Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2
Posl. br. P-226/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz OD Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja odredbe ništetnom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, 12. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-61000055416/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 19.05.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno, unaprijed…“
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5140030242-61000055416/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 19.05.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju IU na ime parničnih troškova iznos od 1.231,18 EUR (tisućudvjestotridesetjedan eur i osamnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 12. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 16. srpnja 2025. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu 2005. godine prema kojemu je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 0,80% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a koju naknadu je tuženik i naplatio prilikom isplate kredita u iznosu od 1.910.08 HRK. Također, ističe da je čl. 8. st. 2. Ugovora ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, a tuženik je 24. ožujka 2016. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.896,57 HRK. Tužitelj navodi da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Smatra da su navedene odredbe prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su iste nepoštene, pa samim time i ništetne. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima i naložiti tuženiku tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak.
2. Tuženik je 22. kolovoza 2025. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je točno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu u koji su inkorporirane odredbe kojima su ugovorene naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, no tuženik navodi da iste nisu ništetne. Ističe nedostatak pravnog interesa budući da je tužitelj postavio samo deklaratorni tužbeni zahtjev bez kondemnatornog koji bi se odnosi na isplatu. Osporava tužitelju status potrošača i smatra da ga tužitelj nije dokazao. Smatra da su predmetne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te ističe da su tužitelj i tuženik o istima pojedinačno pregovarali. Navodi da je banka za naplatu istih naknada imala zakonsku osnovu. Naveo je da tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita budući da je isti za navedeno morao ishoditi kredit kod matične banke u inozemstvu kako bi tužitelju mogao staviti na raspolaganje iznos kredita. Također, ističe da zbog prijevremene otplate kredita tuženik trpi i štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl. U odnosu na naknadu za obradu kredita, ističe da je isti naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, te da nije dopušteno ocjenjivati jesi li poštene ugovorne odredbe o predmetnu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Odgovor na zahtjev tuženika (str. 5 spisa), Ugovor o kreditu br. 5140030242-61000055416/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 6-15 spisa), Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (str. 16-17 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu tuženika, Odluku o naknadama Slavonske banke d.d. Osijek koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (str. 201-202 spisa), te je saslušan tužitelj IU. Sud nije izveo dokaz provođenjem financijskog vještačenja budući da je tužitelj odustao od takvog prijedloga, a dokazni prijedlog tuženika radi pribave službenim putem očitovanja o značenju efektivne kamatne stope od Hrvatske narodne banke je odbijen budući da je činjenično stanje u predmetnom postupku utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke, a navedenim dokaznim prijedlogom ne bi se utvrdila nikakva odlučna činjenica za predmetni postupak pa bi isti vodio ka odugovlačenju i neekonomičnosti istoga.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 19. svibnja 2005. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF na rok otplate od 15 godina. Također, nije sporno da je istim ugovorom ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 0,80% jednokratno od ukupnog iznosa kredita, te je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita pri čemu se korisnik obvezuje platiti naknadu prema obračunu banke. Nije sporno niti da je tužitelju kao korisniku kredita 6. lipnja 2005. godine od strane prednika tuženika naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.910,08 HRK, te 24. ožujka 2016. godine naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.896,57 HRK.
6. Među parničnim strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje isključivo ovakvog deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklapao u svojstvu potrošača, te jesu li utužene ugovorne odredbe nepoštene koje nepoštenje bi vodilo ka ništetnosti istih.
7. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030242-61000055416/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, utvrđeno je da je isti sklopljen 19. svibnja 2005. godine između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, sa svrhom stambenog kredita za adaptaciju i to u visini od 50.000,00 CHF na rok otplate od 15 godina. Također, utvrđeno je da je čl. 6. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 0,80% jednokratno unaprijed od ukupnog iznosa kredita, dok je čl. 8. Ugovora ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kojem slučaju je banka ovlaštena zaračunati naknadu prema odluci banke.
8. Iz Odgovora na zahtjev tuženika od 6. kolovoza 2024. utvrđeno je da je tuženik odgovarajući na zahtjev tužitelja istome u dopisu naveo da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita 6. lipnja 2005. godine od strane prednika tuženika naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.910,08 HRK, te 24. ožujka 2016. godine naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.896,57 HRK.
