Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska, Kralja Petra Krešimira IV 2
P-1077/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu tog suda Barbari Mendeš, u pravnoj stvari tužitelja ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđan Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika pod 1) ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marko Praljak, odvjetnik iz Zagreba i pod 2) Nekretnine Plus d.o.o., Varaždin, Varaždinska ulica, I. odvojak 11, OIB: 56542840869, zastupani po punomoćniku Srđana Kukoč, odvjetnik u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zam. pun. tuženika pod 2), te izočnosti uredno pozvanog tuženika pod 1), u skladu s rješenjem posl. br. P-1077/2023-27 od 12. siječnja 2026., na ročištu za objavu presude 12. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Proglašava se ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Ovr-1790/2016 od 1.4.2016. i ovrha posl. br. Ovr-245/2019-3 od 25. 4. 2019. sada zajednički poslovni broj Ovr-116/2019-28, nedopuštenom.
2. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na Stranica 4 od 4 svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II/ Dužan je tužitelj ČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, na ime troškova predmetnog postupka naknaditi tuženiku pod 1) ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 687,50 EUR-a, te tuženiku pod 2) Nekretnine plus društvo s ograničenom odgovornošću za upravljanje nekretninama, OIB: 56542840869, iznos od 750,00 EUR-a.
Obrazloženje
1. Tužitelj ČH je kod ovog suda, kao stvarno i mjesno nadležnog ustao tužbom protiv tuženika pod 1) ZH i pod 2) Nekretnine plus d.o.o., podnio radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u kojoj navodi da je tužitelj na pokretanje ove parnice upućen rješenjem Općinskog suda u Makarskoj, Ovr116/2019-28 od 22. rujna 2023. i to protiv tuženika pod 1) povodom ovrhe po rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr- 1790-2016 od 1.4.2016., a protiv tuženika pod 2) povodom ovrhe po rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-245/2019-2 od 25.4. 2019., koje se obje ovrhe sada vode pod jedinstvenim poslovnim brojem Ovr-116/2019-28 pred Općinskim sudom u Makarskoj. Kako je obrazloženo u rješenju, tužba se protiv tuženika pod 1) podnosi iz razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7. Ovršnog zakona, a sve vezano uz činjenicu da ovrhovoditelj označen kao obrt „ ĆH“, ne postoji. U pogledu tuženika pod 2) razlozi podnošenja ove tužbe se odnose na činjenicu da tuženik pod 2) nije ovlašten zahtijevati ovrhu temeljem ovršne isprave. Kao što je tužitelj naveo u tijeku samog ovršnog postupka, uvidom u sam Ugovor o cesiji od 29. prosinca 2014. razvidno je to (čl. 1.) kako cedent Cassa di Risparmio, ovdje tuženiku pod 2) uopće nije ustupio tražbinu koju ima prema ovršeniku. U članku 1. Ugovora o cesiji jasno stoji kako ustupitelj ustupa i prenosi na preuzimatelja, ovdje tuženika pod 2), vlasništvo nad kreditima kojima su se koristili dužnici, odnosno u točci 5) tog ugovora navodi se kako ovdje tužitelj ČH kod ustupitelja Cassa di Risparmio ima „kredit koji je nastao kod "ustupatelja“, odnosno navodi se kako tužitelj „ima kod ustupatelja kredit u iznosu 209.125,45 Eura“. Tužitelj ističe nije imao kod ustupitelja Cassa di Risparmio nikakav kredit, a zasigurno ne kredit u iznosu 209.125,45 Eura, pa prema tome nikakav takav nepostojeći kredit nije ustupitelj niti mogao ustupiti tuženiku pod 2), niti mu ustupiti „vlasništvo“ nad nepostojećim kreditom, pa prema tome tuženik pod 2) ne može valjano voditi ovršni postupak. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 247. ZOO, ugovor je sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima posla, a predmet i cijena, su svakako bitni sastojci ugovora o ustupu tražbina, pa je slijedom toga i pravilne primjene čl. 322. ZOO-a taj ugovor ništetan, odnosno ne radi se o ispravi na temelju koje tuženik uopće može voditi ovršni postupak po ovršnoj ispravi. Osim toga, tuženik pod 2) ovrhu temelji na ništetnoj ovršnoj ispravi. Tužitelj ističe kako se u ovom postupku radi o ovrsi koja se temelji na ugovoru o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom ugovorenom na način da je ovrhovoditelj sebi pridržao pravo samovoljne izmjene kamatnih stopa u predmetnom kreditu što je regulirano čl. 6. Ugovora o kreditu, pa je početnu kamatnu stopu od 10%, konstantno povećavao, zbog čega je došlo do povećanja i anuiteta i ukupne glavnice kredita. Takvim nezakonitom povećanjem kamatnih stopa, odnosno implementirajući u ugovor o kreditu, sada ovršnu ispravu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o kamati kao bitan sastojak Ugovora o kreditu, cijenu, kreditor, je protupravno stvorio nezakonito i nepostojeće dugovanje tužitelja, za koje želi još želi prodati i njegovu nekretninu. Tužitelj u tom smislu ističe kako je ugovorna odredba o jednostranim promjenama kamatnih stopa, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, ništetna te su sva potraživanja ovrhovoditelja utemeljena na njima nezakonita i nepostojeća, a upravo je na temelju ove odredbe i formirana tražbina ovrhovoditelja, na temelju koje je i izrađen kasniji Izvod iz poslovnih knjiga, a na temelju kojeg izvoda je i određena sporna ovrha. Tužitelj stoga ukazuje na sam sadržaj Ugovora o kreditu, kao ovršne isprave, iz kojeg proizlazi kako unaprijed formulirane ugovorne odredbe o cijeni u ugovoru nisu sastavljene u skladu s zahtjevima poštenosti propisanim odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), jer nisu jasne i lako razumljive u smislu da kreditor tužitelja nije upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope. Ugovor kao Ovršnu ispravu stoga treba cijeniti u okviru odredbe čl. 322. ZOO-a koja jasno navodi kako je ništetan ugovor koji je protivan, Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odredbe čl. 296. ZOO-a, kao ugovora suprotnog načelu savjesnosti i poštenja na način da prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, odnosno da ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, kao i da ugovor treba sagledati u svijetlu čl. 96., 98. i 102. st. 1., ZZP-a, na način da isti suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a takav je ugovor ništetan. Na ništetnost ugovora kao posljedicu ništetnosti cijene ukazuje i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-907/2002 od 27.2.2003. u kojoj odluci VSRH navodi kako utvrđenjem ništavim dijela ugovorene odredbe o cijeni ugovor ne bi mogao opstati. Slijedom svega iznesenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj, slijedom zaključka OS u Makarskoj, poslovni broj Ovr-116/2019-28 od 22.9.2023. te uputi suda na pokretanje ove parnice, ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes, slijedom čega ustaje ovom tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da se proglasi ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Makarskoj, posl. b.r Ovr-1790/2016 od 1. travnja 2016. i ovrha posl. br. Ovr-245/2019- 3 od 25. travnja 2019., sada posl. br. Ovr-116/2019-28 nedopuštenom (točka 1. tužbenog zahtjeva), uz obvezu tuženicima naknaditi tužitelju troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate zajedno s zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate (točka 2. tužbenog zahtjeva).
