REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6587/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića i zamjenika punomoćnika tuženika BD, odvjetničkog vježbenika, 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, sklopljenog 14. srpnja 2014. između prednika tuženika Prve stambene štedionice d.d. kao Kreditora i tužitelja LD kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 7. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada Kreditora;

II Nalaže se tuženiku Zagrebačke banke d.d., isplatiti tužitelju LD, iznos od 345,08 EUR (tristočetrdesetpet eura i osam eurocenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2014. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., naknaditi tužitelju LD troškove postupka u iznosu 740,16 EUR (sedamstočetrdeset eura i šesnaeset eurocenti) sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je svojstvu Korisnika kredita sa prednikom tuženika Prva stambena štedionica d.d. (dalje u tekstu: tuženik) kao Kreditorom dana 14. srpnja 2014. sklopio potrošački Ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 1.000.000,00 kn. Člankom 2. stavak 7. Ugovora, određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada Kreditora. Tuženik je tužitelju 31. srpnja 2014. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.600,00 kn. Prilikom sklapanja ugovora tuženik je koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora i na taj način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/14) i to člancima 49., 50. i 55. ZZP/14 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. stavak 7. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova. Zbog navedenog ugovorne odredbe su nepoštene a time i ništetne sukladno ZZP/14 i ZOO/05. Predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2. stavak 7. Ugovora te sukladno čl. 323. ZOO, traži isplatu - povrat neosnovano plaćene naknade u iznosu od 345,08 EUR s kamata od 31. srpnja 2014. te naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor suviše visoko naznačenog VPS-a, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava potrošački status tužitelju, a čini nespornim sklapanje ugovora o kreditu i sljedništvo. Navodi da su prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Ne može se prihvatiti navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio iznos za obradu kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao, a tužitelj je na isto nedvosmisleno pristao. Ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku, a sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove te je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. Predlaže provesti test poštenosti. Ne spori visini, već samo tijek kamata te ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao izvadak iz sudskog registra za prednika tuženika (list 4 spisa), Potvrda tuženika od 29. listopada 2024. (list 15 spisa), Ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, od 14. srpnja 2014. (list 6-13 spisa), Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 92-93 spisa), te je saslušan tužitelj (list 115-116 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom dijela odredbe čl. 2.st.7. Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, sklopljenog 14. srpnja 2014 sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (tzv. ulazna naknada) te s te osnove zahtjev za isplatu iznosa od 345,08 EUR sa pripadajućim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopile Ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, od 14. srpnja 2014.. te da je sukladno čl. 2. tog ugovora tuženiku plaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 345,08 EUR dana 31. srpnja 2014. (učinjeno nespornim na ročištu od 8. rujna 2025.).

8. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio kao fizička osoba radi osiguranja vlastitog stambenog pitanja odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje u tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/07.

9.1. U čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a pod tim se smatra tzv. ulazna naknada koju je tuženik naplatio tužitelju 345,08 EUR dana 31. srpnja 2014. (među strankama nesporno).

9.2. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je u bitnom naveo da je 2014. odlučio podignuti stambeni kredit radi osiguranja vlastitog stambenog pitanja te da mu je prilikom ishođenja kredita djelatnik predao na uvid nacrt ugovora, koji je bio unaprijed formuliran i tipiziran, a imao je dojam da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama odnosno da se radilo u biti o opciji uzmi ili ostavi. Pitao je u vezi izmjene pojedinih odredbi, međutim, referent mu je rekao da se radi o špranci i da nema mogućnosti pregovora. Također djelatnik tuženika nije ga upoznao o tzv. ulaznoj naknadi. Sve mjesečne rate kao i tu ulaznu naknadu platio je vlastitih sredstava. Stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio je isključivo za stanovanje te u istom nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost.

9.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 2. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije mu posebno objašnjeno po kojim parametrima je određena visina naknade.

9.4. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 96. st. 4. ZZP/07) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

14. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 2. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, sklopljenog 14. srpnja 2014., kojim je ugovorena naknada za obradu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (tzv. ulazna naknada) te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od ukupno 345,08 EUR.

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelj utuženi iznos nesporno platio tuženiku 31. srpnja 2014., na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten, odnosno od idućeg dana kada dokazi u zakašnjenje. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od 1. kolovoza 2014, (tako i VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.).

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani.

19. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023., 155/2023) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

21. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu, broj računa: 7130137611, sklopljenog 14. srpnja 2014. kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 345,08 EUR s pripadajućim kamatama.

22. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 345,08 EUR.

23. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova (tako i ŽS Zagreb Gž-4623/23 od 16. travnja 2024. i Gž-3614/25 od 4. studenoga 2025.).

24. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 345,08 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 100,00 EUR, podneska od 9. prosinca 2024., i 2. siječnja 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) svaki po 100,00 EUR, zastupanja na ročištima 8. rujna 2025. i 21. studenoga 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 100,00 EUR te trošak pristupa na ročište od 12. studenoga 2025. (Tbr 9. toč. 5. OT) 12,50 EUR, što ukupno iznosi 512,50 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 640,62 EUR.

26.Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR te 66,36 EUR na prvostupanjsku presudu, odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 740,16 EUR. Nije poznato hoće li tužitelju nastati trošak pristupa na ročište za objavu presude stoga o istom zahtjevu nije odlučeno.

26. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 12. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 12. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu;

- tuženiku po pun.