P-1179/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika My Ride j.d.o.o., Zagreb, Ulica Božidara Magovca 40, OIB: 16692193028, radi isplate iznosa od 2.000,00 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 12. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku My Ride j.d.o.o., Zagreb, Ulica Božidara Magovca 40, da tužitelju PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplati iznos od 2.000,00 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 11. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku My Ride j.d.o.o., Zagreb, Ulica Božidara Magovca 40, da tužitelju PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 757,90 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 2.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi da je ovlaštena osoba tuženika BN dana 11. prosinca 2024. dao djelatnici tužiteljeve poslovnice TN nalog za isplatu iznosa od 1.780,00 EUR, da je navedena djelatnica tom prilikom BN na ruke predala navedeni iznos, ali da u sustavu tužitelja omaškom nije evidentirala isplatu u sveukupnom iznosu od 1.780,00 EUR, već samo dio isplate u iznosu od 780,00 EUR, dok je preostali iznos od 1.000,00 EUR omaškom evidentirala kao uplatu, a ne isplatu, iako tu uplatu tuženik nikada nije izvršio, da je time imovina tužitelja u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR prešla u imovinu tuženika, a da za taj prijelaz nije bilo osnove.

2. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 8 do 10 spisa), prijava potpisa (list 11 spisa), nalozi klijenta s potvrdama klijenta (list 12 do 17 spisa),e-mail korespondenciju (list 18 do 20 spisa), dopis tužitelja s potvrdom primitka (list 21 do 23 spisa),zapisnik o utvrđenom događaju operativnog rizika (list 24 spisa), nalozi klijenta (list 25 spisa), e-mail korespondenciju (list 26 i 27 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka TN (list 47 i 48 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Sud je na temelju iskaza svjedoka TN utvrdio da je ista zaposlenica tužitelja već 40 godina, da je ista dana **.**.2024. BN kao ovlaštenoj osobi tuženika sukladno njegovom nalogu za isplatu fizički na ruke predala iznos od 2.780,00 EUR, da je tom prilikom u sustavu tužitelja evidentirala isplate u iznosima od 1.000,00 EUR i 780,00 EUR, dok da je u odnosu na preostali iznos od 1.000,00 EUR koji je stvarno isplaćen BN omaškom evidentirala uplatu tog iznosa na račun tuženika iako ta uplata stvarno nije bila izvršena jer BN tom prilikom nije predao taj novac na račun tuženika, već je BN izvršena isplata tog iznosa, da su i svjedokinja te njezina voditeljica VN i direktorica poslovnice ČN pokušale kontaktirati klijenta i pozvale ga da dođe u banku radi otklanjanja pogreške, međutim, da on, iako je obećavao da će doći, više nikada nije došao u poslovnicu radi rješavanja navedene situacije.

6. Sud je povjerovao iskazu svjedoka TN jer je isti životno i okolnosno uvjerljiv te sukladan svim ispravama u spisu. Tuženik se tijekom postupka nije upustio u raspravljanje tako da nije niti mogao osporiti istinitost i vjerodostojnost toga iskaza. Slijedom toga, sud ocjenjuje da nije bilo potrebe za izvođenjem ostalih predloženih dokaza po tužitelju jer bi njihovo izvođenje bilo protivno načelu ekonomičnosti.

7. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. S obzirom na utvrđenje suda da je dio imovine tužitelja u iznosu od 2.000,00 EUR prešao u imovinu tuženika, na način da u odnosu na 1.000,00 EUR koji iznos je (pored iznosa od 1.000,00 EUR i iznosa od 780,00 EUR) stvarno isplaćen BN, ali u odnosu na koji nije bila evidentirana isplata s tuženikova računa, već da je u odnosu na taj iznos evidentirana uplata na tuženikov račun, iako stvarne uplate u navedenom iznosu nije bilo, a taj prijelaz nije imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, tuženik kao stjecatelj ga je dužan vratiti, zajedno sa zateznim kamatama koje s obzirom na nepoštenje tuženika koji je za te okolnosti znao, teku od dana stjecanja.

9. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

10. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 10. prosinca 2025. po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR i pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 500,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 125,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 66,45 EUR i na presudu u iznosu od 66,45 EUR, što sveukupno iznosi 757,90 EUR. Na taj iznos tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana presuđenja do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2026.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.