2. Dana 11. prosinca 2023. zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika pod 1) BH, u kojem isti navodi da je tužitelj uz tužbu priložio rješenje kojim je upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe poslovni broj Ovr-1790/2016 i poslovni broj Ovr – 245/2019 nedopuštenom iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ). Navedenom odredbom OZ-a propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. U odnosu na navode tužitelja da je razlog iz kojeg ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršne isprave taj što je kao ovrhovoditelj naznačen obrt koji ne postoji. Tuženik pod 1) ističe kako je kao ovrhovoditelj naznačen TH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., da je ovrha pokrenuta temeljem ovršnih isprava – presude Trgovačkog suda u Splitu P-885/2011 od 4. lipnja 2012. godine te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6140/12 od 3. studenog 2015. godine kojima je naloženo ovdje tužitelju da TH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], namiri tražbinu utvrđenu predmetnim presudama. Tuženik ističe da stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba., da obrt nema pravnu ni stranačku sposobnost već je nositelj svih prava i obveza iz obrta isključivo fizička osoba, koja je jasno naznačena kao ovrhovoditelj u postupku zajedno sa OIB [osobni identifikacijski broj]om. Činjenica da tražbina proizlazi iz djelovanja obrta ni na koji način ne utječe na dopuštenost ovrhe, budući da je u smislu Zakona o obrtu obrtnik fizička osoba koja obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun. Neovisno o prestanku ili odjavi obrta nositelj svih prava iz obrta, a osim toga i svih obveza, je upravo fizička osoba koja je nositelj obrta, a koje stajalište je nebrojeno puta potvrdila sudska praksa. Slijedom navedenog, nesporno je ovrhu pokrenuo ovrhovoditelj koji je ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave i na koga glasi ovršna isprava, a to je TH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. Nadalje, pravomoćnim rješenjem od dana 7. srpnja 2021., utvrđeno je da je ovdje tuženik pod 1) stupio u postupak umjesto TH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. S obzirom na navedeno, navodi iz točke 2. tužbe u dijelu koji se odnosi na tuženika pod 1) u potpunosti su neosnovani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka. Osim toga, u preostalom dijelu točke 3. do 15. tužbe tužitelj iznosi razloge radi kojih nije upućen u parnicu. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku pod 1).
3. Tuženik pod 2) Nekretnine plus d.o.o. u svom odgovoru na tužbu navodi da je rješenjem ovog suda u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-116/2019 od 22. rujna 2023. upućen ovršenik, ovdje tužitelj, da pokrene parnični postupak protiv ovrhovoditelja pod 2) – ovdje tuženika pod 2), radi proglašenja ovrhe određene rješenjem Ovr-245/2019 od 25. 4. 2019. nedopuštenom, a zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona kojom je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovšenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Tužitelj u obrazloženju tužbe, u dijelu pod toč. 4. navodi da cedent Cassa di Risparmio, tuženiku ad 2. uopće nije ustupio tražbinu koju ima prema ovršeniku, ovdje tužitelju, te da tužitelj nije imao kredit kod ustupitelja Cassa di Risparmio, pogotovo ne u iznosu od EUR 209.125,45, pa da je slijedom navedenog riječ o ništetnoj ovršnoj ispravi. S obzirom na navedeno potrebno je naglasiti da je kod podnošenja prijedloga za ovrhu dana 24.5.2018. ovrhovoditelj – ovdje tuženik pod 2) dostavio dokaz o aktivnoj legitimacija za podnošenje navedenog prijedloga. Da nije postojala aktivna legitimacija ovrhovoditelja prijedlog za ovrhu ne bi bio donesen, te bi možda bio usvojen neki od brojnih prigovora, ili žalbi ovršenika, ovdje tužitelja. Aktivna legitimacija i potraživanje Ovrhovoditelja, ovdje tuženika pod 2). temelji se na Aktu o cesiji / Ustupanju kredita, zaključenom dana 29. 12. 2014. između Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.p.A., San Marino, kao cedenta/ustupatelja potraživanja i Nekretnina plus d.o.o., Varaždin, kao cesionara/preuzimatelja potraživanja, koji Akt o cesiji / Ustupanju kredita je ovjeren u potpisima stranaka pred doktorom Albertom Francini javnim bilježnikom u San Marinu pod brojem: Broj vol. 2015 817 dana 28.1.2015., koji Akt sadrži Apostille broj 24/2015 od 28.01.2015., koji Akt se dostavlja u Ovjerenom prijevodu s talijanskog jezika sačinjenom po ovlaštenom sudskom tumaču za talijanski jezik Eliani Uzelac Modrić, pod poslovnim brojem Ov-48/2018 od 5.travnja 2018. g. Kao dokaz o pravnom slijedu dostavljaju se Ugovor o kreditu broj 31129000077 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. 6. 2009., koji Ugovor po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, potvrđenog kod javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu pod poslovnim brojem OV-5362/09 dana 16. 6. 2009. (u daljnjem tekstu: Ugovor) sklopljenog između Banke Kovanica d.d., kao davaoca kredita i GH, kao vlasnika [obrt] i obradu kamena Kamen u vl. GH kao korisnika kredita, te GH kao Jamca platca i Založnog dužnika, a radi osiguranja tražbine davaoca kredita po Ugovoru u iznosu od EUR 150.000,00 (stotinupedesettisućaeura) plativo u kunama prema srednjem tečaju Banke Kovanica dd na dan sklapanja Ugovora i Ugovor o ustupanju potraživanja - cesiji zaključenom dana 30.11.2011. g. između Banka Kovanica dd, Varaždin, kao Ustupitelja potraživanja i Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.p.A., San Marino, kao Primatelja potraživanja, koji Ugovor je ovjeren u potpisima stranaka pred javnim bilježnikom Ilonkom Lisonek u Zagrebu pod poslovnim brojem OV-16368/2011 dana 30.11.2011. g. Dakle, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o valjanim ovršnim ispravama. Da je to tako, te da je u tom dijelu u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, vidljivo je i iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž Ovr-1311/2019-2 od 7.12.2020. Prijedlogom za ovrhu, detaljno su obrazloženi iznosi neplaćene glavnice i obračunate kamate. Daljnji navodi tužitelja, da bi u konkretnom slučaju bila riječ o ovrsi koja se temelji na Ugovoru o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, jer da bi odredba čl. 6. Ugovora o kreditu bila ništetna jer je istom ugovorena odredba o jednostranim promjenama kamatnih stopa, pa da su slijedom navedenog potraživanja ovrha ovrhovoditelja, odnosno tuženika pod 2) utemeljena na navedenoj nezakonita i nepostojeća, također su neosnovani. U skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u pravnom prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno tom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama. Dakle, navedena ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Neosnovano je nadalje pozivanje na odredbe čl. 322. