prilikom saslušanja tuž itelja, a potom saslušanjem svjedoka AT), bila utemeljena na čl. 18. i čl. 159. ZV, sud prije svega utvrđuje da posjed tužitelja na suvlasničkom dijelu tužene nije bio nikada zakonit, niti je taj posjed tužitelja na tom dijelu predmetne nekretnine sada zakonit u smislu čl. 18.st.1. ZV jer izvjesni FT, od kojeg je tužitelj zapravo stekao posjed predmetne nekretnine (u ovom slučaju nije bilo nikakvog opravdanog razloga da tužitelj uopće taji tu činjenicu u historijatu tužbe – opaska suca), neovisno o tome što je njemu plaćao zakupninu i smatrao FT vlasnikom te nekretnine, zapravo nije bio zemnljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, a niti bi iz bilo kojeg izvedenog dokaza u ovom predmetu, preoizlazilo da bi navedeni FT bio izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, bilo u vrijeme kada ju je počao davati u zakup saslušanom svjedoku AT i njegovom ocu ili tužitelju.

24. Na temelju ovog utvrđenja je bilo sasvim jasno kako tužitelj nije kvalificirani posjednik predmetne nekretnine, međutim sud smatra da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj bio nepošteni posjednik predmetne nekretnine u cijelom razdoblju korištenja i mirnog posjedovanja te nekretnine (osim toga, na tuženoj je bio teret dokazivanja o tome da bi tužitelj bio nepošteni posjednik predmetne nekretnine u razdoblju u kojem je istu koristio i posjedovao), dakle dužem od 20 godina uzastopno, niti proizlazi da je nepošteni posjednik bio svjedok AT sa svojim ocem u vrijeme dok su sve tri osobe plaćale zakupninu navedenom FT, ali i kasnije nakon što je tužitelj od FT otkupio tu predmetnu nekretninu.

25. Ovo sud zaključuje po logici stvari jer ne postoji nikakav opravdan razlog da se nekoj fizičkoj osobi uopće plaća zakupnina u određenom novčanom iznosu, za neku nekretninu od strane druge fizičke ili drugih fizičkih osoba i to u razdoblju od nekih cca 10-tak godina ukupno (u kojem ukupnom razdoblju su prema iskazu tužitelja i svjedoka AT i obitelj GT i tužitelj plaćali zakupninu FT za predmetnu nekretninu), ukoliko dotični FT nije sebe doista legitimirao pred tim osobama i kao posjednik i kao vlasnik te nekretnine, a kako se radilo o objektivno manjem mjestu u kojem je mještanima na terenu poznato koji točno njihov sumještanin, koristi i posjeduje koje zemljište na području [adresa], potpuno je logično i izvjesno da je taj FT doista bio posjednik i korisnik te predmetne nekretnine, prije nego li ju je dao u zakup i na korištenje Č, a kasnije i tužitelju, odnosno prije nego li ju je prodao tužitelju.

26. Kako je na temelju nekakvog ostavinskog rješenja (sud ne zna i ne može znati o kakvoj se točno odluci radi jer to rješenje niti jedna stranka nije dostavila u spis) broj O-246/79 od 05. lipnja 1079. godine, samo polovica predmetne nekretnine prešla sa vlasnice HT iz [adresa], na ST iz [adresa], postoji potencijalna mogućnost da druga polovica nije niti bila predmetom te potencijalne ostavinske rasprave iza pokojne HT iz [adresa] u slučaju da je tu preostalu polovicu predmetne nekretnine (½ dijele predmetne nekretnine), HT primjerice za svog života već bila prodala, darovala ili na neki drugi način s njom raspolagala u korist navedenog FT, a koji FT je upravo na temelju te činjenice kasnije koristio i posjedovao cijelu nekretninu i svojatao sebi na cijeloj nekretnini i posjedovna i vlasnička prava, no tako nešto sud nije utvrdio u ovoj parnici, već je samo ukazao na potencijalne mogućnosti u kontekstu ovosudnog zaključka da je tužitelj bio pošten i posjednik predmetne nekretnine u cijelom razdoblju korištenja i posjedovanja, vodeći se činjenicom da tužena tijekom ove parnice, posredstvom privremene zastupnice nije dokazala da bi tužitelj bio nepošteni posjednik, niti se tako nešto i potrudila dokazati.

27. Vodeći računa o tome da je čl. 159.st.1. i 3. ZV, propisano da samostalni posjednik nekretnine, ukoliko mu je posjed barem pošten, stječe dosjelošću pravo vlasništva na toj nekretnini ako njegov posjed traje neprekidno 20 godina , te da se neovisno o ovosudnom utvrđenju da je posjed tužitelja bio pošten, poštenje posjeda presumira (pretpostavlja) u smislu čl. 18.st.5. ZV, a tužena nije dokazala u ovoj parnici da tužitelj ne bi bio pošteni posjednik predmetne nekretnine, tužitelj je po uvjerenju predmetnog suca još prije 2020. godine, postao izvanknjižni vlasnik suvlasničkog dijela tužene HT na predmetnoj nekretnini jer je već nakon Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj počeo koristiti i posjedovati cijelu predmetnu nekretninu kao pošteni posjednik, a u toj cijeloj površini predmetnu nekretninu koristi sve do danas.