9. Iz izjava zaposlenika tuženika TU i SU dostavljenih od strane tuženika u odgovoru na tužbu, utvrđeno je da je tuženik dostavio izjave navedenih zaposlenika čiji je potpis na izjavi ovjeren kod javnog bilježnika, a u kojim izjavama isti navode da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu s korisnicima kredita, no ističu koji to troškovi banci nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.
10. Iz Odluke o naknadama Slavonske banke d.d. Osijek koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koja Odluka je dostavljena od strane tuženika u podnesku od 29. rujna 2025. godine, utvrđeno je da je predmetnom odlukom između ostalog određena i visina naknade za odobrenje kredita u iznos od 1-2% od iznosa odobrenog kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,5% od preostalog dijela glavnice kredita.
11. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.
12. Tužitelj IU saslušan je na ročištu od 27. studenog 2025., te je isti naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2005. godine u svrhu gradnje kuće. Cijeli život je bio zaposlenik MUP-a, te nikada nije imao otvoren obrt ili kakvu drugu firmu. Vidio je u medijima da je prednik tuženika davao kredite pa je tako i on otišao u poslovnicu gdje mu je rečeno da u odnosu na njegova primanja može ishoditi krediti u CHF. Naveo je da su prethodno službenik i on dogovarali samo iznos kredita i kamatnu stopu koja je u to vrijeme bila povoljna, te je dobio već pripremljeni ugovor na tipskom obrascu i nije mogao pregovarati o niti jednoj drugoj odredbi. Dobio je ugovor na potpis po principu uzmi ili ostavi, odnosno sjeća se da je službenica doslovno rekla riječi "to vam je to". Službenica mu nije objasnila da bi banka mogla imati ikakav trošak što će obraditi njegov kredit, a ni njemu to tada ne bi palo na pamet koji bi to trošak mogao biti. Pročitao je Ugovor o kreditu no nema pojma što znači efektivna kamatna stopa, nije znao tada pa ni danas, a ni prilikom sklapanja mu to uopće nije pojašnjeno. Također, potvrđuje da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu službenica banke mu nije pojasnila u čemu bi se sastojala nekakva šteta banke ako bi se on odlučio zatvoriti kredit prijevremeno. Njemu tada uopće nije bilo jasno o kakvim iznosima bi se radilo budući da su isti za njega kao laika bili neodredivi.
13. Sud prihvaća pročitanu materijalnu dokumentaciju kao istinitu (osim izjava zaposlenika tuženika koje sud nije posebno cijenio), no stranke niti nisu izrijekom osporavale činjenice navedene u istoj već se sporna pitanja u predmetnom postupku odnose na pravna pitanja koja će sud obrazložiti u daljnjem tijeku ovog obrazloženja. Valja napomenuti kako sud nije posebno cijenio ovjerene izjave zaposlenika tuženika navedene u toč. 9. obrazloženja budući da isti i sami izjavljuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu s korisnicima kredita, a tuženik kao stranka u ovome postupku niti nije predložio da se isti saslušaju u okviru ovoga postupka u svojstvu svjedoka pa da bi se njihovi navodi u smislu načela kontradiktornosti parničnog postupka preispitali od stranaka ovoga postupka.
14. Sud prihvaća iskaz tužitelja IU kao istinit budući da isti iskaz djeluje životno, logično i uvjerljivo, te u bitnim dijelovima u skladu s materijalnom dokumentacijom koja prileži ovome spisu.
15. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su pravni prednik tuženika i tužitelj sklopili predmetni ugovor o kreditu u svrhu gradnje kuće, dakle, da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklapao u svojstvu potrošača, da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, te da ga je tužitelj dobio tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama o visini naknade za obradu zahtjeva kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita budući da su iste bile propisane već donesenom odlukom tuženika. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano ni upoznat sa spornim odredbama o naknadama i njihovim značenjem, kao niti o prirodi takvih naknada odnosno o stvarnim troškovima koji nastaju ili bi mogli nastati prilikom obrade zahtjeva za kredit i prijevremenom otplatom kredita.
16. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
17. U čl. 59. ZZP-a propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
19. Na tuženiku, kao trgovcu, je dakle bio teret dokazivanja da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a on u ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tako nije niti predložio svoje djelatnike svjedoke koji bi eventualno potvrdili i obrazložili takve navode tuženika. Također, u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva kredita, iz navedenih odredbi proizlazi da se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini 0,80 % od iznosa kredita, bez da je navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje. Tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge naknađuju, niti da mu je uopće objasnio značaj te odredbe.
