REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3463/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Matka Novinca i punomoćnika tuženika Jurica Grbić, 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 028-50-4082946 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 7. svibnja 2007., u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužitelju DS, iznos od 579,59 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na:

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.6.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.7.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.8.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.9.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.10.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.11.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.12.2008.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.1.2009.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.2.2009.

- iznos od 11,74 EUR od dana 1.3.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.4.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.5.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.6.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.7.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.8.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.9.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.10.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.11.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.12.2009.

- iznos od 23,00 EUR od dana 1.1.2010.

- iznos od 232,19 EUR od dana 20.1.2010.

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 028- 50-4082946 od dana 7. svibnja 2007. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužitelju DS, iznos od 649,47 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. pa do isplate po stopi određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu 028- 50-4082946 od dana 7. svibnja 2007. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor."

VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužitelju DS, iznos od 406,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2010. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da naknadi tužitelju DS troškove postupka u iznosu od 1.729,60 EUR (tisućusedamstodvadesetdevet eura i šezdeset eurocenti) sa zateznim kamatama od 12. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da da je s tuženikom sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. kojim u je odobren namjenski kredit u iznosu od 148.287,36 kuna, a radi kupnje vozila za osobne potrebe. Člankom 2. Ugovora o kreditu je određeno da redovna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,95 % godišnje te da je ista promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 2.162,71 kuna. Člankom 3. Ugovora je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dana 21. svibnja 2007. tuženik je tužitelju kod isplate kredita ustegnuo iznos od 4.893,47 kn s osnove naknade za obradu kredita, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 649,47 EUR. Tužitelj je iskoristio pravo ugovoreno člankom 9. Ugovora o kreditu te je dana 19. siječnja 2010. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 3.065,10 KN, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 406,80 EUR. Ističe kako je tuženik unaprijed sastavio ugovor kao formulirani standardizirani obrazac na način da je uglavio navedene nepoštene ugovorne odredabe koje su posljedično ništetne u Zakon o zaštiti potrošača (96/2003 - dalje u tekstu ZZP/03) a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbe koja ga dovodi u neravnopravan položaj. Pritom, od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informiranu odluku o kreditu koji diže. Predlaže utvrditi ništetnim nepoštene odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, i tzv. ulazne i izlazne naknade te s tih osnova isplatu (povrat) plaćenog iznosa s pripadajućim kamatama, zajedno s troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a osim toga promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti i kao takva nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. sa kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. sa kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. U odnosu na jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita Ističe da je ista točno i jasno određena u čl. 3. ugovora o kreditu. U samom je ugovoru točno naveden postotak koji se naplaćuje i od kojeg se iznosa naplaćuje pa se svakako radi o određenoj obvezi koja udovoljava zahtjevima iz čl. 269. ZOO. Navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Nadalje, u odnosu na naknadi za prijevremenu otplatu kredita ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Konačno tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupne utužene iznose te prigovora visini tužbenog zahtjeva na ime promjenjive kamatne stope. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži naknadu troškova postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te s te osnove isplatu 347,40 EUR s pripadajućim kamatama; utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada te s te osnove isplatu 649,47 EUR s pripadajućim kamatama; utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena izlazna naknada te s te osnove isplatu 406,80 EUR s pripadajućim kamatama.

3.1. Nakon izvedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. rujna 2025. tražio s osnove promjenjive kamatne stope isplatu 579,59 EUR s pripadajućim kamatama, a ostao kod ostalih zahtjeva.

3.2. Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično preinačio tužbu koju sud ocjenjuje kao dopuštenu jer je svrsishodna za rješenje spora među strankama (Tako i VSRH Su IV – 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Na isto ne utječe ni da je navedena dispozicija tužitelja izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka jer bi takvo tumačenje bilo pretjerano formalističko te bi time bila narušena sam bit prava na pristup sudu tužitelju (tako i VSRH Rev 3158/2018 od 22. studenoga 2023., USRH U-

III/4474/2019 od 29. ožujka 2022. te ESLJP Vugdelija protiv Hrvatske (zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024.). Osim toga radi se o nepravoj preinaci koja je dopuštena (tako i VSRH Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024.). Prema tome, valjalo je odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 11. rujna 2025.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Potvrdu tuženika od 18. travnja 2023. (list 14 spisa), Ugovor o kreditu 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. (list 15-19 spisa), Otplatni plan (list 21-26 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 27-28 spisa), Izvod naknada u poslovima kreditiranja (list 40-41 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 62-68 spisa), te je saslušan tužitelj (list 81-82 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, .2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP)

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovor o kreditu 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika te tzv. ulazna i izlazna naknada te s tih osnova isplata preplaćenih iznosa, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), sve s pripadajućim kamatama od dana plaćanja.

8. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, da je tužitelj s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007., da je ugovorena kamatna stopa u visini 5,95% godišnje, promjenjiva prema jednostranoj odluci kreditora te da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu na više; kao i visina zahtjeva radi isplate tzv. ulazne naknade u iznosu od 649,47 EUR naplaćena 21. svibnja 2007. te izlazne naknade u iznosu od 406,80 EUR naplaćena 19. siječnja 2010.

9. Sporna je osnova i visina zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope, valjanost (poštenost) pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, potrošački status tužitelja u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je li potraživanje u zastari.

10. Prije svega potrebno je napomenuti da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda se odnosi na ugovore koje su tužene banke sklopile primjenom valutne klauzule uz valutu obveze ugovorene u švicarskim francima, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u kunama, stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz kolektivnog spora (tako i VSRH Rev 19/2023 10. siječnja 2023.).

11. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je 2007. sklopio ugovor o kreditu u kunama, radi kupnje osobnog automobila, kojeg je koristio isključivo u privatne svrhe. Uputili su ga iz autokuće u poslovnicu tuženika gdje ga je dočekao djelatnik sa unaprijed formuliranim i tipiziranim ugovorom o kreditu. Imao je dojam da nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi, već eventualno hoće li ugovor o kreditu biti u nekoj drugoj valuti. Rekli su mu da će plaćati određenu naknadu za sklapanje ugovora o kreditu, što je njemu bilo čudno, ali su ga uvjerili da to jednostavno mora platiti kako bi mi bio isplaćen kredit. Kod sklapanja i pregovora djelatnik tuženika mu je rekao da postoji mogućnost promjene kamatne stope, ali da bi se radilo o malim iznosima, međutim nije ga upozorio o razlozima i načinima promjene te kamatne stope, već je obavijest o tome nakon promjene dobio putem pošte. U odnosu na izlaznu naknadu, kada je odlučio ostatak duga platiti odjednom rekli su mu da mora platiti istu, s čime nije bio suglasan te se tomu protivio ali je htio zatvoriti kredit, te je stoga bio prisiljen istu naknadu platiti. Prilikom sklapanja ugovora djelatnik tuženika nije mu objasnio koje troškove pokrivaju tzv. ulazna i izlazna naknada. Isključivo sva sredstva u pogledu mjesečnih rata te ulazne i izlazne naknade osobno je plaćao. U trenutku sklapanja ugovora nije imao obrt niti je bio imatelj poslovnih udjela trgovačkog društva.

11.1. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja, ocjenjuje ga iskrenim i potpunim, osobito u dijelu u kojem je naveo da ga je dočekao djelatnik tuženika sa unaprijed formuliranim i tipiziranim ugovorom o kreditu te da nije imao priliku pregovarati u vezi pojedinih odredbi, kao i da je vozilo kupljeno sredstvima kredita koristio za osobne svrhe.

12. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da ga je sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07– dalje u tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Iz ovoga se izvodi zaključak da je tužitelj u tom ugovornom odnosu nastupio kao potrošač odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. ZZP/03. Nadalje, da bi se neka odredba ugovora utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene određene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

12.1. U ugovoru o kreditu u čl. 1. ugovoren je iznos od 148.287,36 kuna te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima; u čl. 2. ugovorena kamatna stopa od 5,95% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora; u čl. 3. ugovorena je jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; čl. 9. ugovoreno je da tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi Kreditor.

13. Ugovorna kamata sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve imajući u vidu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05 – dalje: ZOO). Međutim, sporna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

13.1. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

13.2. I iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja ugovora nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora, dapače mu ostavljena mogućnost da se naknadno posavjetuje sa stručnjakom u vezi toga, već je dovedena pred gotov čin u situaciju „uzmi ili ostavi“. Prema tome, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Osim toga, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

13.3. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive a kamoli objašnjena potrošačima, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno. Sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe ZZP/03- a.