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, ovo iz razloga što su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bile detaljno date sve upute i pojašnjenja u vezi navedenog ugovora, te njegovih obveza, na što je pristao. Postavlja se sasvim logično pitanje, ako je za tužitelja sporan iznos kamate, što je razlog da tužitelj nije podmirio glavnicu po Ugovoru o kreditu?! Zakonom o obveznim odnosima je utvrđeno da nema zapreke da vjerovnik od dužnika koji je pao u zakašnjenje zahtjeva zateznu kamatu i na iznos ugovorenih kamata. Nadalje, pozivom na odredbu čl. 160. st. 2. ZOO-a redovna kamata ne predstavlja sporedno pravo i u pravilu je neodvojiva od glavnog potraživanja, pa je nesporno da su za tužitelja koji je zapao u kašnjenje i koji nije izvršio dužne uplate, osim glavnice obračunate i kamate koje nastaju i na temelju prisilnog propisa. Isto tako, tužitelj zanemaruje načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, određeno odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, što u konkretnom slučaju nije riječ. Slijedom navedenog predlaže se sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan u cijelosti i istog obvezat naknaditi tuženiku ad 2. troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje Općinskog suda u Makarskoj br. Ovr-116/2019 od 22. rujna 2023. (list 6-8 spisa), ugovor o kreditu br. 31129000077 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009. (list 9- 18 spisa), uvid u spis ovog suda posl. br. Ovr-116/2019, Ovr-1970/16, uvid u obrtni registar za tuženika pod 1), sudska praksa dostavljena uz tužbu (list 19-21 spisa), rješenje Županijskog suda u Osijeku Gž Ovr-1311/2019-2 od 7. prosinca 2020. (list 32- 36 spisa), izvadak iz zemljišne knjige ZU 992 k. o. [katastarska općina] (list 47-48 spisa), preslik obrtnice (list 49-50 spisa), ugovor o ustupanju potraživanja cesiji od 30. studenog 2011. uz ovjereni prijevod (list 51-67 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke u izočnosti uredno pozvani tuženika pod 1) i zz tuženika pod 2) (list 98-100 spisa), nakon čega je sud, cijeneći rezultate provedenog dokazanog postupka, temeljem odredbe čl.7. i 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11 i 25/13 dalje u tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci. Druge dokaze sud nije izvodio, budući da stranke nisu stavljale daljnje dokazne prijedloge temeljem čl.7. st.1. i čl. 219. ZPP-a.
5. Spornim se ukazuje i valjalo je utvrditi osnovanost zahtjeva tužitelja za proglašenjem nedopuštenim ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-1790/2016 od 1. travnja 2016. i ovrha posl. br. Ovr-245/2019-3 od 25. travnja 2019. sada zajednički posl. br. Ovr-116/2019-28 nedopuštenom.
6. Tužitelj osnovanost svog zahtjeva temelji na odredbi čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14,55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 dalje u tekstu: OZ), kojom je određeno da protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.
7. U tom pravcu predmet spora je zahtjev za proglašenjem nedopuštenim ovrha navedenih u tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženika pod 1), tužitelj ističe da je kao ovrhovoditelj u postupku označen kao obrt „ [obrt]“, koji obrt više ne postoji, dok u odnosu na tuženika pod 2) ističe da cedent Cassa di Risparmio tuženiku pod 2) unije ustupio tražbinu koju ima prema ovršeniku, ovdje tužitelju, te da tužitelj nije imao kredit kod ustupitelja Cassa di Risparmio u iznosu od 209.125,45 EUR, i da je stoga riječ o ništetnoj ovršnoj ispravi. Nadalje, u odnosu na tuženika pod 2) tužitelj ističe da bi ovdje bila riječ o ovrsi koja se temelji na Ugovoru o kreditu s promjenjivom kamatnom stupom u kojem je odredba čl. 6. Ugovora bila ništetna, jer je istom ugovorena odredba o jednostranim promjenama kamatnih stopa, zbog čega bi ovrha ovrhovoditelja, ovdje tuženika pod 2) temeljena na navedenoj odredbi, bila nezakonita i nepostojeća.
8. U postupku saslušan tužitelj ČH u svojstvu parnične stranke u izočnosti uredno pozvanih tuženika pod 1) i 2), na ročištu dana 21. listopada 2021. navodi da je 2008. s Bankom Kovanica, ugovorio kredit, te da je navedeni ugovor koji je zaključen, bio po nekakvoj špranci koju su imali, da nisu posebno ugovarali kamate na izdani iznos kredita. Prvotno je rata kredita bila 7-8 %, kasnije je nešto padala i rasla i na 10%, tako da se kamatna stopa mijenjala. Navodi da je uredno zaprimao račune za plaćanje kredita i jedno godinu i po dana je plaćao rate kredita prema dostavljenim uplatnicama, otprilike u iznosu cca 30.000,00 EUR. To je u razdoblju od 3 godine. Nakon toga, Banka Kovanica prebacila je navedeni ugovor u Banku Casa di Risparmio u San Marinu jer je to njihovo sjedište. Navodi da od njega nisu tražili suglasnost za prebacivanje tog kredita u Banku Casa di Risparmio. Ukupno ugovoreni iznos kredita je bio u visini od 150.000,00 EUR, protuvrijednost u kunama, taj kredit je on podigao kao obrt, a sredstva su bila namijenjena za završetak radova na kući, na nekretnini koja je predmet ovog postupka. Navedena nekretnina nije bila vlasništvo obrta, nije bila u imovini obrta. Navodi da su oni taj kredit davali na taj način i bilo je uzmi ili ostavi. Isplate tog kredita nisu bile njemu na ruke, već su plaćali dobavljačima (Sokol, Kingtrade i sl.). Nakon toga, kad je kredit prebačen na Casa di Risparmio, zatražio je od HNB-a podatak, informaciju je li ta ustanova ima dozvolu za rad u RH, na što mu je odgovoreno, a taj papir imam kod sebe, da oni nemaju dozvolu za obavljanje bankarskih poslova u RH. Oni nisu prijavljeni u RH, nemaju porezni broj. Casa di Risparmio je osnovala u Varaždinu firmu Nekretnine na koju je prebacila ovaj kredit, a nakon toga je otvorena i firma Nekretnine plus koje su pokrenuli ovrhu protiv njega, iz kojeg postupka je on u parnicu. Navodi da je on također od HNB-a i Ministarstva financija zatražio podatak imaju li oni dozvolu za obavljanje bankarskih poslova i odgovoreno mu je da nemaju. Nekretnine plus su zatražili u zemljišniku ovog suda da provedu upis na Nekretnine plus sa sada upisane Case di Risparmio, međutim zbog nedostataka podnesenog zahtjeva, njihov zahtjev je odbijen. Navodi da je on čitavo ovo vrijeme nastojao na miran način riješiti nastalu situaciju. U više navrata nudio je nagodbu za mirno rješenje spora koje nije prihvaćeno. Sad posljednje je pokušao kontaktirati PH koji je u upravi Case di Risparmio koji rukovode svim ovim, međutim, do današnjeg ročišta konkretnog dogovora nisu postigli. Što se tiče tuženika BH, njegovo dugovanje prema njemu se zapravo odnosi na dugovanje koje je on imao prema njegovom ocu TH koji je to svoje potraživanje prenio na sina. S njim je u više navrata pokušao na miran način riješiti spor, nudio je platiti iznos glavnice od 10.000,00 EUR plus 7.000,00 EUR za kamate, iako je potraživanje bilo 20.000,00 EUR, na što tuženik pod 1) nije pristao. S njegom je ocem u dobrim odnosima, a on mu je rekao da je dugovanje prenio na sina koji ustraje u postupku. Kad je potpisivao ugovor o kreditu s Bankom Kovanica, bilo je govora o visini kamata, ali oni su mu govorili da ću sve to dobiti napismeno kad ugovor bude završen. Prvo je bilo govora o kamati od 4- 5%, pa 8%, pa 10%, taj rast kamata je bio nakon potpisa. Bio je otplatni plan, a svaka promjena kamata bio je novi otplatni plan. Kuća se završavala i on je bio primoran prihvatiti takav ugovor. Iznos 30.000,00 EUR kojeg sam isplatio na ime kredita, bio je sveukupan iznos, zajedno s kamatom. Ne može odrediti koliki je iznos glavnice plaćen, a koliko kamate.