20. Prema člancima 142. do 144. ZOO-a, opće uvjete ugovora određuje jedan ugovaratelj, koji dopunjuju ugovor i u pravilu obvezuju kao i posebne pogodbe utvrđene ugovorom. S obzirom na navedeno, jasno je da se o općim uvjetima poslovanja na koje se tuženik tijekom postupka poziva, po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, jer ih je jednostrano unaprijed odredila jedna ugovorna strana. Uostalom, u priloženoj Odluci o visini naknade u poslovanju s građanima koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, sud opet nigdje ne nalazi navedeno od čega bi se sastojale predmetne naknade i zašto su iste u korelaciji sa iznosom odobrenog kredita, odnosno glavnicom kredita.
21. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade za obradu zahtjeva kredita, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
22. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
23. S obzirom na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, iako su iste jasne i lako uočljive sud prihvaća tvrdnje tužitelja kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužitelju objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Ovaj sud smatra da su takve odredbe doista neodređene jer u istima nije navedeno po kojem tečaju se naknada ima obračunati, obzirom nije precizirano da li se naknada naplaćuje na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o zakonski utemeljenim uobičajenim kreditnim troškovima, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoji i odredba čl. 6. t. 2. kojom se korisnik kredita pored predmetne naknade, obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i drugih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, pa se postavlja pitanja o kakvim se onda troškovima radi unutar naknade iz čl. 6. t. 1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Rev-673/2023.
24. Osim što dakle nije jasno određena u Ugovoru i Općim uvjetima, spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužitelju. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužitelju nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, a osim toga tužitelja se drugom odredbom ugovora (čl. 6. t. 2.) obvezalo da snaša kako javnobilježničke troškove, tako i druge nastale troškove, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ista ništetna i odlučeno je kao u toč. I. izreke.
25. Također, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja naglasiti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. usvojen zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
26. Odredbama čl. 1068. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.
27. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Valja naglasiti kako tuženik u odgovoru na tužbu i navodi da naplaćeni iznos za takvu uslugu ne predstavlja nikakvu kamatu pri čemu prilaže i simulaciju izračuna, no tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita već isti samo paušalno navodi da je prijevremenom otplatom pretrpio štetu u obliku troškova financiranja kredita budući da je on kao kreditor pribavljao sredstava od matične banke u inozemstvu radi davanja kredita tužitelju, a kojoj matičnoj banci je bio dužan vratiti iznos glavnice zajedno s ugovorenom redovnom kamatom (bez predlaganja ili prilaganja ikakvih dokaza o vidovima takve štete), pa je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.
28. Slijedom navedenog, prema pravnog shvaćanju ovoga suda, a kako se ni o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i uzimajući u obzir sva prethodno navedena utvrđenja, i takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ista ništetna i odlučeno je kao u toč. II. izreke.
29. U odnosu na prigovor tuženika da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja, valja naglasiti da spornim odredbama nije povrijeđen samo interes tužitelja kao individue, već je istima povrijeđen javni interes uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je velik broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici kredita sklapaju s bankama kao kreditorima pa se tako ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 107. ZOO-a bez obzira što je ugovor o kreditu prijevremenom otplatom u cijelosti ispunjen. Također, a u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes radi podnošenja isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva bez isticanja kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji bi se odnosio na isplatu, bitno je naglasiti da zakonske odredbe čl. 104. ZOO-a daju tužitelju pravni interes radi podnošenja zahtjeva za utvrđenje utuženih odredbi ništetnima (ništavima) budući da utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe za sobom povlači pravne posljedice među ugovornim stranama i između istih stvara pojedina prava i obveza (tužitelj stječe pravo na isplatu utvrđenjem spornih odredbi ništetnima), pa nije odlučno što tužitelj predmetnom tužbom uz isticanje takvog zahtjeva ujedno ne potražuje i novčane iznose.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23).
31. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.125,00 EUR. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 1. rujna 2025. godine kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 30. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1) i ročištu od 27. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3), a sve navedeno uvećano za PDV od 25%. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te presudu u iznosu od 53,09 EUR. Sve navedeno ukupno iznosi 1.231,18 EUR, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.
32. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno je kao pod toč. III. Izreke.
U Đakovu 12. siječnja 2026.
SUDAC
Željko Samardžić
POUKA O PRAVU NA ŽALBU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DNA
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
