Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-983/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice RŽ, a u odsutnosti tuženika, 12. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242- 60010447952/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. srpnja 2005. između tužiteljice MŽ i prednika tuženika, potvrđenog 26. srpnja 2005. po Javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-313/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici MŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 464,18 eura (slovima: četiristošezdesetčetirieuraosamnaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. srpnja 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba: čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5140030242- 60010447952/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. srpnja 2005. između tužiteljice MŽ i prednika tuženika, potvrđenog 26. srpnja 2005. po Javnom bilježniku Biserki Arambašić pod br. OU-313/2005, u dijelu odredbe koji glasi : “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici MŽ u roku od 15 dana isplati iznos od 1.116,61 eura (slovima: tisućustošesnaesteurašezdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici MŽ naknadi trošak postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu 28. listopada 2024. podnijela tužbu u kojoj je navela da je 22. srpnja 2005. s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 75.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je Ugovorom ugovoren rok otplate 16 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, da je čl.6. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da joj je tuženik prilikom isplate kredita 29. srpnja 2005. naplatio navedenu naknadu u iznosu 3.497,33 kuna (464,18 eura). Tužiteljica je navela da je čl.8. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke, da je 28. studenog 2013. prijevremeno otplatila kredit i da joj je tom prilikom tuženik naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 8.413,11 kuna (1.116,61 eura). Tužiteljica navodi da su odredbe čl.6. i čl.8. Ugovora ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo i jer su iste unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve implementirane u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da tužitelju nije bila objašnjena relacija odnosa između naknade i usluga na ime koje se naknade naplaćuju, te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Budući da je temeljem tih ništetnih odredbi tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu navedenih naknada, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, dok visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Istaknuo je prigovor zastare. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Osporava status tužitelja kao potrošača. Pojašnjava da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kako o naknadi za obradu kredita tako i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita objašnjene tužitelju, da iz odredbe čl.6. i 8. Ugovora proizlazi da je činidba određena, a da su same odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenim odredbama pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Da je s tužiteljem pregovarao proizlazi iz činjenice da je s istim postigao suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi kao što su namjena kredita, visina iznosa kredita, valuta, rok otplate, način otplate, dospijeće, vrsta kamatne stope, visina kamatne stope, instrumenti osiguranja plaćanja. Napominje da su sporne naknade bile objavljene u Tarifi naknada tuženika, te da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovoru odredbu i tražiti pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo. Tuženik napominje da je uslijed prijevremene otplate kredita trpio troškove i da mu je nastala šteta, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom. Tuženik za isplatu kredita mora prethodno osigurati novac koji će pozajmiti putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari zaduživanjem na financijskom tržištu, a tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu zajmodavcima dok u slučaju prijevremene otplate nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao uslijed čega mu nastaje šteta jer mora i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 60010447952/2005 (list 8-16), ), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 6-7 spisa), dopis tuženika od 17. srpnja 2024. (list 17 spisa), Izjava BŽ (list 53-55 spisa), Izjava FŽ (list 122-125 spisa), Odluka o naknadama za usluge (list 145-172 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 174-175 spisa). Budući da tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita iz razloga što, utvrđivanje visine štete koju je, prema navodima tuženika, tuženik pretrpio, nije odlučno za ovu pravnu stvar, jer je tužitelj morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće nije mogao utjecati u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a osobito nije mogao utjecati na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju nije mogao niti zaključiti kako se ista određuje, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što ju čini ništetnom (tako i u odluci Županijskog suda u Rijeci broj Gž-952/2024-4 od 21. srpnja 2025.).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.6. i čl.8. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010447952/2005 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 464,18 eura koji je iznos platio tuženiku na ime naknade za obradu kredita i iznosa od 1.116,61 eura koji je iznos platio tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. ulazna i izlazna naknada).

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010447952/2005 u kojem je u čl.6. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužitelj bio dužan platiti u iznosu 1,00% od iznosa kredita jednokratno i to prilikom prvog korištenja kredita, te da su u čl.8. Ugovora ugovorili da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kojem slučaju je dužan izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu na preostali iznos kredita. Nije sporno ni da je tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 464,18 eura 29. srpnja 2005., a na ime tzv. izlazne naknade 1.116,61 eura 28. studenog 2013.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj: 5140030242- 60010447952/2005 i dopisa tuženika od 17. srpnja 2024.

6. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja.

7. Iz izjave ĆŽ (list spisa 53-55) proizlazi da je kod banke zaposlen od 1. travnja 2004. a od 1. siječnja 2022. do danas obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Napominje da nije sudjelovao u sklapanju ugovora s korisnicima kredita. Izjavu daje u vezi troškova i štete koja nastaje banci u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Navodi da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu i slično. U svim slučajevima banka na tako osigurani novac plaća kamate svojim zajmodavcima. Prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu, sa aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u datom trenutku. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate nije očekivala. U slučaju prijevremene otplate kredita banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

8. Iz izjava FŽ (list spisa 122-125) proizlazi da je zaposlena kod tuženika od 2000., te da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu koje je banka sklopila s korisnicima kredita, te da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu i iskazivala se u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita ili je upućivana na Odluku o naknadama Banke. Prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti banke.

9. Sud je navedene izjave BŽ i FŽ ocijenio kao nevjerodostojne jer isti nisu neposredno sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

10. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela radi adaptacije stana u kojem je živjela a koji je u međuvremenu morala prodati kako bi otplatila ovaj kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti se bavila nekom drugom poslovnom djelatnošću, a niti je taj stan iznajmljivala. Ugovor o kreditu je sastavila banka i pročitala ga je prije potpisivanja, međutim to što ga je pročitala nije bilo od nikakve koristi jer je ugovor bio uzmi ili ostavi. U ugovoru nije mogla ništa mijenjati. Iskazala je da je zapravo htjela kredit u eurima, a da su joj u banci rekli da postoji ovaj u CHF i da je on za nju povoljniji zbog čega je pristala na taj kredit. Tom prilikom u banci joj nisu ništa govorili o tome da će joj naplatiti neku naknadu za obradu kredita. Dakle, ništa joj nisu pojašnjavali o bilo kakvim naknadama niti o načinu na koji bi se te naknade mogle izračunati. Sjeća se kada je zatvarala kredit da se u to vrijeme više nisu naplaćivale naknade banci, i da se žalila banci zašto bi joj oni to sada naplatili kada se to više ne naplaćuje, međutim da su joj rekli da u ono vrijeme kada je ona uzimala kredit da su se naknade naplaćivale i da zbog toga mora platiti i ovu naknadu za prijevremenu otplatu koju su joj u konačnici i naplatili, a da joj prilikom sklapanja ugovora o tome ništa nisu rekli niti pojasnili.

10.1. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama. Tužiteljica je dokazala svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u privatne svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem i da su istom bile objašnjene i odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj svojim potpisom potvrdio prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, uostalom da tužitelj nikada nije prigovorio tuženiku o niti jednoj odredbi Ugovora.

14. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila informirana o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Predmetne odredbe ugovora o kreditu su bile razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice tih ugovornih odredbi jer joj djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive budući da nije mogla znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za nju proizlaze. Osim toga, budući da su sporne odredbe o naknadi bile unaprijed formulirane od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbama o kojima tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle o odredbama na koje ista nije imala utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te stoga ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornim odredbama nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužitelj zaista pristao na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, a niti prijevremeno otplatiti kredit, zbog čega je spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Potrebno je reći i to da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

16. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da su sporne odredbe Ugovora o kreditu kojima je propisana naplata naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita nepoštene, te stoga ništetne zbog čega je odlučeno kao u točki I. i III. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

18. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, 29. srpnja 2005. primio iznos od 464,18 eura, a 28. studenog 2013. iznos od 1.116,61 eura na ime ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, dužan je vratiti tužitelju sve ono što je primio po tim osnovama, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

18.1. Na navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

19. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6 i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

20. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, dosuđen mu je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 750,00 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 24. siječnja 2025. 100 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 1. prosinca 2025. 100 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 150,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 53,09 eura svaki budući da istu nije ni platio, a nije mu priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 12. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika