REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-3182/2022-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 26.studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 12.siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I - Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. dodatka Ugovora o kreditu broj 02/07 od 18.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita platiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos od 58.193,14 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 816,87 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
II - Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. dodatka Ugovora o kreditu broj 02/07 od 18.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.
III - Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 10.809,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja zatezna kamata:
-na iznos od 7,96 EUR teče od 15.8.2007.
-na iznos od 7,91 EUR teče od 15.9.2007.
-na iznos od 9,71 EUR teče od 15.11.2007.
-na iznos od 1,20 EUR teče od 15.12.2007.
-na iznos od 15,94 EUR teče od 15.1.2008.
-na iznos od 13,58 EUR teče od 15.2.2008.
-na iznos od 35,25 EUR teče od 18.3.2008.
-na iznos od 24,77 EUR teče od 15.4.2008.
-na iznos od 11,79 EUR teče od 14.5.2008.
-na iznos od 14,14 EUR teče od 15.6.2008.
-na iznos od 9,10 EUR teče od 15.7.2008.
-na iznos od 8,03 EUR teče od 16.8.2008.
-na iznos od 7,85 EUR teče od 15.9.2008.
-na iznos od 27,21 EUR teče od 15.10.2008.
-na iznos od 38,99 EUR teče od 15.11.2008.
-na iznos od 22,25 EUR teče od 15.12.2008.
-na iznos od 67,42 EUR teče od 15.1.2009.
-na iznos od 67,89 EUR teče od 16.2.2009.
-na iznos od 52,72 EUR teče od 16.3.2009.
-na iznos od 56,20 EUR teče od 15.4.2009.
-na iznos od 56,89 EUR teče od 15.5.2009.
-na iznos od 52,15 EUR teče od 19.6.2009.
-na iznos od 51,95 EUR teče od 15.7.2009.
-na iznos od 47,53 EUR teče od 15.8.2009.
-na iznos od 53,96 EUR teče od 15.9.2009.
-na iznos od 46,81 EUR teče od 15.10.2009.
-na iznos od 52,69 EUR teče od 17.11.2009.
-na iznos od 50,14 EUR teče od 16.12.2009.
-na iznos od 63,15 EUR teče od 15.1.2010.
-na iznos od 71,16 EUR teče od 15.2.2010.
-na iznos od 69,42 EUR teče od 15.3.2010.
-na iznos od 77,37 EUR teče od 15.4.2010.
-na iznos od 91,93 EUR teče od 18.5.2010.
-na iznos od 94,58 EUR teče od 15.6.2010.
-na iznos od 114,10 EUR teče od 16.7.2010.
-na iznos od 111,05 EUR teče od 15.8.2010.
-na iznos od 146,36 EUR teče od 15.9.2010.
-na iznos od 122,63 EUR teče od 16.10.2010.
-na iznos od 130,55 EUR teče od 15.11.2010.
-na iznos od 151,38 EUR teče od 15.12.2010.
-na iznos od 158,07 EUR teče od 18.1.2011.
-na iznos od 145,49 EUR teče od 15.2.2011.
-na iznos od 158,77 EUR teče od 17.3.2011.
-na iznos od 150,50 EUR teče od 15.4.2011.
-na iznos od 165,04 EUR teče od 15.5.2011.
-na iznos od 195,94 EUR teče od 15.6.2011.
-na iznos od 231,10 EUR teče od 15.7.2011.
-na iznos od 301,21 EUR teče od 10.8.2011.
-na iznos od 208,10 EUR teče od 15.9.2011.
-na iznos od 187,79 EUR teče od 15.10.2011.
-na iznos od 189,15 EUR teče od 15.11.2011.
-na iznos od 191,95 EUR teče od 15.12.2011.
-na iznos od 209,48 EUR teče od 15.1.2012.
-na iznos od 214,75 EUR teče od 15.2.2012.
-na iznos od 209,01 EUR teče od 15.3.2012.
-na iznos od 208,14 EUR teče od 15.4.2012.
-na iznos od 210,96 EUR teče od 16.5.2012.
-na iznos od 216,11 EUR teče od 15.6.2012.
-na iznos od 209,80 EUR teče od 15.7.2012.
-na iznos od 208,06 EUR teče od 15.8.2012.
-na iznos od 192,58 EUR teče od 15.9.2012.
-na iznos od 205,92 EUR teče od 15.10.2012.
-na iznos od 212,13 EUR teče od 15.11.2012.
-na iznos od 208,01 EUR teče od 15.12.2012.
-na iznos od 203,06 EUR teče od 15.1.2013.
-na iznos od 201,35 EUR teče od 15.2.2013.
-na iznos od 199,59 EUR teče od 15.3.2013.
-na iznos od 211,91 EUR teče od 15.4.2013.