28. Kako se sukladno ZV, pravo vlasništva na nekretnini stečeno dosjelošću stječe po ispunjenju zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva, a analogno tome uknjižba tako stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi nema nekakav konstitutivni značaj već samo delaratorni, tužena nema što priznavati tužitelju pravo vlasništva (što vrlo često u tužbenim zahtjevima vezano upravo za navedeno priznanje, ističu pojedini odvjetnici stranaka, kada podnose vlasničke tužbe u ime i za račun stranaka u pogledu određenih nekretnine, kada je stjecanje prava vlasništva utemeljeno na dosjelosti, a što je uostalom učinio i odvjetnik tužitelja prilikom podnošenja predmetne tužbe, no dotični je u tom smislu ispravio i korigirao tužbeni zahtjev tužitelja, dostavivši ispravljenu tužbu sudu dana 15. ožujka 2023. godine), pa je sud ovom presudom udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u smislu da je utvrdio da je tužitelj vlasnik suvlasničkog dijela predmetne nekretnine tužene, a tužena je u tom slučaju dužna samo trpjeti provedbu uknjižbe prava vlasništva na njezinom suvlasničkom dijelu na ime tužitelja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, na predmetnoj nekretini.

29. Besmislenom dijelu tužbenog zahtjeva (koji mnogi odvjetnici, također , ističu u ovakvim istovrsnim pravnim slučajevima) po kojem bi tužena trebala u nekakvom roku od 15 dana nešto trpjeti, nema mjesta u izreci predmetne presude u kojoj je vlasnički zahtjev tužitelja utemeljen na dosjelosti, pa je taj nesuvisli dio tužbenog zahtjeva sud jednostavno izostavio iz izreke ove presude jer će predmetna presuda postati pravomoćna ukoliko tužena po privremenoj zastupnici ne podnese žalbu protiv iste u roku od 15 dana, a u suprotnom, tek nakon što ovu presudu potvrdi drugostupanjski sud odlučujući o podnesenoj žalbi protiv predmetne presude. Potom će tužitelj, dakle tek nakon pravomoćnosti predmetne presude, moći predmetnu presudu dostaviti Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Bjelovaru, sa potvrdom pravomoćnosti, radi upisa uknjižbe prava vlasništva na suvlasničkom dijelu predmetne nek retnine tužene, na svoje ime, a to može učiniti ili odmah po pravomoćnosti presude ili nakon nekoliko mjeseci ili godina od pravomoćnosti presude, a tužena nije dužna u tom slučaju samo u roku od 15 dana, trpjeti da se izvrši upis uknjižbe prava vlasništva na ime tužitelja u zemljišnoj knjizi, pa navodu „u roku od 15 dana“ nema mjesta u izreci ovakve presude, koja je inače utemeljena na stjecanju prava vlasništva nekretnine dosjelošću.

30. Kako je tužena izgubila ovu parnicu, iako se radi o osobi kojoj je nepoznato prebivalište i boravište, te za koju je realno upitno je li uopće živa, obzirom da je tužitelj posredstvom svog punomoćnika potraživao naknadu parničnih troškova, tužena je dužna u smislu čl. 154.st.1. ZPP, nadoknaditi tužitelju sve opravdane troškove.

31. Parnični trošak je tužitelju odmjeren obzirom na u tužbi označenu vrijednost predmeta spora od 1.500,00 Eura, sukladno zahtjevu punomoćnika tužitelja iz troškovnika datiranog sa 28. studenim 2025. godine, a primjenom važećih odredba Odvjetničke tarife.

32. Tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podneska od 02. srpnja 2024. godine, priznat je tužitelju iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima i održanom predmetnom uviđaju po punomoćniku, dana 11. rujna 2024. godine, 20. studenog 2024. godine, 08. rujna 2025. godine, ali i 28. studenog 2025. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos od 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje. Na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.200,00 Eura je tužitelju priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 300,00 Eura.

33. Nadalje, kako je tužitelj imao opravdanih materijalnih troškova u ovoj parnici (koje je platio) i u vezi financiranja vještačenja i uredovanja sudske komisije na licu mjesta u ukupnom iznosu od 454,48 Eura i u vezi financiranja troškova za sudskog dostavljača u iznosu od 38,26 Eura (koji sudski dostavljač je bezuspješno pokušao osobno uručiti tužbu tuženoj, na adresu tužene navedenu u tužbi), ali i u vezi svote u iznosu od 59,73 Eura, potrebne za podmirenje troška objave oglasa u Narodnim novinama o postavljanju privremene zastupnice tuženoj, te također podmirenja predujma u ovoj parnici u zatraženom iznosu od 373,27 Eura, potrebnog za rad privremenog zastupnika tužene, valjalo je i te sve navedene troškove, tužitelju priznati kao opravdane parnične troškove koji su u smislu čl. 155. ZPP, bili potrebni za ovu parnicu.

34. Tužitelj je opravdano u granicama istaknutog zahtjeva, potraživao i troškove u vezi sudske pristojbe na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 53,10 Eura ili po 26,55 Eura za svaku pojedinu pristojbu.

35. Vodeći računa o iznosima navedenih opravdanih troškova koje je sud priznao i dosudio tužitelju, navedenim u prethodne tri točke, matematički je utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužitelja u iznosu od 2.478,84 Eura, koju svotu je tužena obvezana da isplati tužitelju u paricijskom roku od 15 dana, zajedno sa osnovano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana donošenja ove presude.

36. Kao i u slučaju besmislenog dijela tužbenog zahtjeva koji je citiran u točci 29., obrazloženja ove odluke, a koji se odnosio na nekakav rok od 15 dana vezan za glavni zahtjev tužitelja, tužitelj je posredstvom odvjetnika potpuno nepotrebno ističući svoj sporedni zahtjev u vezi zatezne kamate, naveo da traži „zakonsku“ zateznu kamatu, a koja riječ „zakonskom“ u izreci predmetne presude je izostavljena jer sud treba koristiti termine na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 29. ZOO, koji se primjenjuje u ovom slučaju kod dosude zatažene zatezne kamate i koji članak ne poznaje riječ „zakonska“, kada se radi o zateznoj kamati. Naime, prije više od dvoznamenkastog broja godina je tada važeća zakonska odredba koja se primjenjvala kod dosude sporednog potraživanja sadržavala upravo riječi „zakonska zetezna kamata“ i tada je bilo prihvatljivo, svrhovito i nužno da se takav stručni termin i koristi, a neovisno o tome što je inače opće poznato da je zatezna kamata, ujedno i zakonska, kako se u važećem čl. 29. ZOO, uopće ne spominje ta riječ „zakonska“, a sud je dužan pravilno primijeniti materijalno pravo i pogotovo u izreci svojih odluka koristiti zakonske termine, a to je u ovom slučaju samo i isključivo „zatezna kamata“, u izreci ove presude izostavljena je nepotrebna riječ „zakonskom“, kod dosude zatezne kamate.

37. U drugu ruku, tužitelj je posredstvom odvjetnika potpuno površno i suprotno onome što sada propisuje čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, potraživao zateznu kamatu „po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila.....tekućeg polugodišta za tri postotna poena“, a kako je zapravo nekada doista i glasila formulacija u vezi zatezne kamate iz čl. 29.st.2. ZOO, ali samo u točno određenom razdoblju, premda sada ne glasi više tako ta formulacija u vezi važeće zatezne kamate, već glasi potpuno drugačije. Stoga je sud, koji inače ne smije uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisma u smislu čl. 3.st.3. ZPP, prilikom dosude zatražene zatezne kamate dosudio tužitelju na iznos priznatog i dosuđenog parničnog trošaka, samo onu zateznu kamatu u smislu čl. 29st.2. ZOO, na koju tužitelj ima pravo (ne nalazeći niti nužnim, niti potrebnim citirati cijelu važeću zakonsku odredbu u nekoliko redaka jer je ta zatezna kamata na način na koji je tužitelju dosuđena ovom odlukom, sasvim dovoljno određena i nedvojbeno, barem odrediva).

38. Ova odluka o parničnom trošku ne sadrži i odluku o potraživanju tužitelja da mu se prizna i trošak u vezi zastupanja na ročištu na kojem će biti objavljena predmetne presuda, uz trošak pripadajućeg poreza na taj trošak u ukupnom iznosu od 125,00 Eura jer je u vrijeme izrade ove odluke, buduća neizvjesna činjenica hoće li ili ne na ročište za objavu presude uopće pristupiti punomoćnik tužitelja, pa će se shodno tome o tom zahtjevu tužitelja odlučiti naknadno, nakon što se navedeno ročište održi, posebnim rješenjem, ukoliko za usvajanje toga zahtjeva, budu ispunjeni uvjeti.

39. Iako je privremena zastupnica tuženika, na zadnjoj raspravi u ovome predmetu istakla svoj određeni novčani zahtjev, troškovnikom od 15. listopada 2025. godine u vezi naknade parničnih troškova, dotična nije sudu u navedenom troškovniku navela svoj broj žiro računa, da bi joj se uopće mogla odrediti konkretna isplata (na žiro račun od strane računovodstva ovoga suda) dijela opravdanih troškova koje je imala u ovome predmetu iz sredstava predujma uplaćenog od strane tužitelja za tu svrhu, ali i da bi se tužitelja u preostalom dijelu uopće moglo obvezati da na neki konkretni račun , isplati preostali opravdani trošak privremenoj zastupnici tužene. Shodno tome, nakon što privremena zastupnica tužene naknadno dostavi ovome sudu podatak o broju svog računa i banci kod koje ima otvoren račun, posebnim rješenjem će se odlučiti o predmetnom zahtjevu privremene zastupnice tužene u vezi naknade parničnih troškova.

U Bjelovaru, 12. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 13. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.