9. Uvidom u spis ovog suda posl. br. Ovr-116/2019 utvrđeno je da se radi o postupku pokrenutom po prijedlogu ovrhovoditelja TH iz [adresa], kao vlasnika ličilačkog obrta [obrt], [adresa], protiv ovršenika ČH, kao vlasnika obrta za oblikovanje kamena i ugostiteljstvo " [obrt]" [adresa], radi naplate novčane tražbine određene temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu br. 13 P-885/2011 od 4. lipnja 2012. i pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda RH br. 45 Pž-6140/12 od 3. studenog 2015., koja ovrha je određena rješenjem posl.br. Ovr-1790/16 od 1. travnja 2016. U postupku je nadalje rješenjem posl. br. Ovr-116/19 (ranije Ovr-1970/16) od 7. srpnja 2012. utvrđeno da u ovaj ovršni postupak kao ovrhovoditelj stupa ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] umjesto TH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž Ovr-595/2021-2 od 17.veljače 2022. U skladu s zaključkom Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom od 1. rujna 2022. Navedenom spisu predmeta Ovr-116/19 spojen je spis predmeta Ovr-245/2019 radi provedbe zajedničkog postupka. Spis predmeta Ovr-245/2019 pokrenut po prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja Nekretnine plus d.o.o. za upravljanje nekretninama OIB: 56542840869, Varaždinska ulica I odvojak 11., Jalkovec, protiv ovršenika UH OIB: 9373284859radi ovrhe na nekretnini, u kojem postupku je rješenjem o ovrsi određena ovrha na nekretnini ovršenika upisanim u ZU 992 k. o. [katastarska općina] u naravi čest. 401/1 vrt i čest. 401/2 kuća i dvorište, radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu do 259.606,65 EUR, odnosno 1.928.578,35 kn, prema srednjem tečaju HNB i to na iznos dospjele glavnice 143.187,29 EUR na iznos 19.612,36 EUR na ime dospjele redovne kamate, 1.681,87 EUR na ime dospjele zatezne kamate, 53.208,10 EUR na ime dospjele zatezne kamate na glavinu od 1. prosinca 2011 do 29. prosinca 2014. , 50.083,80 EUR na ime dospjele zatezne kamate na glavnicu od 30. prosinca 2014. do 9. travnja 2018. , te iznosi od 78,45 EUR, 976,18 EUR, 397,40 EUR na ime troškova, a sve temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009. kao javnobilježnički akti i troškova ovršnog postupka u iznosu od 29.153,40 kn. Navedeno rješenje o ovrsi potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Gž Ovr-1311/2019-2 od 7. prosinca 2020. U postupku je rješenjem posl.br. Ovr-116/2019-24 od 19. siječnja 2023. usvojen prigovor treće osobe KH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], izjavljen protiv rješenja o ovrsi ovog suda br. Ovr-1790/2016 od 1.travnja 2016., te se sukladno pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Makarskoj, br. P Ob-76/2016 od 21. studenog 2016. i rješenja Općinskog suda u Makarskoj, zemljišnoknjižnog odjela br. Z-3045/2017 od 21. lipnja 2021. obustavlja ovrha određena rješenje o ovrsi ovog suda bra. Ovr-1790/2016 od 1. travnja 2016. za ½ dijela uz ukidanje provedenih radnji na nekretnini označenoj kao kčbr. [katastarska čestica] vrt 755 m2, kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište 758 m2 (kuća 212 m2, dvorište 546 m2) obje položene u ZU 992 k. o. [katastarska općina]. (točka I. izreke rješenja). Točkom II. naloženo zk odjelu Općinskog suda u Makarskoj brisanje zabilježbe ovrhe pod br. Z-1245/2016 za ½ dijela u odnosu na nekretninu navedenu u točki I. izreke ovog rješenja. Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Makarskoj postupit će po ovom rješenju po njegovoj pravomoćnosti. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž Ovr-578/2019-2 od 14. svibnja 2018. potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Imotskom posl. br. Ovr-1790/16 od 1. travnja 2016. osim u dijelu žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a. Rješenjem posl. br. Ovr- 116/2019-28 od 22. rujna 2023., upućen ovršenik ČH pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda br. Ovr- 1790/2016 od 1. travnja 2016. i rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom br. Ovr-245/2019-3 od 25. travnja 2019., nedopuštenim, zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7. Ovršnog zakona.
10. Prigovor tužitelja u odnosu na tuženika pod 1) EH počiva na tvrdnji da je ovrhovoditelj temeljem čijeg prijedloga je doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-1790/2016 od 1. travnja 2016., u postupku označen kao obrt " [obrt]" koji ne postoji, slijedom čega ne bi bio nadležan za pokretanje ovrhe.
11. Navedeni prigovor tužitelja je neosnovan, obzirom da je u prijedlogu za ovrhu kojim je pokrenut ovršni postupak protiv ovršenika, ovdje tužitelja UH, a koji se vodio pod ranije posl. br. Ovr-1790/2016 (sada Ovr-116/2019), kao ovrhovoditelj naznačen TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao vlasnik ličilačkog obrta " [obrt]" [adresa].
12. Naime, Ovršni zakon ne zahtjeva da ovrhovoditelj bude upisan kao pravna osoba da bi bio legitimiran za pokretanje ovrhe. Definicija ovrhovoditelja sadržana je u odredbi čl. 2. toč. 2. Ovršnog zakona ("Narodne Novine" br. 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17, 131/20 114/22 i 6/24 dalje u tekstu: OZ), kojom izraz "ovrhovoditelj" označava osobu koja je pokrenula postupak radi ovrhe neke tražbine te osobe u čiju je korist taj postupak pokrenut po službenoj dužnosti. Time je ispunjen ključni uvjet legitimacije: osoba koja traži ovrhu je TH (čl. 2. OZ-a), koji je nadalje u tijeku postupka, s ZH (sada ovdje tuženikom pod 1)), sklopio Ugovor o cesiji dana 24. ožujka 2021., čime je na BH, ovdje tuženika pod 1) prenesena tražbina koju je raniji ovrhovoditelj TH imao prema ovršeniku FH, ovdje tužitelju.
