REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3037/23-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Marku Višiću, odvj. u Splitu protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po pun. iz odvj. društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2025. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 12. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3172840 od 2. prosinca 2005. g. o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. Ugovora zaključenog između tužiteljice RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535.

II.Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 808,83 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-2,29 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-4,59 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-6,24 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-6,98 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-5,00 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-5,39 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-2,21 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-0,48 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-1,72 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-1,61 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-0,36 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-2,71 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-4,59 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-7,27 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-6,65 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-10,28 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-9,60 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-10,94 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-22,56 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-20,17 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-27,48 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-24,95 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-20,89 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-29,46 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-40,37 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-32,65 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-35,35 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-39,91 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-32,53 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-47,15 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-48,57 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-60,79 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-54,51 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-47,64 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-46,91 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-46,38 EUR teče od 30. studenog 2011. g. do isplate,

-49,65 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 31. listopada 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.525,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 12. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 13. lipnja 2023. g. u kojoj je navela da je dana 2. prosinca 2005. g. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 418- 50-3172840, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 15.554,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju uz uvjete naznačene u citiranom Ugovoru. Tužiteljica da je podigla namjenski kredit za kupnju vozila. Rok otplate kredita da je bio 72 mjeseca s početnom kamatnom stopom od 3,30% godišnje. Tuženik da je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužiteljicu, o općem riziku vezanom uz svaku kamatnu stopu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik valutne klauzule vezane uz EUR te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužiteljica da je uredno ispunila svoju obvezu te je isplatila 3.318,07 EUR više zbog promjene tečaja. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3172840 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor sklopili 2. prosinca 2005. g., kao i sve kasnije izmjene te odredbe te tuženiku naložiti isplatiti tužiteljici iznos od 3.547,91 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je Ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena odnosno ništetna, da nije jasno u čemu se sastoji propust tuženika jer je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je bila upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu u CHF. Prema mišljenju tuženika takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tužiteljica da je, kao i svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula neovisno o izboru valute, preuzela rizik moguće promjene tečaja. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istaknut je prigovor zastare te je osporena visina tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navedeno je da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u ''slučaju Franak'' jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 20. lipnja 2025. g. te je tužiteljica, osim utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, zatražila isplatu iznosa od 808,83 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3172840 od 2. prosinca 2005. g. s otplatnom tablicom. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. ožujka 2025. g. i saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 418-50-3172840 od 2. prosinca 2005. g. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te za isplatu iznosa od 808,83 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je, po mišljenju tužiteljice, nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 2. prosinca 2005. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 15.554,92 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate u 72 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene vrijednosti (zaključno s danom 12. siječnjem 2012. g. kada je tužiteljica uplatila zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

U ovoj je odluci bilo potrebno navesti stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., a radi se o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).

U presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. utvrđeno je da je su tuženici, a radi se točno određenim bankama u RH, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je, u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženici iz tog postupka nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženici nisu vodili računa o interesima korisnika kredita i nisu im dali nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, da su tuženici, kao financijske ustanove, mogli i po redovnom tijeku stvari morali znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da su tuženici takve informacije uskratili korisnicima kredita pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega su korisnici kredita bili onemogućeni procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da je odlučila kupiti automobil i otišla u poslovnicu tuženika jer je bila dugogodišnji klijent te banke, da joj je tamo sugerirano uzeti kredit u CHF jer da je to najbolji izbor, da nije bilo govora o riziku te valute, da je Ugovor prije potpisivanja pročitala, da joj je pojam valutne klauzule bio okvirno poznat te da nije tražila nikakvu izmjenu Ugovora.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3172840 od 2. prosinca 2005. g. o valutnoj klauzuli trebalo utvrditi ništetnom, jer je navedena odredba utvrđena nepoštenom, pa je, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), ta ugovorna odredba ništetna te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem ništetne odredbe čl. 1. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetne odredbe kojom je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2025. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 2. prosinca 2005. g. na iznos od 15.554,92 CHF uz rok otplate od 72 mjeseca, ugovorenu kamatnu stopu od 5,50% i iznos anuiteta od 254,13 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (4,778498 na dan 2. prosinca 2005. g.) da je ukupno preplaćen iznos u visini od 528,30 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 808,83 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 280,53 EUR.

Tuženik je po prvi put u postupku i to u podnesku od 14. svibnja 2025. g. u dijelu u kojem spominje konačni obračun vještakinje (528,30 EUR) u kojem je uzela u obzir i iznose koje je tužiteljica plaćala umanjene u odnosu na početnu ratu i to radi toga što je tečaj CHF za te mjesece bio niži od početnog, izrazio stajalište da je ukupnu preplatu potrebno umanjiti za iznose kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

U odnosu na ove navode tuženika, koji su ponovljeni i u podnesku od 8. listopada 2025. g., treba kazati da tuženik u postupku nije postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužiteljica manje plaćala za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je plaćala više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

U slučaju suprotnog pravnog stava sud je već utvrdio da se radi o ukupnom iznosu od 280,53 EUR.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 13. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 808,83 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi propisanoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je sud u cijelosti prihvatio te u izreci detaljno odredio stopu kamate koja se do 30. lipnja 2011. g. obračunava u visini od 14%, do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 16. veljače 2024. g. i zastupanja na ročištima od 16. listopada 2024. g. i 13. veljače 2025. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova) i sastava podneska od 20. lipnja 2025. g. i zastupanja na ročištu od 26. studenog 2025. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova).

Ukupan broj bodova od 450 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (900,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.525,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe tužbe jer je tužiteljica stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23). Stoga, kad je tužiteljica platila pristojbu koju nije bila dužna platiti ima pravo na traženje povrata tako uplaćene pristojbe.

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 12. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).