Poslovni broj: Us I-2849/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice: ĆP iz [adresa]/83, Republika Srbija, uz sudjelovanje opunomoćenice za prijem pismena u Republici Hrvatskoj Mirjane Oredić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Rožman&Oredić, Karlovac, Ć [adresa], protiv tuženika:

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica ĐP, diplomirana pravnica i zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2025. u nazočnosti opunomoćenice tuženika, dana 12. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II- 224-04/22-01/273, URBROJ: 511-01-203-24-2 od dana 19. listopada 2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II- 224-04/22-01/273, URBROJ: 511-01-203-24-2 od dana 19. listopada 2024., kao i u podnescima dostavljenim tijekom ovog upravnog spora, tužiteljica je, u bitnom, navela da je pogrešan zaključak tuženika da je neutemeljeno njezino pozivanje na odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer su odredbama članka 4. i 5. propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom novorođene djece i osoba rođenih nakon stupanja na snagu tog zakona, tj. nakon 8. listopada 1991. Naime, da tako ne glasi tekst čl. 5. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 2/2019), jer ne sadrži odredbu kojom bi se to pravo ograničavalo samo na osobe rođene nakon **.**.1991. zbog čega da je pogrešno zaključivanje da iz činjenice da je upisan po propisima važećim do dana osamostaljenja i proglašenja suverenosti Republike Hrvatske da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da to nije ni tražio. Takvim tumečanjem da bi bila počinjena diskriminacija u odnosu na osobe koje su starije od 21 godine, a rođene su prije 8. listopada 1991. Citirajući odredbe čl. 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 28/92) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koje je usvojio Hrvatski sabor dana 13. svibnja 1992. (NN 28/1992) navodi da će državljanstvo podrijetlom, po odredbama novog zakona, moći steći i osoba starija od 21 godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u dvije naredne godine podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljanin, a MUP utvrdi da za to nema zapreka. Stav da je u vrijeme njezinog rođenja bio na snazi i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ, koji da je u članku 22. sadržavao odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu da je potpuno nezakonit, imajući u vidu Odluku kojom je Republika Hrvatska dana 8. listopada 1991. raskinula sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama morila dosadašnju SFRJ, te da je preuzela određeni broj u ono vrijeme saveznih zakona koje je nastavila primjenjivati kao republičke, što da nije bio slučaj i sa zakonom na koji s poziva tuženik. Tuženik da nema pravni temelj da se poziva na zakonski propis bivše države sa kojom je prije 33 godine raskinuta državno-pravna veza. Ona da ima jednog roditelja, majku PP, djevojački Đ, rođenu dana **.**.1958., koja je bila državljanin Republike Hrvatske u trenutku njezinog rođenja zbog toga da ipak drži da je pogrešan zaključak tuženika da je njezin zahtjev trebalo preispitati temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer je njezina majka po rođenju bila upisana u knjigu državljana Matičnog ureda Šibenik, za matično područje [adresa], pod rednim brojem: 18607. Odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu da tako i propisuje da se hrvatskim državljanima smatraju sve one osobe koji su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske, na koji način je poštovano pravo kontinuiteta za osobe koje su u knjige hrvatskih državljana upisane prije donošenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, a na koje ukazuje kako odluka Upravnog suda u Rijeci tako i odluke Visokog upravnog suda. Upravo da se taj propis odnosi na njezinu majku PP djevojački Đ, a ne na nju, jer da je to osnova za primjenu ranijih propisa o državljanstvu, kako to određuje i Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", br. 53/91). Dakle, to što je ona upisana kao državljanin Republike Srbije, da se ne može vezati za pravilo kotinuiteta u inozemstvu, već da se odnosi samo za osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske, prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne Novine 53/91), budući da je dana 8. listopada 1991. postala stranac u Republici Hrvatskoj. Tuženik da je pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, miješajući kriterij pravnog kontinuiteta prema ranijim knjigama državljana SR Hrvatske i kriterija podrijetla (Načelo krvne veze (podrijetla) ili latinski ius sanguinis („pravo krvi“) koje da se odnosi na načelo prema kojem se državljanstvo prenosi na djecu čiji su roditelji (ili barem jedan od roditelja) i sami državljani određene države, stoga da se i zove i načelo podrijetla). Diplomatsko-konzularna predstavništva RH da su pogrešno postupala pa da su od podnositelja zahtjeva tražila da umjesto zahtjeva za upis u evidenciju o državljanstvu, ispune obrazac upitnika za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Dodatni problem je što je o tome indirektno odlučivao MUP, koji da nije ovlašten za odlučivanje u predmetima stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, jer da je odredbom čl. 24. st. 2. ZHD-a propisano da poslove stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom obavlja nadležno upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba. Uloga MUP-a, sukladno čl. 5. st. 2. ZHD-u je da, prije upisa u evidenciju hrvatskih državljana, samo utvrdi poštuje li podnositelj zahtjeva pravni poredak, je li podmirio dospjela javna davanja te postoje li sigurnosne zapreke za primitak. Zbog svega naprijed navedenog da predlaže da Upravni sud u Splitu donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća na ponovni postupak.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91- ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21) te da se na tužiteljicu ne može primijeniti niti odredba čl. 5. st. 2. istog Zakona, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Ponovo da se ističe da se na tužiteljicu, kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvo, ne može primijeniti odredba čl. 5. st. 2. važećeg Zakona. Tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva da se mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njezinog rođenja. Iz tužbenih navoda kako je nezakonito pozivanje tuženika na članak 22. Zakona o državljanstvu SFRJ budući da je Republika Hrvatska dana 8. listopada 1991. raskinula sve državno-pravne veze na temelju kojih da je, zajedno s ostalim republikama i pokrajinama, tvorila dotadašnju SFRJ te da navedeni savezni propis nije preuzet kao republički, da proizlazi nerazumijevanje pravnog instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstvo u svrhu naknadnog upisa u evidenciju državljana Republike Hrvatske i koji propisi se primjenjuju u postupku po takvom zahtjevu stranke. Tužiteljica da nije odbijena temeljem odredbe čl. 22. Zakona o državljanstvo SFRJ niti temeljem odredbe čl. 4. Zakona o državljanstvo SR Hrvatske, već temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle temeljem važećeg propisa Republike Hrvatske. Upravo da je navedena odredba osnova za primjenu prijašnjih zakona koji da više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva da je odbijen jer je podrijetlom, po istim tim propisima, stekla državljanstvo SR Srbije. Međutim, da su tužiteljičini roditelji imali mogućnost izbora te da su mogli tražiti, sukladno tada važećem republičkom propisu u SR Srbiji (Zakon o državljanstvu SR Srbije - „Službeni glasnik SR Srbije“, broj 45/79 i 13/83), kao i sukladno istom saveznom Zakonu koji je važio i na području Srbije, da se tužiteljici po rođenju upiše podatak o državljanstvu SR Hrvatske u maticu rođenih matičnog područja [adresa], a temeljem koje bi se činjenice tužiteljici naknadno utvrdilo hrvatsko državljanstvo sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona, kao što je to već učinjeno nizu osoba rođenima u [adresa] prije 8. listopada 1991. Tužiteljica da u tužbi netočno citira da odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da se hrvatskim državljaninom smatraju sve one osobe koje su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske, odnosno pogrešno smatra da se navedena odredba i načelo kontinuiteta državljanstva odnosi na njezinu majku, a ne na nju. Naime, načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva da ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 8. listopada 1991. već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana Republike Hrvatske, već da se temeljem čl. 30. st, 1. Zakona cijelo vrijeme provode postupci utvrđivanja hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH za osobe koje podnose takav zahtjev, a rođene su za vrijeme važenja prijašnjih propisa, bez obzira jesu li rođene u [adresa], Srbiji, BiH, Njemačkoj, Australiji, SAD-u itd. Naravno, ukoliko se utvrdi da osoba, koja je podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, nije stekla svojstvo hrvatskog državljanina po propisima važećim do 8. listopada 1991. (ili ga je u trenutku rođenja stekla, ali je kontinuitet hrvatskog državljanstva prestao primjerice otpustom, odricanjem ili naknadnim upisom u evidenciju drugog republičkog državljanstva), da se zahtjev odbija rješenjem nadležne policijske uprave/policijske postaje, temeljem čl, 30. st. 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo, kao što je bilo i u tužiteljičinom slučaju. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba čl. 30. st. 1. Zakona, da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III-1895/2001 od 16.02.2005. godine, broj: U-III-16125/2005 od 16.12.2009. godine i broj: U-III-2489/2008 od 04.07.2012. godine. Iako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, da je smisao isti. Po članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se spominje u navedenim odlukama Ustavnog suda, da se ne upisuju sada u knjigu državljana samo djeca, kako se smatra u tužbi, već i punoljetne osobe rođene za vrijeme važenja ovog Zakona jer kako je Zakon stupio na snagu 8. listopada 1991. da je već i on odavno postao „punoljetan“. Suprotno tužbenim navodima kako je tužiteljičin zahtjev trebalo riješiti temeljem čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju (a ima ih i više od navedenih) da je jasno izraženo stajalište da se odredba čl. 5. st. 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991. jer da bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Tako da se primjerice u presudi Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od dana 5. veljače 2024., navodi se “Naime, odredba čl. 5. st. 2. ZHD-a, na koju tužiteljica upire, suprotno žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kraj činjenice da je tužiteljica rođena 1983. godine, na istu navedena odredba nije primjenjiva pri čemu je, suprotno žalbenim navodima, irelevantno da li je tužiteljica rođena u inozemstvu ili ne.”. Citirano da je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom u kojoj da se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo), a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo temeljem čl. 30. st. 1. istog Zakona (a u razdoblju od 1.01.2020. do 01.01.2023. godine i temeljem odredbe članka 30a. stavka 2. Zakona). Očigledno je kako tužiteljica ne povezuje stvari i nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, već izvlači iz konteksta odredbu čl. 5. st. 2. i potpuno je pogrešno tumači, jer zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020. donosila posebna odredba čl. 30a. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije **.**.1991. ako bi se, prema tužiteljičinom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom čl. 5. st. 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Što se tiče tužbenih navoda o diskriminaciji osoba rođenih prije **.**.1991. da se ističe da nema nikakve diskriminacije u jednostavnoj činjenici da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u knjigu/evidenciju državljana Republike Hrvatske. Naravno da su i osobe, rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991., već stekle neko drugo državljanstvo, ali da to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i da za navedene osobe ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim Zakona o hrvatskom državljanstvu pa da se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi čl. 4. i 5. ovog Zakona, za razliku od tužiteljice, koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, stoga da ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjuje odredba čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Vezano za tužbene navode da je tuženik pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, načelo kontinuiteta i načelo podrijetla, da je potrebno pojasniti da se načelo krvne veze - “ius sanguinis”, ne primjenjuje samo kod odredbi čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, već i kod odredbi čl. 30. st. 1. i čl. 30a. st. 2. Zakona, jer da se u postupku utvrđuje je li osoba stekla podrijetlom, dakle po načelu "ius sanguinis”, hrvatsko državljanstvo po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Tuženik da je u obrazloženju osporenog rješenja samo naglasio da osoba, kojoj nijedan roditelj nije imao hrvatsko državljanstvo u trenutku njezinog rođenja, nema što tražiti utvrđivanje hrvatskog državljanstva, jer da se takvoj osobi ni u kojem slučaju ne može utvrditi da je stekla podrijetlom hrvatsko državljanstvo, ni po važećem Zakonu o hrvatskom državljanstvu niti po prijašnjim propisima. Nije sporno da je tužiteljičina majka bila hrvatska državljanka u vrijeme tužiteljičinog rođenja, međutim, da tužiteljici nije po rođenju upisan podatak u maticu rođenih o državljanstvu SR Hrvatske, po majci, već podatak o državljanstvu SR Srbije, po ocu. Slijedom iznijetog, budući je tužiteljica po propisima važećim do 8. listopada 1991. upisana u evidenciju državljana Republike Srbije, da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba čl. 5. st. 2. istog Zakona na tužiteljicu ne može primijeniti.

3. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 12. prosinca 2025. navela kako ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

4. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II- 224-04/22-01/273, URBROJ: 511-01-203-24-2 od dana 19. listopada 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Policijske uprave zadarske, broj: 511-18-06-UP/I-227/1-2021. od dana 31. kolovoza 2021., a kojim rješenjem je odbijena žalba koju je tužiteljica izjavila protiv rješenja Policijske uprave šibensko-kninske, broj: 511-13-06-UP/I-509/2022 od dana 7. rujna 2022., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva ĆP, ovdje tužiteljice.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19, dalje: Zakona) propisano je da se tim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

10. Odredbom čl. 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

11. Shodno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani; 2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u [adresa]; 3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Stavkom 3. Istog članka propisano je da se takvo dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. toga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

13. Sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu tog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Stavkom 3. istog članka propisano je da se Hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Stavkom 4. istog članka propisano je da se pisana izjava iz stavka 2. toga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. istog članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

14. Odredbom čl. 30.a st. 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada 1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upis u evidenciju hrvatskih državljana. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

15. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II-224-04/22-01/273 utvrđeno je: da je ĆP, rođena **.**.1983. u [adresa], Republika Srbija, državljanka, Republike Srbije, ovdje tužiteljica, podnijela Policijskoj upravi, putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da je zahtjevu priložila: Izvadak iz matice rođenih za matično područje [adresa], ovjerenu presliku putovnice i lične karte, Uvjerenje Republike Srbije, Ministarstva unutarnjih poslova, Odjeljenja za analitiku Beograd da imenovana prema kaznenim evidencijama nije osuđivana, Uvjerenje Republike Srbije Treći osnovni sud u Beogradu da protiv predmetne nije pokrenut kazneni postupak, Izvadak iz matice vjenčanih roditelja VP i ŠP te potvrdu Matičnog ureda Šibenik da nije upisana u evidenciju o državljanstvu Republike Hrvatske u matičnom uredu [adresa], a da je majka ŠP upisana pod rednim brojem: 18607 za godinu 1958.; da je zahtjevu priložila Uvjerenje o državljanstvu Republike Srbije iz kojeg je razvidno da je tužiteljica upisana u knjigu državljana Republike Srbije, za matično područje Savski Venac pod rednim brojem: 6042 za godinu 1983.; da je u trenutku rođenja otac podnositeljice zahtjeva, FP rođen **.**.1957. u [adresa], državljanin republike Srbije, dok je majka AP, rođ. Đ rođena **.**.1958. u [adresa], Republika Hrvatska, bila državljanka Republike Hrvatske te da su tužiteljičini roditelji imali prebivalište u [adresa], Republika Srbija; da je tužiteljica po rođenju upisana u knjige državljana Republike Srbije, Matičnog područja [adresa] za 1983. godinu pod rednim br. 6042.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, kako to ista neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

17. Naime, nije osnovan tužbeni navod tužiteljice da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je umjesto odredbe čl. 30. st. 1. Zakona trebalo primijeniti odredbu čl. 5. st. 2. Zakona koja je stupila na snagu dana 1. siječnja 2020. Ovo stoga što je tuženik na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdio da tužiteljica ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona. Pri čemu valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica rođena dana **.**.1983., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik u svojim rješenjima.

18. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužiteljica po rođenju upisana u knjigu državljana Republike Srbije, Matičnog područja [adresa] za 1983. godinu pod rednim br. 6042, to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužiteljica ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, budući da je podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do dana 8. listopada 1991., dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužiteljici ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u recentnoj upravno sudskoj praksi (koju navodi i tuženik u osporenom rješenju) pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-246/20-2 od dana 13. veljače 2020.

19. Slijedom nespornog utvrđenja da tužiteljica državljanstvo Republike Hrvatske nije stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do dana 8. listopada 1991., pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žaliteljice, ovdje tužiteljice, kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

20. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U- III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužiteljica.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljičinog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice, a osporeno rješenje tuženika doneseno je od ovlaštenog tijela (čl. 30. st. 5. Zakona) te je sastavljeno u skladu s odredbama čl. 98. st. 5. u vezi s čl. 120. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

22. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 12. siječnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- tužiteljici putem opunomoćenice za prijem pismena u Republici Hrvatskoj Mirjane Oredić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Rožman&Oredić, [adresa],

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb

- u spis