13. U skladu s navedenim, rješenjem Općinskog suda Makarskoj, Stalna služba u Makarskoj, posl. br. Ovr-116/2019-9 od 7. srpnja 2021. utvrđeno je da je u predmetni postupak stupio ZH, umjesto ranijeg ovrhovoditelja TH, što je potvrđeno i rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž Ovr- 595/2021-2 od 17. veljače 2022.
14. Obrt nije odvojen pravni subjekt, nego oblik gospodarske djelatnosti koju za svoj račun i na vlastitu odgovornost obavlja fizička osoba. Prema odredbama Zakona o obrtu ("Narodne Novine" br. 143/13, 127/19 i 41/20) obrtnik odgovara za obveze koje nastaju iz obavljanja obrta cjelokupnom svojom imovinom, a obrt je vezan uz osobu obrtnika – ne tvori samostalnu pravnu osobu ( čl. 36. st. 1. i 2. Zakona o obrtu). Dakle i kada je obrt obrisan iz registra, obvezno svojstvo vlasnika obrta kao fizičke osobe ostaje netaknuto, pa i takva situacija (brisanje obrta iz obrtnog registra), ne dovodi u pitanje njegovu sposobnost i pravni interes za vođenje ovršnog postupka. Ujedno, činjenica da je kao ovrhovoditelj bio upisan TH, sada ĐH, a ne sam obrt kao pravna osoba, u potpunosti uklanja svaku nejasnoću – predmetni prijedlog za ovrhu podnio je i potpisao fizički subjekt s očitom voljom da se ovrha odnosi na tu osobu. Zastarjele ili nepostojeće upise obrtnog registra to ne može poništiti, jer je obrt isključivo proizvođač pravne osobnosti samog obrtnika kako fizičke osobe. Dakle, prigovor tužitelja da je ovrha pokrenuta u ime nepostojeće pravne osobe
– obrta " [obrt]" – neuspješno zaobilazi činjenicu da je kao ovrhovoditelj uvijek naveden fizički obveznik MH, a sada ZH, ovdje tuženik pod 1). Osobna legitimacija je tako pravilno ispunjena, te je stoga prigovor tužitelja na kojem isti temelji svoj tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1) u tom pravcu neosnovan i u tom djelu zahtjev tužitelja koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na tuženika pod 1). određene rješenjem Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-1970/2016 od 1. travnja 2016., valjalo je odbiti kao neosnovan. 15. U odnosu na tuženika pod 2) ,na kojeg se odnosi ovrha određena rješenjem posl. br. Ovr-245/2018-3 od 25. travnja 2019. tužitelj ističe da tuženik pod 2) nije ovlašten zahtijevati ovrhu na temelju ovršne isprave, navodeći pri tom da cedent Cassa di Risparmio, tuženiku pod 2) Nekretnine plus d.o.o. uopće nije ustupio tražbinu koju ima prema ovršeniku, te da u članku 1. ugovora o cesiji stoji ustupitelj ustupa i prenosi na preuzimatelja, ovdje tuženika pod 2), vlasništvo nad kreditima kojima su se koristili dužnici, dok u točci 5) tog ugovora se navodi kako ovdje tužitelj ČH kod ustupitelja Cassa di Risparmio ima „kredit koji je nastao kod "ustupatelja“, u iznosu 209.125,45 Eura“, iako tužitelj kod ustupitelja Cassa di Risparmionema nikakav kredit, a zasigurno ne kredit u iznosu 209.125,45 Eura, pa stoga nikakav takav nepostojeći kredit nije ustupitelj niti mogao ustupiti tuženiku pod 2), a samim tim mu nije mogao ustupiti „vlasništvo“ nad nepostojećim kreditom, zbog čega tuženik pod 2) ne može valjano voditi ovršni postupak. Stoga tužitelj ističe da je stoga taj Ugovor o ustupu tražbina u smislu odredbe čl. 322. ZOO ništetan, jer se ne radi o ispravi na temelju koje tuženik pod 2) može voditi ovršni postupka po ovršnoj ispravi koja je ništetna. 16. U odnosu na navode tužitelja da tuženik pod 2) nije ovlašten zahtijevati ovrhu na temelju ovršne isprave prema tužitelju, da cedent Cassa di Risparmio, tuženiku pod 2) nije ustupio tražbinu koju ima prema tužitelju (ranije ovršeniku), te da tužitelj nije imao kredit kod ustupitelja Cassa di Rsparmio, za navesti je kako slijedi: 17. Iz spisa predmeta Ovr-116/2019 razvidno je da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom posl. br. Ovr-245/2019- 3 od 25. travnja 2019. određena ovrha na nekretnini tužitelja UH (ranije ovršenika), po prijedlogu ovrhovoditelja ovdje tuženika pod 2) Nekretnine plus d.o.o., nekretnina upisana u ZU 992 k. o. [katastarska općina] u naravi čest. 401/1 vrt i čest. 401/2 kuća i dvorište radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu 259.606,65 €, odnosno 1.928.578,35 kn prema srednjem tečaju HNB i to na iznos dospjele glavnice 143.187,29 € na iznos 19.612,36 € na ime dospjele redovne kamate, 1.681,87 € na ime dospjele zatezne kamate, 53.208,10 € na ime dospjele zatezne kamate na glavnicu od 1. prosinca 2011. do 29. prosinca 2014., 50.083,80 € na ime dospjele zatezne kamate na glavnicu od 30. prosinca 2014. do 9. travnja 2018., te iznosi od 78,45 €, 976,18 €, 397,40 € na ime troškova, a sve temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu br. 31129000077 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009. kao javnobilježnički akt ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez sa sjedištem u [adresa] pod br. OV-5362/09 od 16. lipnja 2009., uz troškove ovršnog postupka u iznosu 29.153,40 kn. Navedeni Ugovor o kreditu zaključen je između Banke Kovanica d.d. kao davatelja kredita i ovdje tužitelja UH, kao korisnika kredita, i jamca placa i založnog dužnika, a kojim je zasnovano založno pravo na nekretnini ovršenika radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 150.000,00 EUR. Navedeni ugovor o kreditu ovršan je 31. listopada 2013. što proizlazi iz potvrde javnog bilježnika, pa stoga isti predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. st. 1. 5. 5. Ovršnog zakona ("Narodne Novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 dalje: OZ).
18. Uvidom u Ugovorom o ustupanju potraživanja – cesiji od 30. studenog 2011. zaključenog između Banke Kovanica d.d. Varaždin kao ustupitelja potraživanja i Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.p.A., kao primatelja, ustupitelj potraživanja ustupa i prenosi na primatelja potraživanja bez prava regresa sva svoja potraživanja koja ima prema korisniku kredita ČH, [adresa] (ovdje tužitelju), kao vlasniku obrta za rezanje, oblikovanje i obradu kamena KAMEN, temeljem Ugovora o kreditu br. 31129000077 od 9. lipnja 2009. sklopljenom na iznos od 150.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Ustupitelja potraživanja na dan korištenja kredite, zajedno sa svom sporednim pravima i instrumentima osiguranja specificiranim u Ugovoru o kreditu br. 31129000077 od 9. lipnja 20009. i Aneksu br. 1. i br. Istog ugovora i čl. 2. Ugovora. U ugovoru je navedeno u da je prema navedenom Ugovoru o kreditu, potraživanje ustupitelja potraživanja prema kosniku kredita na dan 30. studenog 2011. iznosi 164.559,77 EUR.