-na iznos od 193,78 EUR teče od 15.5.2013.
-na iznos od 190,82 EUR teče od 15.6.2013.
-na iznos od 192,59 EUR teče od 15.7.2013.
-na iznos od 190,73 EUR teče od 15.8.2013.
-na iznos od 197,36 EUR teče od 16.9.2013.
-na iznos od 201,65 EUR teče od 15.10.2013.
-na iznos od 203,75 EUR teče od 15.11.2013.
-na iznos od 211,22 EUR teče od 16.12.2013.
-na iznos od 203,68 EUR teče od 15.1.2014.
-na iznos od 211,37 EUR teče od 15.2.2014.
-na iznos od 216,00 EUR teče od 15.3.2014.
-na iznos od 211,20 EUR teče od 16.4.2014.
-na iznos od 206,19 EUR teče od 15.5.2014.
-na iznos od 207,43 EUR teče od 15.6.2014.
-na iznos od 211,55 EUR teče od 15.7.2014.
pa sve do isplate, s tim da zatezne kamate teku do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
IV – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.852,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12.siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 25.8.2022. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate iznosa od 81.327,93 kuna. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 18.7.2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 58.193,14 CHF; da je u ugovoru određena odredba o valutnoj klauzuli koja je ništetna i nepoštena, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi; da je tuženik po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovano stekao utuženi iznos.
1.1.Konačni tužbeni zahtjev je postavljen podneskom od 21.7.2025. s tim da je potraživan iznos od 10.809,00 EUR. Tuženik se protivio ovoj preinaci tužbe, a sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 26.11.2025.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da tužitelj nije aktivno legitimiran; da tužitelj nije potrošač; da prigovara zastari; da je odredba o valutnoj klauzuli isključenja od ispitivanja (ne)poštenosti; da su tužitelju su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom; da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja; da je izvještavao tužitelja o izmjeni kamatne stope te pri tome da je tužitelj imao pravo na raskid ugovora; da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine jer je tuženik donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa; da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe; da uvođenje fiksne kamatne stope od 3,23% u ovaj ugovorni odnos kasnijom novelom propisa treba sagledati kao restituciju; da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa o promjenjivoj kamatnoj stopi i takvom intervencijom u sadržaj ugovora bi se izmijenila u fiksnu kamatnu stopu; da tužitelju nije nastala šteta niti mu je tuženik prouzročio.
3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužitelja te financijskim vještačenjem.
Od prijedloga da se sasluša njegov djelatnik tuženik je odustao na pripremnom ročištu.
3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.
4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.
4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).
4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog. Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.
4.3.Prije obrazlaganja merituma, glede prigovora mjesne nenadležnosti, treba reći da bi ovaj sud bio nadležan temeljem čl.59.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) jer je ugovor s tužiteljem sklopljen u Splitu od strane tuženikove splitske poslovne jedinice (podružnice) što je vidljivo iz zaglavlja ugovora.
Osim netom navedenog, nije sporno da tužitelj ima prebivalište u mjestu koje je pod teritorijalnom nadležnošću ovog suda, a Ugovorom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Zagrebu, koji je od prebivališta tužitelja udaljen skoro 400 km. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužitelj očito mogao utjecati na sadržaj te odredbe (jer da jest jamačno bi predložio da bude nadležan neki sud bliži mjestu njegovog prebivališta), ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 81.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovaranjem nadležnosti suda u sjedištu tuženika kao trgovca za sve sporove tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, [adresa], od suda čija je nadležnost ugovorena, Zagreba, što bi se tužitelja izazvalo troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana. Uostalom, o navedenom je zauzeo stav Građanski odjel Vrhovnog suda RH zaključkom broj Su IV-308/2020 - da se radi o klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je ista ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe i druge bitne okolnosti, kada se može raditi o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli. U konkretnom slučaju s obzirom na udaljenost prebivališta tužitelja od suda koji je ugovoren, može se kazati da je tuženiku kao bankarskoj, financijski moćnoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisutnost punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je to tužitelju. Za dodati je da tuženik tijekom postupka nije ničim dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pregovaralo. U svezi svega navedenog o ovoj ugovornoj odredbi, skreće se pozornost na stavove Županijskog suda u Puli (Gž- 788/2022) o tumačenju mjerodavnih propisa. Utoliko je na ročištu odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.
5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:
U predmetnom dodatku ugovoru o kreditu od 18.7.2007. osim promjenjive kamatne stope (koja je tad bila 4,90%), ugovorena je i valutna klauzula tako da se anuitet vraća u kunskoj protuvrijednosti CHF iznosa.
Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora, a nije ni sporno među strankama.
5.1.Financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđeno je da:
-ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do kraja otplate kredita iznosi 10.809,00 EUR;
-negativna razlika je 1,47 EUR.