13.4. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužiteljici koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate). Valja reći da ZZP/03, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

13.5. Međutim, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13.7. Polazeći od gornjih utvrđenja, uzimajući u obzir da su odredbe čl. 2. o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženika (banke) u Ugovoru o kreditu 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te ugovorne odredbe ništetne (tako i VSRH Rev 210/2023 od 20. rujna 2023.). Osim toga, promjena visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva te čl. 271. ZOO-a, kojim je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva kao i čl. 272. ZOO-a kojim je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, stoga je sukladno citiranim odredbama i iz tog razloga ništetna (tako i VSRH Rev-667/2023 od 10. srpnja 2024. i Rev-556/2023 od 10. rujna 2024.).

13.8. Nadalje, tužiteljici pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene/ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom o dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i VSRH Rev 308/22 od 19. travnja 2022.). Posljedica ništetnosti navedenih odredbi dovodi do toga da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR s nepromijenjenom (početno ugovorenom) kamatnom stopom u visini od 5,95 % godišnje.

13.9. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. da je korisnik kredita primjenom promjenjive kamatne stope pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu odnosno da je tužitelj izvršio preplatu u ukupnom iznosu od 579,59 EUR.

13.10. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Stranke nisu prigovarale na matematički obračun, a tuženik je u suštini prigovarao na neosnovanost zahtjeva i potrebi provođenja vještačenja, a također stranke nisu tražile da vještak iznese nalaz i mišljenje na ročištu.

14. Nadalje, u odnosu na tzv. ulaznu naknadu, a polazeći od prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno ni na što se odnose troškovi iz čl. 3. ugovora o kreditu niti po kojim parametrima je određena visina naknade i zašto je ugovoreni postotak (3,30%) od ukupnog iznosa kredita.

14.1. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

14.2. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje u tekstu ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

14.3. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati zašto je visina neknade formirana u određenom postutku ostvarenog kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14.4. S tim u vezi, napominje se da je Sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15. Nadalje, u odnosu na tzv. izlaznu naknadu, a također polazeći od prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se prilikom potpisivanja ugovora o kreditu također nije pojedinačno pregovaralo o istoj.

15.1. Sukladno čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

15.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

15.3. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

15.4. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

15.5. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15.6. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15.7. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

16. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da su odredbe ugovora o prijevremenoj otplati kredita ništetne (tako i VSRH Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljica utuženi iznos platila tuženiku na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene iznose i to na ime promjenjive kamatne stope 579,59 EUR (kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka), na ime ulazne naknade 649,47 EUR te izlazne naknade 406,80 EUR (visina nesporno učinjena na ročištu od 12. veljače 2025.), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu broj 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. protivne citiranim odredbama odnosno to mu nije moglo ostati nepoznato, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja (ako i VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.), pobliže navedene u tablici nalaza i mišljenja vještaka, ulaznu naknadu od 22. svibnja 2007., a izlaznu naknadu od 20. siječnja 2010.

18. U odnosu na prigovor zastare na ime povrata iznosa sud ocjenjuje isti neosnovanim. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetnost navedenih odredbi, potraživanje tužitelja nije u zastari.

19. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovornih odredbi iz čl. 2., 3. i 9. Ugovora o kreditu broj 028-50-4082946 od 7. svibnja 2007. te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a odnosno na isplatu traženih iznosa s kamatama od dana plaćanja, stoga valjalo je odlučiti kao u točkama I do VI izreke presude.

20. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjev postavljen uz činidbu, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

22. Tužitelj je uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka

- tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT) 200,00 EUR, sastava podneska od 6. veljače 2025. i 11. rujna 2025. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 17. veljače 2025., 10. studenoga 2025., svako po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR, a uz PDV (Tbr. 42.) iznosi 1.250,00 EUR.

24. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, a koji joj je bio neophodan za dokazivanje osnove i visine, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR te prvostupanjsku presudu u iznosu od 53,06 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 1.729,60 EUR. Nije poznato hoće li tužitelju nastati trošak pristupa na ročište za objavu presude, stoga o tom zahtjevu nije odlučeno.

25. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 12. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki III i IV izreke presude.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 12. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu;

- tuženiku po pun.