19. Navedenim Ugovorom o ustupanju potraživanja – cesiji od 30. studenog 2011. tuženik pod 2) dokazuje svoju aktivnu legitimaciju kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku Ovr-245/2019 (sada Ovr-116/2019). Naime, nesporna je činjenica da Banka Kovanica d.d. (ovdje tuženik pod 2)), nije vjerovnik iz ugovornog odnosa – Ugovora o kreditu br. 31129000077 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009., međutim isti je u taj odnos stupio temeljem Akta o cesiji /ustupanju kredita od 29. prosinca 2014. zaključenog između Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.P.A, kao cedenta/ustupatelja i Nekretnine plus d.o.o. (ovdje tuženika pod 2) kao cesionara/preuzimatelja, ovjeren kod javnog bilježnika Alberta Francini sa sjedištem u [adresa] broj vo. 2015 817 dana 28. siječnja 2015., koji akt sadrži Apostille br. 24/2015 od 28. siječnja 2015. Navedenim aktom o ustupanju ustupatelj ustupa pro soluto i prenosi na preuzimatelja vlasništvo nad kreditima kojima su se koristili dužnici navedeni u aktu, ustupljeni na temelju ugovora o cesiji koji su sklopljeni s preuzimateljem i s Bankom Kovanica na dan 30. studenog 2011. U članku 1. akta pod rednim brojem 1) do 14) navedeni su dužnici među kojima je pod točkom 5) naveden DH vlasnik poduzeća [obrt], [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], kredit koji je nastao kod ustupatelja na temelju Ugovora o financiranju kojim mu je ustupljen na dana 30. studenog 2011. od Banke Kovanica – Ugovor o financiranju br. 31129000077, sklopljen dana 9. lipnja 2009. za iznos od 150.000,00 eura, zajedno sa svim sporednim pravima i garancijama navedenim u istom ugovoru br. 31129000077. Na temelju navedenog Ugovora o financiranju na dan prijenosa kredita dužnik ČH, vlasnik poduzeća [obrt] ima kod ustupatelja kredit u iznosu od 209.125,45 eura (prilog 8. situacija nominalne vrijednosti kredita dužnika UH, vlasnika poduzeća Kamen kod ustupatelja na dan ustupanja), Na ime naknade za ustupanje kredita u predmetu preuzimatelj se obvezuje da će isplatiti ustupatelju iznos od 141.932,67 eura.
20. U odnosu na prigovore tužitelja iznesene u tužbi, da isti nije imao nije imao kredit kod ustupitelja Casssa di Risparamio, te da stoga tuženik pod 2) ne raspolaže valjanom ovršnom ispravom na temelju koje može voditi ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika, za navesti je da je odredbom čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) propisano da je ugovor o cesiji pravovaljan kad ga potpišu cedent i cesonar, dok je odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika o ustupanju, ali je ustupatelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. U skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a, sa tražbinom prelaze na primatelja i sporedna prava, kao što su prvenstvo naplate, hipoteka, založno pravo, pravo iz ugovora s jamcem, pravo na kamate, ugovornu kaznu i sl.
21. Predmetni Ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji od 30. studenog 2011. je ovjerovljena privatna isprava, potpisana od strane ovlaštenih osoba ugovornih stranka, čiji potpisi su ovjereni kod javnog bilježnik Ilonke Lisonek sa sjedištem u [adresa] pod br. OV-16368/2011 od 30. studenog 2011., kao i akt o cesiji / ustupanju kredita od 29. prosinca 2014. na kojoj privatnoj ispravi je ovjeren potpis ustupatelja kod javnog bilježnika Alberta Francini sa sjedištem u [adresa] broj vo. 2015 817 dana 28. siječnja 2015., koji akt sadrži Apostille br. 24/2015 od 28. siječnja 2015. 22. Stoga je ovdje tuženik pod 2), kao ovrhovoditelj u cijelosti ispunio obvezu propisanom odredbom 32. OZ-a za dostavom ovršne isprave – ugovora o kreditu, te ugovora o ustupanju kao ovjerovljene privatne isprave, što je nužno za pokretanje ovršnog postupka protiv ovršenika, ovdje tužitelja, slijedom čega, u tom pravcu nisu osnovani navodi tužitelja izneseni u tužbi da tuženik pod 2) ne raspolaže valjanom ovršnom ispravom za pokretanje ovršnog postupka protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, a koju činjenicu je utvrdio i Županijsko sud u Osijeku u svom rješenju posl. br. Gž Ovr- 1311/2019-2 od 7. prosinca 2020., donesenog povodom žalbe ovršenika, ovdje tužitelja na rješenje o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom pod posl. br. Ovr-245/2019-3 od 25. travnja 2019., kojom odlukom je u postupku Ovr- 245/2019 potvrđena aktivna legitimacija Nekretnine plus d.o.o. za upravljanje nekretninama (ovdje tuženika pod 2), kao ovrhovoditelja u tom postupku protiv dužnika UH, ovdje tužitelja.
23. Nadalje, tužitelj u odnosu na tuženika pod 2) ističe i da se ovom postupku radi o ovrsi koja se temelji na ugovoru o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom ugovorenom na način da je ovrhovoditelj sebi pridržao pravo samovoljne izmjene kamatnih stopa u predmetnom kreditu što je regulirano čl. 6. Ugovora o kreditu, pa je početnu kamatnu stopu od 10%, konstantno povećavao, zbog čega je došlo do povećanja i anuiteta i ukupne glavnice kredita, te da je takvim nezakonitim povećanjem kamatnih stopa, odnosno implementirajući u ugovor o kreditu, sada ovršnu ispravu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o kamati kao bitan sastojak Ugovora o kreditu, cijenu, kreditor, je protupravno stvorio nezakonito i nepostojeće dugovanje tužitelja, za koje želi još želi prodati i njegovu nekretninu. Tužitelj u tom smislu ističe kako je ugovorna odredba o jednostranim promjenama kamatnih stopa, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, ništetna te su sva potraživanja ovrhovoditelja utemeljena na njima nezakonita i nepostojeća, a upravo je na temelju ove odredbe i formirana tražbina ovrhovoditelja, na temelju koje je i izrađen kasniji Izvod iz poslovnih knjiga, a na temelju kojeg izvoda je i određena sporna ovrha. Tužitelj ukazuje i na sam sadržaj Ugovora o kreditu, kao ovršne isprave, kojim unaprijed formulirane ugovorne odredbe o cijeni u ugovoru nisu sastavljene u skladu s zahtjevima poštenosti propisanim ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača, jer nisu jasne i lako razumljive, da kreditor tužitelja nije upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope, te stoga smatra da je ugovor u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a koja ništetan ugovor koji je protivan, Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odredbe čl. 296. ZOO-a, kao ugovora suprotnog načelu savjesnosti i poštenja na način da prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, odnosno da ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, kao i da ugovor treba sagledati u svijetlu čl. 96., 98. i 102. st. 1., ZZP-a, na način da isti suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a takav je ugovor ništetan. Ističe da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, od kada su ugovorene.