Odnosno, gledano po anuitetima tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude pod točkom III. u dane navedene u toj točki izreke.
Na mišljenje vještaka (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.
6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za navesti je sljedeće.
Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.
O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Prema čl.502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018; ŽS Zagreb: Gž-2551/2022).
Nadalje, za reći je da Vrhovni sud RH, vezano za primjenu čl.502.c ZPP, i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. navodi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."
6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom (oznake u zaglavlju ugovora) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika što je u iskazu navela i tužiteljica. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (štoviše, odustao je od prijedloga da se sasluša tuženikov djelatnik) pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo. To što je tuženik naknadno dopisom od 8.1.2013. (list 123) pojasnio tužitelju koliki je fiksni, a koliki varijabilni dio kamate ne znači da postoji valjan, ugovor predviđen razlog za promjenu kamatne stope. Tuženik nije dostavio nekakve druge svoje interne akte koji su važili u vrijeme sklapanja ugovora pa bi se primjenjivali na ovaj ugovorni odnos i koji akti bi na jasan i detaljan način pojašnjavali u kojim situacijama se može mijenjati kamatna stopa.
Dostavljeni tuženikovi opći uvjeti (list 96-101) nisu od značaja jer su isti u primjeni tek od 1.1.2013. tj. doneseni su više od 5 godina od sklapanja predmetnog ugovora. Edukacijski listić-uputa djelatnicima (list 127) nije od značaja jer se iz istog ne vidi kad je sastavljen tj. je li postojao u vrijeme predmetnog ugovora i osim toga nije dokaz da su djelatnici tuženika postupili u skladu s istim u konkretnom slučaju kad se sklapao ugovor s tužiteljem.
6.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.
Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
6.3.Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.
6.4.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.
Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.
Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
6.5.Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.
6.6.Što se tiče tuženikovih navoda o tome da je tužitelj imao mogućnosti raskida ugovora nakon povećanja kamatne stope, misleći vjerojatno zbog promijenjenih okolnosti, treba reći da je zakonska mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti postojala i u vrijeme kad su VTS RH i VSRH donosili odluke u svezi kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Da su ti sudovi smatrali da je mogućnost raskida ugovora činjenica koja će omogućiti bankama da dobiju taj spor, onda bi zasigurno odbili tužbeni zahtjev udruge potrošača.
6.7.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza, dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.
Također, s obzirom na vezanost ovog suda odlukom iz kolektivnog spora bespredmetni su prigovori tuženika: da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja; da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012.godine jer je tuženik donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa; da je uvođenje fiksne kamatne stope restitucija; da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa o promjenjivoj kamatnoj stopi i takvom intervencijom u sadržaj ugovora bi se izmijenila u fiksnu kamatnu stopu.
6.8.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna. Posebno se ukazuje na citirane stavove viših sudova da su sudovi vezani utvrđenjima iz kolektivnog spora.
6.9.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 25.8.2022. tj. prije isteka roka od 5 godina.
U odnosu na prigovor zastare u pogledu povećanja tužbenog zahtjeva, a što je tuženik isto prigovarao, treba reći da je u predmetu br. Rev-382/2024 VSRH iznio shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda 27.5.2024. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.".
Dakle, tumačeći u duhu tog shvaćanja, odredbe o zastari u situaciji kad je tužba preinačena, ovaj sud zaključuje da je prigovor zastare neosnovan i u tom dijelu.
6.10.Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, prema javnom dostupnom Obrtnom registru, tužitelj nije bio obrtnik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a tuženik nije dokazao da je tužitelj vlasnik nekakvog trgovačkog društva i da se kredit koristio za potrebe tog društva. Tužiteljica je u iskazu navela da je kredit dignut kako bi skratila rok otplate ranijeg kredita u valuti DEM koji je 2000. godine sklopila radi kupovine stana.
6.11.Što se tiče prigovora tuženika da tužitelju nije prouzročio štetu, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.
7.Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.
7.1.Što se tiče odluke u izreci pod III., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).
Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 10.809,00 EUR više na ime anuiteta zbog valutne klauzule, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.
Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-549/2023) negativne razlike se ne može oduzeti od dosuđenog iznosa ako nema postavljenog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, a tuženik nije postavio ni takav zahtjev ni prigovor.
Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.st.1.ZOO platiti tužitelju netom navedeni iznos.
7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.
Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Tužitelju je valjalo priznati sljedeći trošak: po 100 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 3.5.2023., 18.7.2025., te za ročišta od 21.11.2024., 26.11.2025., 50 bodova za ročište za objavu presude što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.375,00 EUR. Tom iznosu treba dodati 77,20 EUR pristojbe tužbe te 400,00 EUR troška vještačenja pa se dobije iznos od 1.852,20 EUR. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.
U Splitu, 12.siječnja 2026.
S U D A C
Joso Puljić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