24. U ocjeni navedenih navoda tužitelja, za navesti je da je prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje u tekstu: ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtniče ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.
25. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
26. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: „S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.
27. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
28. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Č i JH, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.). Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Č i JH, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).
29. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."
30. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:
"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti peranalogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."
31. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača."
32. Također potrebno je ukazati na odluke Europskog suda u predmetima C-630/17 i C-498/16 gdje Europski sud izrazio stav prema kojem se pojam potrošača treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Tako sud zaključuje kako su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljenja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem propisima u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.
33. Sud u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za upotrebu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatra da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna, pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrano u cjelini.
34. Primjenom navedenih smjernica Europskog suda sud je uvidom u Ugovor o kreditu kojeg je zaključio tužitelj kao korisnik kredita s Bankom Kovanica d.d. kao bankom – davateljem kredita, od 9. lipnja 2009., utvrdio da je u uvodnom dijelu naveden tužitelj ČH, kao vlasnik [obrt] vl. ČH, [adresa]. sa sjedištem u [adresa]. MBO: [matični broj osiguranika], broj obrtnice: [broj obrtnice], te je u članku 2. ugovora navedeno da su stranke suglasne, što je u tekstu i posebno istaknuto (podebljano), da se kredit koristi za obrtna sredstva, te će se dio kredita isplatiti sukladno postojećim ponudama i fakturama, dok će se preostali dio kredita do ukupno 150.000,00 EUR isplatiti na račun korisnika kredita u banci.
35. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao vlasnik obrta, a što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu gdje navodi da je oni kredit on podigao kao obrt, a da su sredstva bila namijenjena za završetak radova na kući, na nekretnini koja je predmet ovog postupka, te da navedena nekretnina nije bila vlasništvo obrta, a nije bila u imovini obrta.
36. Uzimajući u obzir zainteresiranost tužitelja za ishod ovog postupka i činjenicu da je obrtnik fizička osoba koja registrirano i redovito obavlja određenu gospodarsku djelatnosti i to isključivo u svojstvu gospodarskog subjekta, odnosno radi stjecanja dobiti, sud nije mogao uzeti u obzir osnovanim navode tužitelja da je navedeni krediti koji je ugovoren ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009. ugovoren za osobnu potrošnju, izvan okvira vlastitog poslovanja, za gradnju kuće koja ne predstavlja imovinu obrta, obzirom da je u samom Ugovoru o kreditu, jasno među ugovornim strankama ugovoreno i navedeno, te posebno u ugovoru istaknuto da će se kredit koristiti za obrtna sredstava, što je suprotno navodima tužitelja, da bi kredit bio iskorišten u drugu svrhu (za druge osobne potrebe – gradnju kuće), a ne za obrtna sredstva, zbog čega se tužitelja ne može smatrati kao potrošača.
37. Nedvojbena je činjenica je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao obrtnik, što je razvidno iz preslike Obrtnice (list 49-50 spisa), koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, a obrtnik je fizička osoba čija je osnovna svrha bavljenje određenom gospodarskom djelatnošću u svrhu stvaranja prihoda.
38. Obrtnik kao fizika osoba koja obavlja registriranu gospodarsku djelatnost ne smatra se potrošačem u smislu ZZP/07, pa stoga u odnosu u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba ZZP/07 na koje se poziva tužitelj, jer odredbe tog zakona tužitelju kao vlasniku obrta ne pružaju traženu pravnu zaštitu na koju se poziva, već se u odnosu na njega primjenjuju opći propisi iz ZOO-a.
39. Kreditni ugovori s obrtnikom se stoga sklapaju po općim pravilima i uvjetima koje utvrđuju banka i obrtnik, bez posebnih obveza o reprezentativnim primjerima, informacijama o efektivnoj kamatnoj stopi, detaljnim listama troškova s jasno definiranom strukturom i podacima koji su obveza kod sklapanja ugovora o kreditu zaključenog između banke i potrošača.
40. U skladu s odredbom čl. 1022. ZOO-a Ugovor o kreditu s obrtnikom mora biti sklopljen u pisanom obliku, međutim ZOO ne propisuje standardizirani sadržaj, strankama je ostavljena sloboda ugovaranja svih pojedinosti, što je razlika u odnosu na Ugovor o kreditu zaključenom s potrošačem, koji podliježe posebnom, zaštitnom režimu (ZZP/07) koji štiti slabiju stranu u ugovornom odnosu, jer u ugovornom odnosu banke i potrošača, jer potrošačku slobodu ugovaranja ograničavaju stroge obveze banaka o transparentnosti, obrazloženju efektivne kamatne stope, pravu na odustanak, prava pri prijevremenoj otplati i dr., dok kod ugovora o kreditu zaključenih s obrtnikom takvih ograničenja nema.
41. Banka i obrtnik slobodno pregovaraju o svemu što nisu izričito zabranili Ustav, zakoni ili moral društva. Obje strane ravnopravno zastupaju svoje interese, bez dodatnih zaštitnih mehanizama za "slabiju" stranu.
42. Iz perspektive tržišnih sloboda, ugovor banaka i obrtnika valja promatrati kao izraz gospodarske autonomije, u kojem konkurencija i pregovaračka snaga stranaka određuju konačne uvjete. Jedina relevantna ograničenja dolaze iz općih, nepristranih i ravnopravnosti zajamčenih normi ZOO-a, kao i iz propisa o zaštiti tržišnog natjecanja, te dobrih trgovačkih običaja.
43. U Ugovoru o kreditu zaključenom između banke i obrtnika ne primjenjuje se zaštitni režim potrošačkog kreditiranja (ZZP/07), nego opća pravila ZOO-a, kojim su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni i slobodni uređivati međusobna prava i obveze (čl. 3. ZOO-a).
44. Tužitelj u tužbi ističe da ugovorne odredbe nisu sastavljene u skladu s zahtjevima poštenosti propisanim odredbama ZOO-a, i Zakona o zaštiti potrošača, da odredbe ugovora da nisu jasne i lako razumljive u smislu da kreditor tužitelja nije upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope, te da je Ugovor sastavljen suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je stoga takav ugovor ništetan, te da je nepoštena ugovora odredba o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je ništetna od samog početka od kada je ugovorena.
45. Ove prigovori koje je istakao tužitelj u tužbi i u svom iskazu, sud smatra neosnovani, iz razloga kako je to prethodno istaknuto, na konkretan pravni odnos nisu u primjeni odredbe ZZP/07, a obzirom da je tužitelj kao obrtnik, gospodarski sudionik navedenog ugovorno odnosa, ovdje nije riječ o „slabijoj“ strani u smislu potrošača, pa mu je stoga banka mogla ponuditi model promjenjive kamatne stope koju kako je to navedeno u čl. 6 Ugovora, koju kamatnu stopu Banka veže na internu Odluku o kamatnim stopama Banke Kovanica ili na neki drugi interni akt. Budući da je tužitelj kao obrtni prihvatio tu odredbu i potpisom potvrdio da mu je način određivanja kamate poznat i prihvatljiv, nema zakonske zapreke za valjanost takve klauzule.
46. Tužitelj u postupku nije dokazao da je u konkretnom slučaju Banka kovanica d.d. postupila nesavjesnije u većoj mjeri kako bi time ugrozila njegovu gospodarsku poziciju, posebno jer je namjena ugovorenog kredita ulaganje u obrtna sredstva tužitelja kao obrtnika.
47. Sloboda ugovaranja veže gospodarske subjekta kako Banku, tako i obrtnika kao korisnika kredita, koji kao takav zna puno više o gospodarskom poslovanju i poslovnom odnosu i njegov stupanj pažnje kod zaključenja ovakvog ugovora treba biti puno veći od stupnja pažnje potrošača koji zaključuje takav ugovor, jer obrtnik u ovaj pravni odnos stupa kao gospodarski subjekt koji mora znati više od potrošača, i koji kao i drugi ugovorni subjekt – Banka, preuzima rizik takvog ugovora.
48. Sud nije mogao prihvatiti kao osnovane i uvjerljive navode tužitelja iznesene u njegovom iskazu da je predmetni kredit kojeg je on podigao kao obrt trebao biti namijenjen za završetak radova na kući koja je predmet ovog postupka, a koja kuća nije bila vlasništvo obrta, niti je bila imovina obrta, te da mu je kredit od strane Banke Kovanica davan po principu „ uzmi ili ostavi“, te da je on zbog činjenice što se kuća – nekretnina, koja je predmet zaloga po Ugovoru o kreditu, završavala, da je on bio primoran prihvatiti takav ugovor.
49. Naime, tužitelj na kojem je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazao da je bio u neravnopravnom odnosu prema Banci prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, te da je bio prisiljen na zaključenje takvog ugovora. Na te okolnosti tužitelj nije pružio niti jedan relevantan dokaz, pri čemu je za navesti da u postupku Banka Kovanica d.d. s kojom je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu br. 31129000077 od 9. lipnja 2009. nije stranka ovog postupka, pa u tom pravcu ista nije u mogućnosti ni na koji način osporiti navode tužitelja iznesene u tužbi i u njegovom iskazu, a iz dokaza izvedenih tijekom postupka, nije razvidno da je tužitelj ikada pokrenu postupak protiv
Banke Kovanica d.d. za utvrđenje ništetnosti
50. Sud odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja donosi na temelju dokaza, a ne na temelju iznesenih navoda same stranke. Tužitelj je dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne strane, u protivnom će sud donijeti odluku u skladu s odredbom čl. 221.a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja.
51. Cijeneći dokaze izvedene tijekom postupka, posebno sadržaj samog Ugovora o kreditu br. 31129000077 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. lipnja 2009. sud je utvrdio da je tužitelj kao obrtnik prihvatio spornu odredbu sadržanu u čl. 6. Ugovora o kreditu i svojim potpisom ovjerenim kod javnog bilježnika potvrdio da mu je takav način određivanja kamate poznat i prihvatljiv, pa stoga nema zakonske zapreke valjanosti takve klauzule, jer kako je to već prethodno navedeno, banke i obrtnici mogu međusobno ugovarati rokove otplate, instrumente osiguranja, kamatne stope i druge uvjete kredita prema vlastitim potrebama i iskustvu tržišta.
52. U odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu navedeno je i da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru objavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu gdje je naveo da je bio otplatni plan, kao i da je bio otplatni plan i kada je bila promjena kamatne stope, što znači da je s navedenim promjenama kamatne stope bio upoznat, što je u skladu s odredbom ugovora, pa stoga nije osnovan navod tužitelja da bi navedena odredba čl. 6.Ugovora o kreditu imala nedostatak odredivosti propisan odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a.
53. Čak i ako bi se uzelo da se ovdje radi o klauzuli koja Banci daje diskrecijsko pravo promjene visine ili metode obračuna, ta diskrecija nije zabranjena po općim propisima ZOO-a, niti takva odredba krši načela savjesnosti i poštenja, sve dok međusobni položaj stanaka ostaje ravnopravan i dok su načini promjene jasni i dostupni obrtniku prije i nakon sklapanja ugovora. Stoga takva odredba u ugovoru između banke i tužitelja kao obrtnika nije ništetna po načelu neodređenosti ili neravnopravnosti, jer u odnosu banka – obrtnik, klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi „po odluci banke“ (ili drugog njezinog akta), prihvaćena potpisom obrtnika, nije ništetna, nego valjano izražava slobodu ugovaranja stranaka i obvezu primjene internih odluka banke kako je među ugovornim strankama kao gospodarskim subjektima i ugovoreno (čl. 3. i čl. 11. ZOO-a), pa se stoga i u ovom dijelu koji se odnosi na proglašenje nedopuštenom ovrhe pod posl. br. Ovr-245/2019-3 od 25. travnja 2019. zahtjev tužitelja ukazuje neosnovan.
54. Sud na temelju provedenih dokaza nije mogao utvrditi postojanje činjenica koje je tužitelj iznio u tužbi i u svom iskazu, a na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Makarskoj posl.br. Ovr-1790/2016 od 1. travnja 2016. i ovrhe posl. br. Ovr-245/2019 od 25. travnja 2019 sada zajednički posl. br. Ovr-116/2019-28, posebno da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između Banke Kovanica i tužitelja kao korisnika kredita zaključen protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, slijedom čega je sud, imajući u vidu prethodno iznesena utvrđenja, u skladu s odredbom čl. 221. a. ZPP- a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I/ izreke presude.
55. Odluka o troškovima postupka, donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), te je prema popisanom trošku tuženika pod 1) i popisu troška tuženika pod 2), u skladu s vrijednosti predmeta spora, tuženiku pod 1) koji je uspio u cijelosti, obistinjen trošak sastava odgovora na tužbu od 11. prosinca 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 12. svibnja 2025., 11. lipnja 2025. i 17. listopada 2025, u visini od po 25 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu od 18. listopada 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), što sveukupno iznosi 275 bodova, uvećano za vrijednost boda prema Tarifi (2,00 EUR), iznosi 550,00 EUR, uvećano za PDV 25% (137,50 EUR), sveukupno iznosi 687,50 EUR, koliko je dužan tužitelj naknaditi tuženiku pod 1), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke presude. Tuženiku pod 1) nije obistinjen traženi trošak sastava podneska od 24. travnja 2024. jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a
56. Tuženiku pod 2) obistinjen je trošak sastava odgovora na tužbu od 14. prosinca 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima od 18. listopada 2024. i 21. prosinca 2025. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), što sveukupno iznosi 300 bodova, uvećano za vrijednost boda prema Tarifi (2,00 EUR), iznosi 600,00 EUR, uvećano za PDV 25% (150,00 EUR), sveukupno iznosi 750,00 EUR, koliko je dužan tužitelj naknaditi tuženiku pod 2), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke presude.
U Makarskoj, 12. siječnja 2026.
S U D A C
BARBARA MENDEŠ
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348. ZPP-a)
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335. ZPP-a).
DNA:
• Dostava presude u skladu s odredbom čl. 335. st.7., 8.,9. i 10. ZPP